Danko Plevnik: Odlazak u mirovinu je uspjeh za novinara

Autor: Marin Bakić

Novinar i publicist Danko Plevnik je 12. ožujka, kada je navršio 65 godina života, otišao u mirovinu. Dovoljan je to razlog za još jedan intervju u serijalu SpiKA.

Je li mirovina najviše što netko može postići u novinarstvu?

  • Još mirovinu nisam dobio.

Prvu?

  • Nisam čak dobio niti rješenje o umirovljenju. Nekada su novinari odlazili u mirovinu s 50, 55 ili 60 godina, a ja sam ušao u punu. Jedan sam od rijetkih koji iz novinarstva odlaze u mirovinu. Poznatiji novinari odlaze u druge profesije kao što su odnosi s javnošću ili izravno na groblja, pa je malo nas koji odlazimo u mirovinu baš iz novinarstva.

Koji je uzrok tome?

  • Novinari su nekada imali status društveno-političkih radnika, a sada su na tržištu nekontroliranog rada i slabo su plaćeni. Inoslav Bešker i Antun Masle svakodnevno objavljuju kolumne. Da postoji sindikat, pobunio bi se protiv toga, jer se radi o čistom izrabljivanju, makar dragovoljnom. Nitko u zemlji nije izrabljivan poput novinara. Radio sam i za Novu godinu i za Božić i za Uskrs, nedjeljom… Borimo se za ugled i dostojanstvo tuđeg, a nikad svog rada. Urednici ne dijele našu sudbinu s obzirom da ih postavljaju vlasnici medija.

Zašto je novinarstvo toliko specifično? U novinarstvu dominira prekaran rad, kao da je izumljen u toj profesiji.

  • Novinarstvo se tretira kao paraprofesija kojom se može baviti bilo tko pismen. Vlasnici žele novinare prema kojima nemaju nikakvih obveza, kao što McDonald’s želi mlade studente za rad u svojim restoranima. Novinari su manje-više slabo plaćeni honorarci. Kad je netko star dvadesetak godina čini mu se zanimljivim biti novinarom, a kada dostigne profesionalnost traži bolji status, jer može i dati više. Međutim, to vlasnike ne zanima. Njih zanima jedino poluga moći kojom mogu utjecati na politiku.

Kada bi se bolje vrednovao rad novinara, bili bi produktivniji?

  • Nije to pitanje produktivnosti, jer su honorarci jako produktivni, no nisu nagrađeni. The Guardian ima načelo da dobre novine zahtijevaju ulaganje u novinare. Naši istraživački novinari su istraživački jedino po tome što im informacije plasira nekakvo “duboko grlo”, netko iz tajnih službi. Pravo istraživačko novinarstvo traži da se ne sudjeluje u dnevnoj proizvodnji vijesti i ostalih medijskih sadržaja barem mjesec ili dva dana, dok se istražuje neka tema. Imamo internetsko novinarstvo koje je sekundarno, jer se oslanja na vijesti iz drugih medija. Tragično je da Hrvatska radiotelevizija s tri tisuće zaposlenih obrađuje ono što je tog dana izašlo u tisku.

Kada je u Egiptu otet Tomislav Salopek, informacije o tomu nije bilo tog dana u Dnevniku Hrvatske televizije. Možda i zato što je stigla poslijepodne?

  • Radio sam za Zlatka Tomčića prijedlog komunikacijskog djelovanja Hrvatske seljačke stranke. Rekao sam im da bi konferencije za novinare morali imati najkasnije do 11 sati. Nakon toga mediji nisu zainteresirani. Drže se radnog vremena, a to je antipropaganda novinarstva.

Koji Vam novinarski i publicistički izazovi predstoje?

  • Iz moje matične kuće mi nude nastavak suradnje. Postoje ideje da surađujem za Večernji ili Jutarnji list. No, davao sam nemoralne ponude, pa ćemo vidjeti. Teško me motivirati. Više uživam u slobodi života izvan novinarstva, nego što bi me za neke sitne pare netko mogao vratiti u taj odgovoran rad. Pravo novinarstvo je nalik vrhunskom menadžmentu. Novinar mora biti stalno uključen u analizu vijesti koje se neprestance mijenjaju. To je iscrpljujuće zanimanje.

Novinar mora čitati?

  • Čitanje novina mi je kao hostija koja se na misi mora progutati, iako se od nje ne može najesti. Svakodnevno na e-mail dobivam informacije The New York Timesa, dok posebno posjećujem China Today, Al-Ahram, The Guardian, Russia Today i druge medije i novine, odnosno portale.

Od čitatelja Slobodne Dalmacije ste se oprostili feljtonom koji ima 31 nastavak, a zadnji je bio naslovljen “Hvala Slobodnoj i Dalmaciji”. Feljton je izlazio svakodnevno, osim nedjeljom, a bio je naslovljen “Jedan prostor i bezbroj vremena”. Najavili ste knjigu utemeljenu na tom feljtonu. Kada se može očekivati i kako ste došli na ideju da se oprostite na takav način?

  • Takav feljton je zatražio glavni i odgovorni urednik Ivo Bonković, jer sam četvrt stoljeća pisao za taj list. Htio je da napišem autobiografiju. Spomenuti naslov je bio radni. Očekivao sam da će dati drugi, no prihvatio je taj. Knjizi sam dao naslov “Onaj što piše”. Tako me definirao Franjo Tuđman, jer je moj bratić Žarko Plevnik bio ataše za tisak u Bonnu, ali ranije i kamerman HRT-a u Osijeku. Pa kada su se u dvorcu Petersberg kod tadašnjeg glavnog grada Njemačke sastajali radi dogovora Tuđman i Alija Izetbegović 1994. veleposlanik Ivan Ilić je rekao Predsjedniku da će Plevnik snimati tako da on, Tuđman, dođe više do izražaja od Izetbegovića. Tada se Franjo nakostriješio i rekao: “Koji Plevnik, jel’ to onaj što piše?”. Odgovorili su mu da je to drugi Plevnik, a ja sam tu njegovu sintagmu uzeo za naslov svoje knjige.

Jeste li s njime ikad bili u opuštenijem razgovoru?

  • Imao sam priliku po povratku iz Kine. Kineski veleposlanik u Zagrebu Xie Xiqin me je 1993. zvao na otvorenje kineskog veleposlanstva. Došao je ministar vanjskih poslova Kine Qian Qichen i veleposlanik me htio s njime upoznati, a po protokolu nije bilo predviđeno da dolazi hrvatski predsjednik. No, stigao je Antun Vrdoljak i najavio Tuđmanov dolazak za pola sata. Kad je i ušao i sjevnuo očima prema meni, povukao sam se korak unazad. Pokraj mene je stajao Josip Boljkovac. Rukovali su se, a Tuđman me gledao “ispod oka”.

Što Vam je zamjerao?

  • Što sam pisao protiv njegove nacionalističke politike, politike izazivanja nacionalne netrpeljivosti, belicizma, nedemokratičnosti i autoritarnosti… To je vjerojatno čitao. Zastupao sam pluralizam i demokraciju prema ostalim narodima i narodnostima u Hrvatskoj. To mu nije odgovaralo. Htio je i dobio je hagiografske novinare koje je vodio na putovanja i proslave Nove godine. Bio sam kritičan prema njemu, no kad je nešto rekao za što sam smatrao da je vrijedno pohvale, pohvalio sam. Primjer su njegov govor u Ujedinjenim narodima ili politika mirne reintegracije istočne Slavonije i Baranje.

Je li u načelu neetično da novinar putuje s dužnosnikom? Znamo da novinari putuju s papom ili američkim predsjednikom, ali na ovim “nižim” razinama je li to neetično u pravilu?

  • To ovisi o protokolu. Radi sinkronizacije posjeta teže je ići drugim linijama, jer se može dogoditi da se ne sretnu s predsjednikom, pa je ovo pragmatičnije. Kad me pozvala američka vlada u Sjedinjene Države u Foreign press centru u Washingtonu, službi State Departmenta, kritizirao sam neke poteze američke vlasti. Tada su mi rekli: “Vidite kakva smo demokracija – zovemo Vas i plaćamo Vam put, a Vi nas kritizirate”. Odgovorio sam: “To je dokaz da me niste potkupili”. Dakle, postoji smisao takve prakse, ako su novinari objektivni i kritični. Ukoliko je riječ o korupciji, utoliko takva sponzorstva nisu profesionalno odgovorna.

Koji je najplastičniji primjer neetičnog novinarstva kojeg ste primijetili kao čitatelj, odnosno novinar?

  • Neke kolege su radile lažne intervjue s premijerom Ivom Sanaderom. “Dragi Ivo” je ušlo u legendu. Pišu se kritike nepogledanih predstava. Branko Tuđen je u Večernjem listu objavio da je Ron Brown sretno sletio u Dubrovnik. Ako pišeš unaprijed, svašta se može dogoditi. Krunoslav Kljaković i Robert Žaja su od mene tražili da napišem dva članka – jedan ako pobijedi na američkim predsjedničkim izborima 2008. godine Mitt Romney, a drugi ako pobijedi Barack Obama. Tekstove sam poslao dan ranije. To nikad nisam radio, ali su to tražili. Nažalost, nisu imali pojma o tome kako funkcioniraju američki izbori, pa je noćni urednik objavio taj tekst kada je rezultat bio na Romneyjevoj strani. Kada sam Žaju zbog toga kritizirao, odgovorio mi je da su se ogradili napomenom da se radi o rezultatu u 4.30 sati. Međutim, ispalo je da sam krivo protumačio događaj. Neki dijelovi Amerike glasaju manje-više uvijek za republikance. No, Kalifornija ima najveći elektorat i brojanjem njezinih glasova se slika mijenja. Bio sam u Washingtonu na izborima kada je John McCaine vodio, da bi ga Obama naposljetku potukao. Treba poznavati proceduru i način odvijanja događaja. Pratio sam četiri izbora za američkog predsjednika, pa znam. Greške se mogu dogoditi zbog uređivačke politike, a ne zbog nemara novinara. Znalo se tražiti i Zlatka Galla da napiše unaprijed nešto o koncertu, jer je ranije pratio taj sastav i otprilike znao što treba napisati. Tekst o objavljen, iako koncert nije održan. Onaj noćni urednik koji je pustio moj tekst kasnije je izvršio samoubojstvo, ali naravno ne iz tih razloga.

Tako je i Večernjak zbog rokova napisao da je američki ministar trgovine sletio, mada nije.

  • Skončao je tragično, nažalost.

Kod američkih izbora je posebno komplicirano to što postoje glasovi građana i elektorski. Zbrajaju se u biti elektorski.

  • Točno. To nisu demokratski, nego državni izbori. Pedeset američkih država bira svoga predsjednika. Dakle, on nije predsjednik građana.

Oni mogu u potpunosti zanemariti glasanje građana.

  • Tako je. Ne uvažava se njihov glas nego glas država. Al Gore je pobijedio Georgea W. Busha 2000. godine s više od 500.000 glasova, no važniji je bio raspored tih glasova u odnosu na države, jer one daju mandat.

Svaka država ima određen broj elektora. U primarnim izborima postoje konvencije Demokratske i Republikanske stranke gdje biraju i superdelegati.

  • Na primarnim izborima mogu glasovati i oni koji nisu članovi stranke. Republikanski birači mogu birati demokratskog, primjerice. U nekim državama poput Ohia na primarnim izborima pobjednik uzima sve. Zato je John Kasich dobio dosta elektorskih glasova, jer je tamo pobijedio, a u drugim državama kandidat osvoji elektorskih glasova srazmjerno broju glasova iz baze. Superdelegati su bivši dužnosnici. Njih su u izborni proces demokrati uvrstili 1982. Ima ih čak trećina svih delegata. Kod republikanaca je njihov broj srazmjerno mnogo manji.

Koja je razlika između delegata i superdelegata?

  • Delegati su elektori, a superdelegati su bivši funkcionari. Tu se vidi strankocentričnost demokratskih unutarstranačkih izbora.

Godinama ste u Nedjeljnoj Dalmaciji imali kolumnu u obliku dnevnika “Dan(ko) za danom”. Vodite li osobni dnevnik?

  • Vodio sam kada sam prvi puta bio u Americi. To je bilo 1992. Osjećao sam se obveznim da napišem izvještaj s tog puta. Rekli su mi da niti jedan novinar koji je pozvan u Ameriku nije napisao takve reportaže. Pisao sam dnevnik i na Kubi kada sam tamo bio pozvan 1987. Bilo mi je to lakše nego u Americi, jer sam imao intinerar. Brzo se zaboravljaju događaji, ako se putuje u razne gradove i ima nekoliko različitih susreta dnevno.

U toj ste kolumni naše lokalne priče dizali često na nacionalnu razinu. Kako su na to gledali čitatelji u Dalmaciji?

  • Pozitivno, jer su znali da sam Karlovčanin, kao i arhitekt Boris Magaš koji je projektirao stadion na Poljudu te ostali Karlovčani koji su ostavili traga u Splitu poput Dare Vukić koja je više od 60 godina glumila u splitskom kazalištu. Znali su da sam žabar, ali su dobrim dijelom prihvaćali moju objektivnost. Tonči Vrdoljak je jednom rekao da se ne slaže s mnogim mojim natpisima, ali da cijeni to što pišem iz svoje glave i što nisam dio nekog klana.

U Slobodnu Dalmaciju ste došli 1991. iz Novog lista s kojim se niste razišli dobro. Do lani ste s njima bili u sporu oko nekakvog telefaksa.

  • I dalje sam. Spor i dalje nije zaključen.

Kakav je status?

  • Spor je u fazi izvršenja. Po zadnjoj presudi bih morao Novom listu platiti nešto više od sedam tisuća kuna. Međutim, Novi list se ponovno žalio, makar im je vraćen telefaks. Prevarili su me za devet neisplaćenih plaća i sto tisuća njemačkih maraka koje mi je tada nudila Slobodna Dalmacija za prelazak, što su nudili i Tanji Torbarini. Bili smo tada poput nogometaša. Imali smo sjajnu situaciju u tom pogledu krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Uglavnom, nisu Vas platili, a Vi ste za “reparaciju” uzeli telefaks?

  • Čekao sam da vidim kako će reagirati. To nije presedan. Slaven Letica je kao voditelj jedne emisije na HTV-u koristio njihova odijela. Zadržao ih je dok mu nisu platili honorar. Inače nije nosio odijela, nego veste.

Odlučili ste izdati knjigu temeljem tog spora “U raljama hrvatskog dugosuđa”?

  • Malo sam skratio naslov, pa sada glasi “Dugosuđe”. Knjiga već ima 380 stranica. Moj slučaj je samo povod, jer je minoran, budući da se u Hrvatskoj vode sudski sporovi još od 1943., od šezdesetih i slično do danas. Dakle, obiteljske generacije vode jedan te isti spor. Moj se vodi dvadeset i četiri godine, no to je izgleda normalan rok u Hrvatskoj. Kad sam imao intervju s Ivom Josipovićem kanio sam ga pitati što misli o svemu tome, no ipak sam odlučio da to ne forsiram, jer su ga vani čekali Neven Mimica i ostali. No, kada mu je zazvonio mobitel, prekinuo je poziv i ipak sam ga upitao. Rekao mi je da vodi sud duže nego što sam ga ja tada vodio i da sudac koji vodi njegov predmet ništa ne razumije. Koga god u Hrvatskoj pitaš nešto o sudovima, pokazat će se da postupak vodi duže od mene. To je najteža knjiga koju sam do sada napisao. Nemoguće je o tako suhoparnoj temi napisati zanimljivo štivo. Najzanimljivije su nepravde koje do kosti bole žrtvu, a svatko se u sudskom postupku smatra žrtvom – i tužitelj i tuženik. Pokušao sam u najboljoj namjeri razumjeti hrvatsko pravosuđe te dati primjere iz svijeta, a posebice iz Europe, tako da očekujem da će na nacionalnoj razini to biti vrlo zapažena knjiga, kao što je “Moja povijest Karlovca” bila na lokalnoj. Davor Jurčević mi je obećao da će knjigu pokušati izdati preko AGM-a u Zagrebu. Julka ima nos za bestselere.

Kad to možemo očekivati?

  • Čekam kraj postupka. Upravo sam pitao glasnogovornicu Županijskog suda u Karlovcu Magdalenu Bačić kada bi to moglo biti završeno. Presuđeno je prije dvije godine i sada je to trebalo biti realizirano. S obzirom da su se odvjetnici Novog lista – kojih je dvadesetak, a s druge strane sam bio sam, uz povremenu pomoć ponekog kolege, zadnji je moj šulkolega Anto Toni Nobilo koji je uspio smanjiti prvotnu cifru – žalili, postupak se dalje odužio. Trudili su se izvrijeđati karlovački sud, koji uopće na to nije reagirao, mada se u Zagrebu i drugdje za uvredu suda plaća kazna.

U Karlovcu je bilo suđenje?

  • Žao mi je što nisam tužio u Rijeci koja ima objektivnije pravosuđe i suce poput Ike Šarić. Novi list je u Rijeci izgubio niz sporova. Sugerirali su mi Frane Prpić i Aco Mikić da tužim u Karlovcu, jer će imati više razumijevanja tu za moje argumente kao “domaći”. No, očito to nije pravilo.

Plevnici su porijeklom Slovenci. Kako su došli u Viroviticu?

  • Obitelj Plevnik potječe iz okolice Krškog. Prije četiri stoljeća, valjda predosjećajući strah od buduće nuklearke, došli su u Zagreb gdje su rođeni svi – od šukundjeda nadalje. Djed Ivan Dobravec Plevnik je bio član Hrvatske čiste stranke prava koja ga je zatražila da u Virovitici osnuje prve novine na hrvatskom jeziku “Virovitičan”. To je bilo 1899.

To je vrijeme kada su novine bile manje-više glasila političkih stranaka?

  • Da, ali su u Slavoniji bile na mađarskom ili na njemačkom dok moj djed nije osnovao novine na hrvatskom jeziku. Za to ga je motivirao Ante Starčević. Dio kapitala mu je dao Josip Juraj Strossmayer, a ostatak supruga Ema Hartzer u obliku miraza. Otvorio je knjižaru, tiskaru i novine.

Neobično zvuči podatak da je Strossmayer uložio u osnivanje pravaških novina, s obzirom da sa Starčevićem nije bio u dobrim odnosima, kao niti s pravaškim pokretom.

  • Nedavno je u Novinarskom domu organiziran skup o Strossmayeru i medijima kada je novinar i diplomat Vladimir Matek spominjao primjer s mojim djedom i još neke primjere Strossmayerovog subvencioniranja izlaženja novina. Strossmayer je 1871. bio jedan od suosnivača i najveći dioničar Dioničke tiskare koja je među ostalim izdavala dnevni list Obzor, po kojem su Strossmayerovi politički pristaše bili nazivani obzorašima, kao i listove Vienac, Osvit, Humoristički list, Male novine i Arkiv za šalu te romane i drame. Pomagao je također i izdavanje novina Narodna obrana u Osijeku i Virovitičan u Virovitici, kao i novine u Dalmaciji poput Narodnog lista, Pučkog lista i Crvene Hrvatske, a 1880. osnovao je Biskupijsku tiskaru u Đakovu. Mislim da je posrijedi kod đakovačkog biskupa bio slavonski patriotizam – sve što se ticalo Slavonije htio je pomoći. Bio je porijeklom Nijemac, a ulagao je u novine na hrvatskom jeziku. Dakle, dokazao se kao “Hrvat na kvadrat”, mada mu mnogi to danas osporavaju smatrajući da je bio previše jugoslavenski nastrojen. Besmisleno je ocjenjivati njegovo djelovanje u 19. stoljeću iz perspektive Domovinskog rata.

Jugoslavizam je bio okvir izgradnje hrvatske nacije.

  • Tako je. Grozno je kada se ne shvaća tok povijesti, pogotovo kada to ne shvaćaju povjesničari, a posebno mi Karlovčani, jer je Karlovac bio središte ilirskog pokreta i u Karlovcu je živio grof Janko Drašković i tu napisao “Dizertaciju”. Ilirizam je potekao iz ekonomskih i političkih razloga – da se objedine narodi i proširi tržište. Etnički i nacionalni Hrvati su se ovdje odrekli kajkavskog jezika, iako se to narječje protezalo do pola Bosne. To su učinili u ime ujedinjavanja s ostalim južnoslavenskim narodima. Bez Frane Supila i jugoslavenske ideje ne bi bilo Hrvatske u Prvom svjetskom ratu. Bez njega i Jugoslavenskog odbora obuhvaćala bi samo Zagreb i Varaždin, a sve ostalo bi bila Srbija. I Josip Broz Tito je spasio Hrvatsku u tom pogledu drugom Jugoslavijom. No, postoji deliričan idealizam koji je Hrvatsku stajao stravičnih žrtava. Primjer je Ante Pavelić. Ante Vokić i Mladen Lorković su shvatili povijesnu situaciju i pokušali oboriti vlast poglavnika i pristupiti saveznicima. No, Pavelić je bio sluga koji je Adolfu Hitleru bio vjeran i nakon njegove smrti. Ustaše nisu znale za Potsdam, Jaltu, Atlantsku povelju, međunarodni stav da nitko neće priznati novostvorene državice… Naši neoustaški mislioci ne prihvaćaju činjenice.

Vaš je djed bio i književnik koji se družio s Branislavom Nušićem. Odakle su se poznavali?

  • Moj djed je bio i dramatičar. Mnoge se njegove drame i danas izvode u Virovitici na diletantskim predstavama. Nedavno sam dao dozvolu da se objavi njegov roman “Ljubav jača od mača”. Smatraju ga slavonskim Augustom Šenoom. Preko komedija “Nasamareni mladoženja”, “Prva noć u braku”, “Tiskarska pogreška”, “Počima smijehom, svršava plačem” se upoznao s Nušićem s kojim se viđao u Virovitici i Beogradu. Pričao je da je Nušić umjesto grobne ploče napravio piramidu “da mu se nitko ne može posrati na grob”.

Ive Mihovilović, čuveni Spectator, Vam je rekao da mu je Vaš djed novinarski uzor?

  • Da.

Kad Vam je to rekao?

  • Upoznao sam ga s Davorom Šošićem u Karlovcu na izložbi Josipa Vanište prije tridesetak godina. Samoinicijativno mi je to rekao kad je čuo moje prezime. I Branislav Glumac je u svojoj knjizi “Nova sjećanja na ljude” pitao sjećam li se svog djeda kojeg su zvali Pegaz. Djed je bio jedan od osnivača Hrvatskog novinarskog društva 1910. Bio je nezavisan, jer je bio vlasnik svojih novina. Sloboda je uža, ako je vlasnik netko drugi, a ne novinar. Djed je bio dosta hrabar. Završavao je u zatvorima, a i moj otac Zvonko je bio pod policijskom prismotrom zbog tiskanja nedozvoljenih tekstova.

Zašto je Vaš djed bio u zatvoru?

  • Zbog tiskanja proturežimskih članaka. Iz zatvora ga je izbavio Eugen Kumičić početkom Prvog svjetskog rata.

Sjećate li se djeda?

  • Imao sam šest godina kada su mene i sestru mama i tata doveli u Viroviticu. Djed i baka su živjeli u središtu grada, u Plevnikovoj palači. Sjećam se balkona, djeda i bake koju sam čak umalo gurnuo niz stepenice u trčanju. Bio sam jako hiperaktivan. Kaže moja supruga Jasna da bi me danas liječili koliko sam bio hiperaktivan. Bio sam svega jednom u Virovitici kod njih. No, sjećam se kada je Dragoljub Aleksić letio iznad Karlovca i držao se zubima za spuštene lojtrice sa zrakoplova. To je bilo iznad Kupe gdje sam stanovao kao “branitelj Europe”, jer je s druge strane rijeke bio Balkan. Želim reći da sam imao jako dobro pamćenje i da pamtim mnoge događaje iz najranijeg razdoblja života. Sa četiri godine sam bio u Poreču u radničkom odmaralištu.

Štamparski zavod “Ognjen Prica”, kojeg je Vaš otac vodio, izgradio je tamo prvo radničko odmaralište u Jugoslaviji?

  • Da, a zatim su došli Osječani, Mariborčani… Sve se to nalazilo petstotinjak metara od središta Poreča.

Kako je Vaš djed preživio za Nezavisne Države Hrvatske?

  • Nisu mu dali pisati, zabranili su sve novine.

Čak i njemu koji je bio frankovac?

  • Da, Pavelić nije bio baš demokrata. Bio je karijerni zločinac i tu se ništa ne može racionalnim kategorijama analizirati.

Vaš otac Zvonko je Drugi svjetski rat preživio u Srbiji?

  • Kad je za Prvog svjetskog rata njegov otac završio u zatvoru, pa je potom bio mobiliziran, sa 14 godina je moj otac počeo raditi u tiskari, vrtio preše i slično. Djed ga je 1901., kada se rodio, imenovao po kralju Zvonimiru, a imao je mlađeg brata Ivicu rođenog 1906. koji je umro kao dijete i još mlađeg brata Božidara, rođenog 1913. koji je pisao za Glas Slavonije i postao doajen slavonskog novinarstva.

Vaš je otac bio u potpunosti apoliltičan?

  • Jest, i to upravo zbog svog oca, jer je vidio kamo ga vodi politika. “Virovitičan” je stalno mijenjao vlasnike, kako bi se izbjegao bankrot, pa su se moja baka i moj otac izmjenjivali na mjestu vlasnika i glavnih urednika novina zajedno sa djedovim zetom… Posao je bio na vjetrometini. Djed je kao i svaki novinar i izdavač morao balansirati s obzirom na odnos snaga u društvu i na političkoj sceni. Bio je na neki način poput Torbarine – kad su svi bili za, bio je protiv. Zanimljivo je da je 1900. izrađivao dva metra velike džambo plakate, a kod nas su se masovno pojavili tek osamdesetih godina.

Vaš otac je završio tipografiju u Austriji. Zašto tamo?

  • Tamo ga je poslao moj djed, koji je i sam radio i učio tipografiju u Trstu, Gorici, Ljubljani, Gracu, Beču i Pešti. Tada su grafičari morali jednom godišnje na mjesec dana odlaziti u inozemstvo da bi se usavršavali u struci pa nije čudo da su zbog svoje pismenosti smatrani avangardom radničke klase. Otac se školovao i u Beču i u Leipzigu. Dakle, dobro je znao njemački jezik i to ga je spasilo u Drugom svjetskom ratu, kada su ga Nijemci dvaput vodili na strijeljanje.

Kao tipograf je radio u mnogim gradovima bivše države?

  • Bio je i poslovođa, faktor, pa upravnik tiskare u Bezdanu, Novom Sadu, u Skopju do 1939., a do 1942. u Beogradu, kada je bio otpušten zbog sabotaže i otjeran u rudnik Jelašnica pokraj Niša. Bio je uspješan grafičar i tiskar.

Aprilski rat ga je zatekao u Beogradu. Znamo da je taj grad tada bio sravnjen sa zemljom. Kako je to doživio i preživio?

  • Na Dedinju je imao vilu.

Imao je vilu na Dedinju?

  • Da, jer je imao plaću od pet i pol tisuća dinara. Pet tisuća dinara je bila plaća generala, a s dinarom i pol si mogao kupiti kola lubenica.

Tako je dobro zarađivao tada?

  • To je bio kapitalizam. Isto je i sada – tajkunima sve, a radnicima ništa. Za bombardiranja je bio zatrpan ostacima kuće i dva dana su ga otrpavali sa sinom Ivicom i prvom suprugom Marijom Šušanj. Tom je prilikom slomio ruku. Nakon tog iskustva je rekao da nikad ne bi više htio živjeti u velegradu zbog ratova, jer nitko neće toliko bombardirati neko malo selo.

U Virovitici je prije toga s Otokarom Keršovanijem osnovao antiklerikalno društvo. Kako je upoznao Keršovanija?

  • To su društvo nazvali po novinaru Jurislavu Janušiću. Moram priznati da ga nikad nisam to pitao. Saznao sam za to iz njegovih sjećanja, ali je zanimljiv taj podatak, jer znamo što je Keršovani značio za novinarstvo. Poznavali su se vjerojatno preko novinarskog društva i djeda, jer znamo da je on s Antunom Gustavom Matošem i Marijom Jurić Zagorkom osnovao HND. Djed je Zagorki vjerojatno tiskao neke priče. Postoji njezino pismo zahvalnosti ocu iz 1953., kada Zagorki nisu htjeli ništa tiskati, pa je otac svakog tjedna objavljivao njezine romane iz serija “Grička vještica” u obliku sveščića. Bila je na tome jako zahvalna jer je znala čiji je sin.

Zašto je bio antiklerikalan?

  • Bio je jako duhovit i poznat vicaroš. Rekao je da je išao kočijom sa svojim svećenikom u Virovitici do kišmame – javne kuće – da je svećenik sam otišao unutra, a njega ostavio da čeka. Tu se zamjerio svećenstvu. Očito je bio prevelik pritisak Crkve na društvo poput ovog današnjeg.

Teško podnošljiv i odbojan?

  • Kada se politizira. Inače, i papa je danas protiv klerikalizma. Tada, kao i sada, Crkva je bila politizirana. Bila je sluškinja Beča. Sada više nije sluškinja Vatikana, jer se neki ponašaju kao da stoluje tamo Antikrist, a ne papa Franjo.

Otac je ostao nakon rata u Srbiji?

  • Vratio se u Viroviticu čim je rat završio. Otišao je iz Jelašnice, sela kod Niša, gdje je radio u rudniku. Kad je odlazio srpski seljaci su ga utovarili u vagon sa svinjama i ne znam čime sve ne da ponese doma. Tada je vladala nestašica, a tata je došao u tiskaru svoga oca. No, tamo više nije bilo posla, jer privatnicima nisu dozvoljavali da se bave tom djelatnošću, pa je otišao u Daruvar, gdje su ga angažirali kao stručnjaka.

Kad je Vaš otac došao na slobodan teritorij za Drugog svjetskog rata?

  • Rekli su mu 1942. da se vrati u Hrvatsku, a nije mogao, jer je bio prijatelj s Pavelićevim tajnikom u emigraciji Vladom Singerom, šefom Ustaške nadzorne službe. Rekao je da bi ga ovaj sada likvidirao, jer su se ranije družili, a djevojke su od Singera, koji ih je zamarao politikom, bježale mom ocu koji im je pričao “o onim stvarima”. Otišao je u Jelašnicu gdje je vukao vagone, a kasnije, s obzirom da je imao vozački ispit, spasio je i američke padobrance. Kasnije su pisali da ih je spasio Mirko Ćirković, no moj otac je dokazao da je to učinio on, a i upozorio je novinare da je Ćirković bio glavni četnički koljač, pa su prestali pisati o tome. Moj otac je imao potpise američkih pilota koje sam pokazao američkom veleposlaniku Peteru Galbraithu.

Vaš djed, stric Božo i bratić Žarko, Žarkova kćer Maša i Tjaša Đanković. Svi su Vaši najbliži rođaci i novinari?

  • Da, s time da je prvi diplomu diplomiranog novinara dobio Žarko. Moj sin Natko je diplomirani novinar, pa je napravio magisterij međunarodnih odnosa u Londonu i globalnog menadžmenta u Rouenu, a i Tjaša, kćerka moje sestre, je diplomirala novinarstvo. Dakle, ta dinastija u kontinuitetu traje tri stoljeća.

Gdje su se upoznali Vaš otac i Vaša majka Ana?

  • U Daruvaru. Bio je direktor tiskare u kojoj je radila kao službenica. Prije toga je radila u jednoj daruvarskoj knjižari.

Kad su došli u Karlovac?

  • To je bilo 1949., kada se rodila moja sestra Branka.

Vaš otac je došao na mjesto direktora Štamparskog zavoda “Ognjen Prica”?

  • Nekad je bila privatna, a potom je nacionalizirana. U njoj je bilo tada četrdesetak zaposlenika.

Rodili ste se u tiskari?

  • Da, na drugom katu te zgrade koje više nema. Na prvom katu su bili službenici, a u prizemlju je tata imao kancelariju.

Preuzeo je tiskaru sa 44 radnika, a kad je otišao u mirovinu u njoj je bilo 440 zaposlenika?

  • Da.

Kako je uspio u tome?

  • Očito je bio sposoban menadžer, jer se tada nisu mogli dobivati bankarski krediti. To je bilo centralizirano i u Beogradu se odlučivalo što kojoj republici treba, a širenje male štamparije nije bio prioritet savezne države. Međutim, otac je iskoristio mogućnosti dobivanja poticaja za zapošljavanje slijepih, gluhih, nijemih, političkih robijaša s Golog otoka, zaposlio je 150 prostitutki…

Odakle toliko prostitutki?

  • Vladala je grozna nestašica i te žene su se prestale baviti tim “pomoćnim zanatom” po zaposlenju. Pomoću njih otac je uspio kupiti strojeve i proširiti proizvodnju. Najvažnije je što je dobio poslove na izradi kartona za Plivu, a radio je i za Kraš – sve ono što Lana karlovačka tiskara danas radi.

I Nikola Hanžel, vlasnik Lane, je radio u Štampariji?

  • Bio je paketar. Te je kutijice zapakirao, označio kome idu i utovario u kamione TAM za Zagreb i na druga odredišta. Kasnije je Hanžel postao i vozač.

Kojim povodom je u tiskaru dolazio Ivan Ribar?

  • Ne znam koliko puta je dolazio. Mog su oca zvali Stari, jer je bio od svih stariji 20 ili 30 godina, a Ribar je bio još stariji, pa je ocu odgovaralo da u društvenom životu postoji netko stariji.

A i Tita su zvali Stari.

  • Da, jer je običaj da se starije tako naziva. Nakon Domovinskog rata je bila mogućnost razviti djelatnost zapošljavanjem branitelja, onako kako je poslije Drugog svjetskog rata činio moj otac, ali je malo poduzetnika uspjelo u tome.

Jednom ste preronili Ribara na Korani?

  • Da, kod malog mostića. Zanimljivo, Ribar je imao monumentalnu glavu, pa je onaj spomenik ispred Gimnazije Karlovac sasvim odgovarajući. Bio je drag čovjek, koliko se sjećam. Imao je uza se tjelohranitelja koji je bio malen poput Mikija Mausa, pa sam se pitao kako ga ovaj može štititi. Bio sam čuven ronilac i zvali su me Kralj Slapa. Podronio sam pod njega i da sam ga povukao za nogu i držao ga dole, tjelohranitelj ga ne bi mogao spasiti koliko je bio slab. Ribar mi je ostao u dobroj uspomeni. Upisao sam F razred u Gimnaziji Karlovac. F i G razred su bili smješteni u dvije barake u blizini današnje Male škole, gdje se tada nalazila Šumarska škola. Svi su nam se iz glavne zgrade smijali gdje boravimo. Kad je Ribar obilazio Gimnaziju, koja je tada nosila njegovo ime, i u naš razred došao u pratnji ravnatelja Vladimira Funduka upitao sam ga hoće li nam pomoći kako ne bismo prezimili u tim barakama. Obećao je da hoće i ispunio je to obećanje! Okuražio sam se da ga to pitam jer nisam odgojen tako da mi političari znače više od “normalnih”, a živio sam u Kineskoj četvrti gdje su vladale pitoreksne figure, pa se nisam opterećivao partijskim normama i disciplini kao kriteriju za vrednovanje nekoga. Faca je bio onaj tko je bio snažniji i duhovitiji.

Vladimir Bakarić nije ispunio obećanje kada je došao u Gradsku knjižnicu “Ivan Goran Kovačić”, gdje ste od 1976. radili, i obećao jednom radniku bolju opremu?

  • Obećao je to Božidaru Janešiću, koji je ranije također radio u Štampariji, a za koga je moj otac govorio da je “iz vinkla”. Izmislio sam priču da je tata kasnio s vraćanjem knjiga i da ne plati zakasninu dao je Božu u knjigovežnicu. Pokazao sam Bakariću, koji je došao u pratnji nekog policajca u civilu, Studijski odjel, a zatim smo otišli u knjigovežnicu koja je bila pored Studijskog odjela. Bakarić je Božu kurtoazno pitao kako je i što mu treba, a ovaj je, kao da govori s trgovačkim putnikom, odgovorio da mu treba novi nož da se napravi ovo i ono… Bakarić je rekao da će mu to biti prvo što će riješiti kada se vrati u Zagreb. Naravno da nije, no priča je poučna jer dokazuje da previše tražimo i očekujemo od političara. Bakarić je tada bio jedan od najvećih hrvatskih intelektualaca, ravnopravan Miroslavu Krleži u idejnom smislu. Iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice bi Bakariću dovozili knjige malim kamiončićima. Zbog svoje obrazovanosti i interesa su ga cijenili i njemački socijaldemokrati.

Darko Bekić procjenjuje da je Bakarić bio izrazito protivan hrvatskom nacionalizmu jer se svojevremeno s Andrijom Hebrangom zalagao za sovjetsku državu Hrvatsku, no da se nakon poraza te koncepcije priklonio i  bio apsolutno odan Titu.

  • Ne bih to tako tumačio. U srpskim izvorima se Bakarić spominje kao najgori hrvatski nacionalist. Zvali su ga Svileni, jer se znao retorički izvlačiti. Nije bio izravan poput Šime Đodana ili Hrvoja Šošića koji su “lupali” što su htjeli. Igrao je po partijskoj metodi – korak naprijed, ako ne zagalame. Ako zagalame, vratio se korak unazad. Imao je glasnogovornike kao što je Vojislav Šešelj bio glasnogovornik Slobodanu Miloševiću – daš mu da nešto iznese, pa pratiš reakcije. Takav je bio i Bakarić, jedino je imao drukčiji stil.

Tko je bio Bakarićev glasnogovornik?

  • Pa recimo Stevo Krajačić, Savka Dapčević-Kular i Miko Tripalo… Isturio ih je, a kada su izgorjeli, ogradio se od njih. Političari znaju kada gube na ravnoteži i kamo vodi neka politika.

Ribar je također bio velik intelektualac i značajna je povijesna ličnost. Jedino ga doma u Karlovcu ne uvažavaju. U čemu je problem? Može li ga Karlovac više vrednovati?

  • Matoš je odavno pjevao: “O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi”. To je pitanje moralnog kukavičluka – ne postoji društvena hrabrost da se prihvati istina. Kad se obilježavala 60. obljetnica pobjede nad fašizmom u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti govorio sam baš o starom Ribaru. Pokrovitelj tog događaja je bio tadašnji predsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks. Spomenuo sam kako su srpski pobunjenici bacili Ribarovu bistu u bunar ispred spomen-doma obitelji Ribar u Vukmaniću. Naš zemljak Ivo Lolo Ribar, kojeg su Srbijanci zvali Lola, kao da je bio šeret, bio je jedan od vodećih mladih intelektualaca Europe. Trebali bismo biti počašćeni time što je Karlovčanin. Stradao je na dubiozan način, kao da je netko dao da ga se ubije jer je imao lidersku karizmu. Uvijek sam bio šupljoglavi pobunjenik protiv svega kao mladić, pa su mi se tako i partizani s Narodnooslobodilačkom borbom popeli na vrh glave, kao što su to slobodoumnim mladima učinili i današnji branitelji, međutim, kasnije sam shvatio nevjerojatnu intelektualnu i povijesnu hrabrost tih ljudi. Nije danas hrabro ne priznati Ribare. Pohađao sam gimnaziju koja je nosila ime po Ribaru. Čudi me što i nije i njegova bista uništena za uništavanja partizanskih spomenika u Karlovcu. Uglavnom, sve sam to opisao na izlaganju u HAZU i rekao da je u Karlovčanima možda problem bio nepodnošenje figurativne umjetnosti, jer je opstao jedino spomenik Ivici Gojaku pokraj starog koranskog mosta s obzirom da je pravljen u apstraktnoj formi, pa ga nisu shvatili kao partizanski. Kod nas se ne želi vratiti spomen-ploča na pročelje zgrade Doma zdravlja Dubovac koja podsjeća na partizansku akciju spašavanja Marijana Čavića-Grge, što je vodio Većeslav Holjevac, a obilježava se smrt dvaju ustaša koji su poginuli za vrijeme te akcije. Blati se Holjevac koji je toliko napravio za Karlovac, udario je temelje Jugoturbine. Tko se usudio otići za Domovinskog rata na takvu akciju u Vojnić? Većina partizanskih akcija je bila nevjerojatno riskantna. Kod nas se ne misli svojom glavom, nego se samo slijedi politička konjunktura. Da zakon kaže da se mora voljeti Ribare, onda će ih se javno voljeti. Takvi ljudi kojima treba društveni pritisak da misle svojom glavom nisu ličnosti. Uvijek sam govorio da istina obvezuje. Nekad je Dobroslav Paraga govorio najveće istine u ovoj zemlji, a dobivao je najmanje glasova. Zašto? Zato što je probitačnije praviti se lud i neupućen, pa onda nisi niti odgovoran.

Jedan ste od najpoznatijih učenika Gimnazije Karlovac. No, u jednom trenutku ste u završnom razredu na polugodištu imali jedinice iz sedam predmeta. Što se dogodilo?

  • To je bilo pred polugodište. Bio sam kao mladić dosta zaigran. Igrao sam nogomet, košarku, vježbao gimnastiku, a osnovnu školu sam prolazio s dobrim uspjehom. Danas djeci roditelji gotovo do doktorata pišu domaće zadaće. Mene nitko tako nije pratio. Nastavnica povijesti Katica Savić me u osmom razredu znojnog i zadihanog na hodniku zaustavila i zagrlila i zamolila da prođem taj razred barem s vrlo dobrim uspjehom, kako bih se mogao upisati u Gimnaziju. Uspio sam se upisati. Prvi razred sam prošao s dobrim, drugi s dovoljnim uspjehom, a treći ponovno s dobrim. U četvrtom razredu me ništa nije zanimalo, nikakve zadaće, ništa, i prijetilo mi je izbacivanje. No, iz filozofije i hrvatskog jezika i književnosti sam imao odličan uspjeh, pa sam ispravio tri jedinice. Prošao sam razred s dovoljnim uspjehom, a maturirao s vrlo dobrim jer sam bio odličan iz filozofije i hrvatskog jezika. Da mi je bivši razrednik iz osnovne škole Dubovčak Milivoj Brajdić dao vrlo dobar, maturirao bih s odličnim uspjehom. Smatrao je da mi čini uslugu što mi je dao trojku iz ruskog jezika, jer sam imao same dvojke. Kad je na maturi pročitano: “Danko Plevnik, razred – dovoljan, matura – vrlo dobar”, nastao je pljesak, nosili su me po razredu, to je bila ludnica, jer je bilo neočekivano.

Jeste li imali problema pri upisu na fakultet?

  • Ne, jer sam bio zaljubljen u Pariz. Bio sam tamo do tada nekoliko puta. Pročitao sam Krležino djelo baš o takvom zaljubljeniku u Pariz “Hodorlahomor Veliki”. Na prijamnom ispitu su svi pisali eseje o Gospodi Glembajevima, Povratku Filipa Latinovicza ili “U agoniji”, a ja sam jedini obradio tu specifičnu novelu. To je ispitivače impresioniralo i nisam morao na usmeni ispit, srećom, jer pojma nisam imao ni o čemu. Nisam volio čitati drugorazredne književnike, ma koliko bili Hrvati, osim, naravno, Tina Ujevića, Matoša ili Krleže.

Oni su drugorazredni?

  • Oni su prvorazredni, ali kad bi iskopali nekog iz 15. stoljeća, neke minorne kojima se moram diviti bez razloga bila mi je muka jer sam već počeo čitati Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, Paula Valéryja, Arthura Rimbauda…

Predavao Vam je Ljudevit Jonke.

  • Jest.

Po čemu ga pamtite?

  • Prvenstveno po fizičkom izgledu. Bila je to korpulentna osoba s Gaze. Kako sam Banijanac, bili smo rivali. Jako sam ga volio. Bio je ozbiljan i znao je što govori. Poznajem i njegova sina Mladena. Preveo je divan roman Jaroslava Hašeka “Doživljaji dobrog vojaka Švejka za svjetskog rata”. Bio je i predsjednik Matice hrvatske, za koju sam bio vezan jer sam sa 17 godina počeo objavljivati u Svjetlu, časopisu karlovačkog ogranka. Otišao je u mirovinu, pa sam suvremeni hrvatski jezik položio kod Vladimira Anića. Za to sam učio u Gospiću gdje sam u kaznenom puku boravio sedam mjeseci. Učio sam tada pravopis i gramatiku.

S kime ste studirali?

  • Bila je to velika ekipa. Profesor Josip Bratulić je bio tada asistent i rekao je da nakon nas nije imao bolju generaciju. U njoj su bili sa mnom Pero Kvesić, Velimir Visković, Goran Kalogjera, Borislav Pavlovski, Zdravko Krstanović, Nada Gašić, koja je nedavno prevela Švejka, Jadranka Matić Zupančič, Tomislav Matijević, Milan Lakoš, Jakša Gareljić, Ivo Pranjković…

Pranjković je Vaše godište?

  • Bio je malo stariji. Završio je sjemenište u Banja Luci, pa je došao malo kasnije na studij. S nama je bila i Jelena Lužina koja se udala u Skopje za književnika Kolu Čašulu.

Ivan Zvonimir Čičak?

  • S njime sam bio na filozofiji, koja mi je bila B grupa, a sad nabrajam ove s jugoslavistike, što mi je bila A grupa.

Sa Čičkom ste sudjelovali u maspoku?

  • Kad sam prvi put došao na fakultet nisam znao s koje vitrine i kako upisati kolegije. Pomogao mi je Čičak. Nisam znao tko je on, samo sam znao da je to neki stariji student, mršavi bradonja. Bila je scena kada je Branko Bošnjak, naš poznati filozof, poslije svog izlaganja, odredio studenta koji će za iduće predavanje sumirati to njegovo predavanje. Kad je došao red na mene, umro sam od straha, osjećajući se poput provincijalca koji ne zna ništa. Kad sam počeo referirati Bošnjak je zapisivao moje sintagme, a potom pitao studente što misle o mom izlaganju. Čičak se dignuo i rekao da je to najbolji referat kojeg je ikad čuo na fakultetu, tako da me je digao. To je bilo 1969., a dvije godine kasnije me htio u vidjeti u maspoku. No, ja sam na studij putovao autostopom ili vlakom, pa se nisam mogao zadržavati na tribinama. Jednom sam samo sudjelovao u Sedmici, čuvenoj dvorani na Filozofskom fakultetu. Rekao sam tada da student ne može biti niti ljevica niti desnica, nego da mora koračati naprijed, jer je biti student kao trudnica – ne možeš biti duže od devet mjeseci trudan, pa niti student duže od četiri godine. Dobio sam aplauz sa svih mogućih strana, a Čičak je rekao: “Vidite kako govori Heidegger”. Poslije 1971. mi je Čičak rekao da su ih uhvatili i optužili temeljem kaseta na koje su snimali skupove. Govorio sam uvijek sa svog stanovišta. Nikad nisam htio biti glasnogovornik drugih skupina.

Za studija ste s Ivicom Ottom stopirali od Trsta za Rim, a na autostopu Vam je stao zamjenik generalnog direktora Lamborghinija?

  • Odvezao nas je prvo do Venecije, platio nam ručak, a zatim do Firenze. Tu smo naišli na skupinu hodočasnika iz Subotice. S njima smo otišli do Rima, a potom se s njima vratili i do Trsta. To je putovanje trajalo oko tjedan dana.

Tada ste susreli papu Pavla VI.?

  • Da, u Castel Gandolfu. To ne bismo mogli da nismo išli s hodočasnicima. Imao sam crvenu majicu i traperice, a iza nas na kraju reda stajali su američki admirali u predivnim bijelim uniformama. Papu su nosili na nosilima, a Ivica, koji je sjedio desno od mene, se dignuo i rukovao s njim, što ja nisam htio, jer sam smatrao da sam kao student filozofije duhovno superiorniji dogmatiku papi.

To pamtite kao vrhunac svog narcizma?

  • Poslije sam dosta čitao o papi Pavlu VI. koji je bio inicijator mnogih promjena u Crkvi i iznimno teološki obrazovan. Preko Bošnjaka sam dobio širi uvid u kršćanstvo, pa bi mi sad trebala izaći knjiga “Duh naš svagdanji” koja sabire moje teološke tekstove objavljene od 1987. do lani. Tada sam obožavao Isusa. U svojoj sam sobi imao tri križa. Isus mi je bio zanimljiva revolucionarna osoba, poput Che Guevare, koja se borio za jednakost i pravdu na onom svijetu koji je zapravo bio ovaj svijet, svijet srca, milosrđa i dobrote.

Iako Vas roditelji nikad nisu dali krstiti?

  • Nisu nikada.

Jeste li se ikada krstili?

  • Mama se kao izbjeglica iz Bosne i Hercegovine školovala kod časnih sestara u Daruvaru, a otac je htio među svećenike. Oboje imaju sve sakramente. Išao sam prije godinu dana po knjigu “Oče naš” Damira Jelića u župni ured na Trgu bana Jelačića. Tamo sam naišao na isprva vrlo ljubaznog mladog redovnika iz Rijeke s kojim sam započeo razgovor. Pitao me gdje stanujem, a odgovorio sam da stanujem u susjedstvu. Zatim me pitao jesam li kršten, odgovorio sam da nisam. Onda me pitao bih li se krstio, a odgovorio sam da to više nema smisla sa 64 godine života. Rekao je da uvijek ima smisla, a ja njemu da sam s don Ivanom Grubišićem osnovao Građansko-etički forum Hrvatske i da sam studirao kod profesora Bošnjaka, da čitam puno teologije i da nisam praktični, nego teorijski vjernik. Zatim sam mu sugerirao da u ekumenskom duhu uzmu u zaštitu pravoslavnu crkvu Svetog Nikole koja se nalazi s druge strane trga, jer po njoj uporno šaraju ustaške simbole i slično. Skočio je na noge i pitao jesam li pravoslavac. “Kažem, nisam ništa, ali mogu razumjeti sve vjere, jer znam o tome dosta”, odgovorio sam mu. Zatim je rekao da ima puno posla i usredotočio se na ekran računala i zamolio me da otiđem. Još mi je poručio da postoji samo jedan Bog, “a to je Isus”. S vrata sam mu rekao: “Čujte, ali nalazite se u crkvi Presvetog Trojstva”. Dakle, svećenik je, a ne zna da nije samo Isus Bog. Ali to ne zna kategorički.

Otišli ste za vrijeme studija u Njemačku i tamo radili kod Aleksandra Šinkovca. Imali ste krizu, kanili ste napustiti studij, ali Vas je upravo Bošnjak odgovorio do toga?

  • Bio sam mu drag, jer sam bio odličan student. Poklanjao mi je kao takvome knjige. Imao je vikendicu u Zvečaju, pa je znao navratiti kod mene doma na proputovanju, što mi je imponiralo. I danas ga smatraju velikim gospodinom. Imao je veliku karizmu, bio nadasve etičan i duboki mislilac. Otac mi je dao potpunu slobodu, a majka nije bila obrazovana u tom smislu. Saša je bio ženskar i jebivjetar, tako da nikoga nisam imao tko bi me savjetovao, osim nastavnice Savić u osmom razredu i kasnije Slobodana Maslića u Gimnaziji koji je moju školsku zadaću dao Radovanu Radovinoviću, tadašnjem ravnatelju Centra za kulturu “Zorin dom”, koji ju je proslijedio Stjepanu Mihaliću da se objavi u Svjetlu. Oni su se za mene pobrinuli na neki način, ali oni nisu obitelj koja se za djecu brine “od koljevke pa do groba”. Puno sam tada putovao sa Sašom po čitavoj Europi. Živjeli smo i radili u Düsseldorfu, a Bruxelles i Amsterdam su od nas bili udaljeni nekoliko sati vožnje. Stalno smo putovali. Imao je Mercedes, novac i vremena. Napisao sam Bošnjaku pismo da nemam više interesa da se vratim, jer sam uvijek imao fiks-ideju da ću napustiti Jugoslaviju, da u njoj ne mogu mentalno opstati. Bio sam previše slobodna duha, a niti jedan režim ne voli previše slobodne osobe.

Preko Saše ste tada došli u kontakt s emigrantskim krugovima?

  • Saša je u Njemačkoj bio temeljem političkog azila, jer je njegov otac ubijen na Bleiburgu, a Saša je preživio taj zločin. Kad je u Austriji tražio azil, dobio ga je s još jednom osobom, a bilo je tisuću tražitelja političkog azila.

Mada nije bio osobno ugrožen tada?

  • Bio je tada zamjenik direktora Tvornice duhana Rovinj. Rekao je: “Imam sve, ali mi je dosta svega”. Nije mogao više taj režim podnositi. U Njemačkoj je osnovao poduzeće za čišćenje peći, dimnjaka, postrojenja, sustava za centralno grijanje, bazena… Baš smo čistili u Petersbergu dva dana prije Titova dolaska. Mogli smo on, hrvatski politički azilant, i ja, bradati student filozofije, bez problema postaviti dinamit tamo. Nitko nas nije gledao. Čistili smo američku ambasadu, velike vile s bazenima… Znao je Saša i prevariti – čistio je u siječnju i u rujnu, kao za tekuću i za prethodnu godinu, a u biti je uzimao duplu lovu. Šest mjeseci je radio, šest mjeseci putovao. Odlazio je u Italiju zimi. Zarađivao je po 140.000 njemačkih maraka dok su naši emigranti radili za tisuću.

Tada ste primijetili da su u pravilu najgorljiviji Hrvati udbaši?

  • Točno.

Tada ste zauvijek otpisali nacionalizam?

  • Upoznao sam Antu Broža, koji je sa Sašom bio zatvoren u Staroj Gradišci. Imao je birtiju u Dortmundu gdje su se okupljali nacionalistički nastrojeni Hrvati. Tko god bi iz Hrvatske došao u Njemačku, ovaj bi mu pružio konačište, hranu i ostalo dok se ne postavi na noge. Bio je dobar čovjek i sasvim je odudarao od slike koju je o pripadnicima hrvatske emigracije stvarala udbaška propaganda koja ih je prikazivala kao koljače i slično. Upoznao sam, dok smo čistili visoku peć u Dortmundu, jednoga autentičnog ustašu Ivana koji je ubio nekog partizanskog stražara, bio uhapšen u Osijeku, pa je pobjegao. Hrvati su čistili visoke peći početkom 1970-ih. Ivan je za jednu noć čišćenja dobio 20.000 njemačkih maraka, a Saši, Ivanu Šoštariću, mom susjedu iz zgrade, i meni dao 3.000. Saša mi je htio ostaviti svoju tvrtku i predložio da ubire samo postotak od zarade. No, nije mi se to dalo. Upoznao sam jednog automehaničara kod kojega je radio moj prijatelj Šoštarić, pošto sam mu prethodno preko Saše osigurao taj posao dok se ne otvori prostor da Ivan počne raditi s nama. Taj vlasnik automehaničarske radnje mi je rekao da je među njima jedan koji pali jugoslavenske zastave na utakmicama, no nitko ga ne maltretira kada prelazi jugoslavensku granicu, a da je njega koji je bio s njim na utakmici policija trkeljala na granici kada je odlazio majci na sprovod. Jedan koji je radio za slovensku Udbu je način funkcioniranja te službe u emigraciji detaljno opisao Mladini.

Boljkovca ste nahvalili u feljtonu kao zaslužnog za “renesansu” Karlovca, no ovaj ga je grad jedva ispratio kad je preminuo?

  • To sam i rekao nad njegovom rakom. Kada je 1972. bio osuđen i kada su mu oduzeta građanska prava, budući veliki Hrvati su od njega okretali glavu. Velik Hrvat je bio tada onaj koji je s Jožom pričao, koji se nije plašio susreta s njim i sramio ga se.

Nastradao je zbog sudjelovanja u maspoku?

  • Bio je linija Savke, Pere Pirkera i Tripala. Tad je bilo zabranjeno biti Hrvat poput Boljkovca, a danas se hrvatstvo zakonski omogućuje i potiče u društvu. Kod nas se i nerealno gleda na Udbu koja je bila kontraobavještajna služba, poput CIA-e.

Nije li Kontraobavještajna služba bila kontraobavještajna?

  • KOS je bio vojna, a Udba civilna služba. Republika Hrvatska ima Sedmu upravu kao kontraoobavještajnu službu u diplomaciji. Vani se svi ponose Mossadom, CIA-om i slično. Zašto sad ne mrzimo ove koji rade u SOA-i? Zato što brane državu! Kao klinac sam stradao jer sam bio brljbljav i ogovarao Tita, pa su me zapisali u “Udbi” ili Službi državne sigurnosti. Ne bi li i danas nekoga tko kuje ideje za rušenje Hrvatske također pratili i maltretirali?

Služili ste vojni rok doslovno u svom kvartu. Zašto?

  • Tu je bila škola teritorijalne obrane. General Ivan Rukavina, a poslije i Tuđman, imao je ideju da se više polaže u općenarodnu obranu. Bio sam druga generacija te depadanse iz Bileće i valjda jedini koji nije bio dijete oficira, nego mrtvaca. To da tu služim mi je sredio šogor koji je radio u vojnom odsjeku. Pero Starčević nas je ispratio kao “buduće oficire”. Netko me prijavio da sam za Tita rekao da je faraon i pitao kako sam mogao kao hrvatski nacionalist, antitioist, praksisovac i vicaroš doći u tu školu,… Kad je zapovjednik Čedo Radanović shvatio da podržavam Bošnjaka i Gaju Petrovića, poludio je.

Tada su Vas poslali u Gospić?

  • Radanović mi je postavio četiri pitanja. Zadnje je bilo zašto sam vicaroš. Rekao mi je da skinem pitomačku uniformu. Dali su mi uniformu vojnika, hlače šest brojeva veće, čak niti remen nisam dobio, nego sam ih zavezao nekakvom špagom, i bez novca su me potjerali na kolodvor. Slastičar Akiki Hajrula mi je posudio novac za kartu. U međuvremenu sam nazvao Jasnu, s kojom sam se te godine vjenčao, koja je Akikiju vratila novac. Otišao sam u Gospić.

Tamo ste gajili cvjetnjak?

  • Samo zadnjih mjesec dana. Tri puta sam vođen na obuku po kazni – uvijek bih s novim regrutima vježbao strojevi korak. Kad mi je ostalo trideset dana do odlaska iz vojske, dali su mi da zalijevam cvijeće ispred kasarne. To sam radio potpuno nefloristički oko podneva kako bih dobio boju i nakvarcan se 1975. vratio na Koranu.

Kad ste se vratili u Karlovac zaposlili ste se u knjižnici?

  • Nisam posao mogao dobiti, javljao sam se uzaludno na mnoge natječaje. Mjesec i pol sam radio kao profesor hrvatsko-srpskog jezika i književnosti u Šumarskoj školi. Potom sam se javio na natječaj za posao u Medicinskom centru za urednika Medicinskog glasnika. Ispunjavao sam sve kriterije, jer su tražili nekoga sa završenim filozofskim fakultetom. Međutim, po srpskoj liniji su primili Sredoja Simića, koji je imao samo srednju stručnu spremu. No, ipak je odbio taj posao. Potom se javio Vlado Dražić, iako niti on nije ispunjavao natječajne uvjete, jer nije imao završen studij. Kad su me primili na razgovor nisam ništa govorio, jer me ništa nisu pitali. Samo su rekli da sam već predao molbu i da sve znaju o meni. Potom su rekli da im treba Dražić, “a ne mutavi Plevnik koji ne zna ništa reći”. Čekao sam njihov odgovor, a u međuvremenu sam se preko Nade Fleković, supruge Pere Flekovića, zaposlio u knjižnici. Dva tjedna sam radio besplatno slažući knjige, jer su se premještali fondovi u novoizgrađenu zgradu knjižnice u Novom Centru iz Banjavčićeve. Darko Jerinić i još jedan gospodin iz Medicinskog centra su me vidjeli kako slažem knjige, pa su zaposlili Dražića. Nisam bio u partiji. Mada su i u knjižnici partijci imali prednost, nisu radili problem oko tog zaposlenja, jer su im tada bili potrebni kadrovi. Slavica Pecoja, Zdenka Karan, Nevenka Ivošević i ja smo primljeni iako nismo bili članovi SK.

Počeli ste raditi na Studijskom odjelu s Ivanom Jurkovićem koji je zapao u problem zbog toga što je za slaganja knjiga pomaknuo Titovu bistu na prozor?

  • To smo radili u Posudbenom odjelu. Karlovačka knjižnica je prva u Hrvatskoj omogućila slobodan pristup knjigama, po uzoru na američke. Prije toga nije bilo, nego si isključivo na pultu od knjižničara mogao tražiti knjige. Jurković je htio olakšati pristup policama, pa smo kataloške ormariće gurali naprijed, nazad, lijevo, desno – skroz do 21 ili 22 sata. Za vrijeme tog guranja ormarića, kako ne bismo srušili postament s Titovom bistom, stavili smo bistu na prozor. Drugog dana ujutro, kada smo se vratili na posao i dalje umorni od tog seljakanja, napala nas je Jurkova vjenčana kuma, koja je tada također radila u knjižnici, da smo izvršili diverziju protiv druga Tita.

Bila je gorljivi partijac i protiv dolaska jednog stranca u posjet knjižnici dok nije skužila…

  • …da je to njezin prvi dečko Zvonko Fleiss koji je živo u Kanadi i došao u posjet kako bi mi donio vijest o mom bratu koji je također živio u Kanadi. To je bilo netom nakon Titove smrti. Pročulo se da Plevnik šeta nekakvog Kanađanina po zgradi i to se odmah shvatilo kao priprema za ustanak.

Odlučili ste se upisati postdiplomske studije ne biste li primali bolju plaću?

  • Nisam bio u Partiji, pa nisam mogao računati na neki bolji položaj. No, rečenom mi je da će mi se, ako položim stručni ispit, plaća uvećati za deset posto. Neke kolege to nisu htjele. Jurković se jednu godinu pripremao za stručni ispit kada je bio degradiran 1972. u filijali na Švarči. Odlučeno je potom se onome tko završi magistarski studij plaća uvećava još 20 posto. Za dvije i pol godine sam, bez da mi je dan jedan sat slobodnog za tu svrhu – a sada se daje i stimulira se to – položio 12 stručnih ispita, 22 na postdiplomskom, napisao diplomski i magistarski rad. Dan prije nego što sam častio zbog završenog magistarskog studija direktorica je odluku od uvećanju plaće za magistre znanosti izbrisala iz normativnih akata.

Počeli ste organizirati i provoditi program “Tribine četvrtkom” i zapali ste u probleme jer ste pozivali Bošnjaka, Petrovića…

  • Gaji nisu dali.

Zašto?

  • Čak su neki novinari postavljali pitanja kako se praksisovcu Bošnjaku moglo dozvoliti da održi predavanje u knjižnici. Zvali su me na razgovor u Službu državne sigurnosti. Došao sam u radnoj kuti na kojoj je bila pločica s imenom – dakle transparentno. Agent mi je rekao da skinem to. Htjeli su da radim za Udbu, da cinkam što se govori na tribinama. Predložio sam im da dođu tamo i bore se za svoje ideje kao i svaki drugi građanin, pa će imati iz prve ruke informaciju tko je što rekao. Imam slabo pamćenje, pa ne mogu referirati tko je o čemu govorio. Uglavnom, kad sam u Knjižnici poslije Bošnjakova predavanja spomenuo da bih ugostio Petrovića, rekli su da to više ne dolazi u obzir.

Bili ste prijatelj s njime?

  • Bili smo kućni prijatelji. Međusobno smo se posjećivali. Poznavao sam i njegovog strica Gaju Petrovića, narodnog liječnika. Imao je apoteku pokraj štamparije, a i Saša je tamo stanovao – njegova majka Tereza bila je apotekarica u apoteci u toj kući, a gore su imali stan. Filozofa Petrovića pamtim po oštroumnosti. Bio je vrlo etičan, intelektualno hrabar. U svakoj fazi razvoja društva znao je dati prikladne ocjene stanja stvarnosti. Ta naša navika nas je uvijek “gurala natrag” i nikad nismo mogli ostvariti neke visoke pozicije, mada je on čak bio i dekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu 1968. i kao takav je za studentskih prosvjeda branio miliciji da uđe u zgradu fakulteta. Sa svojim jezikom i pisanjem nisam mogao računati na neke beneficije, čak i kada sam ušao u Partiju. Da bi uspio, moraš biti u nekoj skupini. Kaže Krleža da među ljudima smrdi, ali je toplo.

U tjedniku Danas ste rehabilitirali praksisovce?

  • Ne, u Komunistu. Tada su ostali smatrali da, ako taj list ima intervju s Petrovićem ili Predragom Vranickim, da je to službena partijska politika, a uopće nije bila, pa su počeli u Danasu s njima raditi intervjue.

Propustili ste priliku intervjuirati Fidela Castra, jer je od Vas očekivao sto pitanja, a Vi ste mu postavili 30?

  • Volio sam Che Guevaru, a Castro mi je više bio nekakav birokratski revolucionar, partijski diktator poput našeg Tita. No, pružila se zgodna prilika s njime napraviti razgovor. Komunist je bila ozbiljna novina u odnosu na ostale partijske listove realnog socijalizma, jer smo kritizirali vlastodršce i u Jugoslaviji. Zanimalo me ono što i moje čitatelje – činjenice o prebjegu pilota na Floridu, prosvjedu Kubanaca na francuskom veleposlanstvu i slično čemu sam nazočio u Havani. O tome sam htio razgovarati, no Castro je htio pitanja koja bi mu omogućila da se prikaže kao svetac. Mojim čitateljima to ne bi bilo zanimljivo.

Koliko ste bili na Kubi?

  • Bio sam 11 dana. Napravio sam reportažu objavljenu u Danasu. Josip Bratulić mi je rekao da mu je to najbolja reportaža koju je dotad čitao u životu. Za Politiku sam o Kubi također napisao članak. Bio sam oduševljen zdravstvenim sustavom tamo. Njihovo zdravstvo je zaslužno za Castrovu dugovječnost. Bio sam tamo 1987. Imali su računalni ekspertni sustav iz medicine kakav je jedino Amerika imala. Udaljeni su 120 milja od Floride. Smijali su se Kinezima i drugim komunističkim zemljama. Bili su slobodan narod koji je htio proširiti egalitarizam do krajnjih granica i pod svaku cijenu.

Odlučili ste upisati studije informacijskih znanosti, mada nisu tada bile poznate i priznate u Hrvatskoj. Kako je došlo do toga?

  • Posredstvom profesora Bože Težaka. Došao sam ga nešto pitati, a on mi je rekao: “Vi ste došli upisati magisterij?” Ostao sam zatečen i odgovorio sam: “Da”. Vodio me potom u interuniverzitetski centar u Dubrovnik gdje su se održavali informatološki dani. Bio je tamo Tefko Saračević, Robert Hayes s UCLA-a, Nenad Prelog, Miroslav Tuđman, pa i današnji rektor Damir Boras, mada je bio u sjeni. Nije bio tog ranga. Završio je pravo, a naknadno je, mnogo nakon mene, doktorirao. Dolazio je Eugen Garfield, velika figura u svijetu znanosti, koji je izmislio Science Citation Index. Težak je bio nevjerojatno razuman i etičan. Bio je futurolog. Koncem 1970-ih je tražio da se ukine copyright kako bi bolje cirkuliralo znanje. Tada još nije bilo interneta. Informatologiju je Sveučilište u Zagrebu priznalo kao predmetnu i znanstvenu disciplinu, no nije bilo domicilnog fakulteta za to. Tek kasnije je prvi domicilni fakultet bio Fakultet organizacije i informatike u Varaždinu. Dakle, magistrirao sam na sveučilištu. Na Filozofskom fakultetu tada još nije bilo studija arhivistike, bibliotekarstva i informacijskih znanosti. Bio sam prvi doktor informatologije u Hrvatskoj, a Miro Tuđman je bio drugi.

Zdravko Švegar Vas je 1977. pozvao da sudjelujete u radu Večernjeg lista u Karlovcu. Zašto ste prihvatili njegov poziv?

  • Davor Šošić je osnovao niz regionalnih izdanja i to je doprinijelo velikoj dinamici novinstva. Napisao sam hommage knjižničaru Paji Greguriću, pa me Švegar pozvao na suradnju. Trebao mu je kolumnist tog formata s obzirom da je morao puniti dvije stranice svakog dana, što je bilo naporno, jer nije imao na raspolaganju novinare. Tomo Vičić je radio tada još u Socijalističkom savezu radnog naroda Jugoslavije i tek se kasnije priključio Večernjaku, isprva kao fotoreporter. Tako sam počeo surađivati sa Švegarom, a ujedno sam u novinama Jugoturbine imao kolumnu “S polica bibliobusa”.

Vjekoslav Koprivnjak je preporučio jedan Vaš članak Komunistu?

  • Nisu ga htjeli objaviti u listu “Jugoturbina”, jer je Tepšić rekao uredniku Nikoli Kuzmaniću da pišem subverzivno i da mi se treba otkazati suradnja. Tako je reagirao zbog recenzije knjige “Svjetski izazov” Jean-Jacquesa Servan-Schreibera. Iz čiste taštine sam rekao da ću taj prikaz ipak objaviti. Htio sam pokazati da nisam parija i da prikaz te jako važne knjige ima smisla. Nazvao sam Koprivnjaka, koji je bio iz Kineskog kvarta i bio šef Centra za idejni rad CK SKH. On je nazvao Mirka Mihaljevića koji je u Komunistu taj tekst objavio. Potom me je urednik Mihaljević tražio da napišem još nešto za zadnju stranicu. Napisao sam esej “Nerad je privilegija zaposlenih”. Tumačio sam u njemu da nezaposleni moraju raditi, a zaposleni ne moraju jer im plaća ide radili ili ne radili. Taj esej je čak objavljen u talijanskom izdanju Communista u okviru riječkih novina na talijanskom Voce di Popolo. Glavni urednik Studentskog lista Stipe Orešković je pročitao taj moj članak u Vjesniku u kojem je izašao s tipfelerom pa je ispalo da se zalažem za otpuštanje radnika, a ne neradnika pa me je napao u svom uvodniku. Nastala je čitava gungula. Ušao sam polemički u Komunist, Mihaljević pitao želim li raditi za njih. Kako kad nisam član Partije? U Knjižnici me nisu htjeli primiti u Partiju, s obzirom imao pet godina staža, položen stručni ispit i imao magisterij iz bibliotekarstva pa su računali da bih se mogao javiti na mjesto direktora, a to si nisu mogli dopustiti.

Većina djelatnika nije bila u Partiji. Tada ste zaključili da su partijci nastali tako što su nepartijci čistili svoje redove?

  • To je rekla knjižničarka Mileva Kosović, jedna vrijedna, starija kolegica. Od nje, Ljubice Nestorov, Gregurića i još nekih knjižničara smo svi učili, jer su oni stručno rasli s tim fondom. Ako se knjiga postavi na pogrešno mjesto na policama, više se ne može pronaći po signaturi, a ti stari djelatnici knjigu su mogli naći po hrptu, jer su znali kako izgleda. Dakle, ona je to rekla i to sam prihvatio. Na zboru radnika smo uvijek kao nepartijci mogli imati većinu, no u brojnim slučajevima bi se pokazala hrvatska psihologija – netko je trebao privatnu uslugu od direktorice, drugi se bojao, treći gledao “svoje poslove” i tako dalje. To smo mi Hrvati.

Postali ste suradnik Komunista, iako niste bili komunist.

  • To je bilo tek nakon što je Jožica umro, 1983.

Primljeni ste u Partiju kada je ona već počela pucati po šavovima.

  • Kao oni koji su se 1945. upisivali u ustaše. Rekao sam Jasni da su me svi maltretirali zato što nisam član Partije, ali da kada uđem u nju reći će da je za sve kriva “ona komunjara Plevnik”. To se pokazalo točnim. Kada sam ulazio u Partiju, Miroslav Kodrić, koji je radio s Jasnom u listu „Jugoturbina“, rekao joj je da će mi to biti užasan teret koji će me pratiti čitav život. Tako je i bilo.

Zašto ste uopće onda ulazili u Partiju?

  • Da dobijem stan. Bio sam uvijek drugi na listi za stan u knjižnici premda sam imao uvjete da budem prvi na listi. S druge strane sam opet znao da ne mogu niti kao član Partije zbog svog jezika od Komunista dobiti stan, jer me neće htjeti trpjeti deset godina, tako da sam ostao u onome kojeg je moj otac kao direktor tiskare napravio. Sad HDZ-u plaćam otplatu.

Kome?

  • Hrvatskoj demokratskoj zajednici, jer su oni izmislili da moramo otkupiti stanove za čiju smo izgradnju izdvajali od plaća. Nikada nisam doznao kome ide taj novac.

U jednom trenutku su Vas pozvali iz tjednika Danas na suradnju?

  • Upravo zbog mojih intervjua s praksisovcima me je Mirko Galić, kada sam ga jednom sreo u CK, pitao bih li pisao za Danas kao gost-kolumnist. Rekao sam da u Komunistu odmah po objavi članka iznad norme dobijem bonus, a ukoliko ga u Danasu napišem, objavi se za mjesec-dva, a za tri mjeseca dobijem honorar. Nije mi slava bila u interesu. Ljubo Jurčić je za Nacional napisao 150 članaka, a nikad mu ništa nisu platili. Takav aranžman mene nije zanimao. Učenik sam Igora Mandića koji je tvrdio “Tog novca da me se kupi – ima”. Dakle, uvijek sam tražio novac unaprijed, jer su znali prevariti za suradnju. Svim gostima-kolumnistima je bilo u Danasu nezgodno pisati. Zašto? Ako se vežeš za temu tjedna, a tog tjedna se kolumna ne objavi, drugog je bespredmetna. Dakle, morao sam problem generalizirati do te mjere da tekst “drži vodu” mjesec ili dva. Zato su moji tekstovi bili refleksivniji. Bogdan Tirnanić je bio oduševljen njima i već je nakon moje prve kolumne zvao redakciju i raspitivao se o meni .

Galić piše u Večernjaku. Jeste li ga voljeli čitati?

  • Nije mnogo pisao tada. Bio je glavni urednik i pozivao me na kolegije, no bio sam previše razmažen za to, a radio sam u Komunistu. Galić me cijenio. Kada je 2009. godine u Sarajevu izdana moja knjiga ” Još samo ludi znaju tko su”, koju čine moji članci iz Danasa iz kultne 1989., poslao sam Stanku Lasiću primjerak u Pariz. Galić je tada bio ambasador Hrvatske u Parizu, vidio je kod Lasića moju knjigu i tražio je da mu pokloni.

Kada ste i kako upoznali Eduarda Čalića?

  • Upoznao sam ga kada sam organizirao “Tribine četvrtkom”. Držao je u sklopu toga jedno predavanje. Tada je imao 66 godina i činio mi se užasno starim. Imao je tridesetak godina mlađu ženu koja je vozila chevrolet. Sprijateljili smo se tako što sam napravio recenziju njegove knjige “Hitler bez maske”, pa smo se našli na ručku u lokalu pokraj zgrade Gradske vijećnice u Karlovcu. Jeli smo paštu, a pored nas je jedan slijepac zvan Medved svirao pjesmu “Mali mrav”. To je baš epohalna scena. Zajedno smo potom ljetovali na Brijunima, posjećivao sam ga u Salzburgu gdje smo zajedno napisali knjigu „Europa gledana s Balkana“, dolazio je u Zagreb, pa je mene, Jasnu i Natka zvao u Esplanadu na ručak i slično. Svakog dana sam mu telefaksom slao svoje tekstove. Javio bi se kroz dva sata: “Ovo je sjajno, kolosalno! Bit će tekst sutra na stolu Helmuta Kohla”…

Putovali ste s njime u Japan?

  • Ne, u Kinu 1993. On je prije toga bio šest puta tamo. Mao Ce Tung mu je priznao da Kina ima atomsku bombu, pa je Čalić tu informaciju proširio po Zapadu i tako pišući za neke značajne novine zaradio priličan novac.

Samostalno ste išli u Japan?

  • Da, Čalić nije išao tamo. Na poziv japanske vlade bio sam 2000. ugošćen poput premijera. Boravio sam u najboljem tokijskom hotelu Imperial, u Nagoyi u hotelu s heliodromom, imao sam vodiča i prevoditeljicu, te vozača. Prevoditeljica je bila nevjerojatno inteligentna. Prošao sam Tokio, Kamakuru, Kioto, posjetio sam tvornicu Toyota, bio u Hirošimi… Napisao sam desetak članaka o Japanu.

Čalić je bio opsjednut nacistima, stalno je o njima govorio?

  • Zatočili su ga u sabirnom logoru Sachsenhausen-Oranienburg pored Berlina gdje je boravio od 1942. do 1945. To je bio logor u kojem je Heinrich Himmler skupljao elitu, bivše premijere i diplomate, kako bi mu poslužili za pregovore s Englezima. Bili smo jednom na ručku u Socijalnoj akademiji u Pekingu. Bio je nesretan što ga nije dočekao predsjednik akademije koji je po struci bio povjesničar, nego sociolog koji ništa od toga nije razumio, pa je Čalić stalno pričao svoje teme, a to je Drugi svjetski rat, stoga se u restoranu čuo samo njegov glas kako govori o Hitleru, Josephu Göbbelsu i drugima.

Imao je s Nijemcima jedan incident u avionu?

  • S 83 godine je pokazao rijetku hrabrost. Nastupio je impresivno reagirajući na jedan događaj. Bio je to prostran avion. Sjedili su skupa Čalić, njegova supruga Elke, i Jasna, a ja sam bio u redu pored njih. Elke je čula kako Nijemac priča s nekim Ircem o tome kako u bivšoj Jugoslaviji ima mnogo stein, kamenja, da je kraško područje. Ona je čula swein, dakle da u Jugoslaviji ima mnogo svinja. Elke se obratila Čaliću: “Papi, ovi kažu da u Jugoslaviji ima mnogo svinja”. Čalić se ustao nasred aviona i poviknuo: “Ich werde nicht hören diese Nazi propaganda!“, u prijevodu: “Više ne želim slušati ovu nacističku propagandu”. Svi su ostali zatečeni. No, pokazao je hrabrost, makar je bio u krivu. Kod nas se proizvodi takvo neoustaštvo koje posramljuje i njemačke neonaciste, a nitko ne reagira kao što je Čalić u tom slučaju.

Ironično, nakon svega je Čaliću umrlicu kada je preminuo potpisao doktor – Himmler?

  • Da.

Shvatili ste da se sustav raspada na XII. kongresu SKJ kada su Vas pustili u Sava centar, a nisu Jovanku Broz?

  • Išao sam s redakcijskim kolegom Mirkom Arsićem koji je u dvoranu ušao na sporedni ulaz, kako je i bilo predviđeno za novinare, a ja sam se zainatio da uđem na glavni. Primijetio sam komešanje pred vratima. Vidio sam Jovanku okruženu osiguranjem – ona je silno htjela ući, a oni joj nisu dali. Pomislio sam tada da država mora propasti kada mene, koji sam boravio u Njemačkoj među hrvatskim političkim emigrantima, puštaju, a Titovu suprugu ne.

Da se država raspada u ratu shvatili ste nakon rušenja vojvođanskog rukovodstva?

  • Ljetovao sam na Brijunima. Čitao sam o tome u Borbi i Jasni prokomentirao da Jugoslavija propada. To sam zaključio jer su Srbi s Kosova dolazili rušiti Vojvodinu, Atenu srpstva. Kostić, jugoslavenski ambasador u Indiji, koji je tada još držao do Miloševića, mi je tada na Brijunima rekao da će Vojvodina kad-tad biti republika. Kazao sam da još možemo prihvatiti da su kosovski Srbi rušili albansko rukovodstvo, ukoliko su bili ugrožavani, ali što ih je ugrožavalo u Novom Sadu da su išli rušiti srpsku elitu u Vojvodini? Znao sam da se federacija time ruši i da Jugoslaviji prijeti raspad u krvi.

Prijateljevali ste s episkopom gornjokarlovačkim Simeonom Zlokovićem. Kako je gledao na takva događanja?

  • Bio je veliki duhovnik s kojim se o duhovnim temama moglo pametno razgovarati. Poznavao je i moga oca. Nije prihvaćao nacionalizam. Shvaćao je poziciju Srba kao manjine u Hrvatskoj i ta pitanja nije htio politizirati. Bio je jako iskren i otvoren. Preminuo je 1990. Politizacija eparhije je započela dolaskom njegovog zamjenika.

Iako ste novinar u miru, i dalje Vam ne daju mira, pa Vas je Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” zamolilo da održite predavanje o Lasiću. Kada će biti održano?

  • Odgođeno je jer sam bio u Bruxellesu ovih dana, a utvrdit ćemo novi datum. S Lasićem sam uistinu prijatelj. Dopisujemo se godinama i redovito si šaljemo knjige. Htjeli su da iz prve ruke kažem nešto o njemu. Rado se odazivam svima koji me pozovu. Govorio sam u Islamskom centru u Zagrebu kada sam predstavljao svoju knjigu “Smisao Bosne”. Hrvatska treba biti tolerantna. U engleskom jeziku postoji razlika između toleration i tolerance. To označava razliku između trpljenja i prihvaćanja. Pali smo sada iz tolerancije u trpljenje – jer samo trpimo postojanje manjina, a ne uvažavamo njihovo postojanje, pogotovo srpske manjine.

Niz je intelektualaca iz Karlovca s kojima ste prijateljevali ili s kojima i dalje prijateljevate. Karlovac ima veliku intelektualnu tradiciju. Što je ostalo od nje?

  • Imamo intelektualce-putnike kao što je Radovinović koji živi na relaciji Karlovac-Zagreb. Tako je živio i Ott dok je uređivao Karlovački leksikon. Osnovali su prije 15 godina Društvo Karlovčana i prijatelja Karlovca u Zagrebu. Imamo Borisa Vrgu koji čezne za Karlovcem makar je spomenik duhovne kulture u Petrinji. Da ostane u Karlovcu, čovjek mora biti poput Robinsona Crusoa. U Europskom magazinu su sa mnom napravili početkom devedesetih intervju i pitali me kako mogu živjeti u Karlovcu. Rekao sam im da u njemu najbolje žive umirovljenici i pubertetlije, a da za nas ne postoji prostor za razvoj. Antun Alegro mlađi je vrhunski intelektualac i on putuje u Zagreb kao što sam i ja nekada. Ne može se govoriti o ljubavi između nas i Karlovca, nego o patologiji, jer je ljubav obostrani osjećaj.

Spomenuli ste da ste na seminaru kod Bošnjaka imali tremu, jer ste se osjećali poput provincijalca. Imate li i dalje osjećaj da ste provincijalac?

  • Nije u tom slučaju bio presudan osjećaj provincijalizma, nego osjećaj da malo znam. Bio sam loš učenik. Kao postdiplomac sam, recimo, potom imao samo odlične ocjene. Nisam imao volje za učenjem. Diplomirao sam na Sokratu, koji mi je bio omiljeni filozof, jer je rekao: “Znam da ništa ne znam.” To je bio i moj stav. U tom smislu sam rekao da sam se osjećao poput provincijalca, jer sam bio manje-više sam – sam sam putovao, sam sam se vraćao u Karlovac. Bio sam usamljen na studiju filozofije. Vraćao bih se u 22 sata u Karlovac vlakom čitajući Bošnjakovu knjigu “Filozofija i kršćanstvo”, a Jadran Kolaković-Coci koji se s kolegama kartao, zadirkivao je da ću biti genijalac, jer čitam u deset navečer, umjesto da kartam s njima. Potom bih se u pola šest ujutro dizao i odlazio opet na vlak.
Rad Akriviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije
Share on FacebookTweet about this on TwitterEmail this to someonePin on Pinterest