Stevo Maoduš: Hvalim se Krležinom uvredom

Autor: Marin Bakić

Stevo Maoduš. foto: Radomira Felicijan-Maoduš. Izvor: osobna arhiva

“U Vukomeričkim goricama, u šumi odakle se ne vidi Zagreb, podigao sam vikendicu, premjestivši tamo iz obližnjeg sela turopoljski čardak složen 50 godina ranije iz tamošnje tesane hrastovine. Zanosio sam se da ću se tamo, barem noću, moći skrasiti od redakcijskog žrvnja i poslijeponoćnih zazivanja dežurnih urednika. No Vlasi su se i tome dosjetili pa su me zadužili mobilnim telefonom kakve smo već tada imali u službenim automobilima i, uz vlastite repetitore duž svih glavnih prometnica, imali stalnu vezu s redakcijom. Bila je to tako dobra oprema da smo, na primjer, iz jednog teretnog vozila za potrebe tvorničke teritorijalne jedinice, pratili iz prve ruke što se zbiva s pučem u Peruu“, kaže 78-godišnji Stevo Maoduš, umirovljeni novinar iz Karlovca, koji je obnašao dužnost glavnog urednika Vjesnika od 1987. do 1990. godine.

I kad je bio najgori na Vjesniku se moglo zadržati 20 minuta u čitanju, samo se prebaci prvih 15 stranica propagande. Je li šteta što nije taj list reformiran i što nije opstao?

  • Procjenjivao sam pri kraju svoje karijere u tom listu da će opstati, i to kao dobra novina, ako bude sreće. Zabilježio sam 1989. godine da će, ako bude umijeća, Vjesnik ostati kulturnom činjenicom Zagreba i Hrvatske te profesionalnom vertikalom ponajvećeg jugoslavenskog novinskog kombinata, ali takvog u kojem se može pristojno živjeti od svoga rada. Teško se Vjesnik mogao prilagoditi, jer je preko noći napustio svoje čitatelje, a nove nije uspio naći godinama. Namah se okitio crno-žutom bojom k. u. k. monarhije i tiskanjem biltenskih uradaka bez profesionalne obrade vratio svoju poziciju spram neposrednih gospodara dva desetljeća unatrag. I neuk je, kad je u jednom broju nabrojao 14 slika predsjednika Vlade, mogao samo zaključiti da je vrag odnio šalu. Novina ne mora blistati od savršenosti, čitalac joj to neće uzeti za zlo, ali je degutantno kad je napadno udvornička. To što je posljednji čavao u lijes nekad glavnom političkom dnevniku države birokratski zabio ministar financija SDP-ove vlade Slavko Linić tek je bizarna činjenica. Još je bizarniji podatak da je Vjesnikov svojedobno reprezentativni stakleni neboder boje kave prodavan kat po kat za deset tisuća njemačkih maraka, naravno ne slučajnim namjernicima. No, ni ti se „kupci“ navodno nisu dosad nauživali vlasništva, jer se pokazalo da ono nikad nije prikladno utvrđeno u zemljišnim knjigama. Otišao je i Večernji list koji je svojom velikom tiražom bio motor izdavačke djelatnosti i zato ponajbolji klijent tiskare i prodaje. Time je srušen zajednički proizvod na temelju kojeg je djelovala kuća ciglih dvadeset poslovno najuspješnijih godina. Od samog početka sedamdesetih sve je učinjeno da Vjesnik ne bude državno dotiran, što je list nesumnjivo učinilo nezavisnijim u uređivačkoj praksi i tržišnoj utakmici. Interni, „kućni“, računovodstveni gubitak zato je „plaćao“ vrlo rigoroznom potrošnjom papira s maksimalnih 12 stranica u najmanje četiri dana tjedno, ali i s akutnim neracionalnostima kuće. Često je, na primjer, trošak jednog od desetak dopisništava u inozemstvu bio veći od sume plaća svih u redakciji. Prestiž i reprezentacija, u ovom slučaju i ovog dijela tadašnje državne zajednice sa zavidnom novinskom tradicijom i grafičkim umijećem, uvijek imaju cijenu. Nemam predodžbu kako bi Vjesnik danas izgledao da je opstao poslije pošasti od egzodusa kadrova kakav prije nije doživio, no mogao je, da mu je, za početak, bilo do obučavanja mladih novinara kao opravdanog troška, i kreativnijim korištenjem interneta, glumiti nešto kao Jutarnji ili Večernji list.

Zoran Milanović je svakodnevno na stranicama Vjesnika pisao protiv Zorana Milanovića. Riječ je o novinaru koji dijeli isto ime i prezime s političarom. Dakle, to je znak koliko su nisko pali, mada se, kažem, i unatoč tome imalo što za pročitati.

  • Kad sam odlazio, Vjesnik je imao prosječnu tiražu oko 107.000 primjeraka. Takvu ukupnu nakladu u kontinuitetu imao je samo u propulzivnoj godini prije nego što je, mislim 1970., tada manje tiražnom Večernjaku „odobrena“ istodobna prijepodnevna prodaja s Vjesnikom kako bi se obeshrabrile Večernje novosti s latiničnim izdanjem u Zagrebu. U Beogradu smo prodavali 2.800 primjeraka, što je, u vremenu o kojem je začet ovaj naš razgovor, znala biti cijela dnevna naklada.

Zašto je velik broj novinara Vjesnika angažiran kasnije u diplomaciji?

  • S osmoricom veleposlanika dijelio sam novinarski kruh u istoj redakciji, polovici bih i sam, da je do mene, potpisao agreman. Mnogima su, pa i onima koji su o tome odlučivali, bili dnevni, mlađima i prvi prozor u svijet. No, bilo je i onih koji su se za usluge izbornim pobjednicima 1990. pripremali i prije nego se formirala saborska većina. To je tada bilo presudno za taktiku ovladavanja novinskom kućom, po mnogim egzaktnim ekonomskim pokazateljima liderom u ovom dijelu Europe, kojoj, kao i njezinim listovima, za razliku od Hrvatske radiotelevizije, parlament nije bio osnivač.

To su bili kvalitetni novinari?

  • Pouzdani u svom opisu poslova i zadataka, upućeni u prilike, probleme i događaje u „svom“ jezičnom području, regiji ili žarištu svjetske politike. No od pamtivijeka dvije su vrste novinarskih poslova – pisanje i uređivanje. Ni najvrsniji pisac ne mora se uvijek snaći u uredničkoj ulozi, pogotovo u dnevnoj redakciji gdje gotovo cijeli ciklus proizvodnje počinje svakim danom ispočetka, od nule. S druge strane, urednik mora imati živaca za sve i za svakoga ponaosob. Zajednička im je odgovornost za konačni produkt, jednima počinje sa žurbom da uopće stigne na događaj, drugome završava s rokom kad rukopis mora biti u rotaciji. Tih „tisuću strahova“ kao izvor svakodnevnog stresa i napadno kraćeg životnog vijeka bilo je svojedobno predloškom za beneficirani radni staž novinara. Nije prošlo, nadvladala je birokratska predodžba o njihovu komotnom radnom vremenu. Učinkovit novinar ne mora dreždati u redakciji. Ne možete mu propisivati birokratsko radno vrijeme i siliti ga da se registrira na porti kad god je prolazi. I sam sam pisao pravilnike, da bi se u prvoj mjesečnoj analizi lista pokazalo da su noseće teme bile onih autora koji su rijetko grijali redakcijsku stolicu..

To je pravilo.

  • Razgovaramo u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt pa mi pada na pamet da je ovdje, a time i u kulturi Zagreba i Hrvatske, kao ravnatelj dubokog traga ostavio Vladimir Maleković. Prije toga, podjednakih 20 godina radio je u kulturnoj rubrici Vjesnika za koju sam uvijek držao da je kadrovski najzaokruženiji dio redakcije. Objavljivao je četiri ili pet tekstova mjesečno, sjajnih ogleda iz likovne umjetnosti, zaštite spomeničke kulture, književnosti, teatra, arhitekture. Niti jednim pravilnikom ne možete riješiti diskrepanciju što nastaje kad novinar koji je uvijek u redakciji i telefonom prikupi toliku gomilu novini nužnih vijesti da količinom zasjeni učinak „svakog tjedna jedan članak“ ma koliko ga mizerno plaćali po komadu. Maleković se na zboru zaposlenika znao dignuti i iznositi primjedbe koje su uvijek bile elokventne, utemeljene, argumentirane. U problemu je uvijek bio onaj tko mu je trebao odgovoriti. Držeći se valjda one maksime da je novinarstvo najljepši posao na svijetu, ako se na vrijeme napusti, Maleković se odlučio kandidirati za ravnatelja ovoga muzeja. Kad sam doznao da je među sudionicima takozvanog kadrovskog dogovora na razini Grada bilo primjedbi da nije član Saveza komunista, upleo sam se u taj izbor.

Bili ste tada u partijskom vrhu Zagreba?

  • Bio sam osam godina član Predsjedništva Gradskog komiteta, volonter, ni dana profesionalni političar, jer me to nije zanimalo ma koliko se politika bavila vama. Tamo me je potisnula urednička potreba da iz prve ruke, bez posrednih i rekla-kazala interpretacija, vidim kako funkcionira glavni grad, gotovo megalopolis, i kako nastaju šire političke odluke. U početku sam bio jedan od mlađih članova, mlađi je bio, primjerice, Vjekoslav Koprivnjak, također Karlovčanin, kasnije je postao direktor Vjesnika. U drugom mandatu, u koji sam izabran najvećim brojem glasova, prošli su me hladni trnci kad sam otkrio da sam tamo, u 48. godini života, najstariji. Dakle, Maleković je postao direktor, pa me pitao kako to da ništa nije pošlo po zlu. Našalio sam se da mi je toliko zadavao problema na zboru radnika svojom razboritom raspravom, pa sam mu poželio sličnu muku. Organiziran i kreativan kakav je bio, već nakon nekoliko godina dobio je Nagradu Grada. Negdje tih dana na ovdašnjoj dvorišnoj restoranskoj terasi upriličena je promocija nekog kulturnog događaja. Malekovićevo uvodno slovo bilo je efektno garnirano tom anegdotom o mukama po samoupravljanju, čak i u ustanovama što funkcioniraju na proračunu.

Sa čime se sve na rukovodećem mjestu u samoupravnom socijalizmu moralo računati, na koje interese?

  • Na svakojake – radne, profesionalne, karijerne, socijalne, ljudske. U novinskoj redakciji koja prebire političke teme oni su još naglašeniji zbog same činjenice da si “javni servis društva”, ma što to značilo. Posljedica je da ti svatko može pokvariti dan – površni novinar, dobronamjerni kritičar, zaigrani politikant, nadobudni žbir ili zviždač po službenoj dužnosti ili vlastitu nahođenju, upućeno ili nekompetentno, ali uvijek s pozivom na maglovitu odgovornost za javnu riječ, pojam što se može razvlačiti od nemila do nedraga. Moj je princip bio da uvijek stanem iza novinara i onoga što je objavljeno. Ne sjećam se da je ijedan novinar završio na sudu, ali jesam ja kao urednik. Zagrebačko tužilaštvo me, primjerice, po zahtjevu Okružnog privrednog suda tužilo zbog teksta, kojega sam i sam prvi put pročitao u listu, a u kojem je pisalo da suci toga suda prave biznis s registracijom samoupravnih sporazuma, presrećući stranke da bi im ubrzali postupak. Neka kinta za to se podrazumijeva.

Jeste li osuđeni?

  • Dobrano sam se preznojavao zbog toga spora. Za koju godinu suđenja više ne znaš za koje te objede sve terete niti kojim si se sve činjenicama branio. No, tužba je nakon nekoliko ročišta povučena. Promijenili su se i tamo mnogi, nije nastala neka naročita šteta tim tekstom. Veća je nelagoda od sudskog progona kad si sam prouzročio tužbu. Još kao dopisnik iz Karlovca objavio sam članak da su njemačke marke zaplijenjene od grupe Roma na tržnici, nađene – zamislite – u ladici stola predsjednika Općinskog suda Stjepana Vukovića. Poslastica je to za svaku novinu, gradom kolaju fotokopije članka, zasjedaju skupštinski vijećnici… Predstavnik tužilaštva potvrđuje navod i dodaje da je dotični prije 20 godina bio osuđen za krivično djelo protiv naroda i države. Ni tu finesu nisam preskočio u nastavku sage. Vuković podiže pred Okružnim sudom privatnu tužbu protiv autora teksta zbog klevete i predbacivanja za krivično djelo. Ovo drugo je opako. Možda će današnji pratilac javne scene to uzeti s nevjericom, ali član 172. Kaznenog zakona od prije 50 godina nije ostavljao nikakvu dilemu – tko drugome predbaci izdržanu sudsku kaznu kaznit će se, i to bezuvjetno. Već sam odavno radio u Zagrebu kad je bilo zadnje ročište. Nekoliko pravnih lisaca dobro me pripremilo za obranu. Moj odvjetnik nudi ispriku, druga strana je uvjetno prihvaća, ali samo za prvi tekst. Kažem da je drugi tekst nastao zato da se razbije fama o tome da to tužitelju nije bilo prvo posizanje za tuđim. Čovjek je bio u zatvoru iz političkih razloga. Nakon konzultacija s branjenikom, odvjetnik August Jutt izjavljuje da prihvaćaju ispriku.

Kako se motiviralo radnike na veću produktivnost u samoupravnom socijalizmu?

  • Tvrtka je njihova i trebali su biti više zainteresirani? Zašto se to nije dogodilo? Lako je reći da bi drukčije ispalo da se razvijalo dioničarstvo ili da se moglo više poraditi na radnoj svijesti zaposlenika, prizivati skandinavsku praksu ili praksu francuske tvrtke “Renault” da za prosperitetom tvornice traga ulaganjem u potomstvo postojećih radnika. U nas nisu bez vraga bili pokušaji da se uravnilovki u plaćama doskoči stimuliranjem vrednijih, no u režimu nedodirljivosti radnog mjesta – “jednom zaposlen, zauvijek zaposlen” – to nikoga nije otjeralo. Svejedno, samoupravljanju nisam predviđao kraj za moga života. Prisjećam se kako sam u povojima tamošnje Solidarnosti i u nas “federiranja federacije”, kolegama iz Kurira poljskog, glasila stranke obrta i usluga, što će reći i liječnika i odvjetnika (!), docirao da je prirodno očekivati od samoupravljanja da se iskobelja iz te agonije. Sjajan je osjećaj nabiti na nos svakome da je tvrtka (i) tvoja i da tu ništa nije private, pa ni od onih kasnije odoka odabranih 200 obitelji. Siguran sam da bi tako rezonirao i moj novinar Jovan Hovan. Taj nepopravljivi neženja je na jednom sastanku zbora radnih ljudi poslao u “materinu” predsjedavajućega koji mu je hladno priopćio da nije prošao na natječaju za stan, jer nema obitelj. Hovan je svoje odbrusio i prkosno napustio sastanak. Kad sam ga kasnije upitao zar je morao biti toliko vulgaran, odgovorio je: “Baš me briga, rekao sam što ih ide i – ispao ‘džek'”. Ni on ni ja na otrežnjenje nismo dugo čekali. Na prvim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, jedinom kandidatu koji je ozbiljno promišljao što bi se moglo zbiti s društvenim vlasništvom, pa je nudio vaučere poduzeća, kupovnice, kad već nije bilo dionica, tada još radnička klasa udijelila je manje od jedan posto glasova. Za znatiželjne i zaboravne, bio je to Antun Vujić, kojemu je zagovaranje socijaldemokratskih načela za izlazak iz kriza i u mraku pripisivano u političku slabost.

Kako ste se odvikli od pisanja?

  • Nisam cijepljen protiv vremena što kad-tad dođu, da se čovjek pita gdje će završiti njegova sjećanja. Ali nisam ni od onih što znaju reći da im je potreba za pripovijedanjem o tome što je bilo jača od razuma. Nastojim ne okretati se za vlastitom sjenom. Čuvam se da ne povrijedim ičiji ego. Trudim se zato da mi ni ove nepočešljane misli o nečemu što više nikada ne može biti ne pokvare poziciju podnošljive izolacije da kao penzioner, makar rekreativno, nastavim plivati u komforu vlastite nezavisnosti. Ponovno se vraćam podjeli novinar/urednik. Uz dozu pretjerivanja, osušio sam se nad tuđim rukopisima ne dospijevajući svakodnevno napisati jednu karticu, koliko mi je na samom početku rintanja u desku preporučio dobri duh dnevnog pogona kad je odlazio s mjesta urednika: “da ostaneš u formi i ne zahiriš”. Teže se domišljaš pravih riječi, pisanje je sve napornije, raspada se stil. Po njemu sam to stanje stvari nazvao „sindrom Kovač“. Mirko, imenjak i prezimenjak poznatijeg književnika, nije se vratio pisanju, skončao je kao prevodilac.

Kakva su Vam sjećanja na Igora Mandića? Kazao je da se izborio da ne radi iz redakcije.

  • Igorove kritičare sam, kad su usmeno „propitivali“ ovo ili ono u njegovim kolumnama, prvo pokušavao relaksirati doskočicom o njemu kao čiru za svakog urednika, ali i radosti za svake novine. Status da ne mora satima bdjeti u redakciji podrazumijevao je prije svega da je oslobođen dežurstava ili bilo kakvih ranjivih poslova, dnevnih ili noćnih, u proizvodnji lista. Izborivši tu patricijsku poziciju zarana poravnao se s bardovima Vjesnikove pisane riječi koji su se za to morali dokazivati dva ili tri desetljeća dulje. No svoj uradak sam je donosio u redakciju i sačekao da ga urednik pročita. Taj je morao imati uvijek uključen alarm da će Mandić i u najbenignijoj temi talasati čitaočevom znatiželjom. Tako je jednom, vjerojatno u sezoni kiselih krastavaca, kada se na javnoj sceni pod milim bogom ništa ne događa, tekst kolumne “Kvadratura kulturnog kruga” posvetio ništavnosti automanije – kao, nema nikakve koristi od tih nakaznih limenih kutija koje samo nagrđuju i zagađuju grad. Primijetio sam da je ostao zarobljen u tim negativnim atributima i da bi se automobilu moglo priznati da često, pogotovo u nevolji ili žurbi, može biti dragocjen čovjekov prijatelj. To ga se nije dojmilo, ništa nije ni pokušao izmijeniti, rubrika je autorska, poruka osobna i kolumna je objavljena. Nije prošlo ni nekoliko mjeseci kada je zatražio redakcijski auto i vozača da ga jedno vrijeme jutrom vozi od stana do liječnika radi tretmana, čini mi se, kralježnice. Iako to nije bila praksa, osim u jednokratnoj vožnji, zamolbu sam mu prihvatio, ali nije prošao bez popratnih “zar, ipak!” Još jednom sam, ne sjećam se listajući “Uz dlaku” ili druge njegove knjige, naišao na to je li se ikada provozao za volanom vlastitoga limenog prijatelja. Ako ostavimo po strani učestala naklapanja po političkim sjedeljkama o Mandićevim tekstovima, svekoliko čitateljstvo najviše je razdražio kolumnom “Tko je uopće Čajkovski?” u kojoj je bez ostatka stao u obranu neukog sudionika završnice televizijskog kviza znanja koji nikad čuo za toga, mnogim srcima priraslog, ruskog skladatelja, a nekmoli da pozna njegov velebni stvaralački opus. Već je sama televizijska emisija izazvala zgražanje što im se primitivizmom ulazi u stanove. Krug involviranih koncentrično se širio kao da je riječ o sastavu nogometne reprezentacije. A onda, na svu tu kakofoniju, sjeda Mandićev tekst. Pogađate – uz dlaku, nasuprot mnogoljudnoj matici ostrašćenih. Glavni urednik Drago Auguštin, i sam uronjen u glazbene vode svojim za amatera rijetkim basom, koji nam je upropastio mnoge veselice, jer ga nismo uspijevali pratiti u pjevanju, i kojemu sam tada bio zamjenikom, zatražio je da učinim nešto da se smire strasti, da redakcija može napokon disati od pisama, telefoniranja, posjeta, objeda.

Kakve su bile reakcije?

  • Drvlje i kamenje po člankopiscu i packe uredništvu. Na trenutke se činilo kao da se htio oglasiti svaki salon s glasovirom, podstanar s violinom, pretplatnik teatra.

Zašto je narodu toliko bitan Čajkovski?

  • Kulturnjacima je bitan, posebno glazbenom svijetu. Dirnuti u osinjak neupitnih estetskih kriterija onih od imena, stava, statusa, obrazovanja, građanskog garda uvijek je nezgodno. Možda bi kritičaru oprostili što nije propustio pohvaliti se da je već u nižoj muzičkoj školi svirao toga skladatelja, ali što s Labuđim jezerom, Onjeginom, Orašarom, Trnoružicom, simfonijama, Valcerom cvijeća? “Trice i kučine? Ma nemoj!”, rekla bi svaka gospa koja drži do svog glazbenog ukusa. Uglavnom, oglasili smo za sutradan javni sastanak kulturne rubrike, ali kako smiriti neukrotiva polemičara? Da najprije smirim sebe, prihvatim se partije šaha naslijepo s veteranom fotoreportera Zvonkom Grčmanom, šahovskim partnerom Josipa Broza Tita u Igalu i na Vangi, što je uvijek okupljalo oko stola više hladnih glava u redakciji, od doajena neizostavno Zvonka Kristla i Joška Palavršića. I dok Grčman smišlja kako da se iskobelja iz propale pozicije, požalim se ovoj dvojici da mi nije milo što moram arbitrirati u stvarima u kojima nisam luk ni jeo niti mirisao. A oni će gotovo uglas: “Nije novinarevo da brani glupost i neznanje!” I bi tako. S tim šlagvortom otišao sam na sastanak. Igor se nije pošteno niti raskomotio, izjavio je da prihvaća argumente i, uz pozdrav, napustio skup. Netko bi mogao primijetiti da je paradoksalno što je baš on, kad je postao glavnim urednikom Vjesnika, potpisao otkaz Maji Freundlich, eks potpredsjednici HDZ, zato što je mjesecima nije bilo u listu, ali meni je i to igorovski.

A Veselko Tenžera?

  • Bio je vrhunski fenomenolog među novinarima. Nije doživio da se doprinos njegovih tekstova listu bolje valorizira. Brojka od četiri priloga mjesečno, ma koliko vrijedna, problem je o kojem smo već govorili i što najbolje ilustrira spisateljsku muku. No, spremno se prihvaćao redaktorskih poslova, što se posebno honoriralo. To možda jest fer prema piscu, ali ništa više od toga. Drugu stranu medalje ispričat ću, kao i u odgovoru na prijašnja pitanja, anegdotski. Početkom osamdesetih operativno sam uređivao subotnji prilog Sedam dana s Tenžerom na cijeloj stranici. S vremenom smo uspostavili ležerni ritual čitanja njegova rukopisa – on s upaljenom cigaretom šetka oko stola i pogledava gdje ću na margini točkom označiti mjesto kojemu ćemo se još vratiti da to zajedno provjetrimo. Jednog prijepodneva presreo me je nasred dvorane u kojoj se istodobno pisalo na više od 50 strojeva i sa cigaretom među prstima podviknuo: “Danas je godina dana kako mi nije vraćen nijedan tekst. Jesam li ishlapio ili postao – režimski novinar?” Nikad nisam došao u napast da mu se ne objavi tekst, na njima se zasigurno ne bi našlo tragova moga pera i intervencija, jer stil je čovjek i Tenžera je jedan. Kada sam grupi političara pokušao reći svoju o značenju toga fenomena za kulturni identitet ove sredine, Jure Bilić je promrsio: “Šteta što nije naš”. Točkicama na margini njegova teksta vraćali smo se nekoliko puta s društvom u Dubravkinom putu na Tuškancu ili na kakvom domjenku. Jedna je točkica uskrsnula nekoliko puta za naših rituala i prebrisana je tek kad je Tenžera smislio kontekst u kojem mu je mogla proći žaoka da se ni socijalizmu ovdje ne piše dobro jer “Hrvati ne vole tuđice”. Na sličnu mantru navikao sam od djetinjstva, jer tom poretku nije davao dulji rok ni moj ujak Ilija još od povratka iz zarobljeništva u Njemačkoj. Tamo je bio detaširan nekom dobrohotnom kulaku, jer je imao zlatne ruke za rad s drvetom, a kao trgovac solidno je vladao njemačkim jezikom. Vratio se osupnut urednošću, disciplinom, prometom i tvorničkim dimnjacima. Otklonio je mjesto šefa robne kuće, “jer to neće potrajati” kada su u vlasti njegove sestre, učiteljica Marija i domaćica Neda, moja majka. I on i Veselko znali su da nisam njihov kataklizmički sljedbenik, ali i da mi se ne cjepidlači oko svake tlapnje. Nisu dočekali novi prevrat, a meni je ostalo da se pitam tko li ono pjeva sve sam sijede pošteno platio?

Je li Vam žao što niste radili od kuće, što ste morali u redakciju?

  • Kad se društvo počelo raslojavati i država urušavati u prolazu sam načuo zabrinutost grupe novinara za egzistenciju. Jedan je rekao da ni dosad nisu bila primanja za pamćenje. Prišao sam im i potvrdio da bi i meni bilo bolje da se nisam prihvatio uredničkog posla, da na grbači dvadeset godina vučem 200 ljudskih sudbina. Bili su začuđeni time, jer sam im godinama bio nadređen i s pristojnom plaćom. “A što bi radio da to nije bilo novinarstvo?”, upitao je Ratko Aleksa. Odgovorio sam prvo što mi je palo na pamet: “Mogao sam se baviti šahom, putovati Europom, od banje do banje.”

Šahovski ste majstor?

  • Majstorski kandidat. I to sam dostigao u kasnim pedesetima kad sam tražio sebe u preranoj mirovini poslije 20 godina apstinencije od natjecateljskog šaha. Bila su dovoljna samo dva turnira pa da ponajbolja hrvatska šahistica i selektorica ženske nacionalne vrste Vlasta Maček izjavi da za takav comeback nije još čula. U svom najboljem rejtingu trebalo je samo 17 bodova do nacionalnog ili fide majstora, što je otprilike nekoliko ovlaš propuštenih prilika protiv meštara višeg zvanja na samo jednom turniru. Najboljim rezultatom držim četvrto mjesto na jednom od četiri Zagreb opena na kojima sam sudjelovao, uvijek i u završnici 10 najuspješnijih s otvorenog turnira. Najkorisnijim igračem iskazao sam se kad sam u finalu momčadskog prvenstva Hrvatske u Puli klubu “Sljeme” donio više poena nego ostala tri fide majstora zajedno. U ranim šahovskim radovima spomena mi je vrijedan završni turnir 22 igrača za prvaka Hrvatske u Zagrebu kada sam imao 24 godine. U elitno društvo velemajstora i onih koji će to postati ušao sam preko tri razine turnira, zadnji je bio onaj kotarskih prvaka. Bio sam toliko zaigran ljetom na Korani da me tek u Zagrebu zatekla vijest da će se po prvi put igrati po švicarskom sistemu u samo devet kola. Idućih dana osjetio sam na svojoj koži što to znači – od drugog kola igraš s onim koji ti je po osvojenim bodovima bliži. Pobjednik na pobjednika, poraženi sa sebi ravnim. Dobio sam u prvom kolu i onda redom – Braslav Rabar, Mato Damjanović, Idriz Sušić. Kad sam se na tablici spustio do svoje raje, gdje se lakše diše, u pet partija inkasirao sam samo bod i pol i podijelio pretposljednje mjesto. Gore od toga je to što sam odbio dvije ponude remija, a nedostajao mi je na koncu samo jedan od njih, sićušnih pola boda da se za majstorsku titulu ne moram boriti 35 godina kasnije.

Deset puta ste osvojili prvenstvo Karlovca u šahu?

  • Zdravko Švegar u svojoj knjizi “Karlovac grad sporta” i “Izidor Gross i šah u Karlovcu”, sa zadrškom da nekih godina nisu bile vjerodostojne evidencije, zabilježio je devet mojih naslova. No meni je i tada i danas sjećanja bio najvrjedniji prvi naslov, jer imao sam 16 godina tek. Zapravo, turnir je izdvojio četvoricu igrača s istim brojem bodova, ali je bilo pravilo da se u slučaju kada više igrača dijeli prvo mjesto prvak dobije njihovim međusobnim mečevima i to dvokružnim. Sve je teklo prema propisu dok jednoga od njih nisam dobio u obje partije, bijelim i crnim figurama. Smatrao se tada najjačim igračem i zbog tih poraza demonstrativno je napustio turnir. No, time su mečevi već bili prešli u drugu polovicu i sudac je turnir trebao nastaviti kontumaciranjem njegovih nedovršenih partija. Meni se ne bi naškodilo, jer me ni druga dvojica više nisu mogli dostići.

Tko je to bio?

  • Aleksandar Grudić-Aco. Vrijedno je već tada proučavao šahovsku literaturu, otvaranja, završnice, probleme, studije. Podjednako je na teoriji šaha radio i drugi sudionik toga četveroboja Milan Pehnec. Imao je pune kutije šahovskih partija izrezanih iz novina i biltena i složenih prema nazivu otvaranja. S njim sam imao remi i kuvertiranu prekinutu partiju s boljim izgledima. Treći je bio iskusni veteran Nikola Katarinčić, koji je na prvenstvima Karlovca igrao od tridesetih. Ne računajući slabašno prvenstvo Slunja, meni je to bio drugi turnir u životu, a šah sam igrao bez kućnih priprema, “iz herca”. Napredovao sam igrajući s jačima, tražeći svoje šanse u središnjici partije. Kad anonimni mladac na takvom natjecanju osvoji prvo mjesto, kao da je dodirnuo nebo. Ne provjerava kako je rezultat proknjižen i je li sudac ostavio pisanog traga o tome. Zato pola stoljeća kasnije novinar Radio Zagreba Ibro Palangić u Karlovačkom vremeplovu piše kako taj turnir nije iznjedrio prvaka. Ali za mene je to bila prevažna odskočna daska koja mi je pomogla da bolje funkcioniram u životu.

Sjećate li se svih šahovskih partija koje ste igrali?

  • Dobivenoj partiji rijetko sam se kasnije vraćao, ali sam se znao mjesecima prisjećati svakog poteza u partiji gdje nisam realizirao izglednu poziciju, pa čak i noću, povlačeći poteze napamet, razmišljati o tome što sam mogao bolje napraviti. Porazi bole i naoko dosadno mirne šahiste. Žao mi je što ne mogu rekonstruirati partiju koju mi je za simultanke u Templu, gdje je danas neboder u Šebetićevoj ulici, u 17. potezu predao veliki majstor Svetozar Gligorić. Pamtim tek trenutak kad mi je sutradan na koranskom kupalištu nogom dobacio odbjeglu loptu, a ja sam, u uzbuđenju što me je prepoznao, uspio mu se zahvaliti sa: “O, hvala, žrtvo!”

Igrate li i dalje šah?

  • Na turnire ne idem već nekoliko godina. I u toj drevnoj igri treba znati kad treba objesiti kopačke, u ovom slučaju tablu o klin. Meni je zazvonilo kad mi je u šibenskom Solarisu iscurilo vrijeme na satu, a ja sam i dalje kontao dati li protivniku očiti mat u četiri poteza ili postoji još brži prečac. Sjeo sam u auto i vratio se doma. Već je drugo ljeto na izmaku, a da nisam zaigrao ni u novozagrebačkim parkovima. Naknadna pamet. Došlo mi je do mozga što mi je za jednog liječničkog pregleda na Rebru htio reći legendarni reumatolog Teodor Duerigl prije 30 godina. Upitao me imam li kakav hobi. „Pa, profesore, kad uhvatim vremena volim baciti partiju šaha“, rekao sam, a on, kao iz topa, glasom koji nije trpio daljnje propitkivanje odgovorio: „Ja bih to zabranio iz ovih stopa!“ Sjedenje je čovjeku najneprirodniji položaj. Uživao sam na računalu igrati omiljene gambitne varijante starih majstora bijelim figurama kojima sam odmah tjerao suparnika da se zamisli. No i nasuprot virtualnom takmacu iz računala moraš sjediti. Zar smo zbog toga sišli s drveta? Pitanje nije postavljeno pobornicima drugog mišljenja o porijeklu vrsta.

Igrali ste intuitivno?

  • Pamtio sam dobro. Počesto mi je upalilo da pregledom tuđe partije dođem do rješenja za svoje dileme. Prije desetak godina spomenuti Grudić me pozvao u svoj stan da mi pokaže intrigantnu šahovsku studiju. To su one situacije kad se u ravnopravnoj ili naoko slabijoj poziciji jednom od partnera upali kliker. Sutradan sam na Zagreb openu imao za protivnika talentiranog dječaka, već majstorskog kandidata. Stisnuo me je i već sam mislio da sam odsvirao svoje. Odjednom prepoznam na tabli raspored figura napadno sličan onome kod Grudića. Kad je shvatio što će mu se dogoditi, šokirao se i moj mladi partner. Danas je velemajstor, udarna igla hrvatskog šaha. Drugom prigodom igrao sam s aktualnim prvakom države, autorom knjige o sicilijanskoj obrani. Tada mi je pomogao gimnazijski drug Jovo Runić, koji je kopačke centarfora Turbine, potentne mlade nogometne momčadi trenera Franje Filipca, prebrzo zamijenio šahom. Znajući moj način igranja protiv te obrane crnoga, upozorio me na partiju jednog stranog velemajstora. Dobro sam je proučio i – pobijedio. Tom varijantom uzeo sam još skalpova ili iskamčio vrijednih remija sve dok mi neki junoša nije tako dobro parirao da nije ostalo ništa od fame da bijeli ima prednost prvog poteza. Kad sam ga upitao odakle tako pozna tu varijantu, odgovorio je: “Tako mi je govorio kompjuter, vidio sam na internetu što najradije igrate”. To navodim kao drugi razlog odustajanja od natjecanja. Na trećem mjestu je bonifikacija koju digitalni satovi u sekundama dodaju igračima koji brže udaraju po urici. Možeš imati damu više, ali pobjeđuje tko bolje kontrolira svoje vrijeme.

U redakciji biste igrali protiv više kolega istovremeno bez da ste gledali šahovske ploče i redovito ste dobivali te partije?

  • Protiv trojice bilo je u nekoliko slučajeva, ali točno je da sam i u redakciji znao zaigrati izazivaču i tabli okrenut leđima. Poraza se ne sjećam, ali sam imao privilegiju igrati bijelim figurama omiljene gambite. Nije to bilo radi produciranja, tek nešto dinamičniji štimung za radnu atmosferu, negdje u prikrajku, nikome na smetnji. Uostalom, čemu egzibicionizam kad je slavni argentinski velemajstor Miguel Najdorf već bio to odradio na 44 ploče. Ekshibicije bi bilo da je na nju pristao tadašnji svjetski prvak Anatolij Karpov kojem sam prije toga odnio u Moskvu prvog Vjesnikova Šahovskog Oskara, dva kilograma tešku skulpturu uvaženog medaljara Želimira Janeša. Glasove pedesetak svjetskih šahovskih veličina za tu krunu prikupio je naš sarajevski novinar, globtroter i autor brojnih knjiga o akterima šaha Dimitrije Bjelica. No, dosadno preozbiljnom laureatu u uzvratnom posjetu nama nije bilo do huncutarija. Siguran sam da bi Gari Kasparov bio opušteniji, ali bih bio uzbuđeniji da je vizavi bio Mihail Talj zbog njegova napadačkog šaha. Kad se Joža Vlahović za stalno vratio iz Beograda i udvostručio hrvatski politički žurnalizam pitkim i ležernim stilom – drugi je Miljenko Smoje – pitao je kakva je to redakcija bez šaha. Sutradan sam donio svoj šah. Možda je i danas u onom ruglu od zapuštenog nebodera, uz kojega smo tada naveliko planirali pasarelu, još jedan oblakoder s mostom preko ceste na ulazu u grad.

Igra se šah kad je prazni hod u redakciji?

  • Da, samo kada se čekalo na rukopise s prijepisa, iz stenodaktilobiroa ili s teleprintera, kad je operativa u leru. Netko bi me izazvao, tobože bih se nećkao, drugi bi se skupili, neki pratili do kraja sa zanimanjem. Kad sam se podičio da mi to diže ugled više nego uređivanje, začudo nitko nije jamrao.

Navodno ste i matematičke zadatke u Gimnaziji rješavali okrenuti leđima od ploče.

  • Događalo se da naglas kažem rješenje tik pošto je profesor na ploči napisao jednadžbu s više nepoznanica. Na maturalnoj zadaći su bila tri zadatka. Prepisao sam ih i pitao profesore što je potrebno učiniti za prolaznu ocjenu. Rekli su da je potrebno riješiti dva zadatka. To sam učinio gotovo napamet, u par minuta, i predao papire začuđenoj komisiji. Nije mi se rješavalo trigonometrijski zadatak kojim bih se sigurno bavio više od sata. Začudio sam se i sam kad mi je prigodom uručivanja svjedodžbe prišao strogi profesor Jakov Nikić i rekao da obavezno studiram matematiku. U više od tri godine u razredu nikad me nije pozvao pred ploču. Ocjenjivao me je samo po pismenim zadaćama i pogledom tražio držim li ruku u zraku kad je pitao “zna li ovo tko?” Već sam sumnjao da me zbog nečega ne podnosi. Poslušao sam ga i štos s rješavanjem samo dva od tri zadatka najesen ponovio na prijemnom ispitu na Arhitektonskom fakultetu i bio već na prvom popisu onih što su položili test. No, na studiju geodezije sam ostao samo semestar. Odjednom mi na ruku za naukovanje nisu išli odnosi majke i oca, službeno sudski – neslaganje naravi. Ostali smo bez hranitelja obitelji. Prebacio sam se na studij prava, kao mogu ga studirati od kuće. No, kada sam iduće jeseni shvatio da me generacija prešišala, direktor ŽE-ČE-a Aleksandar Miculinić zaposlio me u svom predsoblju, nešto kao pravnog referenta s početkom radnog vremena u šest sati. Usrdno ispraćen iz tvornice čavala otišao sam na služenje vojnog roka.

Gdje ste ga služili?

  • Pola godine u intendantskoj školi rezervnih oficira u Sarajevu, pola u posljednjem konjičkom puku u Čakovcu. Poslije prve jurnjave Mojmirovim brdom, pukovnik Jure Palčić odredio me da nad četom od oko 60 pitomaca bdijem kad nije u kasarni. Taj stameni i strogi Pažanin smijenio me je već nakon tri tjedna kad je na logorovanju pod šatorima u šumi nedaleko vrela Bosne primijetio da im pomažem kopati jarke za odvod kiše. “Tvoje je samo da nadzireš radove”, rekao je i time me zanavijek poučio abecedi rukovođenja. Za prekomandu napisao mi je karakteristiku za pamćenje: “vrijedan, društven, inicijativan…, ali demokrat!” Iz Čakovca spominjem dva kapetana, Horvata, podravskog dečka, i Kosanovića, vjerojatno moga Ličanina. Njihovih se imena, nažalost, ne mogu sjetiti. Prvi je sjajan jahač i kaskader, žgoljav kakav i treba da bude džokej. Uostalom, možete ga u filmu “Bijeli đavao” iz 1959. vidjeti kako na konju ulijeće kroz prozor salona opatijskog hotela “Kvarner” da svoju ljubljenu obdari cvijetom. Tu ne bi bilo ništa čudno da na špici filma ne piše da je taj kavalir s ružom glavom i bradom dvostruko krupniji i teži, Steve Reeves, ikona bodibildera i fitness učitelja, najplaćeniji filmski junak svoga doba. No dolazeći sa snimanja naš junak, kapetan-kaskader, nikako da zapamti da se njegov pomoćnik, stažista kao i nas ostalih desetak, preziva Rakočević, a ne, kako on govori, Rakičević. Danima se zabavljamo, jer je ponositi Crnogorac smrtno uvrijeđen. Već se žalio višem časniku, ali nije pomoglo. Savjetujemo đetiću mekši pristup: “Oslovljavaj i ti njega sa Horvatić, pa mirna Bosna i tvoj Durmitor”. Sutradan na jutarnjem postrojavanju ptice su pobjegle s grana kad su dva u ledinu ukopana čovjeka iz petnih žila vikala jedan drugom u bradu: „Ne Horvatić, nego Horvat!“, odnosno „Ne Rakičević, nego Rakočević!“ I tako barem deset puta dok ih nisu izdale glasnice. Drugi kapetan, Kosanović, bio je nadređen meni. Nakon nekoliko mirnih dana u kancelariji, odjednom me upita: “A je li, vođo, razumiješ li se u kupus?” Nije mi se svidio ni ton ni posprdno tituliranje, ali odgovorim smireno: “Razumijem, druže kapetane, ako je skuhan.” Skoči kao oparen, sav pocrvenio, sikti od bijesa, vrijeđa da mu uvijek pošalju neke kretene koji ništa ne znaju, raspada se od deranja, viče da stanem mirno. Ustanem, ali ne stojim u stavu mirno nego jednom rukom oslonjen na stol. Odakle samo izvlači tolike decibele dernjavom? Srećom netko upada u sobu i on odlazi. Idući zapovjedniku na raport sjetih se jednog detalja iz škole u Marijinu dvoru pri Miljacki gdje osim komandi nije bilo povišenih riječi. Znatiželjan da zavirim u svaku knjigu pri ruci u članu 243. priručnika “Pravila službe” vidim da eksplicitno piše da potčinjeni ne mora stati mirno, ako onaj tko mu to naređuje nije u stavu koji mu ne vrijeđa – dostojanstvo. Kapetan je otišao na bolovanje i više ga nisam vidio. Nitko mi nije rekao, ali mislim da je posrijedi od neadekvatnog liječenja uznapredovali posttraumatski stresni poremećaj ratnog veterana. Pitali su me mogu li sam napraviti godišnji intendantski izvještaj za cijelu vojarnu. Za to sam pohvaljen. Na krilima toga nauka iz Međimurja čeličio sam se iduća dva ljeta u još težim iskušenjima, u kampu za predvojničku obuku uz Mrežnicu tik do Jugoturbine, gdje sam skrbio za slobodne sate budućih novaka, i na gradnji dionice autoputa Ljubljana-Skoplje kod Kumanova, gdje sam zapovijedao, možda posljednjom, karlovačkom 19. omladinskom radnom brigadom “Slavko Klobučar – Čort”, nazvanom po narodnom heroju iz roda Branka Priselca i Većeslava Holjevca. Čort je poginuo svirajući harmoniku u žumberačkom vinogradu. Razgovor s Bakom Klobučar, kako smo je zvali, njegovom mamom koja je stanovala iznad košarkaškog igralištu u Šancu, objavio sam koju godinu kasnije u rubrici “Karlovčani neslužbeno”. Dani uz Mrežnicu tekli su bez tenzija, gotovo idilično, kako se i fega u toj ljepoti – prije podne srednjoškolski nastavnici Bojan Colarić, David Benić, Mile Dakić, Ignac Herendić, čini mi se, i Đuro Zatezalo drže nastavu, popodne su tečajevi fotografije i vožnje motora, na razglasu se igram preteče nastupajućih diskdžokeja puštajući s ploča meksičke i latinoameričke uspješnice. Imam svoju sobicu s krevetom, stolom i gramofonom u koju jedino zalazi ekonom naselja. Iz okolice je Ozlja, nisam mu pribilježio ime. Ponekad ga zatječem nakresana na krevetu. Hrče, ali ne uzbunjujem umorna ratnika u čizmama. Kad je bio trijezan znao sam mu predbaciti, ali i reći upravitelju, da u varivu nema dovoljno mesa i ponekih sastojaka propisanim vojničkim jelovnicima. Kad jednog ponedjeljka, vraćam se iz grada sa sastanka na taj i takav ručak, a u trpezariji nijednog omladinca – bili, okusili jelo, bauljaju dvorištem. Da prostite, štrajk! U socijalnoj, radničkoj i proleterskoj državi čak, gore riječi nije moglo biti. Nekoliko dana kasnije dolaze iz Beograda tri pukovnika, razgovaraju pojedinačno sa svima, istražuju. Rekao sam da su sva djeca iz okolice Karlovca i da su im dan ranije, u nedjelju, bili u posjetu roditelji i donijeli obilje hrane, bolje od ovdašnje, pa im je dosta ostalo, uključivo i kolača, i za ponedjeljak. Što su drugi govorili, ne znam. Na završnom sastanku oči mi je otvorio predstavnik karlovačkog garnizona, također pukovnik, kojega sam poznavao, rekavši da on koji za probleme predvojničke obuke ima dnevno minutu vremena zna više što se ovdje događa od – omladinskog rukovodioca, Opa, brale! Ovaj traži Pedra. Sprema li se to meni optužnica za nekonzumirani ujušak kojega je netko drugi skuhao? Ostajem pri tvrdnji da to nitko nije organizirao ni izvana ni iznutra: “Nemojte tražiti politiku gdje je nema, dečki su naprosto imali bolji zalogaj u svojim torbama”. Još sam prizvao u pomoć stečeno intendantsko znanje – zar je teško provjeriti koliko je mesa, svježeg i sušenog, stiglo u Mrzlo Polje, a koliko su ga zaprimile kuharice? Neka se pita struka. Ovo zadnje podupro je kotarski inspektor za predvojničku obuku, a mene osobno Janko Goršćak, predsjednik, i Marko Eror, tajnik kotarske omladine, riječima zbog kojih bi ih uvijek uzeo za odvjetnika. Vijećali su bez mene. Slučaj nije izbio u javnost. Nisam imao posljedica. Bilo bi uljudno da sam se zahvalio pukovnicima na temeljitosti, ali im nisam pisao.

Kakva je bila hrana?

  • Kuhana, ali su meso i kobasice bile “rijetke zvjerke”, jer je ekonom krao. Pukovnici su ostali još dva dana dok se napravi inventura skladišta. Ustanovljen je veliki nesklad u količinama što je tobože isporučeno iz skladišta i što su odvagnule i zapisale kuharice.

Koliko je bilo štrajkaša kada je morala delagacija iz Beograda to rješavati?

  • Pedesetak dječaka, ne više od dva razreda na nastavi. Grupe iz cijelog karlovačkog kotara s desetak općina izmjenjivale su se cijelo ljeto. Ali štrajk sam po sebi je bio nezamisliv tada. Proteći će mnogo vode slivovima od Vardara pa do Triglava da bi se ozakonili. Kad je sve to završilo Janko i Marko su me zamolili da stotinjak djevojaka i dječaka povedem na dva mjeseca na gradilište autoputa na granici Srbije i Makedonije. Pristao sam uz samo jedan uvjet – da u brigadi bude muzički sastav, obavezno s gitarom i harmonikom, i da ih opreme instrumentima. Kao učesnik brojnih ferijalnih okupljanja od svoje desete godine na moru i na kraju, od Splita do Crikvenice i po Bosni, i pitomac đačkog doma i podstanar kasarni, uvrtio sam sebi u glavu da je glazba u takvim gomilama zakon za dobro raspoloženje. Sastav brigade bio je vrlo heterogen – znanjem, životnim i radnim navikama, govorom, ponašanjem. Bila su to radnička djeca, ali i s ulica Karlovca i Duge Rese, iz razorenih obitelji i patrijarhalnih u kordunskim zabitima koji se prvi put voze željeznicom. No, bilo bi nečasno odustati. Moji omladinski prijatelji kažu da učinim koliko mogu da se ne osramotimo i da nas ne vrate prije roka. Još u vlaku odlučujem da ću ih razvrstati u tri grupe, pojmovi su samo moji – seljačka, radnička i, ako nije grubo, tapkaroška. Za trodnevnih razgovora putovanjem do iza Grdeličke klisure i uređenja nastambi u Miladinovcima, danas poznatim po većinski naseljenom albanskom stanovništvu, odlučujem se za svoje pomoćnike u tim grupama – jedan je naočit, drugi komunikativan, a treći je ionako svojima šef u nepodopštinama po karlovačkom mraku. Zvao se Tihi. Prvih mjesec dana sve se dobro odvijalo, uredili smo svoj dio naselja bolje nego drugih desetak, čak i od Ljubljančana, Talijana iz Trsta, Čeha, radili bez prigovora i pogovora i zabavljali uz svoj orkestar i lopte. Nisam se odvajao od njih, niti vidio Kumanovo, kamoli Skoplje. Problem je nastao kad je Tihi puknuo pa sam ga odlučio smijeniti na sastanku samo njegove grupe. Ne sjećam se pouzdano u čemu je bio krimen, imao je neku svoju agendu, jer od njih nisam tražio da ne budu svoji, samo da nitko ne otežava situaciju drugima. Podrobno sam objasnio svoje motive i zašto nam je to važno. Tihi, pristao i snažan mladić, što je dobra preporuka za kolovođu kvartovskih klapa, uvjeren u lojalnost i poslušnost svojih dečki, suprotstavio se smjenjivanju. Nastao je tajac u kojem sam očekivao da će sagorjeti moj prijedlog. A onda se podigao najmanji među njima, usjeklo mi se u sjećanje da je iz Drežnika, ali sam pozaboravljao tamošnja prezimena što počinju sa „Š“. Snebivajući se, presudio je: “Znaš, Tiho, svejedno nije lijepo to što si učinio.”

Sagradili ste autocestu?

  • Svoje smo uredno odrađivali. I Tihi se pokazao vrijednim. Dobro smo se razumjeli kad sam mu na kraju akcije dodijelio udarničku značku, posljednju od tri koje sam dobio iz diskrecione kvote komandantu za distribuciju. Jedne mrkle noći došao je poslovođa građevnog poduzeća Mavrovo i zatražio da ubacujemo kamen u drobilicu i tačkama odvozimo tucanik. Drobilica je bila ukopana u jedno brdašce, veliko kamenje gore na brdu, tucanik ispada u podnožje. Da bi se utovario, radnik treba približiti tačke i lopatom ga ubacivati. Tko nije snažan i vičan, to u pravilu radi pognuto. Tad je glava nad tačkama. Sa 24 godine i u punoj snazi marno sam pomagao bacati u drobilicu najkrupnije kamenje. U jednom trenutku kamen se odbio od hrpe u ustima drobilice i preko zaštitne ograde pao tamo gdje se utovaruje tucanik. Ostao sam zaleđen. Bio je mrak, svjetlo sijalice iz agregata bilo je slabo. Odozgora se nije moglo vidjeti što se dogodilo dolje. Kad su mi javili da je kamen pao u tačke i da nitko nije stradao, smjesta sam naredio da napustimo taj posao. Uzalud me je poslovođa tješio da se to događa i radnicima na plaći i inzistirao da nastavimo raditi. Samovoljno napuštanje posla je štrajk, upozorava me. Zar opet ta prejaka riječ? Kamen je iz drobilice pao u tačke, a mogao je pasti mom čovjeku na glavu. Kakav bi mi život bio da sam ga ubio? Dovraga i prijetnje zbog napuštanja posla. Sabrao sam se – ako krivnju za incident strovale na mene, pitat ćemo se kakva je to priprema i izvedba posla bila, pa da vidimo čija majka crnu vunu prede.

Koliko je bilo članova brigade?

  • Ne više od devedeset. Nekolicinu smo vratili kućama nakon liječničkog pregleda, među njima i tri djevojke u blaženom stanju. No da zaključim – sutra je doista bio novi dan. Normirac koji prati ispunjenje dnevnih zadaća mek je kao duša. Susretljiv, pita nedostaje li nam što. Tako još tri tjedna. Iz njegove bilježnice ispao je šećer na kraju, po ondašnjim mjerilima – radna norma je svih dana prebacivana 234 posto. Više od bilo koje brigade dotad. Hm, jedan čovjek da odrađuje za dva i pol? Da nije baš slučaj drobilica umnožio taj postotak? U Karlovcu smo dočekani vatrogasnom glazbom.

Diplomirali ste 1991. godine na Fakultetu političkih znanosti?

  • Upisao sam taj studij iz čiste nužde, kao pripremu za ono što me čeka u raskolu države u kojoj sam proveo 30 radnih godina. U dekanatu su samo zatražili da im donesem popis položenih kolegija s prava i odredili koje nedostajuće ispite moram nadoknaditi. Bilo ih je više od 25., nešto praktičnih u kojima sam ionako doma, više političkih, filozofskih i povijesnih koji mi također nisu bili strani. Uostalom, nisu li udžbenici za to da to znanje sistematiziraju i utvrde? Na ruku mi je išlo bolovanje nakon dva puta ponavljane operacije uznapredovale hernije, ostavljen startni urednički osobni dohodak do kraja mandata i, naravno, odlučna apstinencija od svakog političkog ili bilo kakvog kolektivističkog angažmana. Nikad nisam pao ni na jednom ispitu, ali sam se prerijetko na njih odazivao. Nastupilo je vrijeme da i to promijenimo. Još su tri imena u toj priči, sada doktori znanosti, čiji su mi primjeri bili vjetar u leđa u toj nakani. Slovenski novinar i diplomat Ivo Vajgl, koji je izvorno studirao agronomiju, vunderkind enciklopedijskog znanja Inoslav Bešker, koji je Papu mogao otići vidjeti u Rim tek kad mi je donio potvrdu da je napokon diplomirao, a učinio je to začudo istog dana kad je bio i na nekoj operaciji, i pjesnik i radijski urednik Branko Bošnjak, s kojim sam se međusobno hrabrio da dovršimo što smo započeli. Na kraju sam i s tom diplomom ostao iza njih na pola puta. Drago mi je da me je Ivo nedavno dao pozdraviti preko Danka Plevnika u maniri koja nas je zbližila u mladosti. Kad je od Danka čuo da sam se ukopao u vikendici, poručio je: “Reci mu da i ja podižem vikendicu uz hrvatsku granicu u nadi da će to uskoro biti Slovenija.” Nije, dakle, propustio pozdrav začiniti pošalicama na račun međudržavnih malograničnih razdora u, kako vam drago, Piranskom zaljevu ili Savudrijskoj vali, i tamo nezaobilaznog Joška Jorasa

Kao iskusan novinar ste postali student novinarstva, a mogli ste ga predavati?

  • Hvala na komplimentu, ali po habitusu nisam teoretik. Praksa me naučila da je puni pogodak u novinarstvu ogoliti stvari do jednostavnosti koju će, ako ju je usvojio novinar, razumjeti i njegov čitalac. Netko će reći da je to kompendij, jer se na razinu priručnika sužava neki nauk, ali to me nije sprječavalo da za brušenje stila pisanja preporučim knjigu u kojoj se uživa vraćati se već pročitanom, a ne juriti za fabulom romana. Ponešto od toga unio sam sa sobom za rijetkih posjeta Vjesnikovu Cinku, Centru za izobrazbu novinarskih kadrova, i Križanićevoj gimnaziji, gdje su se zasluženo bolje etablirali sportski meštri Žarko Susić i Anton Samovojska.

Tko vas je uvukao u novinarstvo?

  • Sam sam dotrčao, bit će da sam se od rane mladosti zarazio praćenjem novina i slušanjem vijesti i sportskih prijenosa na radiju. S 11 godina čitao sam na Radio Sarajevu svoj sastav o susretu u njegovu rudniku Breza s Alijom Sirotanovićem, kasnije najpoznatijom maskotom dinarskih novčanica. Drugi moj, a ne svoj gori sastav “Prugom Šamac-Sarajevo” čitao je Marko Lolić, koji je potom, dok je bio direktor Mladosti i Borbe i visoko rangirani političar, kad god mi se prohtjelo morao otrpjeti moja zadirkivanja da sam od iskona bio veći novinarski talent. Kopernikanski obrat u priču o mom malom životu unijela je maturalna zadaća iz hrvatskog jezika i književnosti na stih o kraju Matije Gupca u pjesmi Antuna Gustava Matoša „Kod kuće“. Trojica profesora uz odličnu ocjenu su potpisali: „Kompozicija odlična, invencija bogata, galerija likova pregledna, očit je književni interes… Možda je kandidatov figurativni stil pod utjecajem načina izražavanja Miroslava Krleže“. Razrednica Alvina Vela je blistala, Zlatko Pintar, kojemu nije bilo drago što sam sve njegove geološke uzorke nazvao hrpom kamenja, rekao je da sam mu najprijatnije iznenađenje, a ja sam se još jače bacio na čitanje Krležina opusa. Možda su ova i već spomenuta zadaća iz matematike pridonijele da sam se toga ljeta, odlučujući što ću studirati, vrtio oko svoje osi kao Buridanov magarac ne znajući na koju ću stranu.

Jeste li Krležu ikada upoznali?

  • Dvanaest godina kasnije u Vjesniku je Krleža zapazio jedan moj tekst. Pisao sam da se u karlovačkoj knjižnici priprema obilježavanje 50. godišnjice rođenja i 25. godišnjice smrti Ivana Gorana Kovačića. Ne mogu objasniti čijim je previdom, ali ne perem se od odgovornosti, obilježavanje zamijenjeno riječju proslava, dakle i morbidna proslava smrti. Veliki majstor pera nije propustio da u svom dnevniku zabilježi takvu cvebu. Kombinirajući jednu slovensku bogobojaznu psovku i moje višeznačno prezime, zavapio je „premej duš!“, što bi se najprijateljskije moglo protumačiti sa “Za Boga miloga, Maoduš!” To je prvo objavljeno u piščevim feljtonima, a koju godinu kasnije i u divot knjizi. Trojica Vjesnikovih starijih urednika Ivan Filipović, Mladen Stary i Viki Petanjek, koji su s njim katkad znali zasjesti, rekli su mi da su se spomenuli i te anegdote i da ih je Krleža upitao ljutim li se zbog te opaske. Kao što vidite, i danas se s tim hvalim. Bilo je dosta prigoda da mu se osobno predstavim, ali nisam. Nisam iskoristio ni priliku s tom anegdotom, niti kad se išlo k njemu po dogovoreni nekrolog Titu za prvu stranicu Vjesnika, onaj da je “preko – preko Romanije” otišao u legendu. Nisam se upucavao veličinama ma koliko ih cijenio.

Uglavnom, imali ste sklonosti prema novinarstvu?

  • Još smo u fazi čitanja novina? Prvo sam otkrio Borbu, jer ju je otac morao kupovati. U novogodišnjem broju za 1948. čitavu stranicu posvetila je uspjesima nogometaša Partizana: pobjeda protiv londonskog Arsenala, neriješeno s Moskvom i tako dalje. Naučio sam sastav tima napamet i zbog opjevanog Stjepana Bobeka navijao za njih kad god su mi pobjedom dali priliku da nekome iz poraženih tabora vadim mast. Kad je otac to otkrio povukao me je za uši i rekao da moram navijati za Hajduk i pokazao mi novinski isječak o utakmici dalmatinskih partizana i britanskih vojnika u talijanskom Bariju. Kako se prva ljubav ne zaboravlja, radi kompromisa sam u vaterpolu navijao za splitski Mornar, no u košaršci niti jedan klub nije dolazio u obzir osim Željezničara u Šancu i moje generacije u njemu. Oni su me povukli da počnem čitati Vjesnik, jer je bio za dan svježiji. Moju dobru obaviještenost prvi su honorirali seniori slunjske Korane kad sam imao 14 godina. Kako su baš u vrijeme radio prijenosa čuvene utakmice Jugoslavija-SSSR s Olimpijade 1952. u finskom Tempereu imali prvenstvenu tekmu, zadužili su me da im za kornet sladoleda javim svaku promjenu rezultata. Slušao sam radio kod kuće udaljene kakvih 300-400 metara i kad bi pao gol jurio do igrališta da im javim rezultat. Pa ponovno trčeći kući. Sve je bilo podnošljivo do petnaestak minuta prije kraja. Bobek i društvo vodili su 5:1, a onda se strašni Vsevold Bobrov nekoliko puta nezaustavljivo stuštio lijevim krilom i, što on što ostali Rusi, dali su četiri gola i izjednačili na 5:5. Ništa nije bilo ispod stola, igralo se na nož, sukob sa Josifom Visarionovičem Staljinom bio je u klimaksu. Ovaj izvjestilac se kupao u znoju, ali je zaradio jedan sladoled gratis. Nije trčao 10 nego samo devet puta – oba su zadnja ruska gola pala u jednoj, i to – zadnjoj minuti.

Kako ste onda došli raditi u Karlovački tjednik?

  • Nisam planirao biti profesionalni novinar. Jedno je hraniti znatiželju novostima, a drugo trčati za njima. Temu Karlovačkog tjednika kao mogućeg rješenja moje besparice prvi je načeo Velimir Rajković, koji se već tamo bio okušao još na početku studija ekonomije. Od tada je svakog dana učio od pet ujutro do jedanaest. Potom bi, dopješačivši s Banije, najprije pokupio mene s prilaza Rakovcu i uvijek imao dovoljno vremena do večernjih izlazaka. Nije mi zamjerio kad sam na nekoj utakmici galamdžiji koji je povikao„ovo treba dati u novine“ u šali protuslovio: „Ne mora u novine, može i u Karlovački tjednik!“. Zubo, kako smo ga zvali, samo se kiselo osmjehnuo i po ustaljenoj navadi u primjetnu krhotinu polovice svoga sjekutića, odakle mu je valjda i to špicname, stavio cigaretu i pripalio je. “Ti bi to mogao dobro raditi”, rekao je prije nego sam se napokon odlučio pokucati na vrata direktora i glavnog urednika. Milan Rakas je odgovorio da nema slobodnog novinarskog mjesta, jer je Rajkovićevo popunjeno. Dodao je da se Nikola Perić-Nino sprema u vojsku i ponudio mi da dotle po poduzećima uz državne praznike pribavljam oglase i po potrebi brinem za druge, danas bi se reklo marketinške potrebe. Dobit ću i neku siću za eventualno objavljene tekstove. Ta marketinška potreba ukazala se vrlo brzo puštanjem u rad radiostanice. Kad se, na obavijest o početku emitiranja želja slušalaca, sjatila pred redakcijom u tadašnjoj Ulici Nade Dimić gomila da za neku od pjesama na programu uplate novac, Rakas me je prikovao da to radim. Krenuo sam činovnički – izbor pjesme, tekst želje, uplatnica, blagajna. No rep na ulici samo je rastao i strpljenje je popuštalo. Netko je povikao: “Uzmi ove naše ceduljice i novac, zapisuj kad ostaneš sam, kakve potvrde, kakvi bakrači!” Kad sam u povečerje ostao sam, ladica od radnog stola bila je puna razbacanih papirića i novčanica što sam sređivao do dva sata poslije pola noći. Uredno sam sve upisao, prebrojio, pomnožio i stavio u oveću kuvertu koju sam ujutro uručio Božidaru Samardžiji, željezničkom umirovljeniku koji nam je marljivo i pedantno sređivao financije. Isto se ponavljalo i idućih dana, samo je rastao broj želja i produžavalo se moje jalovo noćno bdijenje. Sve me je više opterećivala takva manipulacija s novcem. Kad mi je napokon sinulo da me samo jedna slučajno ili nečijim propustom neemitirana želja može pribiti na zid srama zbog pokradenog novca, zamolio sam Rakasa da me oslobodi takvog posla. Za koji dan bilo je to normalno službeničko radno mjesto, a ja sam nastaviti bauljati gradom u potrazi za temom. Jednog dana vidim u procjepu Udbinje grupu djevojaka i mladića u istim odorama kako prevrću kamenje za novu željezničku trasu. Pokazalo se da su iz Ljubljane i to me je zagolicalo. Reportaža „Pružili ruku Karlovčanima“ objavljena je na reprezentativnoj trećoj stranici. Poslao sam je na novinarski natječaj i odnio prvu nagradu koja je iznosila više od tri moje plaće. Ta je nagrada prethodila institucionalnoj Sedam sekretara SKOJ-a. Radiju su me vratili kad su se ti poslovi razdvojili od odgovornog urednika lista. Prevladale su želje Edite Gojak i Ivice Sertića, nikakva politika i veze. Od originalnih priloga dotad sam uživo Korzom ispratio povorku na sahrani gradonačelnika Josipa Benića. Zubo je za to vrijeme diplomirao u Zagrebu i doktorirao u Den Haagu. S 28 godina postao je najmlađi ministar u hrvatskoj vladi. Ikad? Grdo se zakačio u jednoj novini s Hrvojem Šošićem koji ga je prozvao zbog izjave da je na povratku automobilom iz Splita u Zagreb vidio samo pet automobila iz suprotnog smjera. Prevedeno, to je značilo da je prerano graditi autocestu. Nije se hvalio da je vlada u kojoj je asistirao ministru financija Mati Crkvencu sagradila Dalmatinu. Znao sam da je za vrijeme misionarskih poslova za Ujedinjene narode u Zimbabveu bio prvak te zemlje u šahu. “I Afrike, Afrike”, dodao je. Ni da je to bilo u preferansu, ne bih posumnjao, jer je i tu bio jak. Tih godina Karlovački tjednik je višekratno proglašavan najboljim lokalnim listom u Hrvatskoj. Perić je na jednoj “večeri za doajene”s Nikolom Vuljanićem i društvom otprije nekoliko godina, na kojoj su bili i Vlado Bojkić i Švegar, rekao da se te nagrade poklapaju s mojim boravkom tamo. Ne bih rekao baš sve, ali se ne sramim reći da je serija od tridesetak zapisa o ljudima i njihovim porukama u rubrici “Karlovčani neslužbeno” bila osvježenje. Najuporniji kulturtreger među karlovačkim političarima ne samo te generacije Ivan Jurković rekao je: “Javi mi kad napraviš pedeset tih portreta, tiskat ćemo ih u posebnoj knjizi.” Ističem samo dva razgovora, s grobarom Nikolom Basarem i tada 86-godišnjim kolporterom Josipom Krausom. Basara sam pitao čita li Hamleta. Bio je zatečen, morao sam pojasniti pitanje. “Ono, groblje, monolog, biti ili ne biti”, kažem. Odgovorio je: “Rado bih to pročitao, zanima me sve što je u vezi s – mojim poslom!” Nastavio sam: “Ima li što smiješno u tom vašem tužnom poslu?” „Ima”, rekao je, “kad moram raditi godišnji plan ukopa. A tek petogodišnji!“ Dočuo sam da je poveznica Basar-Hamlet tematizirana na cijelom nastavnom satu u jednoj od škola. Kraus je blistao od sreće kako je u Drugom svjetskom vodio svoj mali rat. Iako je od prodaje novina živio, znao je neke od njih staviti pod pult da bi na pitanja “Imate li Hrvatski narod” odgovorio “Prodan je!”/A Hrvatsku slobodu? Prodana je!” Kad me je vodio Mažuranićevom obalom u potrazi za kućom u kojoj je stanovao pjesnik epa “Smrt Smail-age Čengića” Ivan Mažuranić zorno mi je predočio to područje grada od posljednjih petnaestak godina 19. stoljeća naovamo. “Odakle Vam sva ta prezimena”, pitam ga. „Pa Karlovac je bio tako mali da se, kad ispričaš vic, smijao se istodobno cijeli grad!“.

Kuća u kojoj je Mažuranić spjevao “Smrt Smail-age Čengića” je ona u kojoj se sada nalazi karlovački zatvor? Tamo ste postavili spomen-ploču.

  • Ploču je postavila Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Nisam se u toj odluci gurao dalje od Pododbora Matice hrvatske i Prosvjete što su ih vodili Jurković i Stanko Korać. Moje je bilo da ustanovim gdje je stanovao veliki pjesnik. Nijedna od postojećih zgrada izgledom i komforom ne može opravdati zapis da je tu s neke terase pater familias ukućanima čitao “Agovanje”. Najstarija gruntovna knjiga seže na samo koju godinu kasnije, 1855., i nudi niz prihvatljivih pretpostavki da je takvih kuća, tada i vila sa salonima i vrtovima, prije svih obitelji Vranyczany, Modrušan i Lađević, bilo na prostoru što je poharan požarom iz 1866. i probijanjem željezničke pruge 1873. koja je presjekla upravo zemljišta Vranyczanyjevih. Zgrada sigurno nije posprdno nazvana Stadtagram. Bila je reprezentativna u vojničkom gradu ograničenih arhitektonskih domišljanja i kuća slabe gradnje, važno upravno sjedište s kancelarijom sirotinjskog kuratora. Taj skrbnik je mladi odvjetnik Mažuranić koji treba zbrinuti dotepenca s Grahova polja, po mnogima kasnijeg crnogorskog vojvodu Novicu Cerovića. Pjesnik od njega čuje potresnu priču i poslije silnih nagovaranja prvaka Ilirskog pokreta društva složi jedinstveno djelo. U vrijeme kad je ploča postavljena bilo je tu sjedište najviše sudske ustanove za dvadesetak kotareva pa općina, zatvor je marginalan. Zgradu samo treba dostojno održavati. Toliko puta se pokazalo jalovim suprotstavljati se onoj da jedino na svijetu stalno mijena jest. Ne mora se nitko složiti s tim nalazom. Neka to ponovno istraži netko drugi i nađe primjereniju sponu. Mažuranići mnogo znače Karlovcu i na tu se temu mogu pisati doktorske dizertacije. Imao sam sreću što su tada bili živi njegova 86-godišnja unuka Aleksandra i njegov praunuk Ivan Vladimir, poznati mačevalac. Pokazali su mi dosta toga što bi se moglo okrstiti obiteljskim relikvijama i strpljivo razgovarali o svemu što sam ih imao pitati o vremenu, prilikama i temi koje su se u 19. stoljeću doticali Imbre Tkalac, Tadija Smičiklas, Radoslav Lopašić, pa i Dragojla Jarnević koja ima neraščišćenih računa s jezikom. Išao sam kod Mažuranićevih na razgovor u Jurjevsku 5 nekoliko puta, a potom u Gornjogradskoj knjižnici prelistavao Der Pilger. Uspio sam naći tek noticu protiv lokacije za gradnju kazališta – danas je to Hrvatsko narodno kazalište – u Donjem gradu. Kaže ta notica optrilike: “Zar kazalište graditi tamo negdje – u Karlovcu!”.

Surađivali ste tom prilikom i s Ljudevitom Jonkeom?

  • Profesor Jonke bio je mozak cijele operacije, usudio bih se reći od zamisli da se najkonkretnije, baš tako, u Hrvatskoj obilježi savezna proslava 150. godišnjice pjesnikova rođenja do govornika i govora na svečanosti otkrivanja spomen ploče. Zahvaljujući njemu u Jurjevskoj 5 dočekali su me izvrsno pripremljeni pjesnikovi potomci i ispričali mi pregršt zanimljivosti iz obiteljske predaje. Profesor me u svom kabinetu primio pet ili šest puta, uvijek u razgovoru o temi radi koje sam i stigao. Jednom sam zatekao Dragutina Tadijanovića, drugi puta Dobricu Cesarića, pa Otu Šolca, Marijana Matkovića. I njih je zanimalo dokle smo stigli s karlovačkim timom u kom su igrali ne samo prvaci pisane riječi Stjepan Mihalić, Stanko Dvoržak, Milan Radeka, Marija Vrbetić-Maca, nego i autori pisama redakciji 82-godišnji Robert Špitzer, skupljač starina 81-godišnji Ivan Tot, 63-godišnja Ana Kostelić, zatim gvardijan Harapin, Ivana Vrbanić, Josip Sajter, arhitekt Ivan Maradin s kojim sam u dva dana obišao sve ulaze, stepeništa, fasade i dostupne prostorije u Pristanišnom naselju između Banijskog i željezničkog mosta. Red je da zaključim s vremešnim geodetom Milanom Batalom koji se danima uspinjao sa mnom na tavan Zemljišno-knjižnog odjela Općinskog suda i listao prašnjavo blago gruntovnice. Odatle sam izravno odlazio pod koranski slap iza nekdašnje Vunare. Mama mi je na večer svaki put iznova prala košulju i hlače. Potragu za kućom u kojoj je spjevan “Smrt Smail-age Čengića” predložio je na redakcijskom sastanku glavni urednik Ivo Braco Butković. Pomislio sam da bih to rado prihvatio jer sam stalno čeprkao po književnosti, ali nisam se ponudio. Kad sam ga kasnije pitao zašto se odlučio za mene, odgovorio je da sam ga tih dana razoružao člankom o Higijensko-tehničkoj zaštiti koja je i samim svojim nazivom odbojna da se o njoj nešto čitljivo napiše. U vrat mi je puhao povjesničar Dvoržak koji je napisao uvodni tekst i imao tvrdu predodžbu o tome gdje bi ta kuća bila. Ta se njegov slika jako vrtila oko Froelichove palače, reprezentativne i nekad najviše zgrade u Karlovcu. Nije mogao prihvatiti da bi to bilo kojih stotinu metara dalje, iako ima dovoljno tragova o tome da je mladi odvjetnik i friški ženik mijenjao stanove, iz goreg u bolji, sukladno narasloj obitelji i radnim potrebama, društvenom statusu i obavezama u Ilirskom pokretu. I sam bih bio zadovoljan da je tome bilo tako, ali, osim prostodušne želje, nismo našli nijedne činjenice koja bi to potvrdila. E sad, hoćemo li po onoj ako se ne slažu činjenice, to gore po njih? Braco je uživao kada je u list uvrštavao Dvoržakovu kritiku mojih zaključaka. “Gukni mi sada, golube”, rekao mi je, “ali to možeš samo u idućem broju lista.” Kao čovjek dijaloga, podjednako je zadovoljno prihvatio i moj odgovor. Braco je bio širokih nazora, tolerantan i urednički odlučan, nizak rastom, napadnog nosa i naočala a la Grga Protokol iz stripa Ice Voljevice u Večernjaku, čovjek koji je debelo ogrezao u novinarstvu i koji mnogo promišlja prije nego skoči.. Kad si ulazio u njegovu sobu, iako se jedva uzdizao iznad telefona i papira na stolu, imao si osjećaj da je prostorija puna. Prihvaćam da bi se od tolike spremnosti ljudi da ti pomognu mogao složiti upečatljiviji serijal iako je ta prezentacija u novinstvu dijete kasnijeg doba. No nisam zamijetio da se Karlovačkom tjedniku kasnijih desetljeća dogodilo nešto originalnije i bolje u istraživačkom i kulturološkom smislu. Za grad ne znam. Točka na „i“ u tom istraživanju za mene zbila se pod svjetlima reflektora u Hrvatskom domu. Na zabavno-glazbenoj priredbi, možda “Mikrofon je vaš,” ne znam po čijem naputku, intervjuirale su me prelijepe i žovijalne mlade puce Helga Vlahović i Dunja Figenwald, kasnije Sigetić pa Lango. Prije mene zastor je rastvorio i raspjevavao se na pozornici Mate Mišo Kovač. Ovoga ljeta u jednom je listu izjavio da mu je nedoumicu za koje ime da se odluči prekratio Vice Vukov na priredbi u Karlovcu.

Razotkrili ste aferu Šanac. O čemu se tu radi?

  • Bitno je u priči da sam tada odbornik i da se trsim profesionalno obavljati svoj posao. Ali to se zbilo u zahtjevnijoj fazi moga novinarstva kad sam svojih osam karlovačkih godina bratski podijelio na – četiri u Karlovačkom tjedniku i četiri kao dopisnik Vjesnika. Ovo zadnje je faza “piši lokalno, misli globalno”. Imam sobicu iza prodavaonice novina u zgradi na uglu ulica Matice hrvatske i Mihovila Pavleka Miškine, dvije pisaće mašine, telefon i četiri vrijedna suradnika, tri pisca i fotoreportera. Pisci su Tomislav Pavelić, kasnije liječnik u Kanadi, moj nasljednik Mladen Balen kojem sam u početku tekstove uređivao škarama, prvu polovicu odrežem i u kuvertu za slanje autobusom u Zagreb stavim nastavak da se objavi, i gimnazijski profesor Slobodan Maslić, koji je imao peh da imamo iste inicijale pa je rijetko tko njemu pripisao uspjelije tekstove. Za jedan od njih sa slikom umiruće zgrade “ogoljele do rebara” u Preradovićevoj ulici sada prvi put javno priznajem da nije moje djelo. Slika je Josipa Mušnjaka, petog člana toga tima, koji je svoje fotoreportersko umijeće nastavio u Areni. Ponovno smo udružili rad i sredstva kad sam, osamdesetih, na dvije godine bio glavnim urednikom te zlatne devizne koke Vjesnikove kuće koja se samo u inozemstvu prodavala u više od 100.000 primjeraka. Uz ambicioznije akcije i natječaje tiraža nam je primjetno rasla iznad granica posljednjih godina. Moje je bilo da u listu ništa ne bude stihijski, nedomišljeno, i da brinem o prvoj stranici i nosećim tekstovima i o tome kako će nas pratiti prodaja. S Lepom Brenom i Enom Begović dostigli smo naklade iz sna – 350.000 primjeraka. Te dvije dame pravile su svojom pojavom silnu razliku u odnosu prema ostalima na estradi. I to se nikad više nije ponovilo, niti hoće. Brena je kao gošća Arene sav prihod od koncerta s Ranim mrazom u Domu sportova dala za izgradnju Sveučilišne klinike Zagreb u Blatu. Ideja za to ime je moja, jer je o prijedlogu odlučivao žiri Vjesnikove agencije za marketing kojim je rukovodio Ljubo Pešut, Karlovčanin. Ogromni novac od samodoprinosa i donacija završio je u blatu.

Što znači da ste odbornik?

  • To da se, jezikom aktualnih zastupnika rečeno, izbornoj volji naroda podredi svoj osobni interes jednoga od njih pri vlasti, jer oni to od tebe očekuju. Teorija podržava novinarsku profesiju kao korektora vlasti, a izborni mandat daje ti dodatnu ulaznicu do tajni zaprtih u zapisnicima i u glavama sudionika. Proučavanjem jednoga i propitkivanjem drugih novinar će složiti vjerodostojnu sliku. Ljudi će se otvoriti, pogotovo u radnjama koje su nevoljko podržali da se ne zamjere šefu ili radi nekog drugog oportuniteta. Ponekad je dovoljan samo pogled da vidiš jesi li na pravom tragu. Možeš naravno praviti se mutav i na sve odmahnuti rukom, ništa ne napisati, nositi novinarsku iskaznicu i biti pri vrhu. Za odbornika sam izabran u mjesnoj zajednici Korana kao najmlađi kandidat. Afera je izbila kad sam već galopirao prema tridesetima i to, po mom sudu, na jednoj od najplemenitijih odluka općinskih odbornika toga saziva. Riječ je o tome da je uveden samodoprinos za revitalizaciju Zvijezde. Obećavajućom svotom novca uredili bi se brojni lokali starih obrta i novih obrtnika, te brojne zapuštene fasade i poboljšala komunalna infrastruktura. Svojski sam to podržavao od priprema odluke do završnog članka u Vjesniku inicijatorima u čast. Idućih dana znatiželjno sam promatrao oronule fasade. Nigdje znaka da se bar pripremaju kakve skele ili dovozi građevni materijal, ali ga zato ima u trokutu između Kukuljevićeve i Radićeve ulice. Radnici mi kažu da to podiže ugostiteljsko poduzeće “Korana” i da će biti omanji priručni restoran u drvetu. “Sjajna lokacija”, zaključujem i predbacujem sebi što sam propustio kontaktirati urbaniste i konzervatore gdje sam za svakog posjeta namirisao po neku temu, ali i neke krucijalne. Kad su se pojavili prvi glasovi da je to gostionica gradonačelnika Josipa Boljkovca i njegova prevažnog općinskog načelnika za unutrašnje poslove Steve Jančića s kojima sam imao ugodnih trenutaka u animiranju uglednih domaćina pokupskih sela da se ne suprotstavljaju planu da autocesta Zagreb-Karlovac ide njihovim njivama, a ne desnom obalom Kupe, što je, navodno iz strateških razloga, zagovarala Armija, poželio sam zapravo da ih obranim od tih glasina. Puknuo sam već na prvom koraku – u Korani su mi dokumentirali da je sva njihova uloga bila u tome da dobiveni novac na svoj proslijede na račun Jančićeve supruge. Novac iz fonda za obrtnike i revitalizaciju Zvijezde! Bilo mi je jasno kao dan da je u takvu financijsku vratolomiju moralo biti uključeno mnogo ljudi. Ali tko su, pod čijim patronatom i autoritetom, koje su dovraga struke? Uglavnom, napisao sam tekst o tome kako se dijeli društveni novac. Raspisao sam se jesu li se očitovali konzervatori, urbanisti. Tko je sve uvaljao svoj obraz, a tko ruke u tu financijsku splačinu? Bit će da su se prenule i institucije koje rade ili ne rade svoj posao, jer se policija uskoro oglasila da je u nekakvom dugoreškom trapu u vrtu Jančićeva oca otkrila, rekla bi jedna moja znanica, ogromatičnu hrpu alkohola. Neću spekulirati koliko je stotina boca bilo samo konjaka i vinjaka, jer sam točne brojke zaboravio. Za vjerodostojnost Vjesnika bilo je nužno da to objavi. Na moju nevolju tih dana to je jedini učinio. Gradonačelnik je uveo praksu da radni tjedan počinje ponedjeljkom u šest sati sastankom s načelnicima i onim šefovima službi kojih će se tema sastanka ticati. Prisustvovao sam onima za koje sam pretpostavljao da bi mogli dati kakvog štofa za novine, odmah ili kasnije. Kad sam se pojavio dva dana nakon članka o trapu s vinjacima nisam očekivao pljesak, ali još manje ono što se dogodilo. Načelnici su stajali u jednom redu, Jančić mi je rekao da sjednem za stolić ispred njih, a Boljkovac se kao prihvatio telefona. Jančić mi sjedne preko puta i kaže: “Dajem ti besu!” “Kao na Kosovu?”, pitam. “Baš kao na Kosovu!”, odgovorio je. Srušio mi se cijeli svijet. Ne znam kako sam napustio prostoriju, bio je muk, nitko nije ništa rekao. Kad sam se pribrao, prvi zaključak mi je bio da prijetnju moram krajnje ozbiljno shvatiti. Ali kako se i čime zaštiti? Za odlazaka u Trst svjedočio sam jednostavnoj kupnji pištolja. Dovoljno je bilo imati samo dozvolu za uvoz, u nas i za nošenje. To sam sredio već prvoga dana u policiji, tada SUP-u, Sekretarijatu za unutrašnje poslove. Sutradan sam s tri prijatelja otišao u Trst i kupio Berettu, kalibra 7.65 mm, namijenjenu obrani. Po povratku u Karlovac, navečer smo na Korzu sreli Branka Petrušića, tajnika općine, koji je bio na sastanku onoga jutra. Rekao sam mu što nosim u torbici. Prijatelji su me okruživali najmanje dva mjeseca kad god sam s mrakom izlazio u grad i u šetnji Korzom i Radićevom ulicom. Pištolj smo isprobali u jednoj udolini nedaleko od Severina na Kupi. Ispalili smo najviše deset metaka i od tada sam ga samo redovno čistio. Prodao sam ga zajedno s dozvolom nekom taksistu 1992. za cijenu koju je predložio. Ne znam da je na ovim prostorima bilo tako bizarnog slučaja samozaštite integriteta novinara. Nisam se potužio policiji zbog prijetnje, svima je upućenima bilo sve jasno, znakovita je bila opća apstinencija od pisanja ili izvještavanja o spornom slučaju koji je Vjesniku upeterostručio tiražu u Karlovcu. Just Ivetac, dopisnik Borbe, oglasio se prvi, ali već kad su se rasplamsali zborovi birača. Na njima su općinski čelnici imali previše posla pokušavajući objasniti ljudima svoju stranu medalje. Tada ionako više nisam bio sam niti ikome razumnom zanimljiva meta, jer se time ne može ništa riješiti. Nastavio sam Vjesnikove dvije karlovačke stranice tjedno raditi po uhodanoj špranci – uz tekst o Šancu obavezno mora biti i barem jedan i to bolje plasiran tekst pozitivnih konotacija. Boljkovac je prozreo tu igru, osjetio sam to kad se počeo kraviti od napetosti prilikom povremenih jutarnjih telefonskih upita odakle mi neka informacija. Nikad nisam otkrio izvor, ali ga ni on nije ničim demantirao. Dobro je locirao krug odakle mi podatak, umalo jednom nisam nasjeo da na pitanje radi li se o načelniku ili šefu službe. Ako kažem jednu od tih funkcija, shvatit će tko je izvor, ali na vrijeme sam se ugrizao za jezik, pa sam odgovorio protupitanjem “Koliko je bilo jednih, a koliko drugih?”

A tko je bio glavni izvor?

  • Nije mi trebao konfident. O tome kako novinar može složiti pouzdan mozaik već sam nešto rekao. Ljudi se otvore kad se uvjere da ti namjere nisu kvarne, da podmećeš leđa i tamo gdje možeš samo stradati. Joža je digao ruke od mene da mi stane na kraj pisanju o nečemu što mu svakako nije išlo u prilog. Ako je prijetnja besom bila smišljena u njegovu krugu, a vidjeli smo na početku da je bila tolerirana, nikad se nisam prestao nadati da neće dopustiti da preraste taj verbalni čin. Zaigrao se međutim kad je uoči odlaska tada prijateljskom Kragujevcu izjavio da je najvažnije što o tome nije pisao Vjesnik u srijedu, koji se tamo mnogo čita. Naslutio sam da je od nekoga dobio jamstvo za to i odmah nazvao glavnog urednika Krešimira Džebu. Pitao sam ga koji je uvjet da objavi moj tekst o aferi Šanac. Odgovorio je da ga samo hoće prije pročitati. Sjeo sam i do sutrašnjeg prijepodneva završio članak. Tekstu nije imao prigovora, ali je ustao i nervozno se vrteći kancelarijom rekao: “Tekst je u redu, ali razumij i ti mene. Tu sam već dugo, Karlovac je i moj grad, ništa o njemu nismo objavili, a sad ovo – prvo i negativno!” Nije me pokolebao pitanjima srca, jer sam tu dilemu davno apsolvirao. Krešo se vratio za stol i na rukopisu kemijskom olovkom dopisao zadnju rečenicu, koja, po sjećanju, glasi: “Karlovac zaslužuje da se to odlučno raščisti, da ne ostane nikakvih repova”. Članak je objavljen s bogatom opremom preko cijele stranice velikog VUS-ovog formata. Bilo je nekih intervjua koje sam potpisivao, ali nikad većeg članka od toga na jednu temu. Kad su strasti splasnule i za to došlo vrijeme rekao sam Joži potkraj 1968. da bi bio red da kao predsjednik svoga odbornika osobno vjenča umjesto za to zaduženog skupštinara. Obavio je to i odazvao se na svadbenu zakusku. Jančić se povukao u mirovinu i gostionicu s ocem otvorio u središtu Jastrebarskog. Vraćajući se s posla u redakciji navratio sam s društvom i naručio janjeća rebarca s glavom i prvim kralješkom. Domaćin je prišao stolu, pozdravio, pružio mi ruku i zasjeo. Opustio se kad sam rekao da je red da i ja njemu nešto doprinesem i pokazujući moju VW bubu pod prozorom našalio da sam četiri kotača na njoj zaradio na aferi Šanac. Humor nas je, zna se, održao. Dvadeset godina kasnije u prodavaonici cipela u Vlaškoj ulici, tik do Kvaternjaka, jedna gospođa u stolcu do mene također proba cipele. Kad sam završio razgovor s prodavačicom, upitala me jesam li Stevo Maoduš. Kad sam odgovorio potvrdno, rekla je da me prepoznala po glasu s Radio Karlovca. “O Vama sam se kao djevojčica naslušala razgovora u našoj kući. Ali da znate, moj Braco i ja navijali smo za Vas!” Pružila mi je ruku i rekla: “Ja sam Tanja Boljkovac, Jožina kćer.” Iskrena dječja usta koja bi, kao u onoj bajki, i caru rekli da je gol. Još čuvam primjerak koncepta zapisnika s jedne sjednice Predsjedništva Skupštine općine Karlovac. Ako je suditi po popisu prisutnih, to tijelo čine najodgovorniji ljudi parlamenta, Partije, Sindikata, Komore. Tema je kako pomoći u žalbenom postupku petorici koji su prvostupanjskom presudom osuđeni na sedam i pol godina zatvora zbog pogodovanja u gradnji gostionice “Šanac”. Ne piše što i tko ih je u to uvalio. Nisam bio na tim suđenjima, niti o tome pisao.

Kad ste posljednji put vidjeli Boljkovca?

  • Na promociji njegove knjige u Novinarskom domu u Zagrebu. Vidio sam da je i u nekoj anketi o zaslužnim Karlovčanima svih vremena visoko kotirao. Iskreno želim da se ne pogazi sve vrijedno što je učinjeno dok je bio alfa i omega grada i gurao nekoliko projekata istovremeno. Nikad nisam zaboravio kad me je jednog jutra, u jeku afere Šanac, nazvao i zamolio da zasad ne pišem o planovima obilaznice prema cesti za Plitvice. Nisam ga pitao, kao on mene, odakle mu informacija da se na to spremam, ali jesam zašto je odjednom sporno nešto što je od prioritetnog interesa za grad. Kad je shvatio da ga neću tek tako poslušati, jasno i glasno je rekao da je u pitanju pozamašan iznos sredstava od samodoprinosa za autocestu Zagreb-Split. Održao je riječ i u roku koji je spomenuo, nakon nekoliko mjeseci, javio da je zrak čist. Na internetu se može lako naći koliko je taj zrak u međuvremenu zagađen. Ilustrirat ću to investicijsko doba još jednom čarolijom. Željeznička pruga za Rijeku na nekoliko mjesta presjecala je ključne prometnice. U Senjskoj ulici su se vikendom stvarali čepovi kao da je posrijedi prometna nesreća koju treba satima raščišćavati. Omladinska, i to međurepublička, akcija – ne znam tko ju je ovdje oživio kad je već na saveznom nivou kopnila – postala je lijepkom oko kojega su se ubrzano složili ostali računi. Možda je malo prečicom izračunato, na gradsku blagajnu pali su zanemarivi troškovi uniformi i prehrane brigadira. Jedno je nesporno – Joža je jako navijao za svoj Karlovac, počesto kao slobodni strijelac, i u vrijeme o kojem govorim otrpio mnoge udarce. Tako je ustrajno korteširao da se u Rečici napravi tvornica celuloze, ona što je naposljetku sagrađena u Plaškom. Karlovački kotar je tada bio proširen za ukinuti ogulinski i gospićki, gdje su dominirale općine od posebne državne skrbi. Prisustvovao sam jednoj za Boljkovca vrlo neugodnoj dvodnevnoj raspravi koja je nedvosmisleno tendirala njegovoj strogoj partijskoj kazni. Nisam zabilježio nijednog govornika njemu u prilog. To se jednako moglo reći i za Marijana Cvetkovića, tada drugog čovjeka Saveza komunista Hrvatske poslije Vladimira Bakarića. Najradikalniji su bili Ličani, jer je Plaški za njih i smišljan. Kad je pohvatao što će se dogoditi, gradonačelnik Gračaca Nikola Ivezić zatraži riječ.“Drugovi, jako sam oštro govorio o Boljkovcu, ali, ako bi s moje funkcije htio voditi općinu Gračac, neka odmah sa mnom otputuje tamo!“.

Naposljetku je i srušen.

  • Ako ciljate na vrijeme o kojem svjedočim, uvijek se na neki način vraćao. Bio je brz na jeziku i trošio se u vađenju kestenja iz vatre, počesto i zbog tuđeg grijeha. No svoj tim je uvijek sam sastavljao.

Spominjete oriđinale. Koje pamtite?

  • Poznavao sam gotovo sve junake iz Bojkićeve knjige “Galerija karlovačkih likova”. Kad ispod njihovih imena podvučem crtu, vidim same prostodušne i zanimljive osobe. Neki su bili izuzetno duhoviti. Mišlju, pozom ili gestom bez prenemaganja nosili su urođeni smisao za doskočicu i vic, stvarajući ugodu onome tko ih pažljivo i bez podcjenjivanja zna slušati. I danas, kad me netko razgali sjećanjem na njih, uvijek iskopam neku dogodovštinu više. No neću to učiniti ovoga puta. Moja generacija zna kako se proveo onaj koji je na sastanku dopunjavao Mošu Pijade. Vladimir Zatezalo-Zenta hranio je naše društvo u španciranju Radićevom, posebno Vinka Omrčena i Aleksandra Mikića na gelenderima starog hotela “Korana”, vicevima i anegdotama koje je pokupio iz novina u Gradskoj čitaonici, čekajući u dokolici, koju smo nazivali radnom, da se počnu okupljati studenti. Samo bi na nešto što je pokupio iz naših života efektno prikrpio poantu iz novinskog vica. Naravno da su svi padali od smijeha jer je, iako žgoljav, nosio zarazni osmijeh Fernandela, francuskog filmskog komičara. Peri Basariću-Krmećaru donio sam iz Lombardije lijek protiv spuštenih očnih kapaka. Taj je trebao djelovati stezanjem mišića, osobito abdomena i stražnjeg dijela tijela. Kad su mu to njegovi jarani uspjeli prevesti s talijanskog, idućih tjedana bio je miran kao bubica, jer bi ga svaki puta poklopili da se umjesto skupog lijeka treba naprosto podati pederima. Dragu Mikšića ističem zato što mi je s ispraćaja delegacije u Kragujevac prenio Boljkovčevo da ne mogu ništa o aferi Šanac objaviti u VUS-u, što me je upravo tamo odvelo već sutradan. Mora biti da ga je nešto zasmetalo, jer nisam bio njegov fan, štoviše pazio sam da pred njim ne kažem neku previše. Nije znao moj telefon niti gdje stanujem, samo sam čuo da u tom kvartu netko doziva moje ime i javio se s balkona. S Miloradom Medenicom-Medenim bio sam pečen i varen godinama. Njemu je bilo stalo da ubije vrijeme, a meni da doznam što više ćakula o događajima koji se najbolje raspredaju uz kavu. Nije bilo izlaska, a da me svojim petljanjem u te razgovore nije nasmijao do suza. Zametneš razgovor o sukobima u boračkoj organizaciji, a on komentira: “To sve treba rastjerati. Pa ja već dvije godine nisam dobio nikakvo odlikovanje”. Odvjetnik Željko Ljubić pažljivo sluša čime ga tereti druga strana, a on skoči i kaže: “Govori, doktore, ili mijenjam doktora!” Prijateljski i razdragano se hrvam na snježnom proplanku uz jezero Kozjak na novogodišnje jutro na Plitvicama s trenerom tamošnjih hrvača, a on se uhvati razglasa i pred tisuću posjetilaca kriješti: “Dragi gosti, evo spektakla. Uhvatili su se u koštac zamjenik generalnog direktora Nacionalnog parka i zamjenik glavnog urednika Vjesnika”. No jednom me je ostavio bez daha. Njegov podstanar, hrga od čovjeka, vozač u Autotransportu, kojega je za simboličnu najamninu primio u svoj oveći stan u Kukuljevićevoj ulici kad se riješio dviju sustanarki, nakon kakvih godinu dana mu priopći da on, Medenica, treba napustiti stan jer ga je on, vozač, kupio! Medeni sa svoja 163 centimetra visine iz tih stopa krene na policiju. Podstanar ga sustigne na ulasku u Fiću i uvali se u vozilo s druge strane. Medeni kreće, podstanar opali pištoljem u vozačevo staklo. Staklo se rasprsne, ne vidi se kolnik, ali ostane rupica od metka i vireći kroz nju dokotrlja se do Kupe. Fiću je zaustavio ravno pred dežurnim milicionarom i – isporučio nasilnika. Mišo Badrić i njegov veliki prijatelj, naočiti inženjer, Mošo Ralić nisu se mogli odazvati pozivu da proslavimo 27. rođendan moje supruge. Toga dana polijetao im je avion za Moskvu. Dan ranije posjetili su nas i supruzi uručili buket od 27 crvenih karanfila. Mošo je dvije godine kasnije dogovorio utrku automobilima do Rijeke. On i takmac prvo su se odvezli do cilja u jednom autu da pregledaju i utvrde stazu. U povratku Mošo je bio suvozač. Na ravnom potezu prije mosta na Dobri u Jarčem Polju udarili su u neosvjetljena seoska kola s balvanima. Jedan balvan je Moši skinuo glavu. Za Čedu Komljenovića-Jerryja shvatio sam da je odrasliji nego što ga prati glas. Na snimanju filma “Signali nad gradom”, u kom smo statirali cijelo ljeto, nesmotreno ga je, dok smo stajali u vrsti, upucao iz svoje puške Vinko Kampić, nekad sjajni centarfor državne reprezentacije u velikom rukometu. Srećom bio je to ćorak, manevarski metak, ali je zbog blizine cijevi iz Jerryjeve bakandže suknula krv. Svi smo zanijemili, a on je samo zamolio auto do bolnice. Sutradan je već prošetao Radićevom s probijenim gornjim dijelom cipele i opet ispao fora. Davorin Pelajić-Nirovad ostavio mi je u amanet na pet stranica otipkanih pisaćim strojem svoj “Plotun od šest pjesama u slavu Zastave mira”, sebe kao njenog nositelja i njegova, kako je on mislio, genijalnog izuma Sinsigiba, sinhronog čulnog i fizičkog gibanja kao – premijera prirode! Pa tko razumije, njemu dvije. Ostavštinu čuvam. Ne znam je li se pročulo da je Sinsigib poslao na natječaj za selektora nogometne reprezentacije. Pitao sam ga govori li strane jezike. Odgovorio je da Sinsigib govori sve jezike, to su crteži, svi razumiju crteže. “Kako bi ti poučio Dražana Jerkovića, koji je tada služio vojsku u Karlovcu, što mu je činiti kad se dokopa šesnaesterca?”, nastavio sa ga pitati. Odgovorio je: “Da loptu na zemlji zagrli nogama i da u gol uđe kotrljajući se! Nema šanse da mu je netko oduzme bez faula, dodao je.” Za selektora je izabran karizmatični Ante Mladinić-Biće koji je prijavio da govori talijanski jezik. Više pažnje izazvalo je Nirovadovo skupljanje potpisa za trajni mir u svijetu na Zastavi mira. Obećao ih je skupiti milijun, ali nije istrajao. Najveći publicitet imao je kad je svoju dugu zastavu sa četvrt milijuna potpisa objesio na neboderu u Zagrebu, nasuprot Name u Ilici. Pričao mi je da je komad velike zastave posebno uredio i poslao Nasi pred svemirski let na Mjesec. Kad je vidio na televiziji da je Neil Armstrong 21. srpnja 1969. u 02.56 sati u površinu Mjeseca zabio samo zastave UN i Sjedinjenih Država, a ne i njegovu, odnekud se stvorio pred vratima moga stana, pozvonio i razbudio me. Samo je rekao: „Nema mira među zastavama, dok među njima nema Zastave mira“, i vratio se u mrak.

Rođeni ste u Medaku? Svi su Maoduši iz tog mjesta? Wikipedia Vas miješa s generalom istog imena i prezimena.

  • Ispravljam Vas – rođen sam u Metku. Vidio sam na internetu tu stupidnu zmešanciju s generalom, bilježe čak da je bio glavni urednik Vjesnika u mom mandatu. Stariji je 20 godina od mene, umro je prije petnaestak godina. Profesor Ivan Turina, moj direktor u rakovačkoj gimnaziji, bio mu je razrednik dok je uoči Drugog svjetskog rata službovao u Gospiću i upamtio ga je kao najboljeg đaka u karijeri. Mislim da je i mene zbog toga prihvatio na poseban način. Kad god je dolazio u razred na zamjenu odsutnog nastavnika zabavljao nas je poticanjem razgovora o jezičnim finesama i raritetima. Prvi sat je počeo pitanjem kako glasi genitiv jednine ličkih mjesta Medak, Vrebac i još nekih. Nitko nije pogodio, pa je ciljano upitao mene odakle sam. Kad sam odgovorio „iz Metka“ poentirao je nespretno: „Eto vidite, to vam svaki lički čobanin zna!“, i tako mi, među neznalicama koji bi se zato trebali sakriti, priskrbio nadimak ličkog jezikoslovca – čobanina. Još malo šale – gore su prošli moji lektori, redaktori i korektori koji su, kad god su propustili takvu grešku u list, morali opetovano odslušati tu moju izlizanu priču kao da je čuju prvi put.

Jeste li se ikada upoznali s tim generalom?

  • Bio je ratni komandant mom ocu, majka i otac su ga posjetili za službovanja u Ljubljani, gdje je rukovodio političkom školom, i u Beogradu, gdje je bio glavni urednik Narodne armije, onog lista što je, na opće čuđenje, intervju s generalom Nikolom Ljubičićem, jugoslavenskim ministrom obrane, objavio tako da su novinareva pitanja bila na ekavici, a ministrovi odgovori na ijekavici. Ljubičić jest Srbijanac, ali je i Ero, iz onog kraja Srbije kojemu ijekavština nije strana pa je vjerojatno sam tako autorizirao taj razgovor. Moga imenjaka i prezimenjaka nisam upoznao jer za to nije bilo racionalnog povoda, ali sam se naslušao pitanja o toj temi brojnih novinara i pogotovo karijernih vojnika. Ni jednu ružnu riječ o tom čovjeku nisam čuo. Da ne pokvarim taj respekt nisam mu se uvlačio ni pod kabanicu. Jednom prilikom u Drežnici se održavao veliki skup na temu kako obilježiti partizanske dane toga kraja, najbolje opisane u Kapelskim krijesovima Veljka Kovačevića i orisane u Dimnjačaru kojeg je utjelovio Boris Dvornik. U dvorani krcatom političarima i ličkim generalima sjednicu vodi doktor Ivo Margan, predsjednik Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske. Rasprava traje li traje. Pri kraju netko potegne da je uzaludno sve to što je pametno rečeno kad nema novinara da to zabilježe. Na to se oglasi još nekoliko diskutanata uglavnom s vapajima za publicitetom. Diže se general Ilija Radaković, mlađim čitaocima poznatiji po tome što je predsjednikovao nogometašima „Partizana“, valjda još od abdikacije Franje Tuđmana, i reče: “Čemu se natezati oko toga pitanja kad ovdje imamo profesionalnog novinara koji će to odraditi bolje od nas. Ovog časa ga ne vidim, ali čuo sam da je u knjizi prisutnih upisan moj ratni drug general i novinar Stevo Maoduš.” Nastade muk, pogledom se traži poznato lice. Predsjedavajući Margan mi daje neki znak. Sad se podignem i kažem, uz opći smijeh: “Druže generale, ja jesam Stevo Maoduš i novinar, ali nisam general i vaš ratni drug”. Ako ovime slučajno pomognemo Wikipediji da razluči kruške od jabuka, onda smo napravili koristan posao.

Živjeli ste u Metku?

  • Nisam odgovorio na pitanje o prezimenu. Svi koje sam susretao raštrkane po bivšoj državi rekli su da vuku korijenje iz sela gdje je izvor rijeke Like. Znao sam za istraživanja profesora Radeke o porijeklu prezimena na prostoru od Velebita naovamo pa sam ga zamolio da se pozabavi i mojim. Nakon nekoliko mjeseci opširno mi je objasnio sve tri hipoteze od kojih je krenuo i konačni zaključak. Prva je bila da je prezime francuskog podrijetla, druga češkog i treća ilirskog, preciznije japodskog. Za sve je našao dosta uporišta, napose u toponimima. Zaključio je da stoji iza treće pretpostavke. Uz ostalo, ilirsko pleme Japoda imalo je u Velebitu iznad vrela Like i jednu od prijestolnica, a Ličani su od njihovih željeznih ili bakrenih kapa baštinili svoju s resama. Pohvalio sam se majci, koja je iz okolice Svetog Roka i nije joj to djevojačko prezime, što je profesor ustanovio. Uzvratila mi je: “Ludi ste i ti i tvoj profesor. Kakvi Japodi, pa vi Maoduši ste Cigani? Zar ne vidiš da tvoj otac voli samo vino, pjesmu i žene!“ Moj otac Ilija, od trenutka kad se oslobodio vojničke stege, bio je kompetentan načelnik službe za regrute u Skupštini općine, ali i nespašeni hedonist, među pajdašima mitski potrošač delicija u Kostanjcu, prekomjerno baždiran, nikad pijan. Kad Jože Gojaka, strica Ivice s koranskog mosta za Mekušje, više nije bilo sportski skromno mi je priznao da je u ispijanju gemišta bio jači. Neću reći o kojim se količinama radilo da ne pomislite da sam pijan. Bili smo nekoliko godina u prekidu odnosa. Za afere Šanac poklonio mi je nož skakavac. Poživio je 82 godine, više nego itko od predaka mu. Sahranjen je na Jamadolu 1993. godine uz vojne počasti.

Bio je partizan?

  • Bio je to jedini, nužan i dobar, pravi izbor. Šestnaestogodišnjeg očeva polubrata Milana, najveću nadu porodice, izvrsnog učenika gospićke gimnazije, i nekoliko vršnjaka koji su se pješice prugom vraćali iz škole kući presrela je drezinom na ručni pogon ustaška patrola i likvidirala kao piliće dvadesetog dana od uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Dvije godine kasnije na identičan će način stradati majka kad je pokušala spasiti krave iz zapaljene štale. Očuha kojemu je 1939. čuvao izbornu kutiju na za koji glas izgubljenim izborima za načelnika Metka na koalicijskoj listi SDSS/HSS likvidirala je pak grupa od 40 četnika specijalno poslanih da to učine pošto im je netko dojavio da je došao kući iz partizanske baze u Vrepcu da se okupa i presvuče. Njega i tatu za partizane animirao je već u kolovozu 1941. mladi gospićki odvjetnik Jakov Blažević. Moju mamu su potom četnici uhapsili i osudili na smrt. Oslobođena je kad je partizanski komandant Milan Kuprešanin, tatin školski drug, zaprijetio da će zauzvrat likvidirati obitelj jednoga od njih. Otac je cijeli rat kao kovač od zanata proveo u radionici za izradu bombi u Vrelu Korenice. Nije sudjelovao u borbenim jedinicama niti dolazio kući. Nakon rata bio je načelnik Vojnog odsjeka u Slunju i Karlovcu, a kad je demobiliziran radio je isti posao kod Boljkovčevih prethodnika. Njegov otac, po kojem sam dobio ime, bio je u Prvom svjetskom ratu na galicijskom frontu u ličkoj domobranskoj pukovniji. Kad su ga 1918. sa Karpata i Ukrajine vratili u zavičaj bio je toliko pothlađen da se u nekoliko mjeseci raspao.

U Vjesniku su u Vaše doba radili brojni Karlovčani.

  • Svi koje sam zatekao u Karlovačkom tjedniku – Bojkić, Perić i Ratomir Petković. Švegar se dokazao u Večernjaku kojega je tada uspješno uređivao Drago Šubić, također karlovački đak, samo je Stjepan Pavletić kao Beli Konj otišao za svojom zvijezdom u barove Zapadnog Svijeta. Balen je nastavio voditi dopisništvo u Karlovcu, a Ivana Fudurića sam dobio u paketu kad se raseljavala posvađana redakcija Arene. Josipu Škunci i Milanu Jakšiću tu je bio prvi posao, Branka Priselac, brat joj Dubravko i Draško Šorak su se natjecali, Sanja Muzaferija mi je u Areni bila zapaženo pojačanje. Za direktovanje Koprivnjaka bilo mi je uskraćeno i da glasam, ali sve to nije spriječilo već spominjanoga Vlahovića da ustvrdi da su Karlovčani mojim dolaskom nahrupili u Vjesnik kao s role papira! Ali zašto ja? Pa mene je tamo preporučio Branimir Branko Kovačević kad je uspješno položio dopisnički test u Karlovcu i u Zagreb se vratio u redakciju, a ne u svoj Stenodaktilo biro. Prvi je povukao tu žnoru, a njegovi su me stavili pred gotov čin. Kad me nekoliko mjeseci nisu uspjeli pridobiti za suradnju – ta bilo mi je ugodnije biti odgovornim urednikom Radio Karlovca – zamolili su me da im pomognem zatvoriti karlovačku stranicu s barem jednim tekstom. Poslao sam tri članka. Prvi je objavljen već sutradan. Nazvao je urednik kronika Branko Cvetković i rekao da dođem s radnom knjižicom, jer sam od toga dana njihov zaposlenik. Malo je nedostajalo da s nama završi u Vjesniku i Ivetac, dopisnik Borbe, moj najčešći suputnik putovima zbiljnosti plitvičkom magistralom i trima povijesnim goranskim cestama prema Kvarneru. Taj je, makar za svoju dušu, pisao obaveznu karticu teksta dnevno. U mirovini je objavio dvadesetak knjiga i dobio “Otokar Keršovani”, glavnu novinarsku nagradu za životno djelo. No u mojoj karlovačkoj priči izabrao je da se vrati u rodni Motovun. U Ličkom Osiku smo ručali u hotelu. Odjednom u dvorište ulijeću dva razigrana vranca. Snažni brkati čovjek, kako se i priliči mom zavičaju, silazi s kočije i s kandžijom ulazi u restoran. Gleda, u dvorani smo samo nas dvojica. Prilazi našem stolu i sjeda. Upoznajemo se. A on će: “Just Ivetac, znam, novinar Borbe.” Potom gleda mene i kaže: “Maoduš? Za vas nisam čuo. Imam susjeda toga prezimena, ali taj samo laže i kokoši krade!” Just idućih mjeseci nije propustio prigodu da tom anegdotom šarmira sugovornike. Sve sam otrpio smišljajući odgovor. Na jednom primanju u plitvičkom hotelu “Jezero” napokon mi je sinulo. Pa on efekt postiže ne na krađi i kokošarenju nego na mojoj anonimnosti. “Ma, ljudi, nije štos u tome što Borbinog novinara znaju njegovi čitaoci. Just Ivetac zna sve svoje čitaoce!” S Bojkićem još ćemo porazgovarati njegova supruga Ruška, djevojački Ružica Franjčević, koja mjesto Vjesnikove sekretarice nije htjela zamijeniti za sva blaga političkih kabineta Josipa Vrhovca, i ja. U Spiki se, vidim, požalio da je silom morao iz Arene u raskolu doći u Vjesnik. A bili smo tako nježni s njim i čak ga sretno oženili.

Pratite li karlovačke medije?

  • Ne, ako se u to ne računa “Mali glasonoša”, što ga u Zagrebu za članove Društva Karlovčana i prijatelja Karlovca proizvodi Bojkić.
Stevo Maoduš u Karlovačkom tjedniku 1962. Izvor: Osobna arhiva
Stevo Maoduš u Karlovačkom tjedniku 1962. Izvor: Osobna arhiva
Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije