Željko Peratović: Većina špijuna su voajeri i egzibicionisti u jednome

Autor: Marin Bakić

Željko Peratović. Foto: Centar za građansku hrabrost

Željku Peratoviću upravo se smiješe nagrade za istraživačko novinarstvo i za novinara godine Hrvatskog novinarskog društva. Nedavno je, nakon devet godina suđenja, dobio i nepravomoćnu presudu u svoju korist protiv Vjesnika d. d. zbog mobbinga. Nalazimo ga u njegovoj kući u Luci Pokupskoj, koja je bila predmet interesa i lokalne javnosti.

Neki tamo Vladimir Nazor je opjevao čamac na Kupi, a Željko Peratović bi uskoro mogao imati kuću u Kupi.

  • Mislim da će se izbjeći takav ishod. Grad Karlovac se nakon naše prošlogodišnje kampanje, kad je i gradska vijećnica Snježana Kirinić postavila u Gradskom vijeću pitanje klizišta uz nerazvrstanu cestu, odjednom trgnuo i poduzeo radnje s katastrom i raznim ispitivanjima zemljišta i napravio plan koji se ostvaruje. Arkada, tvrtka koja često surađuje s Gradom, je započela sa sanacijom po arhitektonskom planu kojeg sam i ja dobio. Umanjujem vrijeme prošlo dok sam upozoravao vlast na taj problem, a drugi mi govore da je klizište tu puno dulje. I globalno je slučaj, da su ljudi spremni mrmljati sebi u bradu, psovati svima sve po spisku, a onda poslušno izlaziti na izbore i glasati za “naše”, odnosno “svoje” iz bilo kojih ideoloških ili klijentelističkih razloga. No, kada ti “njihovi” ništa ne rade za njih, opet im progledaju kroz prste jer su ovi drugi gori, zločestiji ili nesposobniji. Uvijek se nešto pokrene kad dođe netko sa strane, no to vrijedi za čitavu zemlju, jer je ona stvarno zadnja europska provincija.

Veća od Albanije?

  • Pa ne znam kako je u Albaniji, tamo nisam bio. Kažu mi da je u Makedoniji strašno, da se “namnožilo” kulturnih spomenika.

Težak ste ovisnik o novinarstvu, a u Luku Pokupsku ste došli na rehabilitaciju?

  • Točno tako. Pobjegao sam sa sela u grad 1986. godine, iz istočnoslavonske provincije izravno u Zagreb. Niti Vinkovce, niti Županju, niti Osijek, niti Slavonski Brod nisam doživljavao kao gradove. Morao sam birati između Zagreba i Beograda. Beograd mi je bio bliže, a u Zagrebu sam imao nekoliko prijatelja na studiju već. Zarazio sam se novinarstvom i nisam uopće razmišljao da bih se ikada bavio nekakvim vrtom, voćkama, rijekom…

Voltaire preporuča da gajimo vrt i da se ne bavimo politikom.

  • Meni to dođe kao savršena mjera. Kada god se osjećam frustrirano zbog nekakvih događaja u društvu, državi, struci ili osobnom životu pomislim samo na voćku koju nisam obrezao ili zalio, na rajčice koje su istrunule zbog previše vlage i odmah mi bude lakše, ostvarim tu nekakvu ravnotežu.

Dakle, čim se sjetite Josipa Perkovića, pomislite na rajčicu kao protuotrov?

  • Da, i svojih pasa koji uživaju tu kraj Kupe, vidri, pa čak i dabrova.

Da li ih ima uopće?

  • Netko ih je 2010. godine donio u Šišljavić i sad idu uzvodno Kupom. Sjetim se rusoovskog povratka prirodi kao nečemu iskonskom što nas suočava s nekim elementarnim životnim stvarima. Moj zagrebački život se u potpunosti razlikuje od ovdašnjeg. Tamo se ustajem kad moram odvesti dijete u školu, kad imam sastanak ili kad odrađujem neki posao. Ovdje se ustajem zorom. Liježem rano, jer sam umoran od zraka i rada. Kad idem ovdje razmišljam o vremenu. Stalno pratim vremensku prognozu kao što to rade poljoprivrednici, a kad dođem u Zagreb ne razmišljam o tome hoće li za pola sata padati kiša.

Jedan od ključnih argumenata za tvrdnju da ste težak ovisnik jest što deset godina novinarski obrađujete najškakljivije teme bez ijedne kune nadoknade. To već ulazi u anale naše profesije. Bavite se udbaškim, možda i mafijaškim, ubojstvima, koječime od čega i stalno zaposleni zaziru, a u biti ste volonter.

  • Naprosto zato što osjetite istraživačku strast kada uđete u neke teme, a posebno ako još imate i podršku redakcije. To osjete valjda svi istraživači u bilo kojoj profesiji – da slažete nekakve kockice u mozaik, da su obrisi sve jasniji i drugima i da to sve mora dovesti do nekog epiloga. Počnete živjeti dramu, postanete i njezin dio. Svako malo se i o vama počinje govoriti kao predmetu vijesti u širem kontekstu toga čime se bavite. Iz toga se ne možete izvući dok ne postignete nekakvu zadovoljštinu. Liječnik mi je, nakon što sam dobio izvanredni otkaz u Vjesniku i nakon čega više nisam našao posao u Hrvatskoj, preporučio radnu terapiju. Pisao sam blog. Dok se nije pojavio facebook, blog i kolaborativni blogovi, prije toga forumi, su bili mjesta gdje su ljudi iznosili stavove, najčešće pod pseudonimima, a danas je to malo drugačije. Danas je facebook izvor polovice vijesti. I dalje sam se s tim blogom uvaljivao u sve veće nevolje. Tu je i druženje s kolegama koji se bave tim temama. Kad god sam u prilici u Zagrebu posjetim mjesta blizu Županijskog suda na kojima se okupljaju novinari, suci, tužitelji, odvjetnici, policajci koji se bave najpoznatijim slučajevima korupcije, a imaju informacije koje me zanimaju. Ponašam se poput umirovljenika koji ima neku svoju platformu preko koje je još prisutan u javnosti. Da nije bilo toga, bio bih potpuno izgubljen i ne bi se više znalo za mene. Krajem 1980-ih se više nije moralo čitati između redaka, mada je bilo poželjno pročitati par različitih tjednika iz Zagreba, Beograda, eventualno Ljubljane i Sarajeva, i naučio sam pratiti novine tako što bih pratio autora. Kad bih naišao na to ime, znao bih da u tog autora mogu imati povjerenje.

Koje ste autore voljeli?

  • Volio sam Inoslava Beškera. Njega sam se uvijek sjetio i on mi je do danas, bez obzira na razne kontroverze koje se i oko njega povlače, ostao autorsko ime, među prvima koje sam upamtio. TV novinari su tada bili vrlo bezlični, no u tiskanom novinarstvu su bili pravi novinari.

Hajd’mo po imenima, od našeg sokaka. Danko Plevnik?

  • Pa nisam baš čitao Komunist. Čitao sam Borbu, znao sam posuditi Politiku, pa naravno Vjesnik. Večernji list se čitao po selima, to su svi čitali, pa je do toga bilo najlakše doći. Čitao sam Karlovčanina Slavka Goldsteina i njegove prijedloge rješenja jugoslavenskog pitanja. U Danasu sam čitao od početka o usponu Slobodana Miloševića. Fanatično sam pratio novine za raspada Jugoslavije. U Politici sam čitao rubriku “Odjeci i reagovanja”.

Iz Karlovca je i Miroslav Lazanski.

  • Kao da sam znao o kome i čemu se radi, pa njega nisam uopće čitao. Na prvi pogled mi je bilo razvidno da su to podvaljivane priče. Bilo je nekih novinara i na televiziji koji su nam prije rata objašnjavali sve o JNA i općenarodnoj obrani te o tome kako smo svi jedna armija, a za godinu ili dvije o tome kako su “hrvatski bojovnici” napravili ovo i ono. Već sam taj rat je tu profesiju stavio pred zid, pa se većina stavila svjesno u službu domovine, vlasti, nekog autoriteta. Slabo se propitivalo stvarno stanje. Imao sam u karijeri razne mogućnosti, no uvijek sam novinara povezivao s imenom. Ako si izgradiš ime, ono ostaje iza tebe. Slično je i ako si književnik, pa objaviš neke knjige. Novinarstvo je mač s dvije oštrice – čitavo vrijeme imate osjećaj da ste prisutni, a čim vas neko vrijeme nema, zaboravljeni ste. Vaši tekstovi se ne doživljavaju kao knjige, kao djela za vječnost.

Ali se uvijek mogu ukoričiti.

  • Da, i malo doraditi.

Volite li takvu literaturu?

  • Baš i ne. Ako je bila nedostupna, na marginama interneta, da. Ako je bila prisutna, u pravilu ne. Ako je to autor koji piše originalno, ako nije pisac ideoloških kolumni, da.

A zašto nitko ne ukoriči vijesti?

  • Vijest je tek pahulja koja se pojavi i nestane. Naravno, one prave vijesti bi trebalo ukoričiti, one napisane u trenutku, sa žarom, one na prvu pogođenim leadom o tome što se dogodilo, gdje se dogodilo, zašto se dogodilo, tko je to napravio… Takve bi vijesti trebalo ukoričavati, no problem je što je i njih sve manje.

Postoji nekoliko kategorija – čitatelji, novinari-čitatelji i novinari koji ništa ne čitaju. U kojoj ste Vi?

  • Neskroman sam, ova sam druga kategorija, a najviše ih je u trećoj. S tim se svakodnevno susrećem na facebooku. Tako brzo čitaju, da pročitaju samo naslov na nekoj poveznici. Nisu pročitali niti status. Sad mi se događa da me oni koji važe za ugledne novinare s područja gospodarstva pitaju kako ću se naplatiti nakon što sam dobio sudski spor za mobbing protiv Vjesnika nakon devet godina suđenja, jer je list ugašen. No, oni koji se bave gospodarskim temama trebali bi znati da postoji tvrtka Vjesnik d. d. u čijem su vlasništvu tiskara i razne nekretnine bivšeg SOUR-a Vjesnik, a ta tvrtka je u većinskom državnom vlasništvu. Dakle, ta tvrtka je prošla i predstečajnu nagodbu i kad presuda postane pravomoćna imat ću se od kuda naplatiti. No, zapanjuje da oni koji to prate ne znaju. U našoj profesiji je najvažnije znati odakle što pročitati, koga pitati za koju temu i kako.

To je važnije nego štrebati.

  • Apsolutno. Važan je način razmišljanja i funkcioniranja. Naravno, da je poželjno da netko tko piše o zdravstvu ili o pravu, da ima posebna znanja. O pravu znam iz vlastitog iskustva, no trgovačko, upravno i neka druga prava ne znam, moram pitati nekoga, ali znam koga. To je najvažnije u profesiji. U suprotnom možete biti stručnjak za nuklearnu fiziku, predavati na fakultetu ili raditi u elektrani, a sa strane pisati kolumnu. To nisu novinari, nego oni koji povremeno objavljuju u novinama.

Tko Vas je navukao na novinarstvo? Kako ste postali novinar?

  • Nije me nitko navukao. Od djetinjstva me ne napušta radoznalost. Tu je i potreba za suosjećanjem. Na početku osnovne škole sam jako htio biti ministrant i postati svećenik…

… da biste danas bili prvoborac za sekularnu državu.

  • Pa da, to je sasvim prirodno kod nas, u našim okolnostima to nije ništa neobično. Bio sam dvije godine ministrant i izbjegavao odgovore na ona pitanja kojima se djecu zadirkuje kada će se ženiti i za koga. Uvijek sam odgovarao da se nikad neću oženiti, da ću biti svećenik. Brzo me ta želja napustila, jer sam zarana poželio upoznati svijet kakav jest vlastitim iskustvom. Htio sam potom biti glumac, pa mi je na dramskim grupama predstavljalo problem to što sam bio ministrant, jer sam na dramskim grupama tekstove recitirao kao da na misi čitam poslanice. Dok to nisam ispravio, nastavnici su me znali zafrkavati, govorili da je to posljedica mog ministriranja, što se moglo doživjeti nekakvim disidentstvom, ali meni je to najnormalnija uspomena iz mladosti.

Jeste li glumili na nekim predstavama?

  • Da na lokalnim nivoima. Išli smo na međuregionalne događaje u trokutu Bosne, Vojvodine i Slavonije, ali sam bio opterećen time što su neki od najpoznatiji hrvatskih glumaca – kao što su Rade Šerbedžija, Vanja Drach, Mate Ergović ili Fabijan Šovagović – potjecali iz tog kraja i mislio sam da nikada neću moći biti kao oni. Kasnije sam druge pripremao za ispite na glumi, a ja sam otišao na književnost i sociologiju. Za književnost se nisam dobro pripremio, a imao sam želju biti profesor književnosti s obzirom da mi je pedagogija bila bliska. Sociologija je bila treća varijanta i pokazala se fenomenalnom za to da mi da filozofsko-znanstveni okvir o vlastitim potrebama i težnjama, toj radoznalosti i potrebi za suosjećanjem. Mislio sam da mi je upravo ta potreba iznimno bitna za glumu, da se mogu uživjeti u lik. Danas mi je drago što nisam glumac, jer ne vjerujem da bih bio savršen, da se ne bih propio, što mi sada ne odgovara. Dok sam bio aktivan novinar, dok sam živio sam, svake večeri sam izlazio, napio se, tulumario, mogao sam se probuditi bilo kada, jer sam radio u tjednim novinama, vozio me netko drugi, mogao sam nastaviti tako živjeti, ali…

Koja je Vaša prva redakcija?

  • Vjesnik. Nisam prošao natječaj u Hini, na koji su se moji svi prijavili, jer se ukidao Tanjug. Postojala je veza nekoga iz Tanjug s nekime s Odsjeka za sociologiju. Nisam se ništa pripremio. Baš sam tada tulumario svaki dan, uopće nisam pratio vijesti, jer mi je postalo strašno to. U toku je bio Zaljevski rat i moj profesor Ozren Žunec, koji mi je predavao sociologiju spoznaje, mi je govorio kako sada imamo televizijski rat. On je pisao tada neke kolumne za Start, bio je faca na faksu. I tada se činilo nemogućim da se u Jugoslaviji dogodi rat, jer čitav svijet može vidjeti što Milošević radi, može se pokazati kako je Srpska pravoslavna crkva, inspirator svega toga, nosila mošti cara Lazara, kako Milošević organizira mitinge po čitavoj Jugoslaviji, pa i u Sloveniji, koja ih nije interesirala, ali reda radi. Čitava ta gluma brige o Jugoslaviji, a u stvari stvaranje velike Srbije, je trajala.

Kad ste skužili tu igru? Mnogi nisu na vrijeme.

  • Ja jesam, jer smo na fakultetu o svemu otvoreno međusobno razgovarali. Neki profesori koji su bili u Ozni otvoreno su počeli pričati o tome i kako je Jugoslavija u usporedbi sa SSSR-om ipak bila malo bolja, jer tamo kad su završili kolektivizaciju sela, ako ne bi uradio što ti je rečeno, bio bi ubijen ili bačen u logor, a kod nas su rađeni društveni domovi, a samo glavom o zid se nekoga zvekne.

Zašto tajni agenti osjećaju toliku potrebu da se javno eksponiraju?

  • Postoji razlika između Perkovića i Zdravka Mustača. Za drugog nitko ne bi ni znao, da nije morao biti izručen, jer se 1991. ili 1992., kada je prešao iz Beograda s funkcije šefa jugoslavenske službe u Zagreb za pomoćnika Josipu Manoliću i Josipu Boljkovcu u tadašnju službu za zaštitu poretka, nije nigdje eksponirao i brzo se umirovio. Perković je stalno bio nekako prisutan kao i Željko Kekić-Pauk. Boljkovac je isto volio govoriti o svojim tajnim susretima i o tome što mu je Tito poručio preko nekoga ili nečega. Većina ima neke perverzne sklonosti – istodobno su i voajeri i egzibicionisti. Vole ulaziti u tuđe živote, a s druge strane vole sebi pridavati na značaju, što je u neskladu s prirodom njihovog posla, pa ih skupo košta.

Koji je bio Vaš prvi novinarski zadatak?

  • Bila je tržnica. Bio mi je mentor pokojni sportski novinar Žarko Susić, bivši muž Milke Babović. On je isto s nekih 75 godina sjedio u redakciji, jer nije mogao bez novinarstva.

On je isto bio ovisnik?

  • Da. Bio mi je mentor četiri ili pet dana i tada me urednik gradske rubrike Duško Crnobrnja poslao na tržnicu, da pogledam ima li ili ne kajmaka iz Vranja. To je bio lipanj 1991. i ono što slijedi se vidjelo na svakom koraku, pa i na početničkim novinarskim zadacima.

Dakle, od kajmaka iz Vranja do lex Perkovića, to su dvije krajnje točke Vaše karijere?

  • Da. Mogu se pohvaliti s time, da sam prošao sve okomite i vodoravne linije u tom poslu. Od vertikalnih, bio sam i urednik i šef dopisništva. Volim timski rad, ali kada ga netko drugi diktira, a nemam živaca za kompromise s onima koji se oslanjaju na vanjske autoritete, nema timskog rada i tu nisam mogao biti šef. Ne mogu funkcionirati na način da zadovoljavam i ove gore i ove dole, a da pritom najmanje radim posao.

Niste političar?

  • Očito je u našoj profesiji prevladalo, da morate biti političar više od novinara ili PR. Fantastično mi je, mislim o tome i pisati, kada pogledam tko je sa mnom prije pet ili šest godina bio član zbora istraživačkih novinara i gdje su te kolege sada. Tu je bio Duško Miljuš, za kojega smo vodili akcije i svakog ministra upitali tko je prebio tog novinara. Bio je potom glasnogovornik u policiji, a sada je na policijskoj akademiji. Bila je tu i Renata Ivanović, sad je glasnogovornica u ministarstvu Miranda Mrsića. Danica Juričić je bila šefica kabineta Ive Josipovića. Zinka Bardić, koja je pokrenula čitavu frku oko Radija 101 kada je plačnim glasom izvijestila da je postaja izgubila koncesiju i da ju je dobio Ninoslav Pavić, na kraju je bila volonterka-savjetnica premijera Zorana Milanovića i mislim da ga je ona dobrim dijelom gurnula u mnoge probleme svojim utjecajem, pa i u aferu lex Perković, a na kraju se izvukla u privatni biznis i sad vidimo da djeluje na bivšeg predsjednika Ivu Josipovića. Prostora za one koji žele biti samo novinari preostaje jako malo.

Što je ostalo od istraživačkog novinarstva? Pratite li to?

  • Ilko Čimić s portala Index je već dobio nekoliko nagrada, no sada više nema neke teme. Primjećujem Barbaru Matejčić, neke mlade novinarke koje su mi se javljale vezano za projekte o ženama u novinarstvu. Ranije spomenuti su se prije bunili, jer su ih već tada vlasnici i političari sputavali u istraživanju, pa su bili kritični i istupali javno, da bi na kraju pokušali da se zbrinu u politici. Ne znam s kakvim će autoritetom, ako se i vrate u novinarstvo, biti istraživači. Ne može se nikome zabraniti, da bira što će raditi, ta vremena su prošla. Svi smo javne osobe ipak. I mladi novinari koji izvještavaju s tržnice, makar se potpisali samo inicijalima, prenose nekakve izjave. Ako nešto krivo napišu i netko nije zadovoljan, pa nazove redakciju, već imate probleme. Često takvi svakodnevni problemi i inače muče masu novinara. Nisu to samo problemi s Perkovićem i sličnim facama. To je stvarno stresan posao.

Što imate protiv Perkovića – Marka, Josipa? Stalno ste protiv nekih Perkovića.

  • Da, sam sam sebe počeo zvati Perković, miješam s Peratović. To mi je bila karika koja mi je nedostajala u povezivanju niza slučajeva ratnih zločina i organiziranog kriminala i onoga što se događalo prije rata. To je taj temeljni kamen u toj slici, freski koju sam radio. Bio mi je naprosto neizbježan. Uspio sam ga povezati s udbaškim ubojstvima, s ratnim zločinima u Lori, Kerestincu… Evo, sad ga proziva svjedok.

Njemu ništa od toga nije dokazano.

  • Nije mu niti pokušano dokazati.

Ništa mu nije dokazano.

  • Nije. To se svi čude vani.

Vrlo ste rano, kao novinar-početnik, završili na frontu? Zar nisu imali iskusnijih novinara?

  • Bio sam tada nešto stariji od Mirka Norca, ali samo očito malo drugačije razmišljao. Tada su počele i čistke po redakcijama. Vjesnik je bio mjesto gdje je bilo najviše Srba.

Tko je od Vaših kolega u Vjesniku neopravdano dobio otkaz?

  • To se ne sjećam. Čak sam i ja bio na nekoj listi za odstrel, jer nisu znali od kuda sam, došao sam sa ceste.

Nisu znali jeste li Hrvat ili Srbin?

  • Da. Jedan Musliman i jedan Srbin, koji su se htjeli dokazati kao veliki Hrvati, su me stavili na popis Srba i kao honorarac bih trebao dobiti otkaz. Bio sam u vrlo nezgodnoj situaciji da redakciji nadomještam potrebu za radom onih koji više tamo ne rade. Bilo je onih koji su sami otišli, poput spomenutog Lazanskog, koji je pisao za Danas, Vjesnikovu kuću. Novinari nekakvih startova ili danasa su uvijek prolazili kroz Vjesnik, i tada i danas poznata imena. Bilo je situacija zbog kojih mi je i danas žao. Išao sam po svim živim frontama, jer tamo više nije bilo Vjesnikovih dopisnika. U Vjesniku su mogli raditi autori, ali većinom su to bili Srbi. Odjednom se dogodi lom i više nitko nikoga ne pita tko je za Hrvatsku ili ne. U redakciji ih je još ostalo, ali po provinciji nije, pa sam odlazio na ta ratišta.

Koji Vam je bio prvi ratni zadatak?

  • Htio sam reći vezano za Karlovac, jer sam prenio tada krivu informaciju da su partizanski spomenik u središtu grada srušili četnici.

Jeste li u to vrijeme mogli razgraničiti novinarstvo od propagandne djelatnosti “za našu stvar”, kako bi rekao Igor Mandić?

  • Nisam na taj način, jer sam u tom trenutku znao da je Hrvatska žrtva. Bilo mi je neprihvatljivo pretvaranje žrtve u agresora. Te stvari su mi odmah cenzurirali. Pristao sam i na autocenzuru. I dalje sam mislio da neću moći niti raditi, ukoliko bih se drugačije postavio. Kad mi se pružila prilika, otišao sam 1992. u Slobodnu Dalmaciju, gdje je urednik bio Joško Kulušić, koji je umro u skladu s onom novinarskom statistikom, u pedesetinekoj godini života, mada, kad pogledamo ogranak umirovljenika u HND-u vidimo da ih je mnogo.

Sušić je umro s 97 godina?

  • On je bio domobran i evo, kako kaže M. Babović, bio je razmažen, mada je bio predan profesiji.

Bio je razmažen jedino utoliko što je tražio da ona čisti kuću.

  • Pa da, dotle ona nije mogla pratiti vijesti. Uglavnom, radio sam u Slobodnoj Dalmaciji i s feralovcima, mada sam dobio smiješan zadatak. Krenuli su starom logikom regionalnih novina da šibamo što više informacija i imena iz nekog mjesta, pa će čitatelji u tom mjestu više čitati novine. Tako su smislili da radim feljton o prvoj gardijskoj brigadi Tigrovima ne bi li dokazali da te novine nisu protuhrvatske, a kad se krene sa zagrebačkim izdanjem, da sve više Zagrepčana kupuje novine, jer je ta brigada zagrebačka. Na kraju sam ustanovio da je od ukupnog broja vojnika u toj brigadi bilo samo deset posto Zagrepčana. Morao sam provesti dva ili tri mjeseca na izradi tog feljtona. Odlazio sam s njima na južno ratište, radio statistike koliko ih je, od kuda, navodio imena poginulih, junaka, ovakvih, onakvih, bio sam u po smrt opasnim situacijama, spasili mi život… Nikad se zato ne bojim pravih branitelja. Od njih uvijek imam podršku, a nemam od lažnih i od ovih domobrana iz bunkera u kojima se pio špirit ili od ratnih profitera, od kojih mi ni ne treba. Uvijek sam imao osjećaj da moram biti prisutan i popraviti nešto prvo kod sebe, a zatim kod drugih. Prvi mi je teren bio Vukovar, drugi Gospić gdje su zarobili nekakvog srpskog vozača, kojeg sam spasio. Sve mi se činilo kaotičnim, no nisam naslutio zlo koje se dogodilo za nekih mjesec i pol dana. Tada je to mene počelo progoniti, zašto tu priču nisam radio. Savjest mi nije dala mira, priča me stalno proganjala. O tome sam uporno čitao, pratio sam što se objavljuje na tu temu i kad god bi nešto izašlo, ne bih mogao spavati. Htio sam da se ta priča razgoliti do kraja i, kako ja, tako i drugi da osjete olakšanja. Tu sam se tek upetljao u slučaj Milana Levara, opet mi se pojavio Perković. Evo ga sad na sudu u ovom drugom slučaju, gdje se ipak našao, unatoč promjeni zakona. Neka mu tužiteljstvo dokaže krivicu, ne mora on dokazivati nevinost, a nekako se nadam i da će se slučaj Levar pokrenuti. Iz svog tog iskustva pripremam knjiške materijale, ali ne prepisane blogove, jer to ne bi bilo zanimljivo, to više nije taj kontekst.

U kojoj je fazi pripreme tekst?

  • Imao sam slične situacije u Nacionalnu i Globusu koji objavljuju velike tekstove. Sjednete i kad vam padne prva rečenica na pamet pišete dok…

… ne stanete…

  • To je to pravilo. Napravit ću to kao seriju romana s ključem čisto da bih izbjegao psihološku odbojnost koju naši imaju prema čitanju stvarnosne proze. To je ono od čega ljudi i dalje bježe. Nisu reagirali, imao sam jako malo komentara na nastupe u blogovima ili na televiziji. Shvatio sam da je te jako ružne stvari koje su isprepletene, a koje podsjećaju na triler, najbolje prikazati kao neku polufikciju i tako dati čitateljima mogućnost da se ne moraju identificirati sa stvarnim osobama i događajima, jer to i dalje nisu u stanju, no, ukoliko požele, da ipak mogu. Tu bih se koristio fusnotama, poveznicama na blogove i web stranice, jedino što je upitno hoće li te stranice ostati na toj domeni, a knjiga je ipak trajnija i možda smo, kada je pišemo i čitamo, religiozni pomalo jer je kršćanima, muslimanima i židovima osnov svega knjiga. Dao bih negdje neka pojašnjenja ili priručnik za dešifriranje, no vrlo štur.

Priručnik za dešifriranje kojeg bi trebalo dešifrirati?

  • Da, ali tu se nalaze stvarna imena.

To će biti teže “razbiti” nego enigmu.

  • Ali obećajem da će biti zanimljivo za čitati.

Mogli biste, ukoliko biste pisali temeljem vlastita iskustva, biti bolji autor od Roberta Ludluma.

  • Pa mogao bih.

Jeste li ikada voljeli čitati špijunske trilere, gledati filmove o Jamesu Bondu?

  • Te filmove gledam samo kroz kulturološko-političku prizmu, da probam usporediti kakva je bila britanska politika u koje vrijeme. Moje dijete se smije tim filmovima, ali to nikad nisam gledao. Kao mali sam gledao filmove Bruce Leeja, kada smo odlazili u kina, pa se vraćajući “mlatili”. Tada su počeli igrati i erotski filmovi kao “Čime se bave dokone gospođe”, što je prevodio Ivo Škrabalo i davao im takve luckaste naslove. Čitao sam ruske klasike, a ako govorimo o ubojstvima i psihološkom trileru, najbolja mi je tu literatura bila “Zločin i kazna”. U šestom razredu osnovne škole sam čitao povijest Gestapoa. Do tada sam pročitao čitavu seosku biblioteku, pa i to, nije bilo ništa pametnije. Da me to posebno zanimalo, nije. Jednostavno se poklope moja radoznalost i sklonost uživanja u karakter, što pomaže u glumi. Postoje fraze u tim trilerima “probaj se uživjeti u njegovu kožu”, “probaj stati u njegove cipele”, “probaj razmišljati kao on, pa ćeš naći odgovor”. Na kraju se to sve nekako ispreplete i spoji. Pronađete se kao osoba u svemu tome, bez repova. Znali su mi oni koji uistinu izmišljaju u novinarstvu govoriti da gledam filmove o Jamesu Bondu previše, i to baš oni koji rade za tajne službe, i obitelji su im radile.

Istragom je utvrđeno da ste i Vi britanski špijun.

  • Ma da, imao sam problema.

Što dobivate od te suradnje?

  • Ništa, nego se tu radi o diskreditaciji najgluplje vrste.

I gdje baš britanski špijun? Britanci su naši vječiti neprijatelji, a srpski prijatelji.

  • I ja to mislim. Poklopili su nam se interesi. Pisao sam o bijegu Ante Gotovine, ali sam svoja saznanja plasirao u Vjesnik i dok je Ivica Račan bio na vlasti to su mi objavljivali. On je ipak nešto naučio od demokracije. Za razliku od komunista u HDZ-u, reformirao se. Oni se nisu, nego su samo crveni šinjel zamijenili plavim s hrvatskim grbom i rukom na srcu. Vlada koju je vodio Račan pristala je na suradnju s MI6, a to je operacionalizirao sadašnji ministar unutrašnjih poslova Ranko Ostojić skupa sa svojom glasnogovornicom Zinkom Bardić i još nekim novinarima koji su uistinu kontaktirali s britanskim špijunima.

Odakle Vam ta saznanja?

  • To je objavljeno u dokumentu Protuobavještajne agencije. Kontaktirao sam i osobe iz SDP-a i Vlade iz tog vremena koji su mi to potvrdili.

Kada obrađujete tako osjetljive teme, kako možete biti sigurni u vjerodostojnost informacija i informatora?

  • Radiš uglavnom na osnovu iskustva.

Najmanji je problem takvim krugovima isfabricirati dokument, izmisliti priču i tako dalje.

  • To je apsolutno točno. Morate imati više izvora i najgore mi je – a to je problem kojeg imam sam sa sobom – kada mi uvale nekoga s tragičnom pričom, da bi me kompromitirali. Imao sam izvora koji je imao slučaj ratnog zločina u obitelji i koji mi se legitimirao na taj način. Njegov otac je kao Srbin ubijen u Sisku. Sada me uvlači u svoj dio priče o Gotovini, da bi mi plasirao svoje poluinformacije. Slažući njegove poluinformacije, od nekog drugog i trećeg, pa još saznanja iz onoga što pročitate, možete doći do informacije koja je održiva. Zatrovani izvori i zatrovani dokumenti mogu Vam kasnije napraviti problem, jer su bili poslani da vaš rad preusmjere. Oni non-stop zovu, privatno se žele uvaliti u vaš život, plaču kad se sjete poginulog bližnjeg, a ja se ne mogu osloboditi svoje prirode i lako padnem na tako nešto, pa teško razgraničavam kad me netko navlači, a kad ne. Zato je to poziv. Morate imati puno iskustva i biti sigurni da je to 95 posto točno i da stvarno nije servirano. Morate provjeravati. Obrati mi se tako jedna gospođa nakon mog gostovanja u Nedjeljom u 2, i razni drugi ohrabreni mojim nastupom. Javljaju se i branitelji kojima je dosta i šatora i SDP-a. No, kod nas i dalje vlada uvjerenje da samo istaknuti pojedinci mogu donijeti društvene promjene i da je netko tko se uspio od žrtve pretvoriti u pobjednika kvalificiran da i nama riješi probleme.

A rješenje je u neistaknutim pojedincima, odnosno u masi pojedinaca?

  • Da, u masi osviještenih pojedinaca. Zato se nisam prihvatio niti kandidature za predsjednika HND-a. Osim istraživačkog novinarstva, koje sam sveo na nekoliko tema, i rada u Centru za građansku hrabrost ne zanima me druga vrst javnog angažmana.

Svatko tko čačka je u čitavoj javnosti proskribriran. On je problematičan tip.

  • Problem je s našim naslijeđem koje je patrijarhalno i predendehaško i predkomunističko. Ono ima duboke temelje u tradiciji. Do Drugog svjetskog rata većina stanovništva na području bivše Jugoslavije i Hrvatske su bili seljaci i zato je, uz činjenicu da se Stjepan Radić znao najbolje postaviti u tim prilikama, seljačka stranka bila najpopularnija. Nismo preko noći promijenili mentalitet. Čudi me samo to što ne postoji solidarnost među onima koji čačkaju, zviždačima. Svatko od njih sebe doživljava kao posebnu priču. Među zvižđačima je i oštrača sjekira, onih koji rade nešto radi osvete.

I to je legitimno.

  • Pa je. To je primjer zamjenika šefa FBI-a koji je bio duboko grlo za Washington Post. Bio je oštrač sjekira, htio se osvetiti šefovima.

To je od sekundarnog značenja, važno je što je afera otkrivena.

  • Samo kažem da među zviždačima nema solidarnosti, pogotovo među oštračima sjekira. Neki imaju političke ambicije, drugi ideološke, a te zviždače su najviše zeznuli oni koji su ih podržavali i umirili pričama o prihvaćanju europskih normi, osnivanju agencija za pristup informacijama, građanskom nadzoru tajnih službi. Ishod toga je samo dodatno zapošljavanje, a niti jedna od tih institucija ne funkcionira. Zviždači su ogorčeni, a reagiraju gnjevno, jedni su uz jednu, drugi uz drugu politiku…

Uz koju ste Vi?

  • Niti jednu. Zato se osjećam slobodno. Osjećam i satisfakciju povodom zadnjih događaja kao što je saniranje ovog klizišta, suđenja u Minhenu. Povratila mi se društvena moć potrebna da preživim i da prenesem poruku.

Da li Vam se javila neka medijska kuća s ponudom da surađujete nakon rehabilitacije koju uživate od afere lex Perković?

  • Ne. Čak sam neke i kontaktirao. Nisu ti slučajevi okončani. Sad mogu dobiti nagradu za novinara godine, no to je samo pranje savijesti. Neke kolege to iskreno i misle, ali oni koji su organizirani kroz društvo ili imaju utjecaja u svojim redakcijama ne bi me podržali, da sam se slučajno kandidirao za predsjednika HND-a, jer bih imao strašnih problema kakve imaju kolege Nataša Škaričić i Saša Leković. Natašu sad pogrdno nazivaju luđakinjom, bukačicom i slično, jer je glasna.

Treba je skratiti za glavu, jer se previše istaknula.

  • Da. Od samih kolega iz struke koji su vječno u tim forumima i vječno se zalažu za promjene, a u biti za očuvanje postojećeg stanja, nailaze na otpor da se kandidiraju, traže im se statutarne dlake u jajetu. Ne bih nikakve materijalne koristi imao, da se kandidiram. Nisam blizak niti SDP-u. Na HTV-u sam minimalno. Nije čak niti objavljena vijest da sam dobio presudu protiv Vjesnika d. d. koji je u vlasništvu države, a svi drugi “lijevi” mediji su objavili da sam dobio protiv Tomislava Karamarka. No, ništa ne objavljuju što sam posvjedočio o Perkoviću. Užasno smo ideološki polarizirano društvo bez ikakvih građanskih temelja i bilo kakve klasne i/ili sindikalne svijesti.

Jeste li ikada upoznali Perkovića i Karamarka?

  • Jesam. Perkovića sam upoznao na spektakularan način da mi je tri puta prijetio pištoljem, o čemu sam u Globusu napisao komentar.

Na koji način Vam je prijetio?

  • Sjedio je do mene u Plitvičkoj kući na zagrebačkoj zaobilaznici. To je bilo kada se pripremalo suđenje Vinku Sindičiću za ubojstvo Brune Bušića, što sam istraživao, pa je mogla pasti optužnica u tom slučaju i protiv Perkovića. Predvidio sam da će optužiti Sindičića, a da Perkovića neće nitko nizašto optužiti i napisao sam u jednom tekstu da njegov sin radi u Ministarstvu vanjskih poslova, u upravi koja je nadzirala vozače po veleposlanstvima. To je bilo više kao neka kontraobavještajna služba. Uglavnom, tada se u javnosti prvi put pojavila informacija da je i Perkovićev sin u službi. Prijetnju sam prijavio policiji, objavio komentar u najčitanijem dnevniku, dao intervju Novom listu na dvije stranice. Tražio sam i pomoć HND-a, da bi mi tadašnja predsjednica Jagoda Vukušić putem Vesne Alaburić, odvjetnice Europapress holdinga i HND-a, poručila da nije potrebno reagirati, nego da je bolje da se nađemo opet na kavi s Perkovićem. To je stvarno bilo porazno!

Pristali ste, ali pod uvjetom da i Vi sada dođete s pištoljem?

  • Prvotno nisam htio objaviti komentar. Perković mi je tri puta poručio da će mi biti ili “zlatna koka” ili će me ubiti. Stvarno sam se prestrašio. To je ponovio tri puta i pokazao pištolj. Ispričao sam u redakciji što se dogodilo, a oni su rekli da to napišem. Očekivao sam da će novina stati iza mene. Pristao sam napisati komentar, uvjerio sam se da uredništvo vjeruje meni i tim svjedocima. Ako ne napišete, Perković može pomisliti da vas je upecao. Ti susreti sa špijunima je kao da imate posla s nekom ljepenkom.

Da li Vas je ikad demantirao ili tužio?

  • Ne. Reagirala je Međunarodna federacija novinara 1999. Pisali su Franji Tuđmanu, Ivanu Peniću, Zlatku Mateši, no nitko nije reagirao.

Kako ste upoznali Karamarka?

  • Njega sam upoznao kod Zvonimira Trusića koji je bio osumjičen za ratne zločine u Pakračkoj poljani. Karamarko, koji je bio pomoćnik ministra unutarnjih poslova, je dolazio sa svojim kumom Vladimirom Faberom, koji je tada bio načelnik policije u Sisku. Mislim da s Karamarkom nisam riječ u životu progovorio.

U presudi piše da je znao satima o Vama govoriti.

  • Da, to je potvrdila moja glavna urednica u glavnoj raspravi, jer je mislila da sam tužio zbog otkaza, a ne zbog mobbinga, kojeg je potvrdila. Ona mi je bila glavni svjedok. On je od početka karijere, tako se pokazalo, u tim špijunskim krugovima i tako je funkcionirao. Bio je suradnik Stjepana Mesića i Josipa Manolića, koji su rušili Tuđmana, kojeg sada hvali. Manolić danas tvrdi da je Tuđman super, ali Mesić čitavu karijeru od tada gradi na protutuđmanizmu. Njemu je šef prve predizborne kampanje bio Karamarko, koji sad svoju premijersku utrku gradi na tuđmanizmu. Pa to je uistinu za bilo koga sa zdravim razumom i za nekoga tko nije ograničene inteligencije izuzetno iritantno. Karamarko je nekoliko puta vršio, prema presudi, pritisak na glavnu urednicu u Vjesniku, da prestanem pisati o tim temama, jer je bio involviran. Suprotstavio sam se njegovom imenovanju za šefa POA-e, a njega je za tu funkciju Ivi Sanaderu predložio Mesić nakon afere Puljiz. Tako je Mesić ponovno zadobio utjecaj nad Sanaderom, koji se brzo uvalio u Hypo aferu. Imao je podršku, znamo to, Nijemaca i Austrijanaca, u predizbornim spotovima mu se pojavljivala Angela Merkel, Stoiber, premijer Bavarske, Austrijanac Schussell. Sanader je bio loš izbor, a Mesić je imao mehanizme kako da prati njegov kriminal, i to je naplaćivao.

Pretpostavljam da imate utemeljenje za sve što govorite. Predsjednik Mesić je odigrao značajnu ulogu u demokratizaciji.

  • To je druga stvar. Jedna je stvar njegova funkcioniranja, da li je prikrivao nečiji kriminal i što je od toga imao, tek će se vidjeti. Nedvojbeno je da je sa Sanaderom imao velike ideološke svađe, a potom mu iz čista mira Sanader izglasao zakon po kojem postaje doživotan bivši predsjednik. Toga ima jedino u banana-državama. Mogu bivši dužnosnici eventualno primati plaće još pola godine ili godinu od isteka mandata.

Nije li škakljivo nakon mandata u kojem si se zamjerio svima i svačemu ostati bez zaštite i na ulici?

  • On dobiva plaću i putuje po svijetu na račun državnog proračuna. Evo, sad će i drugi bivši predsjednik godinu primati plaću, jer se kao ne može vratiti na fakultet. I novinar se nađe na cesti, pa ostane deset godina bez posla i bez zaštite, a još ga i država progoni. Oni koji idu na takvu funkciju – a to je smisao demokracije, jer nismo tiranija – dolaze izborima i moraju biti svjesni da će biti izloženi raznim pritiscima i da moraju raditi za opću dobrobit svoje zajednice. Dakle, onoliko koliko mogu. To im je glavna nagrada i primaju plaću. U Njemačkoj se maknuo Kohl, a odjednom je došla Merkel. Naše političke stranke nemaju veze s demokracijom. Sve se određuje odozgo. Kad je stranka procijenila da im Kohl čini štetu, maknuo se, pa je došla Merkelica. U SPD-u se maknuo Gerhard Schröder, koji je, ispostavilo se, pogodovao Rusima, pa je sad u nadzornom odboru nekakve megatvrtke u Rusiji. U Njemačkoj stranke funkcioniraju, a ovdje zapne…

To nismo vidjeli na slučaju HDZ-a. Stranka se vrlo lako odriče najistaknutijih pojedinaca.

  • To je drugi par rukava. Postoji razlika. Oni su izrazito klijentelistička stranka s nekim utemeljenjem i uvjerenjem da su čuvari hrvatstva. Utemeljitelja Tuđmana nitko ne može zamijeniti…

On je posmrtni počasni predsjednik.

  • … i oni imaju svoju nepromijenjivu bazu, kojoj će se samo priklanjati ovi s lijeva ili zdesna, i oni će uvijek ostati na tih dvadesetak posto podrške. Najtragičnije je što smo mislili da promjene u SDP-u dolaze demokratičnije, odozdo, i to je zvučalo super. Nekidan sam se susreo s njemačkim političarem Josipom Juratovićem iz SPD-a. On kaže da svaka stranka mora rješavati probleme koje je prouzrokovala. U pokrajini gdje je na vlasti CDU, a jake su mjere protiv stranaca i policija provodi selektivnu primjenu zakona i tako biva stoža prema imigrantima, SPD, koji ima glasače među državljanima pokrijeklom iz drugih zemalja, vrše pritisak na CDU da riješi taj problem i da promijene politiku. SPD mora riješiti probleme koji se pojavljuju među nezadovoljnim strancima i radnicima, kada se dogodi nasilje i slično. Taj njihov koncept ne shvaćamo uopće. Postoji i kulturološka razlika. Naši kad odu u Njemačku, glasaju za SPD jer su tamo šljakeri i stranci, a kad se vrate tu, svoji su na svome i glasaju za HDZ. Kad odu tamo rade, uredni su, točni su, dogovaraju se, ne bacaju smeće po cesti, a kad se vrate rade sve suprotno. Da je to stvarno utjecaj kulture svjedoče i primjeri stranaca koji dođu živjeti ovdje i potpuno se prilagode kulturi.

Bacaju smeće po cesti.

  • Bacaju smeće po cesti, po rijekama, ne dogovaraju se… Gospodin Juratović mi je preko posrednika najavio da će biti u Hrvatskoj za Uskrs. Zvao me par dana prije dolaska, dan kad je došao da se dogovorimo, da vidim jesam li slobodan. Nije došao kao naši ljudi, koji ti samo banu i kažu: “Bio sam kod doktora, a ti si bez posla. Hajd’mo sad na neku kavu”, a meni se možda nije do kave, radim nešto oko kuće ili mi nije jednostavno do razgovora. Ne možemo shvatiti da je bolje živjeti organizirano. Htjeli ili ne, Balkan smo, možemo se zvati zapadnim…

…ili, kako bi Slovenci rekli, zahodnim.

  • Da, zahodni Balkan.

Tko je upropastio Vjesnik?

  • Sve vlasti su ga upropaštavali.

A novinari?

  • Novinari posebno. Svi bolji su protjerani.

Kako se u jednom trenutku dogodilo da Zoran Milanović u Vjesniku piše sam protiv sebe?

  • A, to je zato što ima imenjaka i prezimenjaka, jednog kolegu, bivšeg omladinskog novinara iz Bosne i Hercegovine koji je s Vjesnikom dobio sudski spor. Ne znam više koliko se urednika za vremena HDZ-a izmjenjivalo i kakvi su se sve eksperimenti provodili. Jedan od tih HDZ-ovih urednika mu je dao otkaz. Kad je došao drugi urednik, vratili su ga na posao, dali milijun kuna i još kolumnu. No, problem je Zorana Milanovića, onog koji uživa stvarnu i legitimnu moć, što je davao takve idiotske izjave, da uopće ne čita hrvatske medije. Kad su ga pitali za nešto što piše u novinama, kaže da on prati samo The Economist. On je kao faca, on ne čita Vjesnik, Večernji list ili Karlovački tjednik, te pizdarije, nego on zna tako dobro engleski i bavi se svjetskim temama, a premijer je ove države! Neko vrijeme uopće nije održavao tiskovne konferencije, nego je javnost obavještavao samo putem twittera. To je bila ideja naše bivše kolegice Bardić. Zato ističem da smo iznimno odgovorni za stanje u društvu. Neka novinari odlaze u odnose s javnošću, ali neka se onda samo time bave. To, kao i špijunažu, smatram na neki način neprijateljskom profesijom.

Kada je Mandić došao za glavnog urednika Vjesnika, što je kolektiv dočekao u strahu – kako opisuje u svojoj knjizi “U zadnji čas” – jer je kao došao ljevičar, da izvede revoluciju, na prvom kolegiju je kritizirao dosadašnji rad kuće, posebno šovinizam, ali je rekao i kako neće masovno otpuštati. Tada je urednica kulturne rubrike Vesna Kusin, današnja zamjenica gradonačelnika Zagreba Milana Bandića, obavijestila ostatak redakcije o tome što je bilo na kolegiju riječima: “Sve ostaje kao i prije, samo nema govora mržnje”. Zašto se taj čitav kolektiv nije izborio za veću samostalnost u odnosu na politiku?

  • Stalno je tonuo u fazama i autori su ga napuštali. Mandić nije dugo izdržao tamo. Kad sam došao treći put u Vjesnik 2001. godine glavni urednik je bio Krešimir Fijačko. Došao je izravno po političkoj liniji preko Željke Antunović, koja je bila predsjednica Nadzornog odbora, i OK, meni je tada bilo dobro u odnosu na prethodno razdoblje ili kasnije. Pustili su me da pišem što god hoću, nitko mi nije prijetio tužbom, nego neformalno, da će me zadaviti i slično. Pisao sam o ratnim zločinima u Gospiću i Kulinama, o bijegu Ante Gotovine. Možete razgovarati sa špijunima, ali na kraju morate biti na čisto s vlastitom savješću, da sve što ste saznali dobro prosijete i ocijenite što je tu javni interes, a što pogoduje nekoj strani, te da to što je štetno prešutite ili se od toga ogradite. Vjesnik počinje propadati kada sam došao za Hidajeta Biščevića…

To je vrhunski autor.

  • On je jako dobar autor. Kad ste me pitali za autore, morao sam spomenuti njega. Kad sam čitao njegove tekstove, bio sam u raju. Bilo je još takvih autora u Vjesniku u srijedu…

… čiji je glavni urednik bio Karlovčanin Krešimir Džeba…

  • Da. Tu su bili i ovi iz Starta. Mislio sam, da ću tu sad uistinu naučiti posao. No, događaju se sulude situacije, da se pristaje na pritisak, na priču da su svi Srbi sami napustili dopisništva, da se nikoga od njih nije tjeralo… Vjesnik četiri dana nije objavljivao da je Vukovar pao, a već su i slovenska i hrvatska televizija to objavile. Vjesnik je čitavo vrijeme objavljivao da se u Vukovaru vode borbe, da su ostali ilegalci u podrumima, a u tom mom kraju uz veliku rijeku je porozna zemlja i nema podruma… Strašno. Kad je Mile Dedaković uhapšen, jer je nekoga trebalo okriviti za pad Vukovara, neki autori u Vjesniku su izravno po narudžbi politike preko glavnog urednika dobivali zadatke da pišu “HOS=KOS”. Štogod mislili o znamenju, ostaje činjenica da HOS…

… nema niti jednog zločina.

  • Ima jedan u Dretelju, i to ga je počinio Musliman. Nije se uspjelo stvoriti – a na tome su radili i Perković i Manolić – od HOS-a ono što su bili šešeljevci ili arkanovci u Srbiji, dakle paravojne formacije pod izravnom kontrolom države, uz to da, kada se za neki zločin sazna, okrive paravojne formacije.

Manolića i ostalih koje spominjemo, nažalost, nema tu, da odgovore na optužbe. Jeste li ikada s njima o tome razgovarali? Kako u takvim slučajevima ubojstava, ratnih zločina i slično uzeti drugu stranu priče? Možemo li nazvati nekoga i kazati: “Dobar dan, jeste li naručili ubojstvo?”

  • Da, to ne ide baš na takav način. Objavio sam da mi je Perković prijetio, a nakon toga se nije ništa dogodilo, da bi me 2009. godine na ulici napao danas osuđeni ratni zločinac Munib Suljić, za kojega se tada znao da je ubio Aleksandru Zec. Ne uspijeva me isprovocirati. To su takve kukavice koje te napadnu iz čista mira u birtiji da imaš pederski izgled. Ako počneš plakat, ošamari te zbog toga. Ako se suprotstaviš, opet te odalami. No, ako gledaš kroz njega, on se u potpunosti izgubi. Počeo se derati na mene da kakav sam to novinar, što sam pisao, nastupao, psovao me. Skužio sam tko me napada tek kad me pitao jesam li pisao o Pakračkoj poljani, a nije imao brkove kao na slikama u novinama, pa ga nisam skužio odmah. Govorio sam tada u Latinici na Mreži, koju je uređivala Sanja Mikleušević Pavić, o napadu Perkovića. Manolić je govorio o ovome, a Merčep o Manoliću i Perkoviću… Ja sam samo svoje ispričao o Perkoviću. Uglavnom, zbog toga me napao Suljić, ali na način da isprva ne znam zbog čega. No, kako sam se pravio lud – a imam taj instinkt kojeg sam stekao u ratu i prolazeći kroz bullying u školi i ne služim se borilačkim vještinama, nego psihologijom – izgubio je strpljenje, jer je prolazilo dosta ljudi tom ulicom i svi su nas gledali, primio me za bradu, gurnuo u zid, opsovao me i otišao u neku birtiju. Kažnjen je za taj napad, a nakon svega 2005., kada se u Njemačkoj piše da će Perković biti osumjičen za ubojstvo Krunoslava Pratesa i da će ga se zvati prvo kao svjedoka, nazivam Perkovića i pitam za komentar. On kaže da bi pričekao do sutra, međutim sutra izlaze novine. Boljkovac, Manolić i Pavle Gaži su dali komentare, a ja napišem tekst koje novine ne objave, što je također spomenuto u ovoj presudi koja je sad donešena. Sutradan ga nema više što zvati.

Suljić je osuđen za nešto?

  • Prvo je bio bezveze uhapšen, ali bez odvjetnika, pa je bio pušten. To je bilo u vezi sa slučajem Zec. Kasnije se njemu i njegovoj ekipi sudilo za ubojstvo nepoznate osobe, što je isto bila glupost, riječ je bila o njihovom suborcu Saši Antiću, a na koncu nisu našli niti leš koji se sedam puta selio, dok mu se nije izgubio trag, a svjedocima izblijedjelo sjećanje. Dobio je informaciju dan prije presude i pobjegao je u Njemačku. Uhvatila ga potom neka neizlječiva bolest, Nijemci su ga izručili Nizozemcima, jer se slučaj za koji se sudi Merčepu bio predviđen za haaški tribunal, no naposljetku je povjeren Hrvatskoj i Suljić je nama izručen i čak nije uzeta njegova izjava za suđenje Merčepu. Nisam oduševljen Europskom unijom, ali bez demokracije i pravde koju nam EU donosi u potpunosti bismo potonuli i bili bismo bliži nekim novim sukobima. Vidjeli smo što se po Bosni događalo kad je planula iskra među onima koji su ojađeni, koji ne znaju što će sutra jesti. Događale su se revolucije u povijesti koje su donijele napredak, a neke i nisu.

Nešto je revolucija, a nešto čisto gibanje mase.

  • Teško je tim ljudima promijeniti mentalne navike i osvijestiti ih za bilo što, pa i za društvene promjene u kojima sudjeluje masa, da se neka revolucija ne bi pretočila u golo gibanje mase, neartikulirano razbijanje koje mogu upotrijebiti oni koji su za red, rad i disciplinu.

I koji Židovima poručuju da idu van.

  • Moja kuća u Luci Pokupskoj je židovska.

Tko je bio vlasnik kuće?

  • Braća Rikard i Adolf Štajner koji su 1941. pobjegli u Švicarsku, a njihova obitelj koja je ostala bila pobijena. Vratili su se 1945. Adolf je imao susjednu parcelu i kasnije ju je prodao i odselio za Sisak. Drugi brat se oženio za djevojku iz Ozlja, katolkinju. Kada sam se useljavao u tu kuću, za koju su mi uporno govorili da je židovska, bio sam iznenađen kad sam vidio stvari koje je ostavila bivša vlasnica – slike Isusa i Marije. To mi je bila prilika da dosta naučim o ovom kraju. Kako sam bio dobar sa Slavkom Goldsteinom i njegovim bratom Danielom Ivinom, čitao sam Slavkovu knjigu “1941., godina koja se vraća”. U njoj opisuje kako se upravo ovim dijelom Kupe vozio do Banske Selnice i njegova brata su skrivali tu. Nekako sam i ja tu kroz te priče pustio korijenje. Uklapale su se u neki moj svjetonazor.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije