Darko Lisac, Morana Rožman i Dinko Neskusil su 12. srpnja predstavili svoju knjigu “Dobri duhovi grada”, koja se može nabaviti u Paviljonu “Katzler 1897” po cijeni od sto kuna. S obzirom na to da od M. Rožman saznajemo kako su već zaradili od prodaje te knjige svaki po nekoliko desetaka milijuna eura, te da s Liscem, koji “sjedi na koferu para i čeka signal”, planira bijeg na Havaje, požurili smo uraditi intervju iz ciklusa “SpiKA” s ovim novinarom i književnikom, autorom “Karlovačkih priča” jer jedino s njime od ovog autorskog trojca još nismo pospikali.
Kako si se naviknuo na rat?
- Početak rata nije bio najtraumatičniji. Veći je problem bio početak sukoba nakon duljeg primirja. Imali smo petnaest ili šesnaest godina. Družili smo se i zezali tih godina, pa nas rat nije pogodio “na prvu”. Kratko sam boravio u Sloveniji, i to mi je bilo užasno razdoblje i htio sam se čim prije vratiti u Karlovac. Tog ljeta smo ljetovali u Funtani. Tada i tamo sam se sprijateljio s dva Slovenca.
Jesi li tada s njima otišao u Sloveniju?
- Nisam. Jedan od njih je Jože Kodrun. Tjedan dana nakon početka žestokih napada na Karlovac, Jože je nazvao i rekao da nas njegov otac poziva da dođemo i da se sklonimo. Tata Dubravko je odveo mene, brata Damira i mamu Tatjanu pa se vratio u Karlovac. Bili smo tamo dva tjedna. Zahvalan sam tim ljudima na toj iznimnoj gesti na osnovu desetodnevnog prijateljstva s ljetovanja. Pomagali smo malo u poljoprivredi. Riječ je o jednom slovenskom selu pored Šoštanja.
Gdje je Šoštanj?
- Kraj Velenja. Bilo mi je “koma” tamo i bio sam presretan kad smo se vraćali.
Je l to zato što si bio na selu i bavio se poljoprivredom?
- Zato što nismo bili doma. Naravno, trebao bih biti sretan da smo se sklonili od rata. Pozvali su nas kod sebe, ali kako smo vidjeli da rat neće prestati za tri dana, bilo je logično da se vratimo. Počeli smo ozbiljnije izlaziti u provode na proljeće i ljeto 1991. Mnogo ih kaže da je to ljeto bilo najbolje ikada.
Opisuješ ga u kratkoj priči “Posljednje ljeto”.
- Opisujem. Nisam emotivno vezan za svoje priče i dok tu nisam napisao i objavio, da me netko pitao, ne bih znao kazati koja mi je najbolja. Sada mogu reći da mi je to najbolja priča. S njom sam jako zadovoljan.
Zašto?
- Ne znam. Želja mi je napisati knjigu o tom ljetu.
Kada i kako si naučio živjeti s ratom?
- Ne znam – morali smo živjeti. Gore mi je sada nego što mi je tada bilo.
Je li poraće gore od raća?
- Ne govorim o poraću, nego o pandemiji koronavirusa i koronakrizi. Ovo teže prihvaćam nego što sam prihvatio rat. Naravno da je rat gori od pandemije, ali je tada vladao pozitivan osjećaj među ljudima koji su se trudili da međusobno olakšaju jedni drugima život. Pohađali smo školu, družili smo se, igrali pred zgradom na adresi Krležina 6 na kojoj sam živio… Zbog položaja tih zgrada nam je bilo sigurnije biti između tih njih nego u podrumu koji je izloženiji granatama i gelerima jer pred zgradu nije mogao pasti projektil, a podrum je malo nad zemljom. Kad bi oglasili uzbunu, odlazili smo se igrati van.
Kad si shvatio da će počet rat?
- Nikad – tek kad je počeo.
Kada je počeo u Karlovcu ili uopće?
- U Karlovcu. Nije baš istina da su svi oni Srbi koji su napustili Karlovac to učinili večer prije napada od 4. listopada, ali dosta njih čak i jest postupilo tako. Znam ih dosta koji su u četvrtak bili u školi, a u petak nisu došli na nastavu. Zbog etničke izmiješanosti stanovništva u Karlovcu mnogi su do kraja vjerovali da tu neće izbiti rat. Taj dan niti ja nisam došao u školu jer sam bio bolestan.
Jesu li drugi onda pomislili da si i ti otišao preko?
- Da. Brat je bio u poslijepodnevnoj smjeni u Osnovnoj školi “Dubovac”. Tata je došao s posla, a mama je nešto radila na balkonu. “Dođite vidjeti što je ovo”, rekla nam je. Zagledali smo se u markacijske znakove na nebu. Klincima su bili fora, poput vatrometa. Stari je odmah shvatio o čemu se radi. Odjenuo se i zaputio po brata u školu, a mene je pitao želim li s njime. Otac nije valjda mislio da će se odmah počet pucati, ali jest. Činilo nam se isprva da granate padaju 50 metara od nas, ali nisu – padale su po Turnju. Poslije smo naučili razlikovati udaljenosti po jačini detonacija. Došli smo u školu koja ima atomsko sklonište, ali nismo zatekli brata i njegovog prijatelja iz ulaza – rekli su učiteljima da su blizu doma i ovi su ih uredno pustili da odu, unatoč višemjesečnim vježbama ponašanja u slučaju da izbije rat. Dan prije nismo imali zadnja dva sata kemije, pa smo šetali uz Koranu. Bio je lijep jesenski dan. Mislio sam da kod nas neće bit rat, mada su drugdje već ratovalo.
Koji ti je bio prvi ratni šok?
- Bilo me u biti strah prve večeri. Čuo sam nekakve glasove po ulici. Nismo ništa znali što će biti. Nismo mogli spavati – rat je relativno zanimljivo događanje u životu pa ne odeš spavati one večeri kad izbije. Bio je oko 1 sat ujutro, a odjednom je počelo dovikivanje na ulici s pucnjevima. Tada se i otac prepao, a uglavnom se trudio to ne pokazivati pred nama. Hoće li ući četnici u zgradu i pobiti nas sve? Ta večer je bila šokantna. U gradu je bilo opasno, ali, naravno, ne kao onima na prvoj crti bojišta. Dugo je vladalo primirje, a onda je u srpnju 1993. bio jak napad na grad. Svi smo bili na Korani, Radićeva je bila puna, terase kafića također. Bio sam s tadašnjom djevojkom kod Ekonomsko-turističke škole Karlovac kada sam začuo ispaljivanje iz višecjevnog bacača raketa. Taj sam zvuk već bio zaboravio. Ona je rekla da grmi, ali – bilo je vedro. Nastao je kaos. Legli smo kod ograde preko puta Džafera. Projektili su padali oko nas – na krov Tehničke škole Karlovac, na Osnovnu školu Dragojle Jarnjević, na Vunsko polje… Pomislio sam u jednom trenutku za tog napada da nema šanse da se izvučemo živi. Djevojka je imala tetu kod kafića “Kavalo” tamo gdje je kasnije bila redakcija Karlovačkog lista, pa Novog lista. Stigli smo tamo i ušli u podrum. Dvadeset minuta sam se tresao – nisam mogao pričati.
Kako je izgledalo to ljeto 1991. godine prije jeseni i rata? Možeš li ih usporediti? Znamo da su to dva različita godišnja doba.
- Jesu, da, ljeti je inače toplije nego najesen i manje je kiše. U Hrvatskoj je već dijelom bio rat. Robert Klajnšek je bio prvi od dečki koje smo poznavali koji je poginuo. Mislim da je već u kolovozu ratovao u Topuskom. Hasan Toromanović Hasko, koji se s nama družio, je bio na Turnju. Imali smo od 14 do 16 godina – grad je bio pun, počeli smo izlaziti i hodati s curama… Nije tada bilo laptopa i mobitela. Atmosfera je bila mirna. Sjećam se da su se igrači Nogometnog kluba Osijek pripremali u Karlovcu na poziv Nogometnog kluba Karlovac jer je kod njih u Slavoniji već bio rat, a tu im je bilo dobro.
Jeste li ignorirali kontekst?
- Bilo je rasprava i svađa, ali ne previše ozbiljnih – nismo se posvađali i prestali biti prijatelji. U Novom centru je tada bilo dosta Srba s kojima smo se družili.
Možeš li opisati put od Novog centra do Foginovog kupališta?
- Nismo išli najbližim putem, nego pokraj kina “Luxor”, kultnog mjesta u kojemu smo gledali sve filmove.
Sad možeš tamo kupiti keramičke pločice.
- Možeš. Logično bi bilo iz Krležine ići na Koranu preko tržnice. Išlo se, dakle, pokraj “Luxora”, stanice policije i “Lepinja”, kako smo zvali ćevabdžinicu preko puta sata – tamo smo kupovali jako jeftine i ukusne lepinje.
Je li bilo tada javnog sata na stupu u Mačekovoj?
- Mislim da čak i jest – da je postavljen prije rata. Išlo se zatim preko Korza, što je također nelogično – logično bi bilo da se ide preko Velike promenade jer je ugodna i daje hlad. Ne mogu se sjetiti što je bilo na uglu Radićeve i Korza. Išlo se zatim kroz Radićevu do Džafera gdje bismo kupili sladoled na automatu. Kupali smo se tada na Foginovom, a tek u ratu sam se počeo kupati na slapu.
Nije li se jedan dečko utopio na slapu za rata?
- Više ih se utopilo. Jedan prognanik se utopio, ako se ne varam.
Mislim da je bio iz Slunja.
- Rupa ga je usisala… Utopio se i Nenad Kurpis – Krump na turbini, a kasnije i Bruno Trogrančić – Bumbo… Prije rata su se redovito utapali vojnici na odsluženju vojnoga roka – njima je Korana bila nezgodna. Na mjestu gdje je kasnije bila picerija “Rialto”, a danas je “Boga Lounge Bar”, je bila pečenjarnica s najboljim hamburgerom kojeg sam jeo u životu, a samo je jedno ljeto taj kiosk radio. Luna-park je bio gdje je danas Kaufland, te, naravno, Radićeva i Korana. Kuka se danas često kako se nema gdje izaći. Tada je bilo mjesta za izlazak kao što su “Nula”, “Feferon”, Carlstadt” ili “Citadela”, ali smo mi bili na ulici i bilo nam je to najbolje.
I danas je trg između sudske zgrade i Mekdonaldsa put klinaca…
- To mi je super. Spomenik braniteljima na tom trgu je najbolji spomenik braniteljima u Hrvatskoj. Nadam se da će klincima izgraditi skejt-park, ali je i sada lijepo vidjeti tamo kako se skejtaju.
Jesi li kada skočio s cenera?
- Nisam, ali nisam nikad ni volio skakati. Skakao sam s Koranskog mosta, što je valjda nekih sedam ili osam metara visine. S trojke sam skočio tri puta. Dok smo bili klinci, u mutljišu smo se znali zezati, a kasnije na slapu. Više sam volio boraviti u vodi nego stalno iz nje izlaziti da bih skočio. Moram priznati da me je bilo i strah – cener mi uvijek djeluje nestabilno.
Napisao si da je kraj djetinjstva bio kada si prošao pokraj “Luxora” bez da pogledaš plakate.
- Jesam.
Zašto?
- Malo se jesam u priči s time poigravao. Mislim da smo mi iz Ulice Džemala Bijedića, kasnije imenovane po Miroslavu Krleži, gledali svaki film u kinu “Luxor” do početka rata.
Sjećaš li se koji si film zadnje pogledao u tom kinu?
- Ne sjećam. To bih volio znati. Kino nam je bilo udaljeno 20 metara, karte su bile jeftine, a nije bilo Netflixa i sličnih gluposti. Moglo se povremeno i prošvercati u dvoranu. Dvojac kojeg su činili Davor Vučetić – Vorda i Mario Šutić – Marić je gledao Karate kida u 16, 18 i 20 sati. Danas se previše pazi na klince. Gledali smo filmove strave i užasa, erotske filmove… Još kao dijete sam gledao “Stravu u Ulici brijestova”. Zbog tog filma nisam mogao zaspati.
Gledao si i oblake u obliku Freddyja Kruegera, junaka tog horora.
- Jesam. Ne sjećam ga se točno. Gledali smo oblake i pogađali kakvog su oblika. Povremeno smo odlazili u kino “Edison” na neki bolji film, a u kinu “Banija” smo bili par puta tek – bilo nam je to izvan đira. Tamo smo gledali nindžu koji je plivao “ženski”.
Što to znači?
- Gledali smo neki film u kojemu je nindža skočio s litice pa zaplivao – prsno. Bilo nam je to smiješno jer smo bili glupi klinci.
Što si zadnje pogledao u “Edisonu”.
- “Dvije kule”, jedan od filmova iz trilogije “Gospodar prstenova”.
U “Luxoru” si nastupao.
- Jesam. Tamo je bio odličan klub – tijekom rata su tamo bila po dva koncerta tjedno. Program je vodio Denis Šporčić. Dovodio je super bendove, a bilo je i stranih. Najbolji koncerti tamo su mi bili Velikog bijelog slona, Messerschmitta, a i mi smo tada bili lokalne zvjezdice.
Kako ste se zvali?
- Četiri rijeke. Bilo je odličnih bendova tada u Karlovcu, ali su svi bili žestoki, a mi smo bili na tragu Crvene jabuke i svirali za tinejdžerice. Pankeri i metalci su pratili naše nastupe, a ja njihove. Uvijek sam slušao laganiju glazbu, a odrastao sam s metalcima i pankerima.
Velik si poklonik R. E. M.- a.
- Jesam. Njih sam kasnije zavolio. To je najbolji bend.
Jeste li slavili Božić?
- Moj djed je slavio Božić, sadio je pšenicu za blagdan svete Lucije i gajio sve druge običaje. Donedavno nisam znao da sam kršten kao beba. Netko me potajice odveo u crkvu da me se krsti. Mislim da je to učinila prabaka Fanika.
Jesi li se okrenuo vjeri nakon što si to saznao?
- Nisam. Poštujem prave vjernike. Prvi Božić smo slavili 1990. Do tada su se otvarali pokloni za Novu godinu. Na Rakovcu su pokloni bili kao iz pjesama Đorđa Balaševića. Nisam, doduše, dobio malog bijelog zeca, ali jesam naranče. Kad pogledaš iz ove perspektive, to je ljepše od bilo čega drugog.
Kuća tvog djeda je bila na mjestu na kojemu je sada Školska sportska dvorana “Mladost”?
- Jest. To je bila stara obiteljska kuća. Ne samo mog djeda Oskara, nego i generacija prije njega. Na jednoj staroj razglednici se vidi i kuća Dragutina Lisca, stolara, tamo pokraj Rakovačkog potoka. To je stric mog djeda. Kad se gradila dvorana, nastalo je Koransko šetalište, a prva kuća do novog mosta je bila naša nova. Prizemlje i drugi kat su pripadali mojoj obitelji, a prvi kat obitelji Gojak. U toj kući sam živio do sedme godine života. Kuću smo naposljetku prodali. Kad se brat rodio, mama i tata, zaposlenici Jugoturbine, su početkom 1980-ih preselili u Ulicu Džemala Bijedića.
Unatoč tome, i dalje se smatraš Rakovčanom.
- Da – to mi dođe obiteljski. Volim i Novi centar i Dubovac na kojemu sada živim.
Radovan Radovinović je zapisao da su stari Rakovac činili vojnici, šumari i radnici tvornice Mustad. Koji slojevi su činili Rakovac u tvoje doba?
- Pa rano sam otišao i ne znam točno. Novi centar je Jugoturbinska četvrt. Ubrzo po doseljenju u Novi centar je moj otac otvorio prvu privatnu informatičku firmu. Nije nikad bio član Saveza komunista Jugoslavije pa nije mogao napredovati u Jugoturbini. Mama je radila u Internoj banci Jugoturbine.
Do kad si živio u Novom centru?
- Do 1999. godine.
Kako se to razlikovalo od Rakovca?
- Skroz. Ulica u kojoj smo živjeli na Rakovcu je bila kao na selu u najboljem smislu tog izraza. Bila je mala, zelena, imala je pogled na Koranu, jeli smo kisele plodove s grmova, brali voće s voćki, ali je bilo malo djece – bili su tamo moji prijatelji Ivo i Ana, kao u nekoj priči. U Novom centru je bilo na stotine klinaca. Družili smo se svi vani. Danas roditelji tjeraju klince van, a nas su tjerali doma. Starci bi me viđali na ručku i kad dođem spavati.
Kažeš u jednoj priči da si igrao tenis.
- Igrao sam, ali ne ozbiljno.
To me iznenadilo jer ne povezujem fizičku aktivnost s tobom.
- Sad je teško povezati, ali tada sam trenirao rukomet. Bio sam oduvijek sportski fanatik u čitanju, gledanju i organiziranju turnira i olimpijada. U ulici smo napravili tenisko igralište koje sam doradio – radio sam rang-liste, bodovao, sve to zapisivao u teku. Maraton je bio trčanje dva kruga oko četiri zgrade.
Istinski si poklonik sporta, a ne zbog kladionice i drugih krivih razloga, i barataš nevjerojatnom količinom sportskih podataka. Kako si zapamtio toliko činjenica?
- Uvijek sam puno pratio sport. Kao klincu ti je sve zanimljivije, draže, veće i bolje nego kad ostariš. Ako govorimo o nogometu, mogao bih sada navesti sve utakmice sa svjetskog prvenstva 1986. godine s rezultatima – od natjecanja po skupinama do finala.
To jest fascinantno.
- Međutim, o prvenstvu iz 2014. godine nemam pojma.
Jesi li pratio prošlogodišnje Europsko prvenstvo u nogometu koje se upravo odigralo?
- Jesam, ali mi nije to više toliko zanimljivo.
Na kvizovima, na kojima redovito sudjeluješ, “rasturaš” sportska pitanja.
- U Hrvatskoj sam među boljima kada je riječ o sportskim kvizovima. Nikad nisam bio najbolji, ali jesam bio drugi ili treći. Perica Živanović je nedostižan – osvojio je srebro na svjetskom kvizaškom prvenstvu iz sporta. Znam puno o malim sportovima, skoro sve o Olimpijskim igrama, ali ne znam ništa o modernom nogometu i modernoj košarci i ne da mi se to proučavati.
Nekidan je sportski tisak izvijestio da Tokio nije Peking.
- Jest. Ne znam što to znači.
To je naprosto činjenica.
- Ne volim kad stave Olimpijadu u neodgovorne zemlje s čudnim vremenskim zonama. Na forumima Forum.hr i Parapsihopatologija pratimo male zemlje koje nikad nisu osvojile olimpijsku medalju i navijamo za njih.
Redovito pratiš utakmice u ŠSD “Mladost”.
- Pratim. Za pandemije nisam odlazio često. Mogao sam odlaziti kao novinar na utakmice, ali mi je bilo bezveze ići i biti jedan od trojice u dvorani, i to s maskama.
Koliko je gledatelja bilo prije pandemije?
- Sedam. Zezam se – bilo ih je dosta. Žao mi je odbojkašica Odbojkaškog kluba “Karlovac” jer su ušle u Superligu i imaju potencijal napuniti dvoranu.
Zapisao si da je ta sportska dvorana djetinjstvo.
- Zimski turnir u malom nogometu je punio redovito dvoranu – bila je krcata gledateljima. S obzirom na to da je bilo mnogo klubova koji su se natjecali u prvim kolima turnira, utakmice bi počinjale već u 8 sati. Pratio sam ih, a potom bih otišao na pauzu za ručak, pa se vratio i pratio utakmice do 22 sata. Otišao bih onda baki na Rakovcu da prespavam, i tako cijeli vikend – ujutro bih se ustajao, odlazio na utakmice i pratio ih do navečer, a ručao i noćio kod bake. Nijednu utakmicu nisam propustio.
Je li ti izmjeren kvocijent inteligencije?
- Velik je, ali ne znam točno koliko iznosi. Nisam imao neke koristi od toga – mi s visokim kvocijentom inteligencije smo glupi, mislimo da će nam to sve riješiti, pa se ne trudimo. Većina nas je lijena. Na studiju su nam dali test Mense, organizacije koja okuplja najinteligentnije, da rješavamo. Nisu nam govorili točan rezultat, ali jesu gdje je taj rezultat u odnosu na druge. Rekli su mi da je moj rezultat u gornjih 0,10 posto, što znači da sam prvi ili drugi. Ne znam koliko ih je rješavalo sa mnom taj test tada. Bili su sigurno svi studenti prve i druge godine studija, što je oko šest stotina ljudi.
Koliko bi iznosio kvocijent ambicioznosti kada bi ti se mjerio?
- Nula.
Kako to objašnjavaš?
- Ne znam zašto je tako. Pada mi na pamet opet bend. Bili smo prilično popularni jedno vrijeme sa svojim malim hitovima. Za studija sam dao nekima s radijskih postaja naše snimke da puste u programu – na jednoj zagorskoj stanici smo bili drugi na listi najslušanijih, iza, ne znam, Parnog valjka. Svirali smo 1994. godine na maturijadi, godinu nakon što sam i sam maturirao, sa Psihomodo popom i Gibonnijem te drugim lokalnim bendovima. Hit nam je tada bio “Djevojka iz moje ulice”. Svi su maturanti to pjevali. To je bilo kao u filmu – silazim s pozornice, a menadžeri mu turaju svoje posjetnice. U jednom trenutku je to postalo dosta ozbiljno. Bili smo kod brata Zrinka Tutića, a onda nas je kontaktirao i sam Zrinko. Tada sam shvatio da uopće ne želim karijeru glazbenika i slavu, da mi je fora biti običan dečko u gradu, a ne poznati pjevač.
Frend si s Draženom Žerićem – Žerom, frontmenom Crvene jabuke.
- Nisam, ali se on svega sjeća. Kada je taj bend otišao iz Sarajeva i držao prvi koncert u Karlovcu nakon toga, radio sam za Karlovački tjednik kratak intervju sa Žerom. Taj intervju nije bio niti dugačak niti naročito poseban. Godinu ili dvije kasnije sam bio u Rijeci jer sam pratio sportske igre vojne policije. Šetao sam riječkim korzom i čuo da netko doziva Darka. Nisam se osvrtao jer sigurno nisam jedini Darko u Rijeci i tko bi mene uopće tamo dozivao na ulici. “Hej, ti, novinar Darko, Karlovac”, opet je netko dozivao, a tada sam se osvrnuo i vidio Žeru da sjedi s bocom votke. “Kak’ se mene sjeća”, pomislio sam. Prolaznici su pratili tu scenu kako Žera viče za nekim tipom. Karlovačka ekipa mu je tada radila razglas, pa su mi pričali ti tehničari da ima slonovsko pamćenje – puno pije i puši, ali sve zapamti.
Odlučio si ne iskoristiti svoje talente. Ne želiš li status i novac?
- Novac bih rado, ali status samo do neke granice. Dosta mi je ako me cijene u Karlovcu. Nije mi bio privlačan život slavnih.
Da si htio, mogao si postati prvo pero novinarstva s područja kulture i sporta.
- Nikad me nije privlačio Zagreb. Možda mi je krivo što se nisam ozbiljnije okušao u književnosti, no nisam htio biti nametljiv. Izdavala se zbirka priča “Da sam Šejn”. To su bile blogerske priče koje je recenzirao Darko Macan. Bio je brutalan u ocjenjivanju priča i bilo mi je privlačno vidjeti kako će ocijeniti moju netko tko nema pojma o meni. Dao mi je pozitivnu kritiku. Priču su objavili i stavili na korice zbirke.
Što te motivira, ako ne ambicija?
- Ne znam. Živcira me i motivira Karlovac – on mi je vječna motivacija i frustracija. Volio bih da tu mogu nešto više napraviti.
A opet se nisi “gurao”?
- Nisam. Nisam protiv nikoga oštro, ali ne bih radio u Gradu Karlovcu dok nisu svi građani ravnopravni.
Sad je bio 442. rođendan Karlovca. Povodom toga je mnogo Karlovčana ispoljilo deklarativno, nerijetko patetično, veliku ljubav prema svome gradu. Kako objašnjavaš da postoji tolika ljubav prema Karlovcu, a da on stagnira?
- U opasnosti sam da budem malo licemjeran jer se i sam raznježim za rođendan Karlovca. I sam utičem na to svojim objavama.
Misliš li da si ti stvorio takav izričaj?
- Valjda nisam. Više vrijedi ne bacati smeće po ulici, izaći na izbore, podržati korisne projekte nego deklarativno iskazivati ljubav. Karlovčani znaju pretjerati i u gunđanju glede stanja u lokalnoj zajednici, a znaju i u iskazivanju ljubavi spram svog grada.
Je li tvoja ljubav prema Karlovcu razmjerna tvojoj mržnji spram Varaždina?
- Ne mrzim Varaždin, samo mi taj grad nikad nije “sjeo”.
Najlakše te izbaciti iz takta spominjanjem Varaždina.
- Ma nije baš tako. Imao sam tamo dobrih frendova. Možda je problem u tome što sam očekivao nešto potpuno drugo i bolje. Tamo sam živio dvije godine, a imao sam i relativno neugodnih iskustava s ljudima. Neusporedivo je razvijenija i pozitivnija karlovačka nezavisna scena nego varaždinska. Varaždin zamišljaš kao miran barokni gradić, ali ljudi baš i nisu – mada je glupo poopćavati par primjera. U nekim trenucima sam se osjećao nesigurnije u Varaždinu nego bilo gdje drugdje u Hrvatskoj. Bilo je i slučajeva maltretiranja studenata, a za takve slučajeve nikad nisam čuo u Karlovcu. Nedavno je tamo ubijen srednjoškolski profesor. To je napravila ekipa iz varaždinskog ekvivalenta Male scene Hrvatskog doma. Zamisli da Denis Mikšić i Tally Rayne Adams, koji vode MSHD, ubiju profesora iz obližnje Ekonomsko-turističke škole. To je teško pojmiti.
Meni nije.
- Varaždin mi uistinu nije sjeo, a volim obilaziti gradove. Fora mi je bilo otići u Bjelovar ili Koprivnicu. Šibenik je lijep.
Priče su ti nostalgične. Je li to utjecaj Balaševića?
- Ne znam. Napisao sam jedan roman nakon što sam se zaposlio u Karlovačkom tjedniku – navečer bih odlazio u redakciju i pisao “Savršeni krug”. Nakon 10 ili 15 godina sam ga opet čitao. Tek sad ga ne bih objavio jer shvaćam koliko sam motiva “pokupio” iz Balaševićevog romana “Tri posleratna druga”. No, Balašević mi je super bio kao pjesnik, ali mi se, osim te njegove prve, knjige koje je napisao nisu svidjele. Mnogo više me dirnuo od pisaca Miljenko Jergović. Trudim se izbjeći jergovićizme koje primjećujem u svojim starijim pričama jer ne treba nikoga kopirati.
Napisao si da je Karlovac kao grad od vode i da ti je rijeka najbolja prijateljica. Koja?
- Korana. Uz nju sam odrastao.
Prilično si duhovita osoba. Jesi li to osvijestio?
- Nisam.
Tvoja uloga trola na društvenoj mreži fejsbuk je urnebesna. Mnogi te pozivaju da te komentare ukoričiš.
- Nekidan si stavio na svom fejsbučnom profilu staru naslovnu fotografiju. Vidio sam da sam ispod nje nešto trolao, i to pred – dvije godine. Nisam osvijestio svoju duhovitost. Primijetio sam da je mnogima smiješno kada nešto izvalim, a to učinim spontano. Komičar Louis C. K. me “razvali” od smijeha.
Je li i dalje pod zabranom?
- Nije. Nastupa. Čudno je da mi je zapravo malošto smiješno. Ne mogu se sjetiti niti jedne humoristične serije na koju se smijem, makar bile dobre.
A serija “Bez oduševljenja, molim”?
- To me nasmijava, isto kao i “Seinfeld”. Larryju Davidu, komičaru, autoru tih serija i junaku ove za koju me pitaš, se znam smijati i prepoznajem se dobrim dijelom u njemu.
