„Dođite da Vam pokažem nešto“, kazala nam je karlovačka pjesnikinja Ana Postružnik čim smo ušli u njezin stan na Švarči. Odvela nas je do prozora, odmaknula zavjesu i dodala: „Pogledajte ovo crnilo! Je li to normalno?“. „Pa jest navečer, kad padne mrak“, odgovorili smo. „Ma prije je tu bio Betlehem!“, ustraje ova osamdesetogodišnja književnica koja je nedavno predstavila zbirku „Bila sam malena ptica u velikom jatu“ za koju kaže da je zadnja i da više neće izdavati knjige. Iz gotovo svega što nam kaže izbija ogorčenje. SpiKA
Zašto tvrdite da život nema smisla?
- Zato što ovako nikada nisam živjela.
Kako?
- Imam jako mizernu mirovinu.
Tri tisuće eura mjesečno Vam nije dovoljno?
- Nije baš toliko. Umirovljenici su takvi bokci, moram brojati koliko ću cjepanica staviti u kamin. Vjerujete li mi? Je li to život?
Kakav pamtite?
- Sasvim normalan, iako nisam bila članica Partije. Međutim, bila sam više cijenjena, u moju tvrtku su stalno novinari dolazili. Danko Plevnik mi često kaže da sam bila zvijezda, jer me stalno netko obilazio. Sve je to pohranjeno na Zavičajnom odjelu Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“, tamo imaju dosta materijala o meni. I u komunizmu sam bila kritična, o čemu svjedoče četiri moje knjige. Prvu je objavila nakladnička kuća Mladost, a tako sam stvorila i uvjete da me se primi u Društvo hrvatskih književnika. Moja prva knjiga je bila prodana u mnogo primjeraka. Puno je pisano o tome, a bila sam i mlada. No, da bih ovako bijedno živjela, na rubu gladi, nisam imala niti u primisli.
Kažete da ste već 20 godina izopćeni iz Karlovca. Možete li pojasniti tu tvrdnju?
- Izopćena sam, istina je. Nitko me ne treba i nigdje me nema više u javnom i kulturnom životu. Gdje god sam bila, kritizirala sam Hrvatsku demokratsku zajednicu, a ovo je grad HDZ-a. U Karlovcu se ne smije misliti svojom glavom, a neće me natjerati, nema teorije, da mislim kao oni.
Plaćate visoku cijenu za svoju slobodu?
- Tako je. Jedina sam članica Društva hrvatskih književnika u Karlovcu. Zar nije žalosno da stanujem tako daleko od središta grada? Tražila sam mali stan, ali u središtu, da bih mogla obilaziti kulturna događanja, no to ne dolazi u obzir.
U čijem smo sad stanu?
- Mojemu.
Tražili ste gradski?
- Nisam, samo sam htjela stan bliže kulturnim ustanovama. Nikamo ne idem. Zamislite da navečer idem nekamo sad javnim prijevozom. Ne mogu više trčati za autobusima.
Pitali ste se u jednoj pjesmi „Je li ovo grad“?
- Jesam. Sve je razbijeno, tako mizerno. Kada kažu da je Josip Broz Tito, koji je bio svjetska kategorija, zločinac pomislim da je to katastrofalna izjava. Jednom HDZ-ovcu, koji je govorio tako, predložila sam da sruše sve što je izgrađeno za Titove vlasti, pa da se preselimo u naše hrvatske šatore. Uzeo me na zub, no rekla sam samo istinu. Ove silne stambene zgrade i silnu industriju koju smo imali dobili smo za Titove vlasti.
To se nekadašnjim njegovim najvećim sljedbenicima danas ne smije niti kazati?
- Da, tako je.
Nikada niste bili sljedbenik druga Tita?
- Nisam, niti sam, kažem, ikada bila u Partiji. Kad je sve propalo vidjela sam da sam u njegovo vrijeme dobro živjela i da sam bila cijenjena. Danas sam nitko i ništa. Imam mnogo divnih prijatelja i da nije njih ne znam kako bih živjela.
Nije li bogatstvo upravo imati prijatelje?
- Jest, ali su mnogi već umrli.
S kime ste se družili?
- Sa svima. Nije me zanimalo tko je Hrvat, a tko Srbin, nego je li riječ o pametnom i dobrom čovjeku, umjetniku i slično. Prijateljica sam s nekim Srbima intelektualcima već pola stoljeća. Trebam li ih otpisati zato što su te nacionalnosti?
Imate mnogo lijepih slika u stanu. S kojim slikarima ste se družili?
- Danielom Butalom, Petrom Grgecom, Brankom Vidovićem, Đorđem Petrovićem, Višnjom Ercegović… Nikoga se ne bojim, a to baš i nije dobro, kažem i napišem što god mislim. Kaže mi prijateljica da zbog toga baš nisam normalna, no kada bi svi podilazili, svijet bi propao.
Kako ste postali buntovni?
- Još u djetinjstvu sam postala takva. Rođena sam u Tovarniku, a u Karlovac smo se doselili, jer je tata, koji je bio na Sremskom frontu i koji je obolio od tuberkuloze, imao prijatelje ovdje. Imala sam tada osam godina. Uvijek sam voljela biti sama. Živjela sam na Drvenom placu s karlovačkom sirotinjom kakvi smo i sami bili. Tamo mi je bilo jako lijepo i uvijek sam voljela biti sama. Kaže mi prijateljica da sam stalno sama, jesam li normalna, a meni je to prekrasno. Kada bih napisala devet knjiga da nije tako? Želim da sam sama, nikoga ne pozivam na kave niti idem nekamo i moji susjedi to poštuju. Ne odlazim niti na svadbe, nikamo.
Antun Gustav Matoš i Vi ste rođeni u istom mjestu?
- Tako je, posvetila sam tome jednu pjesmu.
Vaš otac se zvao Josip Čilaš?
- Tako je.
Živio je u Tovarniku?
- Bio je iz Dalmatinske zagore, a u Tovarniku je bila njegova buduća žena.
Vaša majka?
- Da, Katica, ali ne bih o njoj pričala, izbjegla bih, jer je je naš odnos bio loš. Samo sam tatu imala i volim samo njega. Možda sam zato pjesnikinja što sam uvijek bila sama. Tražila sam da me zakopaju kod mog tate na Rimokatoličkom groblju Dubovac. Imao je 45 godina kada je došao u Karlovac.
Čime se bavio?
- Bio je neobičan radnik, radnik koji puno čita, a i meni je tu naviku usadio. Bili smo jako skromna obitelj. Moj brat Franjo Čilaš živi u Australiji od 1971. godine, tamo je zasnovao obitelj. Sada ima 75 godina.
Koliko dugo ste bili u Tovarniku?
- Do moje osme godine života. Bila sam bolesna za Sremskog fronta. Sjećam se da smo morali pobjeći iz Tovarnika, pa smo boravili kod nekih tatinih prijatelja. Inače, izašla sam i iz članstva u Matici hrvatskoj, jer su od mene tražili da mjesečno kupim knjigu, a nemam za jesti. Željko Anić, predsjednik Društva „Antun Gustav Matoš“ iz Tovarnika, me nikada nije pozvao tamo do nedavno, ima tome možda godina dana. „Kako ste me se sada sjetili“, pitala sam ga kada je nazvao. Nešto je, koliko sam shvatila, s HDZ-om loše krenulo, pa bi on sada da s osamdeset godina idem na nekakva putovanja i da se mučim. Ta mala sitna duša mi nije poslala niti materijale o Matoševoj rodnoj kući, odnosno njezinoj obnovi, a obećao je. No, kako sam rezolutno odbila da sada odlazim tamo, odustao je od mene. No, ne žalim, jer se Tovarnika slabo sjećam s obzirom da sam ga mala napustila.
Što je Vašeg oca odvelo u Karlovac?
- Obolio je od tuberkuloze, pa ga je to odvelo.
Ali zašto baš tu?
- Jer je tu imao prijatelja kod kojega smo stanovali jedno vrijeme.
Na Drvenom placu?
- Ne, nego u Ulici Matka Laginje. Dobili smo potom stan, a zatim je moj tata napravio kućicu na Jamadolu od novca kojeg je dobio prodajom kuće u Tovarniku. Nakon što je izgradio kuću na Jamadolu odnio je ključeve stana u stambeni fond, jer smo se iselili. „Jeste li normalni, mogli ste taj stan prodati“, rekli su mu tada tamo. No, moj otac je bio sušta čestitost i tako me učio. Dakle, kod mene nema ništa nepoštenoga. Jako analiziram kakvi su drugi i zato sam valjda nesretna, jer mnogo toga vidim. Ne znam kako doživljavate ovo doba koje živimo, no meni je ono grozno. Sada su zadnje podijelili poklone namijenjene siromašnoj djeci bogataškoj, pa traže ostavku ministrice Nade Murganić, no naš premijer Andrej Plenković odbacuje mogućnost da je smijeni, mada su sirotinjska djeca trebala dobiti te poklone. Nemam volje više živjeti u ovakvoj državi. Svaki dan se nešto tako događa. Slušam Radio 101 i vidim da je narod ogorčen. Pametni su već otišli, jer nemaju više što ovdje raditi. Članica sam DHK, a nigdje ne nema. Je li to normalno?
A gdje biste voljeli biti?
- U kulturnom životu, da me pozovu na nešto. Sada više nije potrebno, jer sam previše stara, no 27 godina nikada nigdje nisam pozvana, na niti jedan događaj, osim ako je u pitanju bila promocija moje knjige, a to je zato što nisam njihov čovjek. Mislili su da će me tako uništiti, no to me motiviralo dodatno da pišem. Više niti u udruzi slijepih nisam dobrodošla. Dolazila sam kod njih niz godina dok im nisam pročitala već spomenutu pjesmu o gradu. Bila je prisutna i današnja ministrica, a tadašnja ravnateljica Doma za starije i nemoćne „Sveti Antun“. Ona i još jedna gospođa su donijele veliku košaru poklona, a ja sam mogla donijeti samo tu svoju pjesmu, jer nemam niti za miša otrovati. Otkako sam pročitala tu pjesmu, više me tamo nije bilo, a rado sam dolazila slijepima koji su me jako voljeli. No, ne plašim se ministrice. Da se plašim, ne bih pročitala tu pjesmu. Stanovala sam nekada u obližnjem samačkom hotelu koji je bio zapušten i oronuo i nisu imali novca da ga sruše, a kamoli da nešto izgrade.
Primjećujem da niste baš pobornik HDZ-a.
- Prezirem ih.
Podsjeća li Vas na Komunističku partiju Jugoslavije/Savez komunista Jugoslavije?
- Ovi su gori od komunista. Ne idem niti u crkvu više. Više nisam katolik, nego odmetnik. Tako su me divno izdrilali da nemam više osjećaj za to.
Crkva Vam je ubila vjerski osjećaj?
- Tako je. Vjerujem u Boga, a ne u ono što proklamira Crkva. Slušam sjajnu emisiju Andromeda i vjerujem da nešto veće od nas postoji.
Koju osnovnu školu ste pohađali?
- Na Baniji, a potom sam otišla u Gimnaziju Karlovac, no propala sam. U šestom razredu sam pala na popravku iz matematike. Moj otac je od žalosti preminuo, ostala sam sama, a onda su me dečki pozvali u Jugoturbinu i školovala sam se za tehničkog crtača.
Niste propali, radili ste kao tehnički crtač do mirovine?
- To je istina, no oči jesu stradale, jer sam crtala i čitala tjedno tri knjige, što je previše za jednu krhku osobu – imam sada pedesetak kilograma, a imala sam tada i manje.
Kada ste počeli pisati pjesme?
- Mislim da sam bila još u pučkoj školi, ali nisam tome pridavala važnost.
Je li Vas netko potaknuo na to?
- Nije, sve su pjesme nastale u mojoj samoći. Uvijek bih bila sama.
Zašto?
- Jer nisam imala mamu, nego samo tatu koji je bolovao od tuberkuloze, često odsutan, pa sam plakala. Imala sam gajbu sa zečevima, dane sam s njima provodila i tako sam počela pisati.
Kada ste shvatili da se želite ozbiljnije baviti pisanjem?
- Nikada to nisam shvatila.
Ali ste shvatili da Vam je dosta pjesništva? Kazali ste da Vam je „Bila sam mala u velikom jatu“ zadnja knjiga koju ćete izdati?
- Da, to mi je posljednja knjiga. Sad ne vidim više dobro, no bila sam ranije ipak idealist, nemam više ideala, sve mi je srušeno. Voljela sam obične, „male“ ljude. Moj prijatelj Ivan Jelinčić-Merlin, čiji mi portret visi u stanu, je bio pjesnik i umro je kada je imao 36 godina.
Od čega?
- Od alkohola. Svi dečki s kojima sam se družila su voljeli piti, Ivan možda najviše. Kada bismo nastupali, zadužili bi me, zato što ne pijem puno, da pazim na stvari. U ekipi su bili Milko Valent, Sead Begović, Josip Palada i drugi. Bila sam njihova čuvarica torbi. S njima sam godinama nastupala, voljela sam ih i oni mene. No, sada se sve izmijenilo i više se ne čujemo. Komunikacija je izumrla otkako je Ivan umro. Mnogo su nastupali u Karlovcu i dolazili k meni. Družila sam se i sa slikarom Ivicom Antolčićem. Prisjećam se sada nevezano kako se nitko nije usudio prići gospođi Ankici Lepej, kojoj sam posvetila jednu pjesmu zbog toga što je ukazala na korupciju obitelji Tuđman, na mojoj promociji. Nisam se uopće plašila, izuzetno sam cijenila tu ženu. Nikoga se ne bojim. Sve što vidim opišem.
Plevnikovim riječima, Vaše pjesme su rekvijem za žive?
- Da. Danko me dobro poznaje. Jako ga volim i izuzetno se poštujemo međusobno. Jedini shvaća što radim u Karlovcu, uvijek je prema meni bio fer i nikada me nije ostavio na cjedilu.
Kakav kulturni život Karlovca pamtite?
- Pamtim divno vrijeme puno koncerata, izložbi i drugih sadržaja. Tada Karlovac nije bio provincija. Bila sam čak angažirana u jednom filmu o Karlovcu povjesničara Gradskog muzeja Karlovac Petra Skutarija.
Koga ste sve upoznali u Jugoturbini?
- To je bila fantastična tvrtka. Dolazili su inženjeri iz Zagreba, a mnogima sam bila tajnica ili pomagačica, jer sam bila sposobna. Stalno su dolazili novinari k meni i raspitivali se što radim, moje pjesme su preuzimali i objavljivali, fotografirao me Velizar Vesović… Jedno vrijeme sam uređivala jedan dio novina.
Kojih?
- Dio o pjesnicima u Jugoturbini, tvorničkim novinama, pa mi je Zvonimir Majdak napravio nešto nažao. Objavila sam bez njegovog pitanja njegove pjesme, a nisam ga pitala, kao što nisam nikoga drugoga ranije – onima kojima bi objavila pjesme poslala bih primjerak ili dva tih novina i nitko nije reagirao. No, Majdak jest. Glavnom uredniku je postao zahtjev da mu se zbog toga što sam objavila njegovu pjesmu isplati naknada od današnjih 500 kuna, u toj vrijednosti, po prilici. Tako sam smijenjena. To mi je Majdak napravio. To me je jako pogodilo.
Kako su izgledale te novine?
- Bile su dobre. Jasna Plevnik je tamo radila, čitatelji su bili informirani o svemu. Novine smo dobivali na radnim mjestima i to se jako čitalo.
Kada ste došli na Švarču?
- To je bilo 1967. kada sam se rastala. Bila sam udana za Danka Postružnika i živjeli smo na Baniji.
Bio je elektrotehničar, jazz glazbenik i speleolog.
- Tako je. Naša ljubav je bila velika, a odjednom je pukla. Rodila sam sina Mladena i došla u samački hotel na Švarču.
Kako je izgledao tada?
- Fantastično, sve je bilo dobro i lijepo. U susjedstvu je živjela Sonja Krolo, tajnica glavnog direktora. Bila je iz Dubrovnika i pozvala me da je posjetim nakon što se umirovila. Švarča je cvjetala od inženjera, pametnih osoba. Čujem da je preminuo diplomirani inženjer Zvonimir Borović, sjajan gospodin. Žao mi je zbog toga. Profil stanovnika Švarče je bio sjajan. Prekrasno je bilo raditi s njima, uživala sam. Onda je nastupio prevrat. Bila sam za nezavisnu Hrvatsku, no za Franju Tuđmana sam glasala jednom i nikada više.
Jesu li radnici voljeli Vaše pjesme?
- Jesu. I dan danas mi se obraćaju ljudi, pa se prisjećamo tih vremena kada nije bilo prezira kao danas. Hrvat si samo, ako si u HDZ-u i ako si katolik. Niste li to shvatili? No, neće me utjerati u taj tor. Na mojoj sahrani neće biti svećenika. To su sve lažni ljudi.
Vidim da držite sliku pape Ivana Pavla II. i križ u stanu.
- Voljela sam tog papu, a križ mi je poklonila jedna karlovačka kiparica i slikarica. Moj život je brzo prošao. Žao mi je što ne vidim dobro i što nisam ranije preminula.
Zanimljivo je kako tako teške stvari izgovarate radosno, smijući se.
- Razlog je u tome što se ne plašim smrti.
Kako ste to postigli?
- Ne znam. To je u meni. Ne vjerujem u popove i njihove lamentacije, ali vjerujem u Svemir koji skriva tajne među kojima se moja duša možda pronađe, no niti to mi nije važno.
Što ste htjeli poručiti naslovom „Bila sam mala ptica u velikom jatu“?
- Pa bilo je baš tako u mom slučaju. Svako može biti velik, a ja sam mala i s time sam zadovoljna. Ne težim veličini i slavi. Ne javljam se na natječaje, jednostavno živim sama, što je moj izbor. Doktor Plevnik kaže da je šteta što se ne želim upuštati u lobiranja i angažirati. Službeno sam posljednju knjigu izdala u vlastitoj nakladi, no to nije točno.
Netko Vas je donirao?
- Tako je.
O kome se radi?
- Hoćete li da Vam kažem?
Naravno.
- Ivan Stojković, bivši predsjednik SOUR-a, Složene organizacije udruženog rada „Jugoturbina“. Mlađi je deset godina od mene. Kada je došao u Jugoturbinu već sam bila tamo, a on mi je otkrio Đuru Sudetu kao pjesnika i tako smo komunicirali dok se nije oženio.
Koga ste sve voljeli od pjesnika?
- Najviše sam voljela Charlesa Baudelairea, voljela sam i Federica Garcíu Lorcu, Antuna Branka Šimića, Silvija Strahimira Kranjčevića, čiju knjigu nikada nisam imala, Vesnu Parun i druge ali sada, otkako ne vidim, ne čitam baš.
Kako su drugi kolege književnici reagirali na Vašu poeziju?
- Voljeli su me i cijenili. Mnogo ih je dolazilo kod mene u Karlovac. Znala sam kuhati kada bi dolazili. Dolazio je k meni i slovenski pjesnik Franci Zagoričnik, primjerice.
Rođen je u Dugoj Resi?
- Tako je. Odlazila sam i ja k njemu u Kranj, upoznala cijelu obitelj. Bio je prekrasan čovjek. Prespavao je kod mene u kuhinji jednom. Bio je jako jednostavan i skroman. Uvrstio me u pregled hrvatske ratne poezije u dvobroju Revije za zgodovino, literaturo in antropologijo „Borec“, broj 535-537.
U tom broju sudjeluje i Irena Lukšić.
- Tako je.
Vaša djela su tu objavljena uz bok djelima Vlade Gotovca, Arsena Dedića, Tonka Maroevića i drugih velikana.
- Tako je. Franci me jako poštivao.
Konceptualni umjetnik i slikar Nikola Vukmanić je u Dugoj Resi napravio mural posvećen Zagoričniku.
- To nisam znala. Franci i ja smo se jako voljeli. Nalazimo se na mnogo fotografija skupa, a to sam sve predala Gradskoj knjižnici „Ivan Goran Kovačić“.
Vaše prve pjesme je u časopisu „Svjetlo“, kojega je uređivao, objavio književnik Stjepan Mihalić?
- To je točno.
Po čemu ga pamtite?
- Po izuzetnoj dobroti, a i njegova supruga Zlata je bila takva. Bila je glumica. Možda ne bi mnogi kazali da lijepo izgleda, ali je imala predivnu dušu. U njihovu kuću na Gazi sam odlazila 25 godina. Imali su velik, ali skromno uređen stan. Gospođa Zlata je bila fantastična. Mihalić me jako cijenio i poučio me kako pisati, kako se ponašati. Bio je dva puta možda u mom stančiću. On i Plevnik su moja dva učitelja, doista su bili nesebični.
Jeste li poznavali Slavka?
- Bio je druga priča, prilično samoživ.
Kao Davor Gobac?
- Gobac to pjeva, a ovaj nije bio niti slika svoga skromnoga oca koji je često boravio u Konobi „Kostanjac“. Kada bih išla u grad, samo bih dojurila tamo i zagrlila ga. Zlati sam znala pomoći s kućanskim poslovima dok nije završila u staračkom domu. Mihalići i Plevnik su me jako usrećili, ostavili veliki trag.
Pišete li, unatoč obećanju da nećete više izdati knjigu?
- Ne, čim muza dođe, kažem joj doviđenja. No, ponekad sanjam da izdam desetu knjigu.
Kako izgleda proces pisanja?
- Stan je pun papira kada se raspišem. Imam dosta zapisa, no sada se bavim bolesnim očima. Možda ipak napišem desetu knjigu.
Kako biste htjeli da Vas grad upamti?
- Onako kako me opisuje doktor Plevnik, to je najrealnije. Napravila sam veliku knjigu uspomena s nastupa. Nadam se da će se to sačuvati. No, nisam optimistična. Branko Kućan je bio dobar pjesnik, no za njega nitko više ne zna. Plašim se da ću tako i ja završiti. Ne očekujem više ništa od nikoga. Kao mali čovjek sam zadovoljna i time što sam napravila.
