Leksikograf i književni kritičar Velimir Visković svojim je radom u Leksikografskom zavodu “Miroslav Krleža” i angažmanom u brojim časopisima i na drugim projektima toliko zadužio hrvatsku kulturu da je teško zamislivo kako bi ga netko htio sputavati u stvaralaštvu, kao i bilo koga drugoga, pogotovo na radnom mjestu. Međutim, upravo o tome svjedoči u svojoj knjizi “Rat za enciklopediju” koja je izašla lani u izdanju nakladničke kuće Vuković i Runjić. Rođen je u Drašnici pokraj Makarske 1951., a jugoslavistiku i komparativnu književnost diplomirao je 1973. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je i magistrirao. Od 1976. je zaposlen u Leksu, kako se Leksikografski zavod “Miroslav Krleža” popularno naziva. Bio je glavni urednik Krležijane, prve naše personalne enciklopedije. Posvećena je, naravno, Miroslavu Krleži, a obuhvaća tri sveska. Prije četiri godine je dovršio svoje najvažnije djelo, Hrvatsku književnu enciklopediju, čiji je glavni urednik. Koliko je trnovita bila njezina izrada prikazuje u knjizi koju je upravo predstavio na Polkaviewu kojeg su u Knjižnici za mlade organizirali Gradska knjižnica “Ivan Goran Kovačić” i Udruga za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka. Dostupan je i tonski snimak razgovora.
Kolega je pitao zašto dovodimo generala da govori o ratu. Odgovorili smo da ne dovodimo generala i da je to knjiga o mobbingu. Jesmo li u pravu?
Pa jest. Na zagrebačkoj promociji Igor Mandić je rekao da je to knjiga o radnom sporu. Grčka riječ polemos označava rat. Prema tome, riječ je verbalnom ratovanju koje se zbivalo 2006-07. godine. Uistinu jest riječ o radnom sporu i nekom obliku mobbinga. U knjizi iznosim dokumente, pa i pisma radnika Leksikografskog zavoda što o tome svjedoče. Svaka nova vlast postavlja novog ravnatelja i novog glavnog ravnatelja Leksa. Kad je Antun Vujić postao ministar kulture htio je imati kontrolu na Leksikografskim zavodom i doveo je trojicu od povjerenja, te Tomislava Ladana kao “kišobran” nad njima. Pozdravio sam Ladanov dolazak na čelo Zavoda, jer je iskusan leksikograf sa zanimljivom i obimnom biografijom. Bio je zainteresiran da budem zadovoljan tim rješenjem. Kad sam počeo raditi u Leksikografskom zavodu smjestili su me u njegovu sobu i dvije godine smo neposredno surađivali i sada taj iskusan, prekaljen i karizmatičan leksikograf dolazi na mjesto glavnog ravnatelja, pa sam bio uvjeren da ćemo nastaviti dobru suradnju. Prvo me upitao što želim raditi s obzirom da sam upravio završio poslove na Krležijani. Odgovorio sam da bih htio raditi Hrvatsku književnu enciklopediju. Izložio sam čitav plan i objasnio mu da takvih enciklopedija u svijetu nema. To može zvučati razmetljivo, no sve što donosi ta četvorosveščana eciklopedija hrvatske književnosti niti jedna enciklopedija stranih književnosti ne donosi. Osim tri tisuće biografija pisaca i tisuću interpretacija kanonskih djela hrvatske književnosti, imamo i tisuću članaka o stranim piscima koje tretiramo prije svega zbog njihove povezanosti s hrvatskom književnošću. Dakle, Williama Shakespaeara ne motrimo samo kao svjetskog pisca, nego iznosimo i podatke o njegovom utjecaju na hrvatsku kulturu, prijevode njegovih djela na hrvatski jezik i izvedbe njegovih drama u hrvatskim kazalištima. Dakle, obradili smo na takav način kontakte hrvatske književnosti sa stranim književnostima. Donosimo i članke o svim časopisima i o svim žanrovima u hrvatskoj književnosti. Mogu se napraviti dvije cjelovite povijesti hrvatske književnosti. Jednu bismo napravili tako da poredamo sve stilske epohe od srednjeg vijeka do postmoderne, a druga je mogućnost da obradimo sve žanrove. Uglavnom, u samom početku mi je Ladan izašao u susret. Problem je što je paralelno s Ladanom na dužnost ravnatelja izabran Vlaho Bogišić. Vujić ga je postavio kao svog čovjeka. U odnosu na komitetska vremena nije se mnogo toga promijenilo kada govorimo o kadroviranju. Došao sam u sukob s Bogišićem koji je bio na neki način ljubomoran na moj rad na tom projektu i uspio je neprekidnim poticanjem sukoba između Ladana i mene dovesti do toga da se otvoreno sukobim s glavnim urednikom. U taj sukob se uključio i Miljenko Jergović, Bogišićev šogor. Počeo je u izdanjima Europapress holdinga pisati tekstove protiv mene. Bogišić mu dostavlja neobjavljene tekstove iz enciklopedije na temelju čega ovaj piše kritike. Neobično je da se neobjavljena knjiga recenzira, a kamoli enciklopedija. Bogišiću, Ladanu i Jergoviću sam tada govorio da ću napisati knjigu o tom sukobu. Htjeli su zaustaviti rad na enciklopediji 2007. godine, mada je bilo realizirano oko 70 posto projekta. Tada sam osvijestio da moram ući u javnu polemiku i upotrijebiti dobre veze koje imam s medijima. Istodobno sam kontaktirao najvažnije suradnike na izradi enciklopedije kao što su Stanko Lasić, Viktor Žmegač, Milivoj Solar, Aleksandar Flaker i Maju Bošković-Stulli. To je uistinu krema hrvatske znanosti o književnosti. Svi su me podržali. Budući da premijer, tada Ivo Sanader, izravno bira glavnog ravantelja i ravnatelja Zavoda, bio je red da mu se kao poslodavcu prvo obratim, da mu opišem što se događa u Leksikografskom zavodu, da imam velikih problema u izradi projekta u koji je uključeno oko tri stotine suradnika, krema hrvatske znanosti o književnosti, da prijeti opasnost da se taj projekt ugasi i da ga zamolim da pomogne u njegovom spašavanju. Poslao sam pismo znajući da će, kada je nešto adresirano premijeru, a pogotovo tako moćnom i karizmatičnom kakav je bio Sanader, to izazvati veliku pažnju. Pismo sam odnio na sastanak žirija za dodjelu nagrade Jutarnjeg lista. Tamo sam ga pokazao kolegama. U žiriju je bio i Ivica Buljan, koji je tada bio urednik kulture u Jutarnjem. Znao sam da će, ako i ne objave pismo, ono izazvati pažnju javnosti i da će se početi pričati o tome da sam se obratio Sanaderu vezano uz situaciju u Leksikografskom zavodu i mobbing koji se vrši nad radnicima. Kad sam se odlučio javno istupiti kanio sam se baviti samo onime što se događa meni i mojoj redakciji. Međutim, obratili su mi se mnogi drugi. Primjerice, uvaženi akademik August Kovačec – dakle ne bilo tko – mi se obradio s pričom kako ga je Bogišić svojim šikaniranjem doveo do infarkta. Kovačec je bio tada glavni urednik Hrvatske enciklopedije, a ovaj ga je doveo do stanja izbezumljenosti. Rasplakao se kod mene. Pozvao sam ga da sa mnom nastupi na tiskovnoj konferenciji, no odbio je rekavši da bi bio prenapregnut, i zamolio me da ga zaobiđem, no da ustrajem u raščišćavanju stanja. Ivo Padovan mi se također požalio na probleme s Bogišićem. Jedna od čistačica mi je opisala u pismu što im je Bogišić sve radio. Sjajnom pjesniku i prevoditelju, inače Dugorešaninu, Nikici Petraku Vlaho je, zbog toga što je kasnio nekoliko puta po deset ili petnaest minuta na posao, promijenio bravu na vratima. Čovjek pred mirovinom stajao je tako pred vratima svojeg ureda nemoćan. Petrak je dobio Goranovu nagradu, najuglednije naše pjesničko priznanje. Kao prošlogodišnji laureat trebao je ići u Lukovdol da uruči nagradu novom dobitniku. Bogišić ga nije pustio iz čiste obijesti na autobus ujutro. Sat prije dodjele nagrade mu je rekao: “Hajde, sada možeš”. Petrak ne vozi automobil, no i da vozi, nemoguće je stići na vrijeme. Razljućen, Petrak je odustao od puta. Shvatio je to ispravno iživljavanjem osobe problematične psihe, nekoga tko se osjeća frustriran pred onima koji nešto rade, pa se iživljavanjem osjeća važnijim, značajnijim. To je vrlo zanimljiva pojava. Ne može se baš otvoreno govoriti o nečijoj psihičkoj bolesti, no životi dvije stotine zaposlenika mu je dato u ruke za poigravanje. Donosim u knjizi dopis naše sindikalne organizacije predsjedniku Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja Vilimu Ribiću u kojem se traži njegova intervencija. U tom dopisu navode se oboljenja, infarkti, zloćudni tumori… Zamolio sam sindikaliste da nastupe sa mnom na konferenciji za tisak. Pristali su, no dan prije tiskovne Ribić je došao pregovarati s Bogišićem. Dogovorili su da se radnicima isplate zaostaci božićnica koje Vlaho nije htio isplatiti, jer nije dobio sredstva ministarstva za to. Ispalo je odjednom da članovi sindikata u Leksu dobivaju po deset i pol tisuća kuna. Ujutro na dan održavanja tiskovne konferencije isplaćen im je taj novac dobiven prodajom dionica Zagrebačke banke koje je u svom pologu imao Leksikografski zavod kao jedan od članova-osnivača Zabe. Šef sindikata u Leksu mi je do samoga jutra tvrdio da će nastupiti na konferenciji za tisak, no sat prije njezinog početka, dok sam se pripremao za odlazak, na stubištu primjećujem žamor i zadovoljstvo leksikografa koji su u rukama držali kuverte s desetak tisuća kuna, što nije malen novac. Izravno su podmićeni, recimo to tako. Nekoliko radnika se ipak odvažilo da dođe na tiskovnu i opiše svoja iskustva. Među njima je bila jedna bibliotekarka. Ispričala je kako je Bogišić u biblioteci otkrio kako godišta časopisa nisu posložena kronološki, dakle, recimo, 1988. je prethodila 1987. Netko je naprosto uzeo godište časopisa i nije vratio na pravo mjesto. Bogišić je toliko pobjesnio da je pozvao šefa nabavke da stoji iza bibliotekarke koja mora do kraja radnog vremena, neka tri sata, stajati pred policom i gledati te krivo posložene časopise. To je oblik sadističkog ponašanja.
Zašto ga nije odbila?
Zaposlenici su se plašili. U početku se čak prijetilo otpuštanjima, no može se i kazniti odbijanjem dijela plaće, prebacivanjem na gori posao – postoji strah od autoriteta. U to doba se govorilo i kako je Leksikografski zavod prevelik i da su nužne racionalizacije. Kasnije se pokazalo da nije baš lako otpustiti radnika. Bilo je čak otpuštanja, pa su radnici ostali zaštićeni kolektivnim ugovorom. U knjizi donosim masu dokumentarnog materijala i niz polemičkih tekstova iz tog vremena. Prvotno sam kanio napisati knjigu po uzoru na polemička djela Miroslava Krleže “Moj obračun s njima” i “Dijalektički antibarbarus”, te “Čas anatomije” Danila Kiša, međutim pisao sam s odmakom od sedam ili osam godina. Već sam dugo urednik biblioteke autobiografske proze u Profilu, neposredno surađujem s Mani Gotovac, Mandićem, Branislavom Glumcem ili Radom Šerbedžijom, pa ih upućujem kako pisati autobiografsku knjigu. Nešto od tih uputa koje sam njima davao učinilo mi se da bih trebao upotrijebiti i u pisanju vlastite knjige, kako bi bila zanimljiva za čitanje. Stoga to moje djelo ima romanesku tehniku naracije, ali ima i dokumentarnog materijala. Nešto je između publicistike i beletristike. Trudio sam se da ništa ne bude izmišljeno, nego da iznesem svoju istinu. No, kada krenete u karakterizaciju likova i oblikovanje narativnih situacija, te dijaloge, ne funkcionira crno-bijela podjela likova. Morate “humanizirati” i protivnike, jer se radi o višeslojnim ličnostima. Čak i u prikazivanju Bogišića mora postojati crta topline, iako postoji i ta demonska. Kao pripovjedač ne smijem popovati svima. Imam poziciju generala koji je dobio rat. To realno jest tako, jer sam uspio pokrenuti Sanadera koji me uzeo u zaštitu i koji im je naložio da me moraju pustiti da završim ediciju. Ona se i pojavila, pa imam pravo misliti da sam pobijedio. No, morate imati distancu prema samome sebi. Morate i samoga sebe ironizirati. Primjerice, Jergović kontrolira Jutarnji list i mimo njega se ne može ništa objaviti. S njime sam imao niz polemika u beogradskim i zagrebačkim medijima po kojima smo se “preganjali”. Kada je izdana edicija, pojavio se u Jutarnjem listu tekst jednog mladog novinara s velikom fotografijom gospođe Vjekoslave Huljić, jer u enciklopediji imamo članak o njoj. Stoga smo kritizirani što smo dali prostor njoj ili Mili Budaku, a nismo Ivici Đikiću ili Predragu Luciću. Bio sam kod Zorana Kravara, svog zamjenika u enciklopediji, uistinu sjajne osobe, kada me zvala novinarka Lina Kežić i zatražila izjavu na tu temu. Održavao se tada Interliber i svi su na sajmu to komentirali. Konzultirao sam se sa suradnicima o tome zašto je V. Huljić uvrštena u enciklopediju. Izdala je četiri knjige za djecu. Dijana Zalar, koja je uređivala dio u enciklopediji koji se odnosi na književnost za djecu, rekla je da se radi o dobrim knjigama i da V. Huljić treba imati svoje mjesto u enciklopediji. Pohvalne članke o njezinoj književnosti pisali su prominentni kroatisti kao što su Milovan Tatarin ili Julijana Matanović. Dakle, V. Huljić je uvrštena kao netko tko već 20 godina piše za djecu i čiji su radovi uvršteni u školsku lektiru. Đikić nije ušao, a upravo je on prvi zamolio za intervju i Feral Tribune je pokrenuo čitavu lavinu pisanja u prilog enciklopedije. Sada ispada da sam zanemario ljevičara Đikića. No, članka o njemu nema, jer je prva njegova knjiga “Cirkus Columbia” objavljena 2004., a druga znatno kasnije, dok je naš kriterij da se u enciklopediji ne mogu objaviti autori samo jedne knjige. Uglavnom, tu nas je Jergović, odnosno njegov novinar “zeznuo”. Prigovaraju mi neki da sam ustaša. Oni koji me poznaju ili samo preko facebooka odražvaju kontakte sa mnom znaju da to ne stoji. Ne doživljavaju me baš kao ustašu, no tako me se prikazuje jer sam objavio članak o Budaku, iako je objavio dvadesetak knjiga i značajan je u hrvatskoj međuratnoj književnosti. Jest ustaša, ali se tu ne radi o davanju priznanja kao što je imenovanje škole ili ulice po njemu, nego samo o hladnom i objektivnom registriranju da postoji taj pisac i da predstavlja nešto. Ako bismo gledali po omjerima, Budak ima 150 redaka, a Miroslav Krleža pet stotina u enciklopediji, što govori i o preferencijama. Jergović je odlučio prokazati me kao ustašu. Prije toga, 2008., me napao u BH-danima. Izrekao je da sam velikohrvatski nacional-šovinist i da se znojim kao zvijer. Nazvao me tada Viktor Ivančić i ponudio da odgovorim na to. A što da odgovorim? Oni koji me poznaju u Hrvatskoj sada će osvijestiti koliki sam nacionalist s dna kace, a i ne škodi da se o meni malo i priča kao takvome. Istina je i da se znojim. Na to mogu jedino odgovoriti Jergoviću da ima neprirodno veliku glavu. Nije to razina polemike koja mi je zanimljiva. Nije mi bilo bitno što će reći Jergović, jer nije nikakav stručnjak za enciklopedistiku. Pisac je koji ima svoje mjesto u hrvatskoj književnosti, no u ovom slučaju se ne može pojaviti kao arbitar. Međutim, da se vratim na to kako ne smijemo raditi fetiš od svog rada niti idealizirati samoga sebe. Iako mi je napravljena nepravda objavom ogromne fotografije inače dobro držeće dame i sugeriranjem da je ona glavni pisac zastupljen u Hrvatskoj književnoj enciklopediji, poglavlje sam nazvao “Kokolo moj” po hitu Magazina. Što mi preostaje nego se zezati na svoj račun. Nužno je olabaviti kada se komentira iz naknadne perspektive. Sve što iznosim o mobbingu u Leksikografskom zavodu mi i danas zastrašujuće zvuči. Mogao sam navesti još desetak primjera. Primjerice, slučaj šikaniranja filozofa koji je doktorirao u Heidelbergu. U Leksu se sastanu različiti, pa i popiju pokoju čašicu. Vlaho je, kojeg su zbog strahovlade nazvali Straho-Vlaho, znajući da je to dio tradicije, uletio u sobu iz koje je čuo smijeh i poslao tog filozofa na vađenje krvi da se ispita količina alkohola u organizmu. Ovaj je otišao sa šoferom u bolnicu, a dežurni liječnik mu je rekao da mu ne pada na kraj pameti vaditi krv iz tog razloga i raspitivao se po čijem nalogu bi on to trebao napraviti, da mu to samo policija može narediti. Geograf Đuro Fabijanić je počeo uzvraćati Vlahi na njegova izderavanja. Bogišić je sav usplahiren sazvao sve glavne urednike i šefove odjela da im kaže kako je takvo ponašanje nedopustivo, da moramo sazvati podčinjene i objasniti im da se ravnatelj mora poštivati. Odgovorio sam mu da se ravnatelj prema podčinjenima mora ponašati ispravno, odnosno da se ne smije derati na njih. Posjeduješ li pravi leadership ili ne? Podivljao je na to i rekao da ne može razgovarati tako. Nije se usuđivao izravno sukobiti sa mnom, pa je pozvao moju tajnicu. Vlaha sam inače doveo u Leksikografski zavod, zbog čega su mi drugi prigovarali kasnije. Objavio sam 1983. knjigu “Mlada proza”. Bogišić je tada bio u tijesnoj sprezi sa Stipom Oreškovićem, predsjednikom omladinske organizacije, politički vrlo eksponiranoj ličnosti. Objavio sam tada kritički tekst o Goranu Babiću u Književnoj reči. Vlaho me napao na naslovnici Studentskog lista kao nekoga tko nije dovoljno ideološki pravovjeran i koji kritički propitkuje Babića, neprijepornu vrijednost lijeve misli. Nisam imao velikih problema zbog toga. Bio sam relativno mlad. Rekao mi je Ivo Cecić, tadašnji ravnatelj Zavoda, da ga je zvao Jure Bilić, član Predsjedništva CK SKJ, i raspitivao se o meni. No, Cecić me uzeo u zaštitu i nisam imao problema. Međutim, 1985. dolazi mu mladi novinar da s njime napravi intervju. Tada sam baš započeo projekt izrade Krležijane. Cecić me zvao i pita bih li primio mladog suradnika koji kaže da sam njegov kritičarski idol. Kad mi je rekao da se radi o Bogišiću, zbunio sam se, jer je prije par godina napisao uspaljeni tekst protiv mene. No, želiš se napraviti velik, širok, ne želiš biti zlopamtilo, pa sam pristao da dođe na razgovor, da vidim tu junačinu. Dođe Bogišić, sav skrušen, počne govoriti kako me redovno prati i da žali zbog teksta u kojem me napao i pitao me bih li ga mogao uključiti u izradu Krležijane. Propitao sam ga, da ustanovim koliko poznaje Krležin opus i uvidio da ga poznaje. Počeo je raditi, vrlo je umiljat, prekrasan, no u jednom trenutku mi je ispričao nešto na što sam zaboravio, ali sam se kasnije prisjetio tog razgovora. Valjda se htio predstaviti važnim, pa je spomenuo da je bio vodnik-stažist koji je završio školu rezervnih oficira u Bileći. Nakon obuke se odlazilo u garnizorne. Rekao mi je da je bio jako oštar – ako bi vidio u spavaonici da netko nije dobro zategnuo posteljinu, uzimao ju je i bacio u dvorište. Bio sam običan vojnik i samo sam čuo da postoje takvi manijaci. Vani je prašina u najboljem slučaju, može biti i blato, a samo jednom tjedno dobivaš čistu posteljinu. To uistinu govori o sadističkoj prirodi. No, u sedam ili osam godina koliko je radio u našoj redakciji nismo s njime imali baš nikakvih problema. Postoji i druga priča o njegovom početku u Leksu. Godinu nakon što je počeo raditi objavljuje se knjiga “Četiri dimenzije sumnje” s esejima J. Matanović, Miroslava Mićanovića, Krešimira Bagića i Bogišića koji mi je knjigu poklonio uz naznaku da me spominje. Nisam mogao vjerovati – uvrstio je tekst o mojoj knjizi kojeg je objavio 1983., ali bez negativnih sudova. Ostavio je 60 posto teksta, a umjesto negativnih je ubacio afirmativne sudove. Rekao sam mu da smo zaboravili na tu epizodu i da taj tekst nije uopće trebao objavljivati i da je smiješno što je od negativnog učinjen pozitivan tekst. Bilo je to poltronski s njegove strane, ali nisam primijetio da će se to razviti u oblik sadističke zloće u trenutku kada mu se povjeri vođenje organizacije s dvije stotine zaposlenih i da će iz čiste ljubomore raditi protiv projekta kojeg sam vodio i na kojem je radilo tri stotine suradnika. Kad kažem da je bio ljubomoran ispada da se pravim važan, pa se osjećam loše, jer se u knjizi složeno objašnjavaju mehanizmi i trudio sam se biti skromniji.
Zašto Leksikografski zavod “Miroslav Krleža” ima dva ravnatelja?
Na čelu Zavoda 1990., kad su nastupale političke i društvene promjene, bio je Vlado Pezo, jedan pametan Imoćanin. To je jedan od onih socijalističkih direktora koji bi jednako funkcionirao i na čelu Elektroprivrede. Nije specijaliziran za nešto, nego je “opći smjer”. Imao je svog zemljaka Antuna Vrdoljaka u Predsjedništvu Republike Hrvatske koji mu je bio veza. Dok je bio pomoćnik ministra kulture Stipe Šuvara brinuo se da Vrdoljak dobiva sredstva za snimanje filmova. Dakle, potegnuo je svoje veze, jer je bilo jasno da nakon političkih i društvenih promjena ne može ostati na čelu Leksikografskog zavoda, pa je predloženo da ostane ravnatelj, ali da se konstituira pozicija glavnog ravnatelja koju je obnašao akademik Dalibor Brozović, ugledni filolog. Franjo Tuđman ga je izravno postavio i Brozović je funkcionirao i kao politički i kulturni kišobran za Pezu koji je nastavio godinama još raditi tu vrstu posla. Ostalo je potom po inerciji da imamo dva ravnatelja. “Običan” ravnatelj je, recimo to tako, “izvršni direktor”, a glavni ravnatelj je reprezentativan, netko tko može raditi, ali i ne mora. To je na neki način počasna funkcija i sinekura. Glavni ravnatelj može upravo zbog te reprezentativnosti biti i osoba starija od 65 godina. Ladan je glavni ravnatelj bio sa 76 godina. Smrt ga je zatekla na toj funkciji. Kako je Bogišić bio na važnijem mjestu u proizvodnom procesu, Zagrebom se počelo govoriti kako Leksikografskim zavodom ne upravlja Ladan, nego Bogišić. Ta je glasina došla do glavnog ravnatelja. Naljutio se, sasvim opravdano, jer se stječe dojam da njegovo mišljenje nije bitno, nego se uvažava isključivo Bogišićev stav. Ladan je stoga u nekom društvu rekao: “Ma kakav Bogišić? On je samo moj major domus“. Za to je čuo Bogišić.
Što je major domus?
Onaj koji upravlja plemićkim imanjem. Dakle, Ladan je grof, a ovaj je upravitelj imanja. No, Bogišić je pokazao da zna zatomiti svoju taštinu, pa je nam je na jednom kolegiju rekao: “Uostalom, ovdje sam samo vaš major domus“. Pazio je da ne uđe u sukob s glavnim ravnateljem koji ga je ponizio, nego je to pretvorio u zafrkanciju: “Ja sam major domus koji se brine da u Zavodu ima dovoljno toaletnog papira, da se knjige šalju u tiskaru, a vama, gospodo, omogućujem da se bavite visokom znanošću i da stvarate svoje enciklopedije”. Dakle, ni Đavo nije tako crn kao što smo ga doživljavali. Literarni mehanizmi traže da likovi ne budu plošni.
Mile Sokolić: Kako ste to tada proživljavali? Je li Vam sada lakše govoriti o tome što se tada događalo?
Vlaho se, s obzirom da sam ga doveo u Zavod, klonio otvorenih sukoba sa mnom. U samome početku je rekao da ne može sa mnom pregovarati, nego je taj dio posla prenio na Ladana, a istodobno je raspirivao osjećaj ugroženosti kod Ladana u odnosu na mene. S glavnim ravnateljom je isprva suradnja bila harmonična, no ubrzo se pročulo – a možda sam se i hvalio, neću reći da nisam – kako počinjemo raditi na izradi Hrvatske književne enciklopedije koja je moje životno djelo. Potom su mi se za kratko vrijeme javili predstavnici triju novinskih redakcija i zatražili intervjue. Ti razgovori su objavljeni u Večernjem listu, Vjesniku i Jutarnjem listu. Stigla mi je poruka od Ladana da nije u redu da dajem toliko intervjua. To sam čak i prihvatio, no rekao sam mu i da ne mogu odbiti novinare kada zatraže razgovor sa mnom, jer mi drugi put neće izaći u susret. Napravio sam nekoliko loših poteza. Kad je Vlaho Ladana upozorio da će način izrade enciklopedije ugroziti Ladanov prestiž, da mu radim o glavu i da sam ohol, pa da dovodim autoritet u pitanje. Zatim su tražili da izmijenimo koncepciju, da to ne bude istraživačka enciklopedija, nego leksikončić s malim člancima, da moramo u potpunosti izmijeniti izgled enciklopedije. Približavala se četvrta obljetnica Ladanova vođenja Zavoda. Zamolio sam Vlahu – s obzirom da mi je i dužan, jer sam ga primio na posao – da se vratimo na moj koncept trosveščanog izdanja. Odgovorio mi je da Ladan to neće dopustiti, na što sam uzvratio kako Ladan ionako ide uskoro u mirovinu – tada je imao 73 godine. U istome trenutku sam shvatio da sam napravio veliku pogrešku. Rekao sam da Ladan treba u mirovinu i Vlaho me samo treba citirati da glavni ravnatelj pomisli kako ga tjeram u penziju. U Bogišićevoj reinterpretaciji je ispalo da želim smijeniti Ladana. Inače, priče o taštinama su zgodne. Tako me 2009. zovu iz Globusa sa željom da naprave veliku reportažu o skorom izlasku naše enciklopedije. Ninoslav Pavić, vlasnik EPH, je igrao zanimljivu igru. Prepustio je Jutarnji list Jergoviću i uistinu nas je ta novina stalno napadala. U isto vrijeme Pavić ne želi igrati samo na kartu Jergovića, a u krajnjoj liniji se poznajemo godinama, jer smo skupa radili u redakciji Studentskog lista gdje sam bio urednik kulture, a on zamjenik glavnog urednika. Stoga je odlučio podržati nas preko Globusa. Dogovorio se s Nenadom Polimcem, glavnim urednikom, da Darko Hudelist, njihov vodeći novinar, napravi reportažu o izradi Hrvatske književne enciklopedije. Ovaj je napravio veliku, prekrasnu, reportažu na punih sedam stranica. Pitao sam suradnika iz enciklopedije novinara Marka Grčića je li moguće da je takva reportaža napravljena bez Pavićevog znanja. Odgovorio je kako je to nemoguće. Broj ranije u Globusu je Denis Kuljiš napisao članak protiv Bogišića kojeg je prikazao kao nekakvog mahnitog luđaka, a sada se u narednom broju pojavljuje tekst o našoj enciklopediji u kojem iznosim kako će to biti trosveščana edicija. Dali smo novinaru čak i faksimile, dijelove prijeloma, da vidi kako će to izgledati. Nakon dva ili tri dana Bogišić, koji je već tada bio glavni ravnatelj, jer je Ladan u međuvremenu preminuo, saziva ravnateljstvo na temu koliko će svezaka imati enciklopedija. Predlažem tri sveska, jer imamo 270.000 redaka, svaki svezak ima oko 90.000 redaka. To je u okviru standarda. Vlaho odjednom kaže da ne mogu biti tri sveska. Odlazim ljut sa sastanka, nismo nikakav dogovor sklopili, odjednom trči za mnom novi ravnatelj Bruno Kragić i kaže mi: “Kako ne razumiješ? U intervjuu si rekao da će biti tri sveska, a on želi pokazati da ne može biti tvoja zadnja, nego da moraju biti ili dva ili četiri sveska”. Prihvatio sam četiri, nešto tanja. Svesci imaju po 70.000 redaka. Stoga, sada imate enciklopediju u četiri sveska. Sanader je postavio Bogišića za glavnog ravnatelja nakon naših spektakularnih svađa i nakon što je intervenirao i tražio da se nastavi rad na enciklopediji. Neki su mi objasnili da je Bogišić imao stare veze s Oreškovićem, koji je bio predsjednik Uprave EPH, medijskim koncernom koji je tada imao tijesne veze sa Sanaderom. I Jergović je, sjećate se, napravio grandiozni intervju sa Sanaderom. Navodno je EPH izlobirao, na iznenađenje čitave javnosti, da Vlaho postane glavni ravnatelj.
Borivoj Vitas: Ribić nije baš odigrao pozitivnu ulogu?
Za njega su govorili da je bio u tijesnoj sprezi s Bogišićem. Njegov sindikat je godinama koristio naše prostorije za svoje godišnje skupštine. Navodno su zajedno i studirali. Da jesu u nekoj vrsti sprege znamo po tome što je ogranak sindikata u Leksikografskom zavodu bezuspješno tražio od središnjice da reagira. Pritužbe su slane i Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. U jednom je trenutku Ribić od naše sindikalne organizacije zatražio da, ako baš želimo da središnjica reagira protiv Bogišića, svatko od nas mora doći u središnjicu i deponirati potpis. Naravno, kada su zaposlenici čuli što moraju učiniti, plus što su do njih dopirale informacije kako je Ribić povezan s Bogišićem, ustrašili su se i od 150 članova sindikata potpise je deponiralo samo 30. Postojala je, dakle, priča o povezanosti njih dvojice. Ribić stupa na scenu kada prijetim konferencijom za tisak. Koristi tada slabost ravnatelja, koji je ranije odbijao isplatiti zaostatke božićnica sa zateznim kamatama, jer mu ministarstvo nije doznačilo ta sredstva, da ih isplati. Tako je Ribić pokazao radnicima kako se, eto, može na fin način sve dogovoriti s upravom. Ribić je tako pridobio sindikalnu organizaciju na Bogišićevu stranu. Predsjednik sindikalnog ogranka je odbio govoriti na tiskovnoj konferenciji, iako je bilo dogovoreno da hoće. Međutim, nije od mene tražio da mu vratim dopise u kojem opisuje situaciju u Leksu. U knjizi donosim te dokumente koji govore o različitim oblicima šikaniranja i teškim posljedicama. Nekoliko osoba je nastradalo od kacrinoma, infarkta… Ne može se baš reći da je svaka od tih bolesti izazvana šikaniranjem, ali postoji ozbiljna sumnja u to. Izgledam od planine odvaljen. Bio sam besprijekornog zdravlja i nikada nisam bio u bolnici. S 55 godina završavam na operaciji žuči, a pojavi mi se i čir na želudcu. Te bolesti jesu psihogeno izazvane. Tajnica moje redakcije Vesna Radaković-Vinchierutti, koja je posebno šikanirana, dobiva rak, a imala je 51 godinu. Dobila je rak na plućima i bila je pušačica, pa se opet ne može tvrditi da je bolest posljedica šikaniranja. Moj zamjenik također oboljeva od raka, mada izuzetno zdravo živi… Ne može se otvoreno nekome reći da je sve to izazvao. Tri osobe su bile ozbiljno povrijeđene onime što je iznijela na tiskovnoj konferenciji bibliotekarka, koja se nije dala kupiti s deset tisuća kuna. Sindikalne materijale o šikaniranju sam podijelio, to je bilo objavljivano. Mimo mene je jedna skupina djelatnika organizirala svoju konferenciju za tisak na kojoj su iznosili slučajeve šikaniranja. Kolegici koja je invalid Bogišić je odbio supotpisati zahtjev da joj se osigura parkirališni prostor, jer “ne može ona imati parkirališno mjesto tik uz parkirališno mjesto ravnatelja”.
Borivoj Vitas: Je li Bogišić i dalje ravnatelj?
Nije. Unatrag tri godine je smijenjen. Bilo mu je obećano da će dobiti diplomatsku službu, no tadašnja ministrica Vesna Pusić je rekla da svi znaju da je lud, a da ionako ima previše luđaka u diplomaciji.
No, i dalje radi u Leksikografskom zavodu s Vama. Kako izgledaju vaši susreti?
Nije baš da nešto puno razgovaramo. Uzbuđivao se kad je čuo da knjiga izlazi. Pokušao je djelovati na izdavača da povuče knjigu. Nije mu jednostavno, vjerujem. Djelo ostaje i o njemu se dosta govori. Prva naklada je prodana. No, danas ne možete niti kontrolirati kolika je prodaja. Imam iskustva s time. Odjave od knjižara koje primate nisu povezane s isporukom novca kojeg naplatite. No, u svakom slučaju knjiga ima dobar odjek. Ranije sam objavljivao knjige eseja i književnih kritika. Reakcije na njih su bile ohlađene, prilaze vam, čestitaju i slično. Sada mi se događaju emotivne reakcije čitatelja. Zaustavljaju me u tramvaju, kazalištu, na ulici… Zanimljivo – a to mi je jako drago, jer je to pohvala vještini pisanju – urednik kulture u crnogorskom listu Vijesti Balša Brković, sin književnika Jevrema Brkovića, objavio je duplericu o knjizi. Javlja mi da je oko 21 sat krenuo čitati pred spavanje, a da je naposljetku čitao do pet sati ujutro. Anja Šovagović, s kojom nisam politički istomišljenik, ali se poznajemo i cijenimo, mi je poslala SMS u kojem kaže da sam napisao triler i da se sa suprugom Draganom Despotom otima za knjigu, tko će je više čitati. Nekidan na premijeri Figarova pira Naima Balić, nekadašnja doministrica, mi je rekla da nije mogla prestati čitati. Vrlo je emocionaliziran odjek. Nikada nije bila takva reakcija na neku moju knjigu. Mnogi mi kažu da su prošli slične situacije u životu. Ne bave se leksikografijom, ali vidite tako koliko je mobbing učestao, pogotovo sada kada živimo nemilosrdni kapitalizam u kojem se zaposlenici nemaju niti pravo braniti. Imao sam neke medijske veze, poznat sam, pa sam mogao napraviti konferenciju za tisak, ali što da učini jadna bibliotekarka koja je satima morala zuriti u krivo posložene knjige ili kolegica kojoj šef nije htio supotpisati zahtjev da joj Grad osigura parking.
Mile Sokolić: Kako je Jergović reagirao na objavu knjige?
Jergović stalno vodi ratove sa mnom. Prije godinu me na dvije stranice u Jutarnjem listu optužio da sam štovatelj Ante Pavelića. Da sam napisao neke tekstove kao ministar kulture Zlatko Hasanbegović, možda bih se i uzbuđivao i tražio da se dokumentiraju takve tvrdnje i tvrdio da sam samo “antiantifašist”. Glupo mi je kada me tako optužuju. Često na njegove napade u Jutarnjem listu odgovaram preko facebooka. Dosta sam aktivan na toj društvenoj mreži i imam oko pet tisuća prijatelja. Ranije bih morao moliti nekoga na nekom portalu da objavi moj odgovor, jer su me odbijali u redakciji Jutarnjeg lista, a sada odgovorim na facebooku. Mnogi ne primijete njegove napade na mene, očigledno se tiskani mediji sve manje prate, pa me pitaju zašto se toliko bavim Jergovićem. Samo odgovaram na to što me potkačio. Knjigu nije prokomentirao. Očigledno su Bogišić i on odlučili da ne napadnu javno knjigu, jer znaju da bi joj samo napravili dodatnu reklamnu. Možda im to i nije najgora taktika.
Mirjana Cibulka: Na kojoj je funkciji Bogišić u Leksikografskom zavodu?
Leksikografski je savjetnik. Ima najvišu leksikografsku plaću. Na početku je bila otvorena opcija da postane konzul u Kotoru ili nešto slično, ne znam na što je već aspirirao, no kad je ta opcija propala, ponudili su mu da započne izradu leksikona o Dubrovniku. S obzirom da je iz Konavala, to bi bio lijepi piece of cake. Mogao bi se tako pred lokalnom sredinom istaknuti kao autor koji ostavlja bitan trag u povijesti Dubrovnika. Međutim, izgleda da pati od neke vrste nesigurnosti. Ne usuđuje se sam ući u takav projekt, pa je izrazio želju da bude glavni urednik Hrvatskog biografskog leksikona, jer bi imao mrežu urednika i pomoćnika, a samo bi potpisivao što su drugi napravili. Dio zaposlenika se plaši da bi u novoj političkoj konstelaciji, sada nakon promjene vlasti, mogao postati ponovno glavni ravnatelj. Može se dogoditi da se opet umili nekome. Zanimljivo je kako se umiljavao. To je oblik socijalne intelegencije. Bogišića je na čelno mjesto Zavoda dovela lijeva vlast. Kada je HDZ pod Sanaderovim vodstvom pobijedio na izborima, mora se približiti toj opciji. Novom premijeru kreće iz minus pozicije, budući da je Sanader s Antom Stamaćem svojedobno objavio antologiju domoljubne lirike “U tom strašnom času”, a Bogišić je na nagovor Slobodana Prosperova Novaka, koji je tada nešto ratovao sa Stamaćem i Sanaderom, napisao negativnu kritiku te antologije. Dakle, Bogišić sa Sanaderom ima “minus popudbinu”. No, započinje niz okršaja, što govori o nekoj vrsti njegove inteligencije. Izazove, recimo, sukob unutar Matice hrvatske gdje se predstavi kao zagovornik proeuropske sanaderovske linije nasuprot ognjištarskom nacionalizmu Igora Zidića. Poliglot Zidić ispadne tako ognjištarac, a ovaj sanaderovski orijentirani intelektualac. Odlučeno je da Zavod radi Arheološki leksikon. Kome je Bogišić ponudio da bude glavni urednik? Pa Mirjani Sanader. Zna se tko drži tri ugla kuće. Bila je dovoljno korektna da to ne prihvati, nego je ponudila da njezin kolega s fakulteta Aleksandar Durman napravi izdanje o arheološkim nalazištima u Hrvatskoj, što je korektno uradio. No, ta Bogišićeva ponuda je bila oblik približavanja Sanaderu. Zavod je tada baš izdao Hrvatsku likovnu enciklopediju koja još nije bila tržišno eksploatirana, ali je mudri, pametni, lukavi, prepredeni i prefrigani Bogišić ponudio da se edicija “razbije” u nekoliko svezaka i ponudi za prodaju na kioscima s Vjesnikom. Odjednom Bogišić postaje kolumnist Vjesnika. Te kolumne nitko nije kužio, jer piše užasno konfuzno. No, primjećivalo se da hvali Sanadera. I hvalio ga je iz broja u broj dok nije počeo figurirati u njegovoj blizini. I meni je imponiralo kada mi se ulagivao pokušavajući se zaposliti u Zavodu. Moje kolegice Vesna i Jasna, kojima sam posvetio “Rat za enciklopediju”, su me stalno zezale kako je Bogišić bio prilično neuredan u ispunjavanju obveza. Svakog smo ponedjeljka imali sastanak redakcije, a one su mi govorile: “Velimire, kako te vozi. Kad nema ispunjenu normu, počne hvaliti neke tvoje radove ili intervjue”.
Zašto je Ladan podržavao mobbing?
Trebalo ga je poznavati. Bio je osoba mnogih vrlina, velikog znanja, ali goleme taštine. Kada ulazite u starije godine taština buja. To će se vjerojatno i meni dogoditi, ako doživim te godine. Postaneš tada jako osjetljiv. Bogišić je godinama radio sa mnom. Osjećao je neku vrstu zavisti i to se očitovalo u nekim budalastim stvarima. Kolegice su mi govorile da svaki put kada odem iz ureda sjedne za moj stol. Bilo mi je to šašavo, ali ga nisam u tome htio onemogućiti, jer smo uistinu u toj redakciji imali obiteljski odnos i kada bi Vlaho sjeo za moj stol kao da je sjeo moj vlastiti sin. Nikad nisam mislio da bismo mogli doći u sukob. Godinama sam pričao o tome da bih htio započeti s radom na Hrvatskoj književnoj enciklopediji. Nije htio ugasiti taj projekt, nego me istjerati iz njega, pa, kada je već sav posao manje-više obavljen, pojaviti se kao spasitelj i preuzeti zasluge. Kao vrlo vješt manipulator, Vlaho je shvatio da je njegova pozicija takva da vrlo jednostavno može ostvariti svoje namjere tako da neprekidno podmeće klipove u odnosu Ladana i mene. To je jako dobro funkcioniralo, jer sam dvadesetak godina mlađi, prilično eksponiran i Ladan se na neki način zbog toga osjećao ugroženo. Imali smo okršaj na početku afere u emisiji na Novoj TV koju je tada vodila Hloverka Novak-Srzić. Uredila je jednosatnu kontakt-emisiju u kojoj je bilo petoro sudionika. Žestoko smo se tu pokefali Ladan i ja. Odjednom mi je počeo prigovarati da sam nedovoljno posvećen izradi Hrvatske književne enciklopedije, jer istodobno radim nekoliko drugih poslova, između ostalog uređujem Sarajevske sveske. Bio sam začuđen. Da mu ponude da u njegovoj Bosni – jer on je Bosanac – da bude glavni urednik jednog časopisa, bi li to uistinu odbio? Smatrao sam to nesklapnim s onime čime se čitav život bavi. Odgovorio sam mu da svatko kome se ponudi da bude glavni urednik u nekoj od bivših država, da je to neka vrsta počasti, a ne i smetnja osnovnom poslu. Tih godina nisam išao niti na jednu promociju ili tribinu, a da sam žrtvovao radni dan. Svakog dana sam bio na radnom mjestu od devet do 19 sati. Nikada nitko u redakciji za te prekovremene sate nije dobio niti kunu honorara.
S obzirom da ste mu “zaprijetili” da ćete napisati ovu knjigu, jeste li je poslali Bogišiću?
Nisam. Bilo bi to cinično. Knjiga je i vrijednost. Moram je kupiti da je poklonim, a nije to zaslužio. Neki su me pokušavali nagovoriti da odustanem od knjige, pa i izdavača, koji je odgovorio da će netko drugi izdati djelo, ako ga on ne izda. Znam da sam ušao na područje vrlo osjetljivih odnosa. No, zanima me autobiografski žanr, a u autobiografijama govorite i o onima s kojima ste se sukobljavali. No, nije ovo knjiga samo o sukobljavanju. M. Gotovac je rekla da je ovo prije svega knjiga o prijateljstvu. Mnoge stranice knjige posvećene su prijateljstvu sa Zoranom Kravarom, sjajnim čovjekom kojem ću posvetiti ovu knjigu. Posvećene su i Jasni i Vesni, suradnicama koje me niti jednog trena nisu pustile da ostanem sam. To je knjiga o mukama kroz koje smo prošli, iz kojih smo neki od nas sretno izašli, ali i knjiga o prijateljstvu. Bilo bi mi jako drago, ako bi netko to osjetio.
Mare Kušan: Kako Vam je bilo raditi s Dževadom Karahasanom?
Vrlo je inteligentan čovjek goleme erudicije. Imate pisce koji dopuštaju da s njima raspravljate unaprijed, da im pomažete. Dževad ima u glavi gotov projekt. Vrhunski je erudit. Posebno ga zanima sraz religija i svjetonazora. Uistinu je enciklopedijske pameti. Kad se vidim s njime najradije bih šutio – a vidite da sam pričljiv dosta – i slušao. To je velika mudrost.
Mare Kušan: Hoćemo li ga vidjeti uskoro u Hrvatskoj?
Ima drugi domicil u Hrvatskoj, jer je nedavno kupio stan u Puli.
Mare Kušan: Hoće li biti hrvatskog izdanja trećeg nastavka o Omeru Hajamu?
Pojavilo se bosansko izdanje. Nisam mu to mogao, nažalost, tiskati, jer se Profil našao u financijskim problemima. U proljeće sam dobio tu knjigu, no nisu pokazali interes za objavljivanje s obzirom da su u novčanim problemima, a da se Karahasonove knjige prodaju u tristotinjak primjeraka.
Mare Kušan: Zašto nije dovoljno cijenjen?
Ima njegovih djela koja su bila izuzetno prodavana kao što je, primjerice, “Dnevnik selidbe”. Karahasan je napravio veliku svjetsku karijeru. Objavljuje u Suhrkampu, vodećem njemačkom izdavaču. Prije desetak godina sam bio na frankrurtskom sajmu. Suhkamp je imao pano s velikim portretima svojih glavnih autora, a većina su bili nobelovci. Među njima je bio i Dževadov portret. Jedan je od vodećih europskih intelektualaca. Izuzetno je pametan čovjek, no naša publika ne voli tu prepametnu literaturu. Nekome se velika pamet pojavljuje i kao opterećenje.
Miroslav Katić: U kojem smjeru će se razvijati leksikografija i Leksikografski zavod “Miroslav Krleža” posebno?
Gase se tiskana izdanja Britannice i Brockhausea. Naš pandan tim enciklopedijama, Opća enciklopedija, je izašla u više od 200.000 kompleta. Četvrto izdanje Opće enciklopedije prodano je u pet tisuća primjeraka. Danas je na internetu, jer gotovo da više nema smisla izdavati tiskana izdanja općih enciklopedija – ne mogu izdržati konkurenciju Wikipedie. Mogli smo reći prije sedam ili osam godina da je Wikipedia loša, da je rade amateri, no čak je i hrvatsko izdanje dopunjeno i usavršeno. Postoje administratori, a oni su u biti redaktori tih knjiga. Vrlo često sveučilišni profesori, dakle vrhunski stručnjaci, pišu članke na Wikipediji. O engleskom ili američkom izdanju uopće neću niti govoriti. S druge strane, a moram to reći, nažalost, kao ljubitelj enciklopedija i netko tko živi s enciklopedijama čitav život, a knjigu doživljava kao artefakt – volim miris knjige i volim listati knjigu – kada nešto pišem i trebam brzo informaciju, lakše mi je kliknuti na Internet i posjetiti potražiti informaciju, nego posegnuti za tiskanim izdanjima enciklopedija koje su mi nadohvat ruke. Još neko vrijeme će biti potrebe za specijalističkim izdanjima u tisakom formatu. Kada smo objavili Hrvatsku književnu enciklopediju Robert Perišić je došao napraviti intervju sa mnom. Rekao sam mu da vidim mogućnost komercijalne eksploatacije ove enciklopedije, jer 70 posto podataka u njoj, pogotovo ono što se odnosi na staru književnost, nije prisutno na internetu. Pogledao me iskosa. Veliki je fan interneta. Rekao mi je da će već sutra “manijaci” prenijeti informacije iz naše enciklopedije na Internet. Neko vrijeme se mogu tiskati specifična izdanja kao što su regionalne enciklopedije, specifični leksikoni kao što su o Marinu Držiću ili Antunu Gustavu Matošu, a bilo bi lijepo i da se o Tinu Ujeviću izradi. Međutim, jedina moguća specijalizacija Zavoda će biti da nema više 140 zaposlenih i da radi na proširivanju i dopunjavanju naših kapitalnih edicija i informacija o Hrvatskoj, hrvatskoj kulturu i hrvatskoj povijesti, dakle da neprekidno “filaju” Internet i naša izdanja na internetu novim podacima. To nije samo problem leksikografije. Što tehnološke promjene donose bibliotekama? Što u trenutku – a taj će trenutak vrlo skoro doći – kada periodika ili fundusa biblioteka bude u cjelosti prisutna na internetu? Tada će čitaonice biti potrebne samo onima koji nemaju mjesto za čitanje i rad.
Neven Cetinjanin: Želi li se Leksikografski zavod baviti multimedijalnim projektima, snimanjem kratkih dokumentarnih filmova, da se bavi i videom?
Moguće je. Ne znam hoćemo li snimati filmove. Leksikografsku karijeru pomalo privodim kraju. Ima mladih i sposobnih u Zavodu. Prije 40 godina sam se zaposlio u ondje i bio sam siguran da ću u Leksu dočekati mirovinu. Volio sam taj posao. Da mi je netko prije deset godina rekao da će se ugasiti Britannica i da neće postojati leksikografija, ne bih vjerovao u to, a vidimo da se to događa. Sjećam se da sam kao mladi pisac odlazio u novinske redakcije i tiskare. To mi je bilo fascinantno. Ti grafički radnici su najčešće bili pijani, ali su tako vješto operirali olovnim slogovima, da me to šokiralo. Tko bi rekao da će to tako brzo postati zastarjel način rada. Već se osamdesetih godina prelazi na računalni tisak i odjednom je jedna vrsta poslova iščeznula. Neće nestati enciklopedije. Internet je jedna velika enciklopedija. Takva vrsta posla ne iščezava. No, to prestaje biti profesija, a postaje uzgredni posao sveučilišnih profesora i diletantima koji su imali ambicije pisati leksikografske članke. Danas to rade oni koji ne žive od pisanja leksikografskih natuknica. Sjećam se kako je Kravar imao fascinantnu kolekciju originalnih CD-ova klasične glazbe. Nije priznavao ništa osim klasične glazbe. Potrošio je na opremu stotinu tisuća eura, od svukuda je nabavljao albume. Prije četiri ili pet godina sam mu rekao da sve što ima u fonoteci može skinuti s interneta. Dosta se kužio u Internet, ali to nije htio prihvatiti. Teško se suočiti s time da nešto u što si uložio čitav život biva potpuno obezvrijeđeno.
