Goran Jurić: I operni pjevači su dio radničke klase

Autor: Marin Bakić

Goran Jurić

Član Bayerische Staatsoper iliti bavarske državne opere, operni pjevač, bas, Goran Jurić boravi u rodnom Karlovcu. Ovaj 32-godišnjak je već iskusan u svom poslu. Ne samo da je ostvario mladenačke snove da postane operni pjevač, nego je vrlo brzo iz svog Skakavca skočio do europskog vrha klasične glazbe. Naravno, uz puno truda i odricanja, ne preskačući stepenice. Nastupao je na glasovitim europskim pozornicama poput venecijanskog kazališta La Fenice, rimskog Teatro dell’Opera, madridskog Teatro Real, opere u Grazu i tako dalje kao nositelj važnih uloga u operama kao što su Sarastro u Čarobnoj fruli, Komtur u Don Giovanniju, Banco u Macbethu, Ferrando u Trubaduru, Sparafucile u Rigolettu, kralj Heinrich u Lohengrinu, Colline u Bohemima. Timur u Turandot i tako dalje uz orkestre kojima su ravnali Zubin Mehta, Riccardo Muti i drugi dirigenti. Nagrade koje je osvajao potvrda su da je ispravno postupio kada je napustio studij kemije i upisao Muzičku akademiju te studij talijanistike i fonetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u namjeri da se posveti opernom pjevanju. Dobitnik je Dekanove te posebne Rektorove nagrade. Prije deset godina je ostvario prvo mjesto na Državnom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa u Dubrovniku, a prije pet godina mu je uručena druga nagrada na Međunarodnom natjecanju pjevača “Mikuláš Schneider-Trnavský” u Trnavi. Tada je dobio i posebnu nagradu Slovačkog narodnog kazališta iz Bratislave i Češkog narodnog kazališta iz Praga. Iste godine dobiva prvu nagradu na Međunarodnom natjecanju “Iris Adami Corradetti” u Padovi. Zaslužio je i nagradu Hrvatske glazbene mladeži za najistaknutije ostvarenje mladoga glazbenika u 2012. godini “Ivo Vuljević”. SpiKA 19

Kako komentiraš smrt Arsena Dedića?

  • Otvorio sam jednog dana facebook, vidio da svi na svoje zidove postavljaju Arsenove pjesme i zaključio da to nije dobar znak. Čim vidim pet ili šest news feedova od istog autora, nije dobar znak.

…još ako piše RIP?

  • Odmah sam nakon četvrte ili pete objave shvatio da vijesti ne mogu biti dobre.

Zašto Hrvati uopće pišu RIP – rest in peace – kad netko umre? Zašto ne pišu PUM – počivao u miru?

  • A dobro, to je jedan od brojnih anglizama u našem jeziku, kap u moru. A može biti i latinsko RIP – requiescat in pace, istog značenja. Vidio sam na portalu Index anketu na temu bi li trebalo zagrebački aerodrom nazvati po Arsenu Dediću. To je kul ideja i ta anketa je super. Uvijek kad netko od zaslužnih umre, raspiše se po društvenim mrežama, pišu se panegirici i to mi je uvijek bilo čudno.

Narikače?

  • Čitav je reljef reakcija – od površnih do dubljih koje ispisuju oni koji su obožavali djela preminulih.

Voliš li Arsenovu glazbu?

  • Volim. Bio je vrlo zanimljiva ličnost. Oplakuju ga u svim bivšim jugoslavenskim republikama i šire. Bio je vrlo autentičan autor koji je Hrvatsku uveo u svijet šansone na sebi svojstven način. Umjetnički je obradio hrvatsku stvarnost pod utjecajem europske šansone. Bio je na našoj popularnoj glazbenoj sceni najobrazovaniji i najsvestraniji glazbenik. Skladao je, pisao stihove, diplomirao je flautu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, kao i Tereza Kesovija…

Zajedno su studirali.

  • To ne znam. Postoji tonski zapis njihovog zajedničkog nastupa kada su svirali flaute na koncertu u Koncertnoj dvorani “Vatrolsav Lisinski” u Zagrebu sa simfonijskim orkestrom. Iza njega ostaje praznina, ali oplakivanje tog “kratera” nije baš na mjestu. Svakog dana se stvaraju novi glazbenici. Žao mi je što je preminuo, no njegova je glazba ostala i posezat će se za njome.

Jesu li studenti Muzičke akademije slušali Arsena, raspravljali o njegovoj glazbi dok si studirao?

  • Jesu. Mladi kompozitor Srđan Dedić mi je predavao na akademiji. Sad živi u Zagrebu, a živio je ranije u Nizozemskoj i Japanu. Odličan je profesor. Bio je rod s Arsenom, pa nam je pričao o njemu. Mnogo je onih koji vole šansonu, a domaća zadaća svakoga tko voli šansonu je da “pročešlja” Arsena. Simpatična mi je priča kako je neko dijete reklo Arsenu: “Vi ste Arsen Dedić i Gabi Novak”. Njihovi zajednički nastupi sa svojim sinom džez klaviristom Matijom Dedićem su bili odlični. Za Arsena je specifična njegova karizma i njegov sarkazam. Čini mi se da bi se, kad bi mogao, sprdao s ovim silnim izljevima…

…nježnosti…

  • Da. Zatražio je da ga sahrane u krugu obitelji i to je dobra stvar, jer je spriječio time naš “folklor” za prigode kad premine netko važan.

Tko je u hrvatskoj klasičnoj glazbi “Arsen Dedić”?

  • Ona se dijeli na dva dijela. Jedan je stvaralački kojeg čine skladatelji, a mi ostali smo reproduktivni umjetnici. “Oživljavamo” note na papiru. Ima kolega koji su završili teoriju i kompoziciju i koji skladaju i izvode svoja djela. Kad ste skladatelj u klasičnoj glazbi, morate skladati ponekad i više od deset do dvadeset usporednih linija – za svaku sekciju instrumenata jednu – i nije to baš lako, dapače zamorno je. Nije to samo skladanje za ritam-gitaru. Duže se to studira i postoje pravila struke, jer klasična glazba dosta počiva na tradiciji. Svaki se skladatelj osvrće na ono prije njega tako da tradiciju dalje njeguje ili kritizira, dekonstruira, totalno uništava, da joj se ruga… Operni sam pjevač i ne pjevam u drugom stilu. Barem ne javno. Nisam siguran da klasičan glazbenik može biti poput Arsena. Potrebno je imati i Arsena, ali i klasične glazbenike. Kada je netko kantautor, kada samostalno sklada i izvodi glazbu, ima slobodu, ali ne dolazi u priliku da radi u velikim kolektivima. Veliki kolektivi imaju svoje zakonitosti. Veliki orkestar treba uskladiti i ta njegova energija, silina, zvuk je nešto posebno i nije za intimnije prostore. Isto tako, mi klasični glazbenici se možda ne možemo tako filigranski izražavati kao neki kantautor koji nastupa samo sa svojom gitarom i koji ponire duboko u osjećaj izražen u potpunosti vlastitim sredstvima

Postoji li u hrvatskoj klasičnoj glazbi pojedinac koji je odredio žarn, čitavu scenu kao što je Arsen kao šansonjer napravio?

  • Postoji, a to je Institucija. Klasična glazba je institucionalno zaštićena. Možda neklasična glazba nije na takav način.

Misliš na neozbiljnu glazbu?

  • Pa nije neozbiljna, nego neklasična.

Imamo ozbiljnu i neozbiljnu glazbu.

  • Bolje mi zvuči izraz zabavna glazba.

Dakle, postoje ozbiljna ili nezabavna glazba i neozbiljna ili zabavna?

  • Pa ozbiljna uistinu jest ponekad nezabavna. Sve ovisi o okviru kojeg postaviš. Naći ćeš zasigurno glazbenika kojeg ćeš moći postaviti u bilo koju od tih kućica ili kategorija – neozbiljne i nezabavne, neozbiljne i zabavne, ozbiljne i nezabavne, ozbiljne i zabavne… Treba se pozabaviti time. Nije loša podjela. Oni koji nisu završili akademiju i nisu u direkcijama, agencijama, simfonijskim orkestrima i slično nemaju institucionalno zaleđe, pa su jake osobe nosioci. Tako je donekle i s Arsenom, koji je kao pojedinac bio institucija, a i akademski se obrazovao. Takve ličnosti udare pečat i zasjaje, što nije nemoguće u svijetu klasične glazbe, sjetimo se samo Marije Callas, Luciana Pavarottija, Mutija i ostalih. Mi kroz osnovnoškolsko, srednješkolsko i akademsko obrazovanje, a potom i kroz rad u kazalištima i sličnim institucijama, uvijek imamo institucionalno zaleđe. To je naslijeđe starog sistema. Danas je sve više freelancera i u glazbi i u ostalim poslovima postoji trend agencijskog rada koji baš i nije najspretniji i najsretniji. Nisam četiri godine već u Hrvatskoj i sad vidim da su se pojavili glazbeni agenti.

Što to znači?

  • Traže poslove pjevačima.

To su menadžeri?

  • Upravo tako. Postavljaju se između glazbenika i poslodavca kao koordinatori i ubiru postotak. Hrvatska je premala da bi u hrvatskim institucijama za hrvatske radnike to postojalo. To je nepotrebno. Riječ je o smanjivanju prava radnika. Pošto-poto glazbenici u Hrvatskoj žele postati dio neke agencije koja će pregovarati o njihovim angažmanima s instiucijama i ustanovama. Imam agenciju, ali to je zato što djelujem na međunarodnoj sceni i nemam vremena dogovarati se s kazalištima i sređivati audicije. Imam jako puno posla. U Hrvatskoj je tržište puno manje i logistika je manja i nježnija, pa je to ovdje nepotrebno. To nije dobro. Klasični glazbenici imaju puno bolje institucionalne okvire od zabavnjaka iako ni to samo po sebi nije jamstvo posla, dapače, mnogo mladih odlazi u inozemstvo. S druge strane, hard core estrada, glazbenici s područja komercijalne zabavne glazbe, zarađuju, čini mi se, poprilično.

Zaradi li Sandra Afrika više od tebe?

  • Da. Ima dvadesetak tisuća fanova na facebooku, a ja oko 500.

Arsena su podbadali da Thompson, za razliku od njega, puni stadione, na što je ovaj odgovorio: “Pa neće ni taj kazalište”.

  • Pa to stoji i to je čista računica. Konačna bilanca govori za sebe. Ova anegdota oslikava situaciju, tako da vjerujem da S. Afrika zarađuje više od mene. Opet, više zarađujem u inozemstvu od svojih kolega klasičnih glazbenika u Hrvatskoj, a volio bih da se njihov položaj poboljša.

Jedan si od rijetkih Karlovčana sa člankom na Wikipediji. Niti u jednom drugom članku – ne nužno o Karlovčanima – nisam primijetio da je istaknuta rodna regija. Za Arsena će pisati da je rođen u Šibeniku, a neće se posebno naznačiti da je rodom iz Dalmacije. Kod tebe piše da si rođen u Karlovcu, ali je posebno naglašeno da si rodom s Korduna. Imaš li ideju zašto je to istaknuto?

  • Volim za sebe reći da sam Kordunaš. Kordun je postao mistična regija, gurnuta ispod tepiha.

Kao neka regija iz Gospodara prstenova ili sličnih fantastičnih djela?

  • Tako nekako. Ili kao iz Game of Thrones – tamo žive čudni koji upravljaju hladnim zemljama. Pojam Korduna se gubi u medijima.

Često je pogrdan.

  • Da. To je hrvatska etnogeografska regija koja se često cijepa, pa se, primjerice za Slunj navede da je lički grad, što nije u redu. Uglavnom županije nose ime po svojim regijama, ali ne i Karlovačka županija, koja se poput Zadarske ili Varaždinske naziva isključivo po svom glavnom gradu. Postoje kod nas dvije mikroregije – Pokuplje i Kordun, no to se baš ne ističe. Nije to presudno, ali jest zanimljivo. Pojam Korduna se baš izbjegava. Očito se na Kordunu nema što brendirati. Lika je već dosta izbrendirana, a pripala su joj i Plitvička jezera, pa prodaju drvene zdjele, ličke kape, pjevaju o ličkom medvjedu…

Što Kordun ima?

  • Mogu reći što nema. Žao mi je što više nema prugu Karlovac-Sisak. To je bila aorta kraja. Njezini ostaci se vide na pet metara od moje kuće u Skakavcu, gdje je željeznička stanica koja je zapuštena. Šine su odavno prodane u staro željezo. Postoje do Siska još netaknuti dijelovi pruge. Autobusi iz i za Karlovac slabo voze, posebice kad nema škole. Taj je kraj dosta ostario. Nema mladih, uglavnom se radi o staračkom stanovništvu.

Kad se zatvorila pruga?

  • Vozila je do početka Domovinskog rata. Sjećam se da sam tim vlakićem išao u Karlovac. Nakon rata više nije revitalizirana, nego je razgrabljena i ne vjerujem da će se ponovno izgraditi.

Roditelji ti rade u Karlovcu?

  • To je tipična socijalistička priča u kojoj su mi roditelji dočekali mirovinu ondje gdje su se i prvi put u životu zaposlili. Otac je radio u Elektri, a majka u Hrvatskim cestama. Dolazim iz tipične radničke obitelji.

Putovali su vlakom za Karlovac?

  • I automobilom i vlakom i autobusom. Bio je nekada mnogo veći promet. Sada je tamo sve drugačije. Ne znam što bi onom kraju moglo pomoći osim toga da se otvore radna mjesta i da se naseli. Lika je na putu za Dalmaciju i iz Dalmacije za sjeverne krajeve, pa se u njoj zastane, nešto se turistima pokaže i tako dalje. Kordun je ostao nataknut na nosu Bosne, pa izdiše. Zato, kad me pitaju, potenciram to da sam s Korduna. Kul je reći da si iz Dalmacije, Istre ili Slavonije. Meni je, eto, kul što sam Kordunaš.

Nedavno me ugledan novinar pitao je li Skakavac dobio ime po kukcu ili nožu. Nisam mu znao odgovoriti.

  • Ne znam odakle mu ime. Trebalo bi možda pitati svećenike koji tamo djeluju, možda se radi i o biblijskoj pošasti.

Kako je izgledao tvoj put od Skakavca do prvaka bavarske opere? Da li je na Skakavcu postojala operna tradicija na koju si se mogao osloniti?

  • Ima tradicija u tom kraju – Ivanka Boljkovac je iz Kablara, sela pokraj Skakavca. Veliki hrvatski bas Tomislav Neralić je također iz Karlovca, samo ne znam iz kojeg dijela grada. Mladi pjevač Leon Košavić je iz Ozlja. Tu se rađaju glasovi, upisuju se akademije, nije to strano ovom kraju. Čuje se jeka ojkače u našim glasovima makar ih akademski kultivirali. U mojoj obitelji se klasičnom glazbom nitko nije bavio. Vanzemaljci su mi ugradili pločicu u glavu.

Dal’ se zajebavaš il’ si ozbiljan?

  • Ozbiljan. Nemam nikoga od koga bih naslijedio gen.

Pa su ti vanzemaljci ugradili čip?

  • Apsolutno. Mojim starcima je moje bavljenje klasičnom glazbom bilo totalno neobično.

To i ima logike, ako na Kordunu, kako kažeš, nema ništa, postoji prostor za slijetanje svemirskog broda u toj pustoši.

  • Ima viđenja nebeskih letjelica. Na Kordunu ne postoje neidentificirani leteći objekti. Svi su identificirani.

Prvi kontakt je ostvaren na Skakavcu?

  • Tako je, ugradnjom čipa u moju glavu. Kada pogledam unazad, malo je nelogično što sam postao operni pjevač. S obzirom na milje iz kojeg potičem, trebao bih prije biti narodni. U mojoj kući za vrijeme Jugoslavije je bila birtija. Imali smo kuću točno pokraj željezničke stanice i njezina polovica je bila namijenjena birtiji. Moja pokojna baba je bila krčmarica. Mnogi stariji se sjećaju i nje i krčme.

Kako se zvala krčma?

  • “Putnik”. U Skakavcu postoji ogromna vojarna s vojnim poligonom. Tu su pristizali vojnici iz svih bivših republika i pokrajina, pa se sjećam svih tih dijalekata. Kao djeca smo dolazili s njima razgovarati, i cure iz sela su se u njih zaljubljivale. To je Skakavcu dalo šareni pečat. I danas se sjećam svog prijatelja Alije s Kosova koji me naučio da se banana na albanskom jeziku kaže, čini mi se, “banune”. I danas je taj kraj višekulturalan, višedijalektalan i višejezičan, ali to nije nasljedstvo iz društva otprije Domovinskog rata. Tvornice su izdahnule, krčme su presušile, ali su vojarne ostale, pa i danas momci iz raznih hrvatskih županijae služe u mom selu. Kordun je nacionalno mještovita regija u kojoj žive Hrvati, Srbi, Bosanci…

Postoji i romska zajednica na Skakavcu.

  • Tako je. U mom selu su prisutne sve te nacionalnosti. Danas je ipak drugačija struktura tog kraja. Vrlo je neobična. Postoji nekoliko slojeva Srba i Hrvata. Postoje Hrvati koji su za rata izbjegli u Karlovac, pa su se vratili. Manji broj je ostao tamo i preživio do danas. Postoje Srbi koji su također za rata otišli u Karlovac, ali i onih koji su ostali u okupiranom Skakavcu. Ima i onih koji su prebjegli u Srbiju nakon Oluje, pa se vratili. Ima izbjeglih iz Bosne i Hercegovine svih nacionalnosti. Na kraju ih poveže isti surovi život u surovom kraju. Svi oni pričaju otvoreno svoja iskustva tako da i danas postoji nekakva ostavština “bratstva i jedinstva”. Ono se presložilo u “su-život”, “su-trpljenje”.

Ne samo među narodima i narodnostima koji su činili Jugoslaviju, nego i vanzemaljaca. To je intergalaktičko bratstvo i jedinstvo.

  • Možda su iz ove galaksije. Nismo niti Kumovu slamu istražili, i dalje tražimo iglu u plastu sijena.

Da li je bilo žive glazbe u krčmi “Putnik”?

  • Ponekad je netko donio harmoniku. Pamtim sevdalinke Safeta Isovića, narodne pjesme, pa neki pop-rock. Sve mi je to ostalo “u uhu”.

Što ti je “u uhu” iz tog razdoblja?

  • Sjećam se da je mojoj pokojnoj babi najdraža pjesma bila Safetova pjesma “Jablani se povijaju”, jednog od najvećih interpretatora sevdalinki. Jako sam zavolio sevdah, jeka te glazbe mi je i danas u glavi i duši, pa i danas volim zapjevati u društvu sevdalinke.

Ne zapjevate neku ariju Giuseppea Verdija na šanku?

  • Osobno ne. To vole tenori, basovi ne baš toliko. Više volim zapjevati narodnjake. Želja mi je jednog dana vrlo studiozno pristupiti fenomenu narodne glazbe na području bivše Jugoslavije, pa i turbo-folka. To je nedovoljno istražen prostor koji se obožava i konzumira poput robe, ili se pak malograđanski zgražava nad time bez detaljnije analize. Ta glazba ima veliku moć i jednog bih dana možda volio napraviti doktorsku dizertaciju na tu temu, da vidim koji je njezin potencijal. Takva glazba utječe na mlade i oni svoje suze i osmjehe znaju popratiti tom glazbom. Kad Lepa Brena, Marko Perković Thompson ili Ceca Veličković napune stadion to je sociološka činjenica koja se ne može objasniti malograđanskim zgražanjem ili ignorancijom.

Kako objašnjavaš taj fenomen?

  • Trebalo bi mi pet dana da iznesem kako je to nastalo, kako se proširilo, zašto je to živa glazba koja se transformira u druge oblike života. To treba studiozno obrazložiti.

Postoji li loš ukus?

  • To je nezgodno pitanje.

Postoji li vjerodostojno estetsko stajalište koje može odrediti dobar i loš ukus?

  • Pa postoje neka načela. Stihoklepine koje su nastale da se ispuni obrazac rime, bez obzira što tu nema nikakvog dubljeg smisla, ne oslikavaju ništa. To je znak neukusa.

Što ti je u glazbi neukusno osim rime radi rime.

  • Rime mogu biti zabavne barem, ako su baš ludo postavljene.

Primjerice “Rodno mjesto Banja Luka/Jedam ćevap s puno luka”?

  • Pa dobro, postoji neka motivirana veza među tim elementima. Nije tu sad neka posebna originalnost u pitanju. To može proći za džingl na nekoj lokalnoj radijskoj postaji. Ljudi su kreativniji i mogu u kraćim formama nešto zanimljivije osmisliti.

Dakle, što ti je neukusno u glazbi? Koje su to situacije kada nešto čuješ i kažeš: “Ovo ne valja”?

  • Neukusno mi je kad čujem da netko ne pjeva točne intonacije, kad falša. To ne mogu smisliti. Ne mora to sada biti atomski precizna izvedba, ali ima pjevača za koje ne znam kako su ostvarili karijeru, valjda isključivo pomoću računalnih pomagala koji im naštimaju intonaciju, a kada dođu na koncert ne mogu vlastitu pjesmu otpjevati. U klasičnoj glazbi ne ovisimo ni o mikrofonima. Uvijek pjevamo u živo i moramo biti intonirani, pa sam na to osjetljiv. Volim kada se poštuju frekvencije koje čine glazbeni slog. Ako se relativiziraju, smeta me. Naravno, može se to činiti namjerno zbog umjetničkog izražavanja, što se radilo u klasičnoj glazbi, izbjegavalo principe uštimanosti – ugođenosti, milozvučnosti i slično. Tada je to OK. Inače, glazba je danas milozvučna i sladunjava jako. To je isto neukusno. To ne bi trebalo tako biti. Sviđa mi se death metal. Na takvim nastupima možete vidjeti zanimljive svirke, kako glazbenici vrište, urlaju i slično. Zanimljivo je to ponekad čuti. Inače su svi milozvučni i romantični.

Zamisli diverziju u operi – neku vrst performans – kada bi se šokiralo publiku u frakovima koja je došla poslušati neku ariju Rihcarda Wagnera izvođenjem repertoara Sepulture ili nekog sličnog benda. To bi moglo biti i oblik prosvjeda/sabotaže, samostalnih ili u sklopu štrajka, zbog kršenja radnih prava opernih pjevača.

  • Štrajkovi se često viđaju u našem sektoru, ali ne takvi. U Italiji su česti u kazalištima. Ona se mahom zatvaraju, pa izvođači jednostavno ne izvode, ne sviraju i ne pjevaju, nego jednostavno umuknu. Prava su im skroz skresana. Tako da si izvrsno spomenuo Sepulturu. Ima revolucionarnih pjesama poput “Bella, ciao” ili tako nešto, čisto za podizanje morala. Očajno je to zatvaranje kazališta u Italiji. Bio sam tamo na licu mjesta kad sam radio neke opere, pa sam vidio iz prve ruke koliko je to nezgodna situacija. U Hrvatskoj takve još nije bilo, jer je naš sustav u kazalištu i dalje dosta germanski. I dalje imamo solističke ansamble, baletne, zbor, okrestar, dok je u Španjolskoj, primjerice, sve to autsorsano. U Italiji je taj proces na pola puta. To je loše, žele autsorsati zborove i okrestre. U Njemačkoj su i dalje zbor, orkestar i solistički ansambl u većini kazališta pri kazalištu. To nisu kazališne kuće koje unajmljuju soliste i pjevače. U operi veliki bazni ansambli poput zbora i orkestra moraju skupa rasti jer su često nositelj opere, pa to razbijanje može biti pogubno po izvedbu. Radnička prava su užasno srozana, a rika protesta se čuje po Europi, jer je kazališna politika također postala neoliberalna, a agencijski rad vrlo nepovoljan. Radnici ne posjeduju kazalište. Možda bi kazališta bila bolja kad bi se vratila u vlasništvo i na upravljanje radnicima, to jest umjetnicima.

Kako je izgledao taj štrajk umjetnika u klasičnoj glazbi u Italiji kojeg si spomenuo?

  • Kao i u bilo kojoj tvrtki. Nisu oni samo glazbenici, nego su očevi i majke. Često i bračni parovi rade u istom orkestru ili zboru, imaju kredite… Nije to bajan i glamurozan posao, nego glazbenici imaju iste životne probleme kao i ostali, oni su također iz radničkih obitelji… Osjete se gorčina, egzistencijalni strah i, što je odlično, prkos kao i bilo gdje drugdje. Umjetnike se često ušutkuje, baca im se krpa u usta s “argumentima” kao što su: “Umjetnici ste, radite za slavu, sve ćete napraviti za svoj posao”. Iza toga se skrivaju zlouporabe, nesređeni statusi i ugovori, loše radne okolnosti, pitanje radnog vijeka… Glazba je moj posao i volim ga. Zarađujem za život.

Da li ti je žao što ti je glazba posao?

  • Ne znam što bih drugo radio.

Požališ li što si napravio egzistenciju od nečega što je mogao ostati hobi, dakle čista ljubav prema nečemu bez svega što donose tržište, izrabljivanje, neizvjesnost, posao i slično?

  • Teško da bih amaterski mogao pjevati s vrhunskim dirigentima i orkestrima. No, ne mogu se požaliti, jer u Njemačkoj stvari nekako funkcioniraju. Dosta dobro poznajem loše trendove u ostatku svijeta i situaciju u Hrvatskoj, pa se na to obazirem. Kad je to sve sređeno, niti ne osjetiš da je to posao, kada je plaća redovita i nema bojazni da nećeš platiti stanarinu i režije, to je dobro. Često predbacuju umjetnicima što imaju poslove sa strane, a primorani su raditi honorarno uz stalan posao u velikom broju slučajeva. Bavim se umjetnošću. Često me znaju pitati što radim, pa im odgovaram da pjevam. “No, dobro, ali što radiš?”, ponovno bi pitali, a odgovarao bih im: “Stvarno pjevam”. Sami sebe prvenstveno moramo shvatiti kao radnike, no ovisi da li je netko umjetnik u Zagrebu, Virovitici, na kojoj je stepenici, iz koje klase stiže. Govorim o sloju koji je često ponikao iz radničke klase, koji nemaju neku naročitu ušteđevinu, nasljedstvo, vile, automobile i koji uistinu moraju zaraditi ono što imaju. Opet naglašavam agencijski rad koji je u inozemstvu vrlo razvijen. Često u strahu da nećeš imati dosta posla, pristaješ na bilo kakve angažmane, prihvaćaš uloge koje nisu za tebe i slično. Srećom, nisam u toj situaciji, ali znam neke koji jesu. Operno pjevanje je poput sporta. Koristimo dvije glasne žice, da bismo nešto prenijeli publici. Ako radimo nešto što nije pisano za taj set pluća i glasnih žica, mogu se ozlijediti. Tada se to dogodi kao da ti je alat uništen. U tom slučaju te samo zgužvaju i odbace. Nema tu beneficiranog staža, bar ne svugdje, i odbačeni trunu ili se prekvalificiraju. Ima svakakvih priča. U “A” klasi kazališta ne ispliva sve tako do izražaja, ali treba sagledati čitavu sliku umjetničkog života i uvidjeti da su umjetnici radnici, da nisu džabalebaroši i boemi koji samo da bi maknuli prstom dobiju basnoslovne honorare. Većina su radnici i na njih iz poštovanja i solidarnosti treba gledati kao na takve, kako bi radnička prava bila, ako već ne ostvarena, barem osviještena. Ako si, recimo, u kostimu u kazalištu u kojem nisi zaposlen, nego si slobodan umjetnik, moraš znati na čemu si sa svojim pravima i kako će ti život biti strukturiran.

Zašto su operni pjevači uvijek u kostimima? Postoje li opere u kojima nosite građanska odjela ili traperice, recimo?

  • Možeš biti i gol. Dvije su struje u operi – konzervativna i progresivna. Konzervativne kazališne kuće žele redatelje koji će režirati operu kako se to činilo u trenutku kada je nastala. Dakle, to je stereotipna slika opere – “Aida” baš mora biti postavljena u egipatskim kostimima, primjerice. Ti zastarjeli kostimi ne odražavaju današnjicu. Konzervativna kazališta uopće ne odgajaju publiku, nego je izoliraju od historijskog trenutka i postavljaju živog mrtvaca, a to opera, po meni, nije. Više sam za napredni način uprizorenja po kojem se operu pokušava rekontekstualizirati, dakle istrgnuti iz konteksta nastanka i vidjeti da li problemske okosnice u toj operi mogu izraziti postojeće društvene probleme, grupe, borbe. Može li kazalište imati tu javnu moć? Mora li uistinu biti samo muzejski izložak nečega što je samo još možda moljcima zanimljivo, ali koje ne odražava nikako današnjicu. Svega tu ima – od pametnih režija koje operu stavljaju u današnji kontekst i koje diraju tabue do režija koje su šokantne samo šoka radi, da bi provokativnošću privukli publiku, pa se netko sada na sceni skida gol ili sere na sceni samo da provocira.

Ima i toga u operi?

  • Ima. Svojevremeno je 2003. na Eurokazu nastupala vrlo zanimljiva slovenska kazališna grupa “Via negativa” s predstavom “Viva Verdi”. To je dosta progresivna trupa koja se bavi suvremenim teatrom. Povezali su ih sa solističkim opernim ansamblom Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu koji je naviknut raditi standardni operni repertoar. Morali su skupa napraviti predstavu na spoju opere i performansa. Svašta se radilo, primjerice plesačica je plesala cijelu večer u jednom kutu pozornice i sakupljala znoj u čašu. Na kraju izvedbe samo je jednostavno i surovo prolila taj znoj.

Zašto nikad ne gledamo takve opere? Jesu li to sve stare kompozicije ili postoje moderni autori čija se djela izvode?

  • Postoje, naravno, ali je problem što je operu vrlo teško napisati. To je skupa forma, najskuplja od svih kazališnih, jer uključuje vrlo mnogo suradnika – orkestar, zbor, solisti, kostimografija, režija… Možda jedino izrada filma zasjenjuje operu po broju suradnika.

Postoje li monoopere?

  • Ima. Ima svega. Većina dramskih vrsta proznog kazališta je zastupljena u operi. Zašto ne gledamo moderne režije? Kada se kod nas producira neka predstava, dugo se izvodi, jer je to jeftinije. Rezovi u kulturi su jako veliki, pa i za kazališta, pogotovo neovisna. Često ni kazališta nemaju baš najnapredniju viziju. Često se kazališta vide kao “čuvari nacionalnog blaga”. Hrvatsko narodno kazalište “Ivan pl. Zajc” u Rijeci, recimo, se ipak odmakao od tog koncepta otkako ga vode Oliver Frljić i Marin Blažević. Za njih se čulo.

I u Njemačkoj?

  • Došao je glas do Njemačke. U Rijeci se nešto pomiče, možda ne uvijek na najspretniji način, ali svakako su primjetna razlika. Zapaženi su i otkrivaju neke bolne točke našeg društva s kojima se moramo suočavati, koliko god nam to bilo neugodno. Malograđansko zgražavanje i malograđanske predstave ili umjerene predstave nisu rješenje.

Nastupaš li u konzervativnim ili naprednim operama?

  • Zaposlenik sam solističkog ansambla minhenskog kazališta već četiri godine. Radio sam sa svakakvim režiserima kao, primjerice, Calixto Bieito, i sa španjolskom trupom “La Fura dels Baus”, što u prijevodu s katalonskog znači gnjev bivola ili bikova. Iako kažu da je to krivi prijevod, nažalost, ne govorim katalonski.

Goveda?

  • Da, goveđa srdžba. To je jedna od najmodernijih trupa. Inače, dosta je kvalitenih režisera iz Španjolske. Kad dođu u München ne ostavljaju publiku ravnodušnom. Konzervativna publika ponekad čak psuje, prekida predstavu. Kod nas nema amplituda tolikih u reakcijama publike – ili dobijete ili ne dobijete aplauz. Dobro opjevana arija od strane tenora će za sva vremena u svim društvima izazvati oduševljenje, jer se to ne čuje tako često. Zašto se dolazi na operu? Glazba i svirka se slušaju bez razglasa. To je odnos bez zaštite, a publika voli čuti glas koji im lupa o bubnjiće. Većina mojih predstava su zaista bile naprednije. Neke su starije od mene. To su često vizualno lijepe predstave kao što je, primjerice, “La Bohème” Giacoma Puccinija u režiji Otta Schenka. Kad to gledate, to je kao film “Oliver Twist”. To nije puki dekor, nego oslikava jednu epohu, a “La Bohème” je i danas vrlo aktualna opera, mnogo aktualnija nego što bi to bilo doslovno prikazivanje neke barokne opere koje su pisali dvorski skladatelji da bi monarha prikazali u što većem blještavilu. Dakle, ima uprizorenja koja žive i danas i koje publika voli vidjeti. Nema ništa loše u tome. A bazirati program kazališta, samo na konzervativizmu je čist promašaj. Danas, sa svim društvenim problemima koje imamo u Hrvatskoj – a uistinu je otvorena Pandorina kutija – s ljudskim pravima, ekonomijom i/ili politikom, da se umjetnost ne uhvati u koštac s njima bio bi njezin poraz. Inače je autistična. Umjetnost mora imati odnos s društvom i mora se rekontekstualizirati. Niti skladatelji niti režiseri ne posjeduju ta djela. Ona su javno dobro.

Bi li htio biti redatelj?

  • Bih. To mi je i plan kada odrastem jednog dana. Kad vanzemaljci zamijene čip.

Kad unaprijede softver?

  • Da, kad ga apgrejdaju. Volio bih jednog dana režirati opere.

Kako si zavolio operu?

  • Prvi susret s klasičnom glazbom dobio sam posredstvom zvučnika, pa tako čujete, recimo, “Carminu Buranu”. Pamtim da mi se jako sviđala opera Wolfganga Amadeusa Mozarta “Don Giovanni”. Ne dolazim iz profinjene građanske obitelji koja doma ima klavir i u kojoj djeca polaze privatni tečaj francuskog jezika. Nemam ništa protiv toga da netko zna francuski ili svirati klavir. No, jedine privatne tečajeve koje sam pohađao bili su cijepanja drva. Dakle, sve što nije došlo iz kuće, došlo je iz škole ili kroz razmjenu s prijateljima. Slušao sam i slušam širok spektar glazbe – sevdalinke, džez, Jefferson Airplane, Aphex Twina, izlazio sam na Malu scenu Hrvatskog doma i ostalo. Kad sam bio srednjoškolac, nasnimavali smo kasete, pržili potom CD-e, “visili” u Glazbenom odjelu Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” kod Astrid Grobenski-Grgurić koja mi je otkrila ogromnu količinu glazbe za koju nisam ni znao da postoji. Astrid ću zauvijek pamtiti. Čitavog života sam imao snažan glas. Od osnovne škole sam pjevao u zborovima, pa i u zboru “Carolostadien” kojeg je vodio pokojni profesor Aleksandar Radivojević. Pjevao sam non-stop i sebi za dušu. Znao sam mnogo pjesama. A klasika me baš omađijala. Kad mi je glas mutirao u trećem razredu Gimnazije sam upisao solo pjevanje u sklopu programa za odrasle Glazbene škole Karlovac solo pjevanje kod profesorice Radmile Bocek. Usporedno sam upisao flautu. Htio sam svirati prvotno saksofon ili obou, no niti jedan nije bio slobodan, pa su mi nudili trombon, no odlučio sam se za flautu, što su i neke moje prijateljice učile pa je bilo kul.

Poput Arsena.

  • Da, to me i mama zezala da sam poput Arsena ili Tereze. Bio sam pet ili šest godina član Dramskog studija Gradskog kazališta “Zorin dom”, pa sam non-stop bio aktivan. Dok sam bio srednjoškolac sam živio u Karlovcu, a ne Skakavcu. Kad sam krenuo na studij kemije u Zagreb, što sam upisao jer sam završio na državnom natjecanju iz kemije i dobio direktan upis bez prijemnog na Prirodoslovno-matematički fakultet, upisao sam i srednju glazbenu školu u Zagrebu usporedno. No, nakon prvog semestra sam skužio da kemija nije za mene niti ja za nju. Već sam tada znao da ću se baviti opernim pjevanjem, pa sam Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao studij talijanskog jezika i fonetike jer me osim glazbe jako privlači lingvistika i govorim tečno pet stranih jezika – talijanski, engleski, njemački, ruski i španjolski. I intenzivno učim rumunjski jezik koji me fascinira. U biti su mi jezici hobi. Dakle, na trećoj godini sam upisao Muzičku akademiju, pa sam usporedno pohađao i četvrtu godinu na Filozofskom i prvu godinu na Akademiji i stalno sam zbog toga boravio u tramvaju broj 13 na relaciji Lučićeva-Gundulićeva. Trebao bih u rujnu braniti diplomski rad na Filozofskom fakultetu. Nisam ga još završio jer mi je ostalo puno ispita kad sam bio apsolvent kako sam akademiju htio završiti u roku. Glazba me skroz bila obuzela. Već sam bio počeo dobivati angažmane u zemlji i inozemstvu. Čak sam iz Münchena putovao na ispite. Analiziram govor talijanske nacionalne manjine u zapadnoj Slavoniji i o tome je moj diplomski rad. Sad bih to konačno trebao završiti.

Pa upisati postdiplomski da znanstveno obradiš fenomen turbo-folka?

  • A vidjet ću hoću li imati volje. Moram prvo ovo riješiti.

Postoje rock opere. Zašto ne bi postojale turbo-folk opere?

  • Pa, apsolutno, to je neiskorišten potencijal. Postoje sevdah opere, Goran Bregović je svašta radio, pa kojekakve world music varijante…

I Emir Kusturica ima operu “Dom za vešanje”.

  • Da, ali se i u glazbi taj multikulturalizam nametnuo. Sad je popularno slušati glazbu s brda Istočnog Timora i slično. Pojma nemaju što slušaju i koji su stihovi u pitanju. “Znaš, to ti je iz Malija, moraš poslušati”.

Glazba opskurnih država tipa Sjeverna Koreja…

  • Sad je Laibach imao nastup u Pjongjangu. Super su mi fotke, izvrno izgledaju. Sjeverna Koreja je ful zatvorena i super je da je baš Laibach išao baš u tu zemlju.

Čudi mi je da je Laibach pristao na cenzuru, pa bio Kim Jong Un sto puta u pitanju.

  • Da, ali mislim da se isplatilo malo stisnuti zube jer rijetko tko ima priliku nastupati u Sjevernoj Koreji. Uglavnom, bio sam zainteresirani glazbeni amater, pa sam diplomirao akademiju i zadovoljio sve te formalne uvjete da se bavim opernim pjevanjem. Počeo sam obilaziti natjecanja, neki su me čuli, pa sam dobio agenta koji me slao na audicije koje sam polagao i dobio angažman u Münchenu. Dobio sam i nagrade, ali je bitno i samo da nastupiš, da te se primijeti. Nisam u tom slijedu imao praznog hoda niti sam preskakao stepenice.

Spomenuo si I. Boljkovac i Neralića. Jesi li se s njima savjetovao?

  • Neralića, nažalost, nisam upoznao. Slušao sam njegove snimke i bio je izuzetno dugovječan pjevač koji je u poznoj dobi nastupao. Bio je član ansambla Deutsche Oper u Berlinu. Moj zadnji nastup u Hrvatskoj je bio prije dvije godine. Pjevao sam poemu “Jama” Ivana Gorana Kovačića za bas i zbor Stanka Horvata. “Jama” je jedan od najjačih literarnih predložaka u Hrvatskoj, a i Horvatova glazba za nju je odlična. Bilo mi je to izuzetno drago raditi na Zagrebačkom bijenalu, a Neralić je to praizveo. Dakle, bio je pjevač za kojeg je skladba pisana. Drugi sam nakon njega koji je to izveo. Slušao je moj nastup na radiju, pa je napisao lijepu kritiku za novine. I. Boljkovac sam upoznao na simpatičan način. Znao sam tko je i čuo sam o njoj priče, pa sam joj se predstavio. Kad je bila mlada na području Skakavca ceste nisu bile asfaltirane, osim baš tamo gdje je naša obiteljska kuća zbog obližnje željezničke postaje. Putnici bi čizme kad bi išli u Karlovac ostavljali pod nadstrešnicom naše kuće, pa bi se po povratku iz Karlovca opet obuvali u te čizme i krenuli put svojih sela. Puno ih je kroz moju kuću prolazilo i znalo čitavu moju obitelj, pa i mene. Stoga sam na upoznavanju rekao I. Boljkovac iz koje sam kuće, pa se raznježila. Čak je moja magisterijska predstava u Zagrebu bila opera “Nikola Šubić Zrinski” Ivana pl. Zajca. Pjevala je na toj predstavi, pa je bila razdragana što to skupa pjevamo. Ona je pjevala Evu, a ja Sulejmana Veličanstvenog. Na koncu me odvela da se skupa poklonimo. Bila je jako sretna što je netko iz njezinog kraja još uspio.

Često se poziva na tu operu da bi se opravdao “starohrvatski pozdrav”. Da li je on u toj operi uopće prisutan?

  • U operi se spominje poklič “U boj, u boj”. Sva značenja koja su prišivena drugom uskliku za kojeg me pitaš tokom kasnijih perioda se ne mogu zanemariti i on se ne može braniti tom operom.

Ali ono malo što sam slušao, nisam čuo taj čuveni usklik u operi.

  • Ima “Za dom, za dom”, ali nema “spremni”. Braniti usklik “Za dom – spremni” tvrdnjom da se koristi i u toj operi je blijedo i klimavo. I svastika je indoeurospki simbol plodnosti, pa je dobila drugo značenje u modernoj povijesti. Ta su znamenja istrgnuta iz originalnog konteksta i dobila su drugi smisao.

Veseli li te kad vidiš na ovom primjeru koliko je opernih ljubitelja i stručnjaka u Hrvatskoj?

  • Veseli, da. Operni sam pjevač, nisam muzikolog ni povjesničar. Nešto što je ukaljano krivim politikama i društvenim tendecijama ne može se braniti ishodišnim kontekstom. Znam da je to pogrešno. Nekome se od tog pokliča i danas ledi krv u žilama.

Nijemci su dosta osjetljivi na takva pitanja. Spomeneš li im čime se u Hrvatskoj bavimo?

  • Nemam nikakve zadrške. No, oni na nas kao i na čitavu Istočnu Europu gledaju kao na “prašumski” dio kontinenta. Kao da se radi o dva kontinenta međusobno udaljena kao Sjeverna i Južna Amerika. Uvijek nas se škartira, pa prosvjedujem. To mi je užasno glupo. Nažalost, klasne podjele su stavljene u drugi plan kod nas u korist nacionalnih. Imamo svoju suverenost, a sve nam diktiraju iz Bruxellesa i Washingtona. Na klasne probleme se zaboravilo. Bogati Hrvat i bogat Srbin će imati više zajedničkog međusobno nego s hrvatskom i srpskom sirotinjom.

Miroslav Krleža razlikuje hrvatstva feudalaca i kmetova.

  • Tako je. Upravo to.

Kako ti je živjeti u Münchenu?

  • To je glavni bavarski grad, čime se jako ponose. To je najjužniji njemački grad, treći po veličini i najbogatiji, čini mi se. Otišao sam tamo prvenstveno zbog kazališta. Da nije toga bilo, ne bih nikada tamo živio. Sviđa mi se kako tamo rade, privukli su me ponudom. No, taj grad nije baš po mom ukusu. Ima predivnu prirodu, Alpe su blizu, ravan je i može se voziti bicikl, što iskorištavam. Biciklistička infrastruktura je besprijekorna. Glavno mi je prometalo bicikl. Grad je lijep i čist, a zanimljivo je što ima iznimno bogate, ali i dosta siromašnih useljenika iz Azije i Istočne Europe, pa ima vrlo zanimljivih dijelova grada. Dio oko glavnog kolodvora se dosta razlikuje od centra i to mi je privlačnije. Centar možeš bolje vidjeti u katalozima odličnih fotografija nego probijajući se kroz gužvu. Uostalom, što gledaš – pročelja?

Odlaziš li na Oktoberfest?

  • Obilazim mjesta od velike društvene važnosti gdje se različiti slojevi stanovništva susreću i napajaju na istom izvoru, a to je Oktoberfest. U četiri godine koliko živim u Münchenu, bio sam dva puta na toj manifestaciji. Ne volim tamo ići, no kad odem, usiše me poput crne rupe. Takvi vašari imaju puno zabavnih elementata, ali i svakakvih osoba i netrpeljivosti. Potuku se, nedolično ponašaju. Nekoga tko nije Nijemac će čudno pogledati ili dodirnuti. Svaka nacija ima neke svoje oltare. Ne moraju to nužno biti Oltari domovine kao na Medvedgradu. Postoje ad hoc svetišta u kojima se otvaraju plemenske čakre, pa nekad šaka zna dominirati.

Jesi li se potukao na Oktoberfestu?

  • Nisam. Znali su mi nogu podmetnuti. Imaju dosta dobro osiguranje i niti jedan sukob se ne može rasplamsati. To je jedan od većih turističkih događaja, zarada je ogromna. To je vitalan punkt Münchena kao što su Dani piva u Karlvocu nekad bili. Bio sam prije nekoliko godina na otvorenju Dana piva kada je gradonačelnik Štipa ili nekog drugog grada Damira Jelića nehotice proglasio gradonačelnikom Kragujevca.

Često u inozemstvu miješaju ta dva grada.

  • Da, a još je najbolje da su to još iz vremena Jugoslavije dva grada pobratima. Takve manifestacije su mjesta na koja morate otići i vidjeti, ali ih uvijek treba kritički sagledati. To su neke crne rupe društva u koje ponekad treba ući. Ne volim baš ići na Oktorberfest. Inače, da se vratim na život u Münchenu. To je mnogima obećan grad i stopa nezaposlenosti je niska. Ima dosta prosvjeda protiv gradnje džamija, recimo…

Na kojima sudjeluješ?

  • Srećom, i dalje sam tako čipiran da na takvim prosvjedima ne sudjelujem. Postoji, dakle, bavarski i imigracijski element. Doseljenici čiste ulice i rade slične teške poslove, no kada bi htjeli izgraditi bogomolju, izbijaju na površinu islamofobija i ksenofobija. Hrvatska i emigracija iz ostalih dijelova bivše Jugoslavije je dolazila u nekoliko valova. Zadnji sam val, onaj visokoobrazovanih. Malo mi je prekulturan grad. Previše je mainstreama, a premalo subkulture. Taj grad ima i neki seljački element. Zovu ga milijunskim selom.

Nose dokoljenke i tregere.

  • Da. Kad bi kod nas netko prošetao u nekoj od naših uistinu lijepih narodnih nošnji po gradu ispao bi nenormalan. Ponosni su na bavarski identitet. Velim, ostajem za sada zbog kazališta, ali razmišljam o odlasku. Išao bih na jug, negdje ispod Alpa.

Mrkonjić Grad?

  • Pa ne mora baš biti Mrkonjić Grad, ali može Živković Kosa. Ciljam na Španjolsku ili Italiju, a i Balkan mi se vrti po glavi. U Italiji dosta često radim.

Kažeš da tamo gase kazališta.

  • Scala u Milanu je preživjela, a to je vodeće svjetsko kazalište. Radi La Fenice, pa rimsko kazalište… Ima kazališta u tim velikim gradovima koja još žive. Baš 15. rujna u Veneciji, gdje ću boraviti dva mjeseca, pjevam u Čarobnoj fruli Sarastra, jedan od glavnih likova. Nastupam u kazalištu La Fenice. Tamo sam nastupao prvi put s 27 ili 28 godina starosti u operi “Don Giovanni”. Ovo je treći put da ću pjevati u tom kazalištu. To je u svijetu opere kultno mjesto u kojem su nastupila sva velika operna imena kao što je, primjerice, M. Callas. Mnoge opere su praizvedene baš u La Fenice kazalištu. Venecija je kao grad inače opskurno i čudno mjesto. Čudno djeluje, kao da je slučajno nastala, a sva se cijedi od povijesti. Poseban je doživljaj ući u to kazalište koje je jednom izgorjelo, pa je dobilo ime po Feniksu. Inače, to je jedno od talijanskih kazališta koje dobro funkcionira što se tiče problema koje smo spominjali ranije. Baš iz Karlovca putujem za Veneciju i užasno sam ljut jer su ukinuli izravan vlak Venecija-Budimpešta koji je polazio kroz Zagreb, pa ću vjerojatno ići na onaj šoping bus Zagreb-Trst, a onda dalje vlakom. Možda odem i automobilom. Vlak mi je jedno od najzanimljivijih prometala. Isprobao sam sve moguće načine putovanja. Kako sam studirao talijanski jezik Italija mi je bila prisutna i čitavu sam je proputovao.

Koga si sve upoznao na tim putovanjima?

  • Mahom žene iz Hrvatske, koje Talijani nazivaju badanti, a koje čuvaju onemoćale starce u Italiji. Riječ je uglavnom o umirovljenicama ili nezaposlenim domaćicama. Vlak je ukinut i kao mjesto proizvodnje tih priča je umro. Nema više vlaka ni tih priča, a svakakve se čuju.

Kako žive, kako rade?

  • Svašta rade. To su prekarni poslovi, a nisam siguran niti jesu li prijavljene. Jesu li zaštićene? Dobro je ako nabasaju na dobru obitelj koja ih tretira korektno.

Želiš li se preseliti u Veneciju?

  • Pa baš i ne tamo, koliko god je impresivan grad.

Tone.

  • Da, a i doživio sam prije nekoliko godina potres tamo kad su mi sve knjige popadale s polica. Kad je štrajk ili neka slična gungula u Veneciji zaista ste odsječeni od svijeta, a opet se radnici moraju izboriti za svoja prava. Vidjet ću gdje ću živjeti. To će morati biti veliki grad s dobrim aerodromom.

Koje knjige držiš na policama?

  • Svakakve – od glazbenih knjiga, Slavoja Žižeka i Ricarda Mutija koji pišu o operi…

Poneko djelo Vladimira Iljiča Lenjina?

  • Lenjina nemam, ali imam djela Karla Marxa. Imam dosta stručnih knjiga, dosta talijanske književnosti od njezinih početaka do razdoblja kada je teško prepoznati da se radi o književnosti.

Imaš li Orianu Fallaci?

  • Nemam, no prošla mi je kroz ruke. Imam dosta DVD-a i CD-a, knjiga o džezu, čak knjiga o književnosti u Trećem Reichu… Kad razmislim, svakako bih htio nadopuniti svoju inozemnu biblioteku knjigom “Dalmatinska kuhinja” Dike Marjanović Radice. Volim jako čitati. Kad sam se selio u Njemačku išao sam s dva kofera – jedan za garderobu, a drugi za knjige i note. Ljutio sam se sam na sebe koliko je teško bilo.

Poput Vladimira Nazora u partizanima jariš svoju biblioteku.

  • Pa otprilike tako, uzimao sam od doma najsočnije dijelove svoje biblioteke.

Kad se vraćaš u Skakavac? Kad se umiroviš?

  • Pa ne znam hoće li me rodna gruda povuči.

Vjetar s Dinare.

  • Vjetar s Muljave. Nemam pojma, vidjet ću. Karlovac i Skakavac su na super poziciji. U Hrvatskoj su autoceste uistinu vrhuske, tako da je sve blizu.

Bitno je da imaš internet.

  • Mada u mom kraju neki telefoni nemaju još telefonskog signala.

Postoje li i dalje telefonski dvojnici? “Ne mogu zvati, dvojnik je na liniji.”

  • Da, dvojnici. Na njih sam zaboravio. To je kao neka kafkijanska stvarnost.

Uspješan si i bit ćeš uspješniji. Siguran sam da ćeš imati još puno intervjua u Hrvatskoj i da ćeš biti netko s kojim će se Hrvatska ponositi. Možda te primi i Predsjednica.

  • Pa ne znam koliko baš voli operu. Može doći čuti Jamu kako pjevam. Zanimljivo, nikad nisam u Karlovcu pjevao otkako sam se počeo ozbiljno baviti glazbom. Pjevam pod tušem. U kazalištu sam sedam godina i u tih sedam godina u Karlovcu nikad nisam nastupio.

Vrhunski si operni pjevač, prvak bavarske opere. Pa nema Karlovac milijun takvih. U čemu je problem?

  • Možda je pukla pupčana vrpca. Nije me nitko zvao niti sam nešto inzistirao.

Nitko te nije zvao da nešto revijalno otpjevaš dok dižu zastavu za Dan grada?

  • Nije. Nikakve ponude nisam dobio. Možda me se niti ne sjećaju. No, ugodno je iznenađenje bilo kad sam dobio članak na Wikipediji. Doći će vrijeme i za nastup u Karlovcu.

Jesi li nastupao negdje, a da si znao da je netko vrlo važan u gledalištu?

  • Bio mi je vrlo važan nastup u Rimu s Muttijem u operi “Nabucco” povodom proslave 150. godišnjice ujedinjenja Italije. To je vrlo važan događaj za Talijane. Na jednoj predstavi je bio premijer Silvio Berlusconi.

Da li te pozvao na bunga bunga zabave?

  • Pa nisam ga upoznao. Kazalište je bilo blindirano. Jako su ga izviždali, a ispred kazališta su bili prosvjedi. To je baš bio zanimljiv trenutak. U tim ložama ima svakakvih. Često se nađe kojekakvo plemstvo, članovi kraljevske obitelji, nekakvi lordovi, vojvode i grofovi.

Da li je opera popularna na Zapadu u širokim narodnim masama ili je baš elitna umjetnost?

  • Ulaznice su jako skupe. München je bogat grad i karte su uvijek rasprodane. Kad ima dobrih ponuda dolaze studenti. Postoje programi jako jeftinih ulaznica, pa i oni koji slabije zarađuju mogu posjetiti kazalište. No, uglavnom iskeširati sto ili 200 eura za predstavu nije baš jednostavno.

Da li ti ikad dođe da uzmeš dalekozor i pogledaš prema publici?

  • Pa mi uopće ne vidimo publiku kad igramo predstavu zbog velike koncentracije. To zovemo četvrtim zidom. Moraš paziti dirigenta. To je najvažnije. Tek na poklonu vidimo publiku, i to ne, ako nas zaslijepe reflektorima. Postoje privatna kazališta u koje ulaziš isključivo u fraku. To su baš mjesta u koja dolaze vrlo bogati. No, gradska i državna kazališta su pristupačnija širem sloju. Ne financira se svako kazalište na isti način. U tom smislu je svakakvih kazališta.

Što poručuješ Karlovcu?

  • Imam rodbinu i prijatelje u Karlovcu i iz sebičnog razloga bih htio tu nastupiti, da me mogu čuti. Otišao sam s 18 godina. Volio bih negdje pozvati te svoje goste i ostale čisto da me čuju.

Postoje ulični svirači, zašto ne i ulični pjevači?

  • Pa svašta je moguće. Nekad se i u šeširu može dosta zaraditi. Nisam pretjerano nostalgičan, no teško mi je meni drage osobe dovesti u München, pa možda ne bi bilo loše da napravimo jedan koncert u Karlovcu.
Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije