Umirovljenik Ljubo Batalo je proveo vijek kao ugledan sportaš, sportski i gospodarski djelatnik.
Nisam donedavno znao da živite u Hollywoodu. Zašto se dio Meštrovićeve ulice u kojem živite naziva Hollywoodom?
To je stvar slučajnosti. U tom nesretnom socijalizmu, kada su se gradile kuće, useljavalo se u stanove bez pristupa zgradama. Preko blata se ulazilo u ulaze i stanove, pa je zbog toga donesen i zakon po kojem nema useljenja u kuće dok se ne uredi prilaz. Naša kuća je baš nekako izgrađena prva po tom novom zakonu. Ona je bila useljena tek nakon što je prilaz uređen. Budući da su to bili dobri stanovi u središtu grada, mnogi budžovani, koje bismo danas nazvali tajkunima, su si tu rezervirali stan, pa su stanove tamo dobivali predsjednik općine, predsjednik komore…
Koje godine je izgrađena zgrada?
To je bilo 1987., baš za Prvi maj ili Dan ustanka. Tada su zgradu prozvali Hollywood, jer su ti budžovani dobivali stanove tamo, a nisu to povezivali s novim zakonom. Izvođač radova je bio Tempo, u ono vrijeme jedno od najjačih građevinskih poduzeća. I da povećaju stambeni prostor, radijatore su stavili u hodnik. Hodnici su se grijali, a predsoblja ne. Onda je kolala priča kako ovi čak imaju i grijanje hodnika. Tako je zgrada stekla naziv “Hollywood”. Inače, to je vrhunska lokacija u Karlovcu, tržnica je udaljena 50 metara, a bilzu je i autobusni kolodvor. To je sada centar grada.
Kako ste tamo dobili stan?
Radio sam u tvrtki Intereuropi, relativno bogatoj. Imao sam lijepi dvosoban stan u Radićevoj. Bilo nas je troje u obitelji, pa sam dobio sam stan od 50 četvornih metara. Supruga mi je bila u drugom stanju i kad je moj direktor stigao iz Kopra u Karlovac u zafrkanciji sam ga pitao mogu li dobiti veći stan. Dao mi je ruku, kad sam ga izvijestio da je trudna, i rekao da si izaberem stan gdje želim. Imao sam prijatelja Miroslava Kesslera koji mi je preporučio taj stan. Tako sam uselio u Hollywood.
Tko su Vam bili susjedi?
Bio je gradonačelnik Ivica Vukelić, predsjednik Privredne komore Karlovac Đorđe Ivošević, predsjednik suda Mrkić, Kessler, direktor tehničara, Mirko Butković iz Jugoturbine, predsjednik sindikata i još nekoliko radnika. Pivovara je otkupila stan za Tomislava Pavletića, Kontekst za neke radnike… Čak su me budžovani pitali kako sam mogao dobiti Hollywood. Odgovorio sam im da je moja tvrtka prva platila, jedina na vrijeme. Taj stan je tada stajao 72 milijuna dinara.
Koliko bi to bilo kuna danas?
Teško mi je reći. Nisam vodio tu evidenciju odnosa kursa, što bi bilo zanimljivo. To sam tek kasnije počeo raditi. Moja pokojna punica je radila knjigu utisaka, pa točno mogu vidjeti koliko je u starim dinarima stajala salata na placu. To je simpatično. Danas vodim evidenciju, čak imam kursne liste. Kad ih gledam, vidim da su kanadski dolar i švicarski franak bili najstabilniji. Kanadski dolar i dalje jest, ali je švicarski franak skočio – što i sami vidite – 20 posto i svima u Hrvatskoj koji su podignuli takve kredite poremetio život. Vidim da guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić govori da je na vrijeme upozoravao, a mislim da nisu bili pravi savjetnici naroda.
Nisu se iskazali kao narodna banka?
Nisu. Nažalost, ugovori su napisani tako sitnim slovima, da nitko niti ne pročita što piše. To je tragedija i zato je toliko ljudi stradalo. Imaju veće obveze nego kolike su bile na početku. Sva je sreća što nemam kredit u švicarskim francima.
Osim što živite na Hollywoodu, odmarate se na obali Dobre. Svjedok ste neobičnog ponašanja te rijeke unazad nekoliko godina.
Dobra mi je inače srcu prirasla. Rođen sam u Gornjim Dubravama. Tamo sam naučio plivati u Dobri. Prvo ju je poremetila malo Hidrocentrala Gojak. Čitav život sam se kupao na Mrežnici, Korani, Kupi, a Dobra je spadala u špicu. Ljeti je bila najugodnija, nikad toplija od 25 stupnjeva. Gradnjom HE u Lešću poremetila se. Kada dižu branu, voda se diže za metar u roku sata. Dobra, koja je tada imala 22 stupnja, drugo jutro ima 12. Praktički je postala neupotrebljiva, nikad ne znaš hoćeš li se moći okupati u njoj. Pored toga, počela je podlokavati. Gdje se kupamo odnijela je dva metra obale, srušila dva stabla, čak će uništiti i cestu tamo u Zadobarju. Načuo sam i da je stari most u Novigradu na Dobri u opasnosti. Ne znam kolika je državi korist od HE Lešće, no činjenica jest da se nije vodilo računa o posljedicama kada se gradila. Koliko sam shvatio, tu se ne proizvede niti jedan posto od ukupne proizvodnje električne energije u Hrvatskoj. Šteta je što je čitav tok Dobre uništen. Često se kupamo i na Mrežnici u Zvečaju, koji je od Dobre udaljen par kilometara zračne linije. Primjećujemo da se prelijevaju, za visoke razine Dobre, podzemne vode u Mrežnicu, pa je i ona hladnija za stupanj ili dva. Lani nije imala više od 20 stupnjava Celzijusa ili 21.
Nagli porast razine rijeke je vrlo opasan. Jedna se osoba utopila zbog toga?
Netko je bio na sredini slapa i odnesla ga je voda. Znamo i da su se utopili oni kod Lešća kada su automobilom ušli u jezero, jer na cesti nije bilo oznaka. Jednom sam vidio, dok sam se kupao, jato pačića s patkom. Kad je voda počela rasti – a to počne tutnjati – val je odnio patkice, nisu mogle isplivati, i voda ih je odnesla, dok se mama spasila. Bilo mi je stvarno žao tih patkica. Val se doslovno dignuo u minuti za metar i sve odnio. Tako da Dobra nije više dobra, sad je loša. Nažalost, negdje sam čitao, hidrocentrala je rađena po nacrtu iz 1982. ili 1983. godine. Nitko to nije ispitao prije izgradnje.
Spomenuli ste da ste rođeni u Gornjim Dubravama. Kada ste ih napustili?
Rođen sam 1930. Četiri godine sam tamo išao u osnovnu školu. Prvi razred gimnazije sam pohađao u Ogulinu. Putovao sam vlakom, a jedno vrijeme sam tamo i živio. Sestra mi je bila već bila završila četiri razreda, koliko je ogulinska gimnazija imala, pa smo zbog toga preselili u Karlovac, da bi mogla upisati peti. Stanovali smo kod prijatelja. Tu sam maturirao 1949.
Vaš je otac bio trgovac?
Da. Imali smo trgovinu u Gornjim Dubravama, dvije u Topuskom. Imali smo i gostionu i dobro smo živjeli. Nažalost, u ratu smo stradali totalno. Ostali smo bez ičega. U Karlovcu smo 1945. dobili prazan stan. Izgubili smo i kuću u Topuskom i u Gornjim Dubravama.
Kako ste preživjeli Drugi svjetski rat?
Sjećam se svih akcija, Talijana, bombardiranja Karlovca i okolice, ulaska partizana, prelijetanja američkih aviona… Dnevno je znalo proći iznad Karlovca par tisuća aviona. Kao djeca smo ih brojali. Raspoznavali smo svaki tip aviona. Nije bilo djeteta koje nije raspoznavalo radi li se o avionu tipa spitfire ili letećoj tvrđavi. To je trajalo sve do 1945. Sjećam se da se čitav grad zdrmao kada su Nijemci kod povlačenja digli oba mosta u zrak. To je bila vražja divizija. Pet sati je prolazila korz Karlovac. Karlovac nakon rata tako nije imao željeznički most, pa se prelazilo pješke iz vlaka u vlak, a preko Kupe je napravljen i provizoran prijelaz.
Kako ste živjeli za NDH?
Dok je naša trgovina funkcionirala, do 1943., mama nam je slala hranu u Karlovac iz Gornjih Dubrava. Otamo su potom iselili svo stanovništvo u sabirni logor u Sisak. Puštena je odande jer je imala dvoje malodobne djece. Stanovali smo kod obiteljskih prijatelja do 1944. kad je otac došao iz liječilišta, gdje je zapravo bio sklonjen. Potom se zaposlio u jednoj tvrtki. Od tada smo imali dovoljno za normalan život i tako smo dočekali 1945.
Tko Vam je pomogao da preživite rat u Karlovcu?
U današnjoj Ulici kralja Tomislava postojala je drogerija Pišmaht. Vlasnica Ivka Pišmaht je bila suđena kasnije u Minhenu kao šef Gestapoa za naš dio Europe. Igrom slučaja je bila mamina prijateljica. Izvukla ju je iz logora i tako je majka došla živjeti s nama.
Šefica Gestapoa je pomogla Vašoj obitelji?
Točno. Sjećam se kad je došao njemački kamion i istovario naše stvari u Karlovcu, čak i moj bicikl iz sela. U ono vrijeme sam imao, dakle i bicikl, što je u ovo vrijeme kao imati automobil.
Jeste li imali s ustašama problema?
“Krive” sam vjere, no otac je imao u Ogulinu odvjetnika i prijatelja Lovru Sušića, koji je postao doglavnik u NDH. Znali su da tata ima jako zaleđe i nisu ga dirali, mada se sklonio, da ne naleti na nekoga i da ne nastrada. Kažem, taj njegov prijatelj ga je zaštitio.
Vaš otac je bio član Hrvatske seljačke stranke?
Bio je predsjednik stranke u Gornjim Dubravama. Sjećam se da su nam dolazili Vladko Maček i Ivan Šubašić. Kao trgovac je moj otac davao puno na veresiju i nije gnjavio sirotinju, pa su svi u tom kraju glasali za Mačeka. On je bio čvrsti mačekovac.
Od tada poznaje Lovru Susića?
Ne znam da li je on bio mačekovac, znam da je bio doglavnik. Ustaše nisu voljele Mačeka. Nijemci su htjeli da on bude predsjednik. Čak je za rata bio zatočen.
Gdje ste se prvo zaposlili?
Maturirao sam i završio ekonomiju, a u međuvremenu sam igrao košarku. Htio sam ići na medicinski fakultet za zubara, ali me trener od toga odgovorio. Rekao je da ne odem na teški studij, jer je računao da neću moći trenirati. Upisao sam ekonomiju i dobio stipendiju od ministarstva gospodarstva. Stipendije su se tada dijelile šakom i kapom. U Zagrebu sam kao košarkaš stanovao privatno kod trenera, a potom kod tete. Studij sam završio 1956. i zaposlio se u ŽE-ČE-u, koji mi je davao i stipendiju. Inženjer Ladislav Fuchs i ja smo bili jedini s fakultetom. Direktor me odgajao za komercijalan sektor, pa sam prošao sve faze – knjigovodstvo, blagajnu i tako dalje. Bio sam i šef nabave i na kraju komercijalni direktor. Nisam htio biti glavni direktor, struka me više zanimala. Javila se potom Intereuropa, jedan od najjačih špeditera. Kod njih sam proveo 27 godina. To mi je bilo opuštajuće.
Josip i Barka Benić su bili supružnici i oboje su bili gradonačelnici Karlovca. Poznavali ste ih?
Bio sam u relativno dobar košarkaš, a političari su uvijek bili uz sport. Kad sam počeo raditi u ŽE-ČE-u direktor je bio Aleksandar Miculinić, koji je otišao potom na studij, a Benić je kao prvoborac pohađao Visoku privrednu školu i došao je za direktora tvrtke, čini mi se 1958. Makar je imao osnovnu školu, potjecao je iz nekog sela pokraj Duge Rese i bio radnik u Pamučnoj industriji, imao je zdrav normalan prilaz svemu. Bio je jednostavan čovjek. Žena mu je radila u Karlovačkoj banci i bila je njezin direktor. Tako sam ih upoznao. Forsirao me kao ekonomistu, a sjećam se da sam mu pomagao u pisanju diplomskog rada, pa smo se sprijateljili. Njegova žena je jako volila i pomagala sport. Oni su ostavili velik pečat u Karlovcu i bili su dobri gradonačelnici.
B. Benić je osnovala Karlovačku banku, a ŽE-ČE je odlično poslovao dok je direktor bio Benić.
ŽE-ČE je bila dobra tvrtka. Bio je “seljački logičan”. Mogao je biti direktor Jugoturbine, ali je ocijenio da je to preveliki zalogaj. Visoko su kotirali ŽE-ČE i Kordun u to vrijeme, a on je odabrao ŽE-ČE, koji je imao veliki izvoz, dok je Kordun samo uvozio.
Gdje je ŽE-ČE izvozio?
Radili smo jako puno, čak i na praznike. Godišnje smo radili četiri do sedam tisuća tona čavala za SAD, za Tursku oko milijun dolara vrijedne konjske čavle i nešto za sjever Afrike, nekih 50 do 60 tona. ŽE-ČE je 1910. počela raditi i stekli smo ugled na američkom tržištu. Stoga smo bili nosioci i drugih tvrtki, i to ne bilo kakvih. Željezara iz Jesenica je proizvodila čavle, ali samo usput, dok su čavli predstavljali nama 80 posto proizvodnje. Znali smo, dakle, više o tim proizvodima, pa su nam prepustili da vodimo politiku izvoza s Amerikancima. Zajedno smo radili za američko tržište. Podijelili smo i dimenzije i zbog toga imali veću proizvodnju. Predstavljali smo nešto na tom tržištu, jer smo ukupno izvozili po 20.000 tona čavala. A naš izvoz je bio do sedam milijuna dolara godišnje za Ameriku, milijun za Tursku, nešto smo izvozili u Libiju, čak i u Bejrut. Japanski trgovci su dolazili k nama, da bi otkupili proizvodnju, da im nismo konkurencija na američkom tržištu.
Da li je točan podatak da je ŽE-ČE bila jedina tvornica na svijetu koja je proizvodila potkivačke čavle za deve?
Nije, tako se samo priča. Isti su bili čavli za deve i za konje. Za afričke zemlje smo izvozili 30 do 50 tona. Bio sam na sajmu deva u Libiji, a niti jedna nije bila potkovana. Kako se umanjivao broj konja u svijetu, pala je proizvodnja čavala dok nisu počeli potkivati čak i volove, no nestalo je i to. Tako je proizvodnja potkivačkih čavala u ŽE-ČE-u pala ispod 200 tona godišnje. U Europi su dominirali Mustad, te tvornice u Norveškoj, Švedskoj, Španjolskoj i u Karlovcu.
Koliko je zaposlenika imao ŽE-ČE?
Do tisuću. Proizvodili smo tri kamiona dnevno, radili tri smjene, držali čitavo jugoslavensko tržište, mada su konkurenti bili i željezare u Jesenicama i Zenici, no to njima nije bila osnovna proizvodnja, dok smo mi producirali stotinu vrsta raznih čavala. Željezare su imale najjednostavniju proizvodnju, pa su svi prvo išli po čavle kod nas.
Kada se prvi put zaigrali košarku?
Prvo smo igrali odbojku u Gimnaziji. U ono je vrijeme bio velik interes za gimnastiku. U fiskulturnom domu je dnevno vježbalo po 200 ljudi. Profesorica Vlastimila Blašković nije dozvolila da igramo odbojku ili košarku bez gimnastike. Kad je u školu došao profesor Branimir Majder, počeli smo učiti košarku i zaslužan je što je u Karlovcu doživjela bum, jer je predavao u tri ili četiri škole. Tada je oko tri tisuće đaka igralo košarku. Na prvenstvu Karlovca je naša gimnazijska ekipa pobijedila klub Udarnik koji je igrao prvu hrvatsku ligu. Zatim su nas povukli u taj klub i 1948. smo pobijedili reprezentaciju Jugoslavije koja je bila na pripremama u Karlovcu. Igrali smo u fiskulturnom domu. Tada su postojale u čitavoj državi samo tri ili četiri dvorane koje su odgovarale uvjetima za košarku, jedna je bila naša, pa je reprezentacija tu dolazila. Mi gimnazijalci smo je pobijedili 13 koševa razlike i nastao je bum u čitavoj državi: “Karlovac – čudo od košarke”. Zvali su nas tako u Beograd da s jednim klubom odigramo prijateljsku utakmicu, i to smo dobili.
Tako je stvorena čuvena karlovačka košarkaška priča?
Stvorila se dobra generacija. Karlovac je dobio epitet grada košarke. Imali smo oko dvije stotine juniora i juniorki. Bilo je reda, niti jedan klub nije mogao da nema sve momčadi – juniore, pionire, žene, muške i tako dalje. Računao sam da je tisuću žena prošlo kroz naš klub. Naša ženska ekipa je bila igrala prvu ligu jedne godine. Kad sam otišao na studij u Zagreb, Karlovac je malo stagnirao, ali su iza nas ostali temelji, pa je došla ova generacija sa Živkom Kasunom-Žirom, Slobodanom Kolakovićem-Bocotom, Borisom Križanom-Bobom i ostalima. To je bila najbolja ekipa u državi. Rijetko tko od gostiju je mogao pobijediti u šancu.
Pod kojim okolnostima je došao američki dream team u Karlovac?
Došli su u Europu, a u Jugoslaviji su Karlovac i Zadar smatrani gradovima košarke. Zarana sam postao izaslanik Hrvatske u Košarkaškom savezu Jugoslavije. Na to sam mjesto došao zbog nekih neutralnih razloga. Imao sam u ono vrijeme dobre veze s Borom Stankovićem, Nebojšom Popovićem i Acom Nikolićem, pa su Amerikanci, kad su stigli u Jugoslaviju, igrali u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani i u Karlovcu. To je bilo čudo njih dobiti. Nakon te turneje po Europi, u novinama smo čitali izjave Amerikanaca po kojima je Karlovac najupečatljiviji grad u Jugoslaviji za njih, a najveći utisak je ostavio Boco Kolaković, koji je igrao američki stil košarke. Karlovac je uistinu bio centar. Željeznica nas je financirala, a kad je prestala, to je splasnulo. I Grad je tu pogriješio. Zadar je uspio zadržati prvoligaški status. Mladost i Jedinstvo u Zagrebu su propali, pa je ojačala Lokomotiva, gdje je trener bio Mirko Novosel. Njega su nagovorili da napustio posao pravnika u željeznicama i da postane profesionalno angažiran u košarci. Bio sam komercijalni direktor u Karlovcu, a nagovarali su me, da također postanem profesionalni sportaš. No, ostao sam u poslu.
Bili ste, dakle, i savezni dužnosnik.
Bio sam delegat u Savezu, delegat na utakmicama, a čak i dva mandata glavni kontrolor sudačke komisije čiji je zadatak bio ujednačiti način suđenja. To je bilo teško. Odlazili smo potajno na utakmice. Recimo, u Ljubljani je Olimpija stavila magnet u sat, da se dulje igra, jer se igralo na koš razliku. Zadar je igrao utakmice u deset ujutro, na 40 stupnjeva Celzijusa. Košarka je imala podršku čitave države i bila je među vodećima u svijetu.
A kakva je hrvatska košarka danas?
Glavni tajnik Željko Drakšić je kvalitetan kadar, no suci su uglavnom zasjeli na sve funkcije, i to je pogrešno.
Koje su posljedice?
Prije se pazilo da se igra u svim mjestima. Košarka se igrala u Zadru, Karlovcu, Mariboru, Čačku, po Bosni i Hercegovini, Zrenjaninu… Igrači nisu smjeli prelaziti u druge klubove bez odobrenja kluba za koji igraju.
Bila je jaka konkurencija.
Jugoslavenska liga je u ono vrijeme bila najjača u Europi.
Kako je došlo do gradnje igrališta u šancu?
Kad sam pošao na studij u Zagreb, došlo je do ideje da se tamo napravi igralište. Pomogla je u tome željeznica. Financijski su pomogli, a čak su i radnici morali dati dobrovoljne sate. Bilo je problema s urbanistima koji nisu dali da se bilo što mijenja u šancu. Nisu nam dozvolili da stavimo pomični krov. Imali smo po 1.700 prodanih ulaznica na utakmici. Šanac nije mogao primit više od 2.500 gledatelja, to su morali po granama visiti..
I visili su…
Jesu. Morali smo ograđivati, jer smo dobrim dijelom živjeli od tog značajnog prihoda od prodaje ulaznica. Potom je zabranjeno da se igra na vanjskim terenima i određeno da se mora igrati u dvoranama. Karlovac nije imao dvoranu, pa smo predložili Gradu, da je izgradi. Imali smo veliku podršku građana, jer je Karlovac volio košarku. Išli smo po zborovima birača i lobirali. Doktora Ivana Rogoza smo vodili na skupove, jer se ne bi usudili reći pred njim da su protiv referenduma. Bio sam i u komisiji za referendum i dobili smo mig od Josipa Boljkovca, gradonačelnika, da referendum treba proći. No, nije trebalo varati, jer je oko 52 posto građana glasalo za dvoranu.
Sportska dvorana na Rakovcu je izgrađena nakon što je izgrađena ona na Tivoliju, najstarija sportska dvorana u Jugoslaviji.
Točno. Kad su dolazile kontrole od FIBA-e, ocijenili su našu kao najzgodniju za gledatelje, jer su bili najbliži terenu. Naša dvorana ima kapacitet od oko dvije i pol tisuće sjedećih mjesta.
Čini li Vam se da je Karlovac imao veći značaj u onoj velikoj državi, nego što ga ima danas u Hrvatskoj?
Karlovac je u ono vrijeme imao 35 poduzeća, puno značajnih tvornica. Tu je dolazila masa poslovnih partnera. Rijetkost je bila da Hotel Korana ne bi bio pun. Zvali su nas partneri uvijek dan ranije, da im rezerviramo spavanje. Karlovac je stvarno bio živ. Za održavanja Zagrebačkog velesajma, svi koji su tamo izlagali su dolazili i u Karlovac da obave neke poslove.
Karlovac je tada uistinu bio grad susreta, kako je danas brendiran?
Sklapana su prijateljstva, primjerice s Kragujevcem. Čitave su obitelji putovale i bile oduševljene prijemom u Karlovcu i u Kragujevcu.
I s Alessandrijom se Karlovac pobratimio.
Da, zbog sličnih sančeva. Čitao sam da oni imaju uistinu vrhunski očuvane šančeve. Profesor Boris Morsan pokušava nešto napraviti, ali je to teško izvedivo, jer bi to stajalo velike milijarde, kad bi se napravilo prema želji.
Sjećate li se kako je šanac nekada izgledao?
Ovo oko pošte je bio pravi šanac i taj je do kraja zatrpan, a kod Edisona i Tehničke škole je samo smanjena dubina. Interesantno je da nikad voda u njih nije prodirana, a sad prodire, što znači da je neka greška napravljena.
Prodire i na igralište.
Navodno je nekada postojao automatski zatvarač. Valjda je to zapušteno i sad se igralište poplavi za malo većih oborina.
Svi ambiciozni su ulazili u Komunističku partiju, a Vi ste izašli iz nje?
Ušao sam 1945. ili 1946. u Savez komunističke omladine Jugoslavije. U to vrijeme je “napredna omladina” bila u modi. No, nakon dvije ili tri godine su me izbacili iz SKOJ-a, jer sam bio u klapi koja je slušala američke pjesme. Oni su bili protiv toga. Skojevci su trebali biti primjer i prvi se prijaviti na radne akcije, a ja sam rekao da zbog košarke ne mogu ići, pa su me izbacili. Kad sam završio fakultet i zaposlio u ŽE-ČE-u su me predložili za člana Partije. Nisam htio ići, a bilo je nezgodno odbiti. Prihvatio sam to, postao sam član i bio sve do odlaska u Interevropu. Nisam se u Zagrebu prijavio kao član i više me nitko nije pitao za to, niti sam imao probleme zbog toga.
Nisu Vas zvali na sastanke?
Jesu kao rukovodioca. Svi su rukovodioci bili pozivani. Nekad su ti partijski sastanci bili zatvorenog tipa. Kad su se htjeli zbližiti s ljudima, počeli su pozivati ugledne radnike, poslovođe i ostale. Tu sam bio kao vanpartijac. Bilo je poželjno da si u Partiji, ako si na vodećim mjestima. Ali, ako si to izbjegao, nitko te nije proganjao ili otpuštao.
Što je pisalo Vašem partijskom dosjeu?
Kad sam išao u vojsku, nisam htio ići u školu rezervnih oficira, jer sam se bavio košarkom. Svi koji su išli na fakultet išli su i u školu rezervnih oficira na dva ili tri mjeseca. Tražio sam da idem u običnu trupu. Tamo sam upao s pet tisuća vojnika, a u svom kartonu sam našao da piše, da nisam upao u školu rezervnih oficira zbog moralno-političkih kvaliteta.
A što ste to napravili?
Nisam se dobrovoljno javio na radne akcije Brčko-Banovići. Kasnije se to sve izbrisalo, ali nije me u životu to smetalo niti sputavalo u poslu. Mnogi su ušli u Partiju zbog čistog karijerizma. Mnogi koji su razmišljali zrelo su mogli izbjeći to.
Znadete li nekoga tko je bio gorljivi partijac, a danas je gorljivi antipartijac?
Bolje da ne govorim. Znam ih mnogo koji su bili partijci, a danas prozivaju komuniste. Kada ga podsjetite, da je i on bio član Partije, zašuti. Previše je takvih. U Partiji je bilo i dobrih stvari. Postojala je partijska disciplina, ali je bilo liberalnije, nego u sadašnjim strankama. Na sastanku si uvijek mogao kritizirati sekretara, reći sve što misliš, ali si stajao iza onoga što je izglasano. Danas si izbačen čim kažeš nešto protiv predsjednika stranke.
Danas ipak možeš izabrati neku drugu stranku.
Vidim da mnogi taj izbor koriste, pa su sada već i u petoj stranci.
Odrastali ste u Karlovcu kada i u Hrvatskoj čuveni intelektualci kao što su Josip Vaništa, Slavko Goldstein, Daniel Ivin, Stanko Lasić, filozof Gajo Petrović i ostali. Jeste li ih poznavali?
Sa svima, osim s Gajom Petrovićem, sam bio na “ti”. Njegov brat Svetozar Petrović je išao sa mnom u razred. Bio je profesor na fakultetu i vrhunski intelektualac, a i Gajo je ostavio dubok trag. Oni su bili iz ugledne obitelji. Gajo Petrović je bio liječnik, a njegov brat Branko Pet rović je bio inženjer građevine koji je gradio blok uz šanac. Ćane Lasić mi je bio sekretar SKOJ-a u školi. Bio je napredan student, ambiciozan. Slavko je dvije generacije ispred mene. Bio je dobar u književnosti i spretan izdavač, pa je čak imao i svoju tvrtku. Njegov brat je mlađi, a on je u komunizmu čak bio i disident. Pepo Vaništa je stariji četiri ili pet godina od mene. Bio je super intelektualac. Bio je vrlo fin, možda i previše. U sportu je bio velik talent. Sjećao sam se da je trčao sto metara za nekih 11 sekundi. U ono vrijeme je jugoslavenski rekord bio devet ili deset sekundi. Velik je intelektualac. Imam dvije ili tri njegove knjige s posvetom.
Kada ste ga posljednji put sreli?
Bila je prošle godine njegova izložba u Galeriji “Vjekoslav Karas”. Tamo sam ga sreo. Prolazio je kraj mene. Stisnuo sam ga za ruku i upitao da li me prepoznaje. Odgovorio je: “Kako da ne, ti si Karlovčan”. Ostavio je utisak da više ne prepoznaje ljude. Stanovao je na promenadi. Govorilo se da u prizemlju neka žena drži kupleraj, a on je bio na prvom katu. Imao je brata. Oni su porijeklom Česi i njegov je brat otišao tamo. Mnogi su išli u Češku studirati tekstil.
Jeste li poznavali Ivu Vejvodu? I on je studirao u Češkoj, ali arhitekturu. Otac mu je bio Čeh.
– Nisam ga upoznao. Slučajno sam znao njegova sina. To je bila ugledna obitelj koja je imala stolariju na Dubovcu pokraj Kupe.
