Iz rodnog Sarajeva Slavko Goldstein je u Karlovac donesen 1928. kao novorođenče. Njegov otac, inženjer agronomije Ivo Goldstein, u Sarajevu je kod svoje šogorice smjestio trudnu suprugu, Leu rođenu Bril, dok je on u Karlovcu preuzimao knjižaru Lisandera Reicha. Knjižar Reich, sin karlovačkog rabina, bio je majčin ujak. Knjižaru je otvorio već 1885. da bi 1928., kao 69-godišnjak, odlučio naći partnera koji bi mu uz obostrano prihvatljive uvjete omogućio da se umirovi. Tako je Ivo Goldstein, kako piše njegov sin Slavko u knjizi „Obitelj“ Jasminke Domaš, „primio ponudu koju nije mogao odbiti“ te je s mladom suprugom i djetetom na putu odlučio iz Palestine doći u Karlovac i u njemu poslovati kao knjižar.
Početkom 1930-ih Karlovac je imao osam knjižara i papirnica. Osim Reichove – novi vlasnik nije joj mijenjao ime – poznatije su bile knjižare Marije Fogina i Otona Froehlicha. Svoju je knjižaru Goldstein unaprijedio, držao je i posudbenu biblioteku, nabavljao strane knjige, za nakladnike sabirao pretplatnike, s knjigama odlazio u okolicu, „na teren“. Knjižara je nudila vrlo širok izbor knjiga, ali je slovila i kao knjižara lijeve orijentacije. Takav status knjižare, kao i židovska nacionalnost vlasnika, će presuditi da se prvih dana uspostave Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine Ivo Goldstein našao u skupni onih koje su ustaše uhapsile i u logoru Jadovno ubili. Opasnost po život prijetila je i njegovoj obitelji, pa su se uz pomoć prijatelja nakratko sklonili iz grada, a zatim se priključili antifašističkom pokretu, otišli partizanima – „u šumu“. Iz rata je Slavko izašao kao sedamnaestogodišnjak, sa činom poručnika. “Bili smo dorasli otporu protiv Zla, ali nismo bili dorasli ljudski okruniti pobjedu”, komentirao je ratne godine.
Iz Izraela u hrvatsku kulturu
Vojnička karijera bila mu je potpuno strana, pa je nastavio gimnazijsko školovanje. U Karlovcu je maturirao 1947. godine. Kada je 1949. osnovana država Izrael, pa su se mnogi Židovi iz Europe odlučili nastaniti u vlastitoj državi i Goldsteinovi, majka Lea, brat Danko i Slavko su otputovali. Očito odluka da se nastane u Izraelu nije bila dobro promišljena, jer su se nakon godine dana vratili u Zagreb. Otklonili su dileme, izabrali su Hrvatsku!
Van svake sumnje, obiteljska tradicija, knjižarstvo i sve što iz njega slijedi utjecala je na Slavkovu poslovnu karijeru. Započeo je kao novinar Radio Zagreba, bio je prvi novinar u Hrvatskoj koji se s pozornice mikrofonom spustio u gledalište razgovarati s publikom. Zatim je kao scenarist radio u zagrebačkom Jadran filmu. „Signali nad gradom“, film na temu podviga Većeslava Vece Holjevca da 1941. uđe u okupirani Karlovac i oslobodi ranjenog druga, napravljen je po njegovu scenariju. Godine 1961. zajedno s Ivom Butkovićem i Milanom Bekićem autor je knjige „Okrug Karlovac 1941“. Knjiga je savjesno napisana, malo joj se što i danas može prigovoriti. Objavio ju je 1965. Institut za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, urednik je Danijel Ivin, a za izdavača je potpisuje Franjo Tuđman.
Izdavaštvom se počeo baviti sredinom 1960-ih godina. Bio je glavni urednik Izdavačke kuće „Stvarnost“ koju su, kao NIP (novinsko izdavačko poduzeće), osnovali i njome upravljali novinari. U vrijeme snažne potrebe za stranom knjigom objavio je djela Johna Kennetha Galbraitha, najuglednijeg i najpopularnijeg ekonomista polovine 20. stoljeća stoljeća, („Doba neizvjesnosti“ i „Nova industrijska država“) i Ericha von Danikena, popularno-znanstvenog pisca („Povratak zvijezdama“ „Sjećanje na budućnost“). Slučaj je htio da je uprava izdavačke kuće „Stvarnost“ bila u neposrednoj blizini, ili u istoj zgradi, u kojoj je stanovao Stanko Lasić. Prilikom jednog susreta Slavko je saznao da Stanko radi na temi „Sukob na književnoj ljevici“. Knjiga se bavila konfliktom između Miroslava Krleže i dogmata unutar Komunističke partije Jugoslavije u razdoblju od 1934. do 1939. Budući da Partija „ne griješi“, ta je tema bila – tabu. Prepoznavši je kao vrijednost za demokratski razvoj društva, a znajući kojom serioznošću Stanko pristupa svojim tekstovima, Slavko je od Ive Košutića, direktora Stvarnosti, tražio je da bez odlaganja zaključi ugovor. Košutić, možda zauzet poslovima oko objavljivanja Biblije 1968., odbio je Slavkov prijedlog da objavi ovo Lasićevo djelo. Znati da postoji vrijedan rukopis i pomiriti se s tim da „ostane u ladici“ za Slavka je bilo nezamislivo. Rješenje je našao u tome da se osnuje izdavačko poduzeće. Lasić je u to vrijeme bio direktor Instituta za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Institut se bavio izdavačkom djelatnošću, objavljivao je časopis „Croatica“, na Fakultetu postoji biblioteka LIBER CROATICA, s programom (idejom) izdavanja pretisaka značajnih i rijetkih knjiga hrvatske kulturne baštine. Spiritus movens tih aktivnosti bio je Ivo Frangeš pa kad je on s oduševljenjem prihvatio ideju za tri mjeseca je (4. III. 1970.) u Sudski registar upisao poduzeće „Liber – izdanja Instituta za znanost o književnosti“.
Nije išao u komitet po mišljenje
Promocija prvih knjiga (dvije knjige reprinta „Danice ilirske“) doživjele su senzacionalan uspjeh. Prilikom toga je Pavletić, ukazujući na ulogu profesora Frangeša, rekao “da nas osnivanje poduzeća LIBER CROATICUS već prvim koracima ispunjava nadom da 1970. godine počinje novo plodonosno razdoblje kad je riječ o upoznavanju hrvatske književne prošlosti. Zasluge za taj uspjeh toliko sugestivan i jedva dočekan da mu nije bila potrebna plaćena reklama, pripada (osim prof. Frangešu, op. RR) i drugim sudionicima, prije svega glavnom uredniku Libera, vraški okretnom Slavku Goldsteinu (…)”, kako stoji u Večernjem listu od 3. listopada 1970. I promocija Lasićeve knjige “Sukob na književnoj ljevici” bio je veliki uspjeh. U jednom intervju Slavko je rekao da ne zna postoji li u državi još jedan izdavački savjet poput ondašnjeg Liberovog koji bi takvu knjigu pustio u tisak. Zahvaljujući tadašnjem rektoru Sveučilišta u Zagrebu akademiku Ivanu Supeku, Liber se počeo širiti na Sveučilište te je godine 1975. poslovao pod imenom Sveučilišna naklada Liber. Početkom 1980-ih započinje ekonomska kriza u kojoj dolazi do izražaja neučinkovitost „samoupravnih odnosa“. Različiti pogledi na poslovni politiku unutar Libera izazivaju antagonizme zbog kojih Slavko 1983. odlazi u mirovinu i kao umirovljenik počinje samostalno djelovati u zagrebačkoj poslovnici ljubljanske Cankarjeve založbe. Inače, osim Goldsteina, i Milan Mirić, glavni urednik Libera napušta, tvrtku koja, s obzirom da nametnuta politička rješenja nisu pridonijela pozitivnom poslovanju – 1989. odlazi u stečaj. Više knjiga iz Liberovog programa bilo je na rubu dopustivog. Slavko nikad nije išao u Komitet pitati što se može objaviti. Tako nešto nije dopuštalo uredničko dostojanstvo. Ponekad se “režim” testirao tako da bi poneki fragment knjige bio objavljen u “Startu” i po reakcijama se procjenjivalo hoće li se ići u tisak ili ne. Po svom programu i stajalištu da se od Vlasti ne traži odobrenje, Liber je proglašavan i nacionalističkim i antikomunističkim poduzećem. Nakon Lasićeve knjige Liber je osobno spašavao Krleža.
Možda će Karlovčanima biti zanimljivo znati da su u odnosu na zavičajnost, osim Slavka, u Liberu bila zaposlena još četiri Karlovčana – Mirić kao glavni urednik, Ivan Ott zadužen za marketing, Vesna Bašović Ljuština u knjigovodstvu, Danijel Mejaški kao administrator i potpisnik ovog teksta kao urednik sveučilišnih izdanja , jedno vrijeme i pomoćnik direktora. Liberova povijest je vrlo sadržajna ali “zavičajni klub“ – nije bio.
Umirovljenje i ulazak u politiku
Kao umirovljenik Slavko je od sredine 1980-ih izdavački djelovao preko poslovnice “Cankarjeva založba”. Istovremeno je bio zauzet pisanjem publikacija u kojima pokušava racionalizirati rasplet jugoslavenske krize. Godine 1985. objavljuje „glas iz privrede“ („Prijedlog 1985.“; zatim „Prijedlog 1990“) pa time ulazi u politiku. Ključne riječi njegova djelovanja su „demokracija“ „socijalnost“ „liberalizam“ i „Hrvatska“. Zajedno s Vladom Gotovcem, Božom Kovačevićem i drugima 20. svibnja 1989. osniva Hrvatski socijalno-liberalni savez. Bila je to, poslije 1945. prva oporbena politička stranka u Hrvatskoj, a Slavko njezin prvi predsjednik. O tome je, pod naslovom „Porođajne muke hrvatskog višestranačja“ opširnije pisao Ljubomir Antić, a taj je tekst objavljen u “Vijencu” Matice hrvatske u travnju i svibnju 2009. Godine 1990. Goldstein će po treći put osnivati izdavačko poduzeće – “Novi Liber”. Mladenačkom energijom sastavljen je i provođen izdavački program.
Okupivši vrlo istaknute intelektualce kao što su Ivo Banac, Krsto Cviić, Gotovac, Vesna Pusić i Ozren Žunec Slavko je pet godina, od 1993. do 1998., bio glavni urednik “Erasmusa, časopisa za kulturu demokracije”. U zreloj demokraciji sadržaj takvog časopisa ne bi izazivao antagonizme i neprimjerenu retoriku, ali s “Erasmusom” se to nije dogodilo. Kad je časopis objavio pismo predsjedniku Tuđmanu “Vrijeme je za odlazak” 20. rujna 1993., i održao okrugli stol na temu „Hrvati i Srbi“ u redovima desničara (romantičnih nacionalista) takva su stajališta okarakterizirana kao izdajnička – „kriminaliziranje domovinskog rata“ i „izjednačavanja agresora i žrtve“. Redakcija je osumnjičena da su na temelju tih tekstova pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju podignute optužnice protiv Hrvatske. Međutim, nakon što je viđen dokumentarni film i svjedočenje Janka Vranyczanyja Dobrinovića, jednog od glavnog aktera za priznanje Hrvatske, kristalno je jasno da se “Haag” spominjao i prije nego li je “Erasmus” počeo izlaziti.
Autobiografija
Koliko znam, Slavko je autobiografiju počeo pisati 2005. godine. Dao joj je naslov “1941. – godina koja se vraća”, a objavljena je 2006. Knjiga je istodobno autobiografija, književnost i historiografska studija. “U njoj se sažima – na fascinantan, jednostavan i lucidan način – golema građa o privatnoj povijesti jedne obitelji, o javnom životu Karlovca, o vladavini NDH i Drugom svjetskom ratu, o stradanju i logorima, te je o mnogim poslijeratnim događajima u kojima se ogledaju recidivi prošlosti”, zapisala je Katarina Luketić u Zarezu.
Knjiga je prevedena na engleski i, kao publicistika, proglašena „Knjigom godine“. U Karlovcu je promovirana 13. veljače 2007. Karlovčani su rado dočekali Slavka kao svog sugrađana. U punoj dvorani Velike vijećnice Grada Karlovca vladala je pozitivna atmosfera, osim autora i njegova sina profesora. Ive Goldsteina, govorili smo književnik Miljenko Jergović, karlovački gradonačelnik Miro Škrgatić, predsjednik Stjepan Mesić i ja. Kada je Slavko meni ponudio da budem jedan od promotora, dodao je: “…kad Mace Vrbetić više nema“ – profesorica Marija Vrbetić je preminula 2004. godine. Nisam se baš radovao ovoj zadaći , strahovao sam jer u takvoj konkurenciji neće biti lako održati nivo. Odlučio sam govoriti o onom što se 2007. i prešućivalo: „Iz iskustva znam da ljudima kojima je ‘zrcalo krivo, ako je lice ružno’, aludirajući na ignorante koji se ne žele suočiti sa činjenicama o uzrocima krize u Hrvatskoj, zatim – aludirajući na prisutno filoustaštvo – da ljudima koji prihvaćaju maksimu ‘sve što je hrvatsko nije mi strano’ pa kada se radi i o primitivizmu i zločinu, ova se knjiga neće obradovati, da su čak u stanju sumnjati u autorovo neupitno hrvatstvo”. Kao svjedok, bio sam namještenik Libera, govorio sam da je Slavko 1971. i kasnijih godina, kao direktor izdavačke kuće gotovo svakom zagrebačkom intelektualcu – progonjenom zbog aktivnosti u Hrvatskom proljeću pružio zaštitu i ponudio veći ili manji posao, a izdavačka produkcija Libera govorila je sama za sebe. O njoj je Radoslav Katičić, jedan od prvih hrvatskih intelektualaca, u emisiji Hrvatske radiotelevizije “Pola ure kulture” 31. svibnja 2012. rekao: “Goldstein je u doba ‘hrvatske šutnje’ – za hrvatsku kulturu – napravio neizmjerno puno”.
Poštovanje i istina
Čovjek sa zaslugama za svoju zemlju kakve je imao Slavko u Francuskoj bi završio u Pantheonu, u Hrvatskoj je doživio da bude blaćen. U povodu osporavanja knjige „Jasenovački logori – istraživanje“, kada je spominjao praksu zabrane negiranja holokausta, doživio je da se grupa akademika i drugih intelektualaca pismeno obratila predsjedniku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i od njega zatražila donošenje „Deklaracije o slobodi znanstvenog istraživanja“ (sic!).
Napustio nas je jedan od prvih intelektualaca jugoslavenske i hrvatske javne scene koji je rušio intelektualne tabue, borac za ljudska prava i evropsku Hrvatsku. Jedan njegov suradnik iz razdoblja dok je bio predsjednik Kulturnog društva „Miroslav Šalom Freiberger“ napisao je da bi imao ponešto i primijetiti na neke osobne situacije i način rada, poneke razlike u mišljenjima, ali ni u kom slučaju te efemerije ne mogu ni trun zasjeniti njegove velike zasluge i za hrvatsku kulturu, politički život i hrvatsko židovstvo. Od Goldsteina se i u buduće može učiti. Na jednom mjestu spominje Voltaireovu misao – “Živima dugujemo poštovanje, a mrtvima samo istinu” – ali joj odmah daje svoj komentar: “I meni se čini da istinu dugujemo svima, živima i mrtvima, baš svima podjednako, a poštovanje dugujemo mnogima, i živima i mrtvima, ali ne baš svima”.
Goldstein je zaslužio ne samo naše poštovanje, nego i iskrenu zahvalnost, jer se uvijek zauzimao za karlovačke interese. U onome što predstavlja stvarni napredak Hrvatske i Karlovca u posljednjih sedamdesetak godina ima i Slavkova udjela.
