Niste pogriješili ako ste nekome za Božić poklonili knjige “Ministranti vanjskih poslova” i “Poćupali se maćki”, jer u njima Damir Valent, voditelj jutarnjeg programa i (o)bloger Radio Mrežnice, konobar, novinar, književnik, glumac, komičar i glazbenik bogatog životnog iskustva duhovito ispisuje dio društvene povijesti Karlovca, ono čemu je svjedočio, kao i svoje poglede na različite društvene fenomene. Pogriješili ste, ako te knjige niste nabavili, no to se uvijek lako ispravi.
Koje ste dinamovce susretali dok ste radili na Bukovačkoj cesti u Zagrebu?
- Prvo Snješka Cerina. Ivo Tomić mi je u životu bio idol i pol. Uvijek sam htio biti sportski reporter. Tomić je Cerina nazivao najspretnijim nespretnjakovićem. Upoznao sam i Ivicu Miljkovića, centarhalfa iz 1970-ih kojega nove generacije ne poznaju, pa i ostale. Konobario sam tamo tri sezone. Jedno od ostvarenja mokrih snova pubertetlije iz Vukmanića je bilo upravo upoznavanje tih glasovitih dinamovaca. Kada već nisam mogao biti centarhalf ili centarfor, barem da budem taj koji mi toči pića.
No, bili ste toliko talentiran nogometaš da ste i mogli biti centarhalf ili centarfor u Nogometnom klubu “Dinamo”?
- Zna se tko igra u Dinamu, čiji sinovi i kakvi te kakvim su vezama došli do tog statusa.
Ne pratim.
- Uglavnom, da zaigraš danas tamo moraš biti malo drugačijeg habitusa nego što sam ja. Moja me majka Jana, na prvu moju pomisao da uopće zaigram za NK “Korana” na Turnju, srezala u korijenu. “‘Korana’? Turanj? A sijeno? A pšenica? A otava? A krave čuvati…”, rekla mi je.
Ottawa?
- Ne, otava – drugi otkos sijena. Čitav život sam na Vukmaniću, s manjim prekidima. Imali smo, osim krava, traktor, mlijeko koje smo nosili na kontu i koje nije plaćeno malo kao danas, nego smo od toga mogli zaraditi i lijepo živjeti. Dobar dio toga počivao je na mojim plećima, ali se znao red i poredak – moraš prvo uraditi kućanske obveze, a onda daj Dinamu što ostane.
Koji su još dinamovci dolazili?
- Primjerice Krasnodar Rora. Čak je bio iznenađen kada sam ga pitao je li zabio gol Crvenoj zvezdi kada je stigao s odsluženja vojnog roka 1972. ili 1973. I sam je zaboravio na to. “Mali, puno me pitaš”, odgovorio je. Uglavnom, uistinu sam to proživljavao punim plućima. To mi je bilo mnogo važnije od škole.
Biste li danas prepoznali nogometaše Dinama na cesti?
- Bih. Ostale su mi slike…
Ne stare igrače, nego aktualne?
- To me čak niti ne zanima previše. Napisao sam jednom da sam navijač u mirovini. Pasivan sam navijač, nešto poput pridružene članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Volim gledati nogomet, no nisam više posvećen tome. Nekada sam u sobi imao u lijevom ćošku tranzistor, album Bijelog dugmeta u desnom. Nitko u tu sobu za utakmice nije smio ući, ako bi mama ušla, bila bi to loša karma zbog koje bi “Dinamo” mogao izgubiti. To je vrijedilo u vrijeme kada smo izgubili prvenstvo 1979. Danas se više ne ponašam tako.
Gajite li ikakvu strast prema sportu?
- Prema rukometu često, i zbog toga što su reprezentativci često boravili u Karlovcu. Skijaški nastupi Janice i Ivice Kostelić me nisu mogli ostaviti ravnodušnim. “Opća lova” i silne afere koje se događaju me udaljilo malo od sporta. Svako malo mi sruše nekakve legende, kao što je Michel Platini. Sada su aktualne informacije o utajama poreza u nogometu. To nema mnogo veze s igrom, no opća medijska slika odbija od nogometa. Sport volim, sve pratim, ali ne režem više vene kao nekada.
Rezali ste vene?
- Ne doslovno. Nisam nikad bio sklon samoozljeđivanju. No, za Cibonu…
…ste išli u Atenu navijati kada je igrala protiv Real Madrida?
- I to bez ičijeg znanja. Vlakom sam putovao do Šida, a onda vozom preko Beograda do Skopja, a zatim nečime do Atene gdje smo navijali. Rekao sam majci da imam važne ispite, a na koncu me vidi na naslovnici Večernjeg lista sa Ciboninim šalom. Ne bi to niti uočila, da nije susjed donio novine i rekao: “Jane, pa to je tvoj Damir, vidi ga – u Anteni”. Nije znao ispravno niti izgovoriti ime glavnog grčkog grada. Majka mi je spremila kokoš da imam tjedan dana dok polažem ispite, a pojeli smo je do Šida.
Od 16.000 gledatelja u dvorani, baš su Vas uslikali i baš su tu sliku objavili?
- To valjda ima neku svoju karmu.
Dakle, u laži su kratke noge?
- Definitivno, makar otišao do Atene – koliko god bio dugačak put.
Kako se zvao ugostiteljski objekt na Bukovačkoj gdje ste radili?
- Caffee bar “Osmica”. Došao sam tamo raditi na preporuku mog tetka Duška Lokina. U Zagrebu sam tada pokušavao završiti studij hotelijerstva i turizma. Nakon što sam položio sve ispite na prvoj godini, ponestalo mi je novca. Činilo mi se blesavim da s 21 godinom života molim majku, jedinu koja je financirala obitelj, jer je otac Marijan, nažalost, bio već pokojan, da me financira, pa sam prihvatio raditi u kafiću. Međutim, s novcem dođe sloboda, sa slobodom dođu djevojke, s djevojkama dođe i automobil, pa je fakultet pretrpio nemjerljivu štetu. No, u tom kafiću sam bio prihvaćen i ostao sam tamo tri godine. Vlasnik se bavio i uzgojem pasa. Po štence su dolazili i sportaši i umjetnici, pa sam imao prilike mnoge poznate vidjeti u drugom svjetlu. Dogodilo mi se da poslušam koncert Boe u Kulušiću, a dva dana nakon toga da je došao pjevač Mladen Puljiz po rotvajlera ili dobermana, što je već bilo u modi.
O kojem razdoblju je riječ?
- To je bilo od 1982. do 1986. godine.
“Dinamo” je bio prvak 1982.
- Kad sam se vratio s odsluženja vojnog roka “Dinamo” je već bio prvak. Odlazio sam na istočnu tribinu-stajanje, za što se karta plaćala crvenom novčanicom od deset tisuća dinara koja je, bez obzira na galopirajuću inflaciju, izdržala dvije ili tri sezone.
To su ti topčiderski likovi koje spominjete u svojim tekstovima?
- Da, rudari i ostali otisnuti na novčanice koje su se tiskale u tom dijelu Beograda. Kada sam došao u Zagreb nisam propustio niti jednu domaću utakmicu. Čak sam se ponekad mijenjao za smjene ne bih li mogao otići na utakmice.
Gdje ste služili vojni rok?
- U Novom Sadu. Čuvenu sezonu nogometnog prvenstva Jugoslavije sam popratio na tranzistoru. Krajem travnja se pet bodova bježalo Crvenoj zvezdi i tada se znalo da će “Dinamo” biti prvi. Titulu prvaka sam dočekao na “izdvojenom stražarskom mestu” – negdje na brdu. Jedan moj prijatelj Zagorac i ja smo navijali za “Dinamo”, a ostali su bili neutralni – nije ih bilo briga za to. Nabavili smo si gajbu piva za slučaj da “Dinamo” postane prvak dok smo gore. Otišli smo u selo. Vojska je u Srbiji baš bila dobro primana, a kada su čuli da smo iz Karlovca, razumjeli su da smo iz Sremskih Karlovaca. Dali su nam još litru brlje, “nek se nađe”. Sakrili smo tu bocu. Igrali su “Dinamo” i “Radnički” iz Niša te “Crvena zvezda” i “Osijek”. “Dinamo” je igrao 0:0, ali je “Osijek” pobijedio Crvenu zvezdu golom Luke Dilbera u posljednjoj minuti utakmice. Stoga smo mu posvetili pjesmu “Moj dilbere” koju smo otpjevali iz sveg glasa. Smazali smo gajbu pive. Potom smo zaključili da naslov prvaka ne može biti proslavljen bez da popijemo svaki po barem čašicu te brlje, pa smo pronašli tu bocu rakije koju smo sakrili.
Što vam je rekao starešina?
- Nije ga bilo dva dana, srećom.
Bio je na bolovanju?
- Da. Uglavnom, sve je prošlo bez posljedica za nas. Te godine su zagrebački klubovi baš bili uspješni. “Cibona” je osvojila tada Kup Radivoja Koraća u košarci, “Medveščak” je osvojio naslov u hokeju na ledu, “Zagreb” u rukometu, “Mladost” u odbojci. Baš su procvjetali svi ti klubovi u to vrijeme, koje vjerno prikazuje televizijska serija “Crno-bijeli svijet”.
U Vukmaniću su svi bili dinamovci?
- Nisu. To jest hrvatsko selo, ali su dvojica navijala za splitski “Hajduk”, a jedan čak za mostarski “Velež”, što je bilo vrlo čudno. Za taj klub je tada igrao čuveni BMV trojac – Dušan Bajević, Enver Marić i Franjo Vladić. Ovog navijača Veleža iz Vukmanića su prozvali Bajevićem, jer je imao istu frizuru kao i igrač – češljao je kosu malo u stranu. I danas tog momka zovu tako. Kada sam počeo školovanje u karlovačkoj ugostiteljskoj školi za Segestu i za “Karlovac” je igrao Nikola Peškir. Navijao je za “Radnički” iz Niša, što je bilo još egzotičnije od navijanja za Velež.
Navijači Radničkog su danas na glasu kao možda i najopasniji.
- Sjećam se da je za mog služenja vojnog roka “Radnički” došao u polufinale Kupa UEFA. Igrali su protiv Real Madrida. Nadimak Radničkog je bio Real sa Čaira. Kad su ovi iz Madrida gostovali u Nišu na Radio Beogradu sam slušao nekakvog guslara koji pjeva da Realu iz Čaira došao Real… Nabrijavali su atmosferu. Sjećam se dosta takvih detalja. Valjda sam i počeo pisati ne bih li se svega toga prisjetio i sačuvao sjećanje.
Nikad niste bili agresivan navijač?
- Niti slučajno. Sjećaš li se kada je “Dinamo” gostovao u Karlovcu, pa je i policija morala intervenirati? To mi je bilo užasno. Bilo kakvo nasilje mi je nepojmljivo. Možda je i to razlog da se proglasim navijačem u mirovini. Ne mogu se poistovijetiti s nekime tko se zaputi u Livorno raditi probleme, psuje, razbija izloge…
Mora se zabaviti kada ga ne zabavljaju ovi na terenu?
- A valjda je tomu tako. Bilo mi je čudno gledati i kako navijači navijaju leđima okrenutima terenu.
Propuštaš gol?
- Jednostavno se ne prepoznajem u toj priči.
Lokin navija za “Dinamo” ili “Hajduk”?
- “Hajduk”.
Dakle, hajdukovac Vas je ubacio u Dinamov milje?
- Mora biti dobar svojoj punici. Duško je uz moje sestrične, a imam dvije u Zagrebu i dvije na Švarči, bio od velike važnosti za moje otvaranje prema svijetu. U Vukmaniću sam imao župu, gdje sam bio ministrant, školu i autobus. Oni su mi otkrili da postoje Zagreb, ploče, Tom Jones, Paul Anka… Dobivao sam singlice i Start kad bi dolazili k meni na selo, dah svijeta koji me povukao. Donijeli su i cigarete, svo zabranjeno voće. Kada dođe rodbina možeš se malo kasnije vratiti iz izlaska i mnogo toga drugog. Sestrične su bile od velike pomoći, uključujući Duška koji nam je stalno nosio traperice iz Trsta koje su mu uvijek bile tijesne.
Spomenuli ste Bou. Koga ste još gledali tada?
- Lačni Franz mi je bio omiljeni bend. Koncert Azre sam preskočio, jer sam bio na odsluženju vojnog roka kada su bili najjači. Kada je Branimir Džoni Štulić pustio bradu i dugu kosu, to je već bila druga priča. Pratio sam i beogradsku scenu i sastave kao što su Šarlo akrobata, Idoli ili Disciplina kičme. Dok sam bio u JNA, u Novi Sad je došla Riblja čorba u sklopu one svoje čuvene turneje “Ko preživi pričaće”. Jedan moj prijatelj Đorđević iz Beograda i ja smo izmislili priču da bi bilo dobro “da se vojska kulturno vaspituje, a ne samo da gledamo porniće u bioskopu”. Rekli smo da bismo na koncert Riblje čorbe. “Šta sad Riblja čorba”, pitali su nas. “Pa lepo, koncert je u Spensovoj dvorani, ima 30 zainteresovanih, a vi rešite ulaznice”, odgovorili smo. Pristali su, jer će to biti odlično za armijske novine. Čim smo se vratili s koncerta postrojili su nas: “Lepo ste nas predstavljali – mahali ste navodno vetrovkama”. Pa nije to koncert klasične glazbe. Volio sam slušati Parafe i Pankrte, no mnogo sam koncerata propustio zbog vojnog roka. U Hrvatskom domu u Karlovcu su gostovali i Prljavo kazalište i Parni valjak i Haustor i Azra, koju su gađali pivom. Tada se bend još nije afirmirao. Netko ih je gađao flašama, a Džoni je rekao: “Ne morate voljeti našu muziku, ali dajte da kažemo što mislimo…”. Uglavnom, Zagreb je bio ostvarenje svih mojih mokrih snova.
No, niste trpili prevelike sankcije doma zbog puta u Atenu, jer ste, nakon Ivana Ribara, jedini iz Vukmanića izašli na naslovnici novina. S Ribarom i Brankom Vukelićem, koji je iz Cerovca, ste najpoznatiji mještanin Vukmanića?
- Selo se mnogo promijenilo u odnosu na vrijeme prije rata – mnogo ih je otišlo, mnogo drugih je došlo. Držim se toga da nitko nije prorok u svome selu. Osim što sam član Pastoralnog vijeća Župe Sveti Antun Padovanski, nemam drugih funkcija, a i to sam morao biti po zapovjednoj odgovornosti, jer je netko trebao napisati govor i pročitati ga kada je u selo došao kardinal Josip Bozanić, pa su mene “izvukli” za to. No, govor nisam pročitao, nego izgovorio. Vukmanić mi je kao vikendica, unatoč tome što živim tamo. Selo je zamrlo – najbolje rade crkva i groblje. Tamo ničega više nema. Doktor Ribar je očuvao selo. Vjerujem u priču da je nakon Drugog svjetskog rata Koča Popović naumio da na tom mjestu napravi nekakav poligon, pa da mještane treba raseliti. Ribar je tada to spriječio.
Baš se okomio na Ribarovo selo?
- Nije vjerojatno niti znao da je ovaj tamo rođen. Ribar je tada bio predsjednik AVNOJ-a i očuvao je Vukmanić i Knez Goricu. Zahvaljujući Ribaru smo dobili asfalt, i opskrbu električnom energijom i vodom prije Cerovca Vukmanićkog, koji je bio na državnoj cesti. Selo je postalo i turistički zanimljivo – svi koji su išli na Petrovu goru i Kozaru svratili bi do Vukmanića. Imali smo ured mjesne zajednice, dućan, poštu, kafić… Ničega nema od toga više. Autobusne linije su prilagođene školi – nakon 15 sati nema autobusa, a vikendom uopće. Dolaze iz Karlovca obraditi vrt, popraviti nešto po kući, pripreme roštilj i odu doma. Sto puta mi se znalo dogoditi da idem sa svirke u tri ujutro i napravim trag u snijegu, a u pet sati se vraćam po vlastitom tragu kada idem na posao, jer nitko drugi nije tuda prošao, niti autobus niti ralica. To mrtvilo mi ipak dobro dođe u ovim godinama – kuća mi je kao vikendica. Ne smatram se posebno važnim u svom selu, iako vjerojatno jesam najpoznatija osoba iz Vukmanića, nakon Ribara i Vukelića koji je kod nas sahranjen. Inače, tužna je priča s Ribarom. Kada je 1991. godine došla ekipa iz Loznice pokupila je stare puške iz muzeja, pa i originalno pismo Ive Lole Ribara djevojci Slobodi Trajković. Sve su originalne eksponate uništili, a Ribarovo poprsje bacili u bunar.
To nije mit?
- Nije – bista je u bunaru koji je najdublji u selu. Ronioci su rekli da je preduboko i da je previše opasnih plinova, da bi se poprsje izvlačilo. Bistu je očigledno mulj preuzeo. Bila lijevo od ulaza u zgradu, a desno su stavili bistu Franje Tuđmana. Protiv prvog predsjednika nema nitko ništa, no nekako je uzurpator tog prostora, jer je tu živio i radio Ribar. I Cata Dujšin-Ribar je tu često dolazila. Ribar je to mjesto podigao, po njemu smo bili poznati.
Da postavimo njegovu bistu u Veliko Trgovišće?
- Da im uzvratimo udarac? Radit ćemo na tome.
Imate li vinograd doma?
- Izvadio sam ga dobrim dijelom – ostalo je samo da pojedem malo grožđa. Stara je to sorta koju je još moj pokojni djed sadio i od nje nemam manje-više ništa. Nemam vremena da se s time bavim. Često se osjećam kao seoski veterinar, jer dobijem i vino, kobase, šunke i ostale proizvode zbog radijskih poslova. Populacija koja uzgaja svinje, gaji vinograd, sadi repu i zelje to oglašava, pa su zahvalni kada putem radijskih oglasa to uspiju prodati, jer je danas to teško. Smatraju me zaslužnim za to što su prodali kravu, krmaču ili nešto treće, pa donesu ceker. Taj vinograd, dakle, nije toliko bitan. Više je smetnja, jer oko njega moram kositi.
Niste okončali studij u Zagrebu, ali ste diplomirali kod Miloša?
- Tako je. To je bila teža škola. U ratu, za dugih stražarskih noći, imaš vremena za razmišljanje. Tada sam osvijestio koliko je to mjesto mnogim Karlovčanima bilo bitno, posebno meni. Nakon što sam tri sezone radio na moru preko ljeta, a preko zime u Zagrebu, htio sam se ženiti. Da ne čmrljim doma preko zime, potražio sam posao u Karlovcu. Vidio sam da traže konobara. Miloš Grubješić, koji je završio sve svoje škole valjda još u Beogradu 1936., rekao je: “Nemam s tobom puno pričati – mladi si i zgodan. Ako imam, imat ćeš. Ako mi nestane, prvi letiš. Prouči cijene i dođi u sedam ujutro na posao”. Pomislio sam da ću tamo prezimiti, a zadržao sam se sedam godina, jer mi se to mjesto jako svidjelo. Gosti su bili različitih kategorija. Prvo bi ujutro dolazili radnici na kratke kave, pa svi živi na gablece – od nezaposlenih, zaposlenih, činovnika, oficiruša u šlafroku kojima se nije dalo kuhati, pa da uzmu “malo pasulja za kući”. Dolazili su zatim studenti kojima se ne da buditi i putovati u Zagreb. Poslijepodne su na ručak dolazili špediteri, kamiondžije, putnici prema moru ili s mora. Dalmatinci su vidjeli vlasnikovo ime, ali su ga čitali “Grubišić”, pa su mislili: “To je naš Hrvat”. Tada se i na to gledalo, kao što se gleda i danas. Predvečer stiže pokojni Bolta sa svojim travarima koji su pušili marihuanu. Jednom mjesečno bi došli policajci iz odjela za narkotike, ali nisu stvarali probleme. Dolazili su hokejaši, kako smo zvali ove s drvenim nogama, oficiri JNA, pa, saznali smo kasnije, agenti svih mogućih službi kao što su KOS ili SOA. U tom malom prostoru su se svi izmiješali i nitko nikoga nije dirao. Posluživao sam goste i čitavo se vrijeme zajebavao – bio sam radio bez antene. Shvatio sam, što je veća zajebancija, to je veća zarada, a možeš lakše i potkrasti, jer je pažnja gostiju manja. Stiglo je vrijeme vlasti Ante Markovića kada je utvrdio kurs prema njemačkoj marci u omjeru 1:7. Odjednom su plaće iznosile dvije tisuće maraka – svi su imali para, čak i studenti koji su pili na veresiju – sve su se veresije uvijek vraćale. Ništa nam nije nedostajalo. Sve je bilo dobro. Mnogo se radilo – patile su noge i živci. Koliko sam tu naučio?! Zatim su stigle 1990. i 1991. i gosti su se počeli dijeliti. Gari Stošić, Denisov otac, sjedi pokraj jednog oficira. Gari čita Večernji list, a ovaj Politiku. “Kažu li i tvoje novine da će sutra padati kiša?”, pita ga Gari. “Da? To je jedino u čemu se slažu novine”, dodao je. Kad je došao rat, od svih takozvanih srpskih birtija Miloš je ostao netaknut. Tamo se uistinu nije nikada politiziralo, nitko nije mitingovao, nije bilo ustašluka… Baš sam nekidan pronašao svoje stare aforizme. Vjerovao sam da neće biti rata do zadnjeg dana mira, ali sam pisao u travnju 1991.: “Ove turističe sezone najviše posla imat će agencija Zbjeg-turs”. Bio sam bezobrazno u pravu.
Poput Bore Đorđevića: “U slučaju građanskog rata bježite avionima JAT-a”.
- Da. “Dok neki broje kinder-jaja, brojimo kragujevke”, tako sam se isto zajebavao, a misleći da će se ipak dogovoriti, da rata ipak neće biti. U to vrijeme je U2 izdavao odlične albume, The Rolling Stones su gostovali u Budimpešti, a mi ćemo pucati jedni po drugima? Radio sam u Crikvenici. Svi moje kolege tamo su bile iz Bosne i Hercegovine ili iz Srbije. Sa svima sam ostao u dobrim odnosima. Hvala facebooku, pronašao sam jednoga u Nizozemskoj, drugoga u Belgiji, trećega u Luxemburgu i održavamo odnose.
Benelux?
- Da. Bili smo bene tada jer nismo shvaćali što će biti, pa smo otišli u Benelux. Uglavnom, našli smo se nakon mnogo godina. Ako si bio čovjek tada, bit ćeš i sada.
Je li netko razočarao?
- Nije. Očito su svi bili zavedeni velikim pričama. Boljele su male stvari – kad su mi uzeli gitaru i ploču Erica Claptona. Mama, baka i djed su ostali u Vukmaniću. Do kraja rata je djed preminuo, no majka i baka su ostale i dočekale oslobođenje. Za rata su čuvale najvažniju imovinu u kući kao što su hladnjak, škrinje i bojleri, a računali su da se nitko neće niti zanimati za gitare, ploče i knjige kojih sam se nakupovao u Zagrebu – kupio sam gotovo sva djela slovenskog pisca Vitomila Zupana, Charlesa Bukowskog, jeftina BIGZ-ova džepna izdanja i slično. Uglavnom, bivši voditelj Radio Karlovca koji mi je prodao električnu gitaru je za rata došao mami i rekao joj da svira negdje u Vrginmostu, valjda, da se njegova gitara pokvarila, pa bi li mogao uzeti moju. “Kako ne”, kaže mu majka, razmišljajući da je bolje da uzme gitaru nego bojler. Za dva tjedna je vratio gitaru, ali i rekao majci da je vidio da u kući ima dobrih ploča, što bi im dobro došlo za Radio “Petrova gora”. “Uzmi, nema veze”, rekla mu je mama, opet računajući da je bolje da uzme ploče nego škrinju – kakav Clapton, ne diraj Gorenje. Bio sam 1994. u vojsci, nas trojica smo ostali u noći usred ničega. Slušali smo Radio “Petrova gora” da čujemo što neprijatelj radi. Iza ponoći su puštali dobru glazbu, dakle bez narodnjaka. Nizale su se pjesme Fleetwood Maca, The Rolling Stonesa, The Doorsa… “Joj, što bi mi sada fino legao jedan Clapton”, komentirao sam, i baš su počeli puštati njegovu pjesmu “Have You Ever Loved a Woman”. Kažem prijatelju da imam ploču doma “E. C. Was Here” s tom pjesmom, ali da preskače kad Clapton počne kaže “woman”. Slušamo tu pjesmu na radiju, kad odjednom čuješ: “Have you evert loved a woman, woman, woman, woman…” Ploča preskače na istom mjestu kao i moja. “Molim”, rekao sam u čuđenju. Kada je oslobođen Vukmanić dođem doma i pitam majku gdje su ploče. Rekla je da ih je odnio moj prijatelj. Tada sam shvatio da je moja ploča svirala kada smo slušali radio onu večer. Takve stvari pamtim, no ne mogu reći da sam razočaran. Svatko je postupio kako je znao i umio.
Vaša majka je ostala tamo za rata?
- Da. I od supruge baka. Uvijek ću kazati javno, jasno i glasno, da je u protivničkoj vojsci tamo bila smještena od 1993. do 1995. godine potpuno korektna ekipa. Prije toga su se dogodili zločini kao što je ubojstvo obitelji Muić na Jelašima ili obitelji Šepac, što je zlodjelo Dragice Vidnjević poznate kao Draga Pilićarka. Međutim, ekipi koja je kasnije došla nije bilo u interesu da rade probleme, pa da ih šalju u Bosnu ili slično. Bili su toliko korektni da su mi čak psa uhranili do neprepoznatljivosti, a vjerovao sam da će ga ubiti. Na koncu me taj pas i dočekao. Još su prije Oluje spremili svoje stvari na sigurno. Pomirili su se s ishodom rata, mada su još držali liniju. Za oslobađanja su samo pokupili stvari i otišli preko Trebinje i Vojnića dalje. U Knez Gorici je bilo malo čupavije. Tamo je bila smještena možda ekstremnija ekipa koja je petnaestoro mještana pospremila u podrum. Zaključali su ih i otišli bez pozdrava. Dva dana, koliko se pucalo, nisu imali jesti i piti niti gdje nužditi. Kada je nastupila tišina, razmišljali su što uraditi. Počeli su lupati po vratima, razvaljivati ih. Kada su uspjeli, izašli su van. “Gledam niz cestu, nigdje nikoga. Odjednom čujem tenk – dolazi iza zavoja. Tražim naočale po džepu da vidim čiji je. Ako je njihov, neka me ubije. Vidjela sam zastavu. Činilo mi se da je naša hrvatska zastava do neba”, svjedočila je ženina baka. Ta priča nam se baš urezala. Nakon što je došla Hrvatska vojska, pala su dva janjca koja su lutala po selu. Bio sam sudionik rata i pamtim uglavnom pizdarije. Dok sam bio u progonstvu živio sam u jednom malom stanu na Rakovcu. Kada je Vukmanić oslobođen, vratio sam se tamo, jer mi je bilo ispod časti da ih moljakam za taj stančić površine 40 četvornih metara, koliko ima dnevni boravak moje kuće.
Prije devet ili deset godina ste napisali da je taj stan na Rakovcu kojeg ste napustili i dalje prazan. Je li prazan i nakon 20 godina?
- Jest. Na Rakovcu u jednom kafiću se sretnem s bivšim susjedima. “Hoćeš ključ”; zajebavaju se.
Kako je Sikira zapeo u prozoru?
- To je bio jedan od legendarnih likova kod Miloša. Vjerojatno bi sada bio na nekom uvjetnom otpustu. Bio je baš kleptoman, volio je krasti.
Što je krao?
- Ukrao mi je sa šanka, primjerice, sunčane naočale, a nije priznao, krao mi je piće, novac mi je krao iz kase kada bih skočio na WC ili na terasu. Bio je takav jednostavno. Uglavnom, zaspao je u WC-u. Kada sam zatvarao kafić nisam provjeravao zahod. Probudio se u tri sata ujutro lud i pijan i htio je izaći van iz birtije. Dodatno si je još potegnuo cugu koja je bila na šanku. Otvorio je prozor na oberliht i kanio se provući kroz otvor. Zaglavio se i nije mogao niti naprijed niti nazad, bio je nigdje, ni vrit ni mimo. Pola ga je bilo vani, pola unutra. Naišla je patrola milicije i pitala ga što radi ovdje. Odgovorio im je da pokušava izići van, no oni su zaključili da ih mulja, da je provalnik. Nekako su ga spustili i uhitili. No, došao je Mišo, koji je živio iznad, i rekao miliciji: “Joj, pustite ga, znam ga, nije normalan”. Došao se izvinjavati drugi dan. Opisivao sam takve priče u svojim tekstovima. Za primirja 1992. godine, nakon što sam već skinuo uniformu i vratio se na posao, oglasili su opću opasnost jednog dana. Tada se na takve uzbune nije previše uzbunjivalo, pa su gosti i dalje naručivali pića. Upozoravao sam ih da se roka i da nije pametno još cugati. Na to su samo odmahivali rukom. U 20.45 sati su ispalili dva VBR-a iz Brezove Glave na Luščić, Rakovac i druge kvartove. Karlo Hrsan je bio na terasi. Pala je granata preko ceste i pogodio ga je geler čudnim nekim rikošetom u dlan. Edo Škalamera, koji je i danas živ i zdrav i hoda po rakovačkim birtijama, je imao običaj da popije konjak, pa vodu, pa još malo odahne. Kad su počele padati granate popio je konjak, ali nije stigao popiti vodu. Njegov prijatelj koji je sjedio s njime je pobjegao u kafić. Edo je popio vodu i lagano krenuo u birtiju, međutim pogođen je s dva šrapnela u stražnjicu, što ga je odbacilo u lokal. Imao sam već uigranu shemu za uzbuna. Postojao je prolaz između kuhinje i šanka gdje smo čekali da prođe napad. Tada sam prvi puta povalio kuharicu, jer sam pao na nju i čekali smo da stane gruvanje. Kad je nastupila sablasna tišina, ogledavam po kafiću i pitam je li netko ranjen. Kaže Edo: “Ja sam, ali ne znam što mi je”. Karlo se drži za dlan u zahodu, ispire vodom, pjeva nekakve ustaške pjesme i kaže: “I dok voda teče krv iscurit neće”. Tješio je još one koji su došli naknadno. Naposljetku mu je taj dlan ostao trajno oštećen. Navire mi milijun slika. Stoga ih nastojim sve staviti na papir. Planiram izdati i treću knjigu. Napisao sam trilogiju “Dva loša ubiše Miloša”. Davor Gobac, Saša Radulović i ostali članovi Psihomodo popa su dolazili kod Miloša na grah, jer, tvrdili su, ne valja koncert u Karlovcu na kojem se dobro ne isprdiš od graha kod Miloša. Zapisujem takva sjećanja da si oslobodim hard disk u glavi.
U prograničkom naselju na Gazi ste otvorili kafić?
- Da.
Kako ste došli na tu ideju? Djeluje više humanitarna, nego poduzetnička, jer je klijentela bila teška sirotinja?
- Kod nas se iza humanitarnosti krije masa novca. Pokazalo se to i u ovom slučaju. Došao mi je 1992. godine vlasnik jedne garaže s idejom da je uredim do kraja u ugostiteljski objekt. Rekao mi je da će uskoro u neposrednoj blizini niknuti naselje. Imali smo 800 njemačkih maraka temeljnog kapitala. Kupili smo supruga Mira i ja aparat za kavu i otvorili bistro koji se po mojoj izričitoj želji zvao Zeppelin.
To Vam je i jedan od nadimaka?
- Da. Vjernik sam Led Zeppelina. Često kažem za sebe da sam njihov veleposlanik za ovaj dio Europe. Jedna međimurska tvrtka je gradila naselje, a radnici, Međimurci, su bili u čudu, nisu znali pročitati ime. Ostavili su hrpu novca. Nakon njih su došli Turci, jer su kućice došle iz Turske. Glumili su da ne piju. Petkom su išli u džamiju, ali se preko tjedna kršilo na razini Međimuraca. Naposljetku su došli progranici iz Saborskog, Lasinje, Cetingrada i drugih mjesta. Priznali su mi kasnije da su tada živjeli uistinu bez brige i pameti – nije bilo najma smještaja, režija, kruh je dolazio svakog dana, hunamitarna pomoć, kako su zvali humanitarnu, je dolazila redovito, svakome je netko u vojsci i taj netko donosi konzerve i novac… Prograničke naknade i sve što su donijeli njihovi rođaci iz inozemstva trošilo se u birtiji. U tih 12 četvornih metara lokala smo zaradili prvi pravi novac. Država je tada uvelike gledala kroz prste. Znalo mi se dogoditi da dođem iz vojske na par dana doma i da primijetim da ne radi kasa, pa nakucam brže-bolje pet dana prometa. Tu je bilo novih likova i novih priča, a, nažalost, i uniformiranih koji su me upozorili da bih se lagano trebao povući iz tog posla. “Bog će ti platiti. Ako neće Bog, Tuđman će ti platiti. Ako neće niti Tuđman – što mi možeš”, govorili su. Svo razbijanje i maltretiranje nagnalo me da se ipak posvetim onome za što sam, čini mi se, talentiran, a to je umjetnost.
Spominjali ste izletnike iz Loznice. Uvijek su, s obje strane, bili problematični vikendaši?
- Jesu, pogotovo su radili probleme u vrijeme akcija kao što su Maslenica ili Medački džep. U mom kraju se uistinu živjelo – može glupo zvučati – bratstvo i jedinstvo. U Skakavcu je bio sajam na kojem su se prodavali prasci i ostale živine, tamo su dolazili Romi sa svojim konjima… Nitko nikoga nije dirao. Kosili smo jednom otavić – treći otkos sijena – a djed, koji je bio napredan po idejama, je rekao: “Gle, zbor je u Trebinji, hajdemo kod ovih mojih partizana”. Trebinja je pravoslavno mjesto. Neki običaji su izumrli, recimo onaj da se odlazi kositi na “gologuzi” Božić. Na primjer, ako nema snijega na katolički Božić, iz Trebinje dođu tobožnji kosci, koji, kao, kose po vrtu, a u biti čekaju da ih gazda kuće pozove unutra, da ih počasti i da se malo zafrkava. Jednako je bilo ako nije bilo snijega za pravoslavni Božić. No, i ako je bilo snijega odlazilo se družiti kod susjeda druge vjere.
Uglavnom, domicilno stanovništvo nije imalo motiva da radi probleme?
- Zaista nije. Na Vukmaniću sam odrastao. Odlazio sam na turnire i na zabave na kojima je bio običaj da se sviraju i drmeš i užičko kolo. Isti je ritam, samo se melodija promijeni. Do trećeg listopada 1991. godine sam bio uvjeren da rata neće biti. Sutradan sam pobjegao u Karlovac.
Bili ste kao vojnik neko vrijeme smješteni na Orlovcu. Što je tamošnje romsko stanovništvo govorilo za one preko?
- “Udri cigane, udri po ciganima!”. Ta ekipa je došla na Orlovac iz romskog naselja Maja kod Gline, pa su bili osobito kivni. “Bježim iz Maje, jer me hoće ubiti. Dođem ovdje u nekakav mir, opet me hoće ubiti. Udri po tim ciganima”, govorio je jedan od njih. Objasnili su mi kasnije da su svi koji pucaju po njima cigani.
Tekst ovog intervjua će zbog prirode medija prikriti Vaše poprilične vještine imitiranja. Gdje ste ih izbrusili? U ugostiteljstvu?
- Da. Shvatio sam da imam talent za to u autobusu na liniji Vukmanić-Turanj kada sam putovao u školu. To je već razdoblje puberteta. Tražio sam pozornost djevojaka i odraslih, da me poštuju, a autobus sam prihvatio kao pokretnu pozornicu. Prvo sam “skinuo” Kalimera, junaka crtanog filma, pa Mladena Delića. Fenomenalno mi je bilo njegovo prozivanje sudaca: “Gospodine Palotaj, niste u pravu, Aćimović je bio izvan kaznenog prostora!”. Shvatio sam da je to prečica prema nečemu većem. Imitirao sam i Josipa Broza Tita ili lokalnog birtijaša, što je mikro-društvu bilo zanimljivije. Uglavnom, učio sam se plijeniti pažnju.
Još ste radili kod Miloša kada Vas je Radio Jaska angažirala u marketingu?
- Da.
Gdje su Vas zapazili?
- Proveli su audiciju na kojoj sam sudjelovao. To je bilo doba velike ekspanzije Radio Velike Gorice. RVG je, uz Radio 101, bila jedina postaja na kojoj se moglo čuti da se netko nasmije. Jaska je djelovala urbanije. Slušao sam tu stanicu u birtiji. Kad nije bilo mnogo posla zvao sam kontakt-emisije i provalio par fora. Tako su me zapazili i pozvali na audiciju za spikere i marketing. Izmislio sam nekoliko reklama pa su me angažirali. Nisam sudjelovao u programu, samo u snimanju reklama. No, s ratom je sve to zamrlo. Radio Duga Resa je počeo emitirati 1993. godine. To je isto bio udriground radio, više udri nego ground. Svi smo radili na volonterskoj bazi, nije bilo nikakvog novca. Radilo se u podrumu motela “Roganac”, a u studio se ulazilo kroz prozor. Koristili smo ploče i kasete, a CD-i su bili znanstvena fantastika. Radila je tamo Zrinka Raić sa svojim dečkom, a kasnije je stradala u prometnoj nesreći. Stalno sam pametovao nešto, pa su me pozvali da pokušam raditi s njima. Snimio sam tri džingla koje sam imao u glavi. U jednom sam imitirao albanski izričaj u našem jeziku: “Dajem časnu riječ i besu da slušam samo Radio Duga Resu”. U drugom sam imitirao kardinala Franju Kuharića: “Ako želite živjeti u Kraljevstvu Nebeskom, svakako slušajte Radio Duga Resu”. Taj džingl je bio toliko uvjerljiv, da je pokojni velečasni Matija Jezerinac-Mata zvao radio i čestitao nam što smo angažirali kardinala. U svoj toj zafrkanciji sam rekao da je nedjelja dan kada bih mogao nešto raditi u programu. Radio sam emisiju Nježni infarkt koja se emitirala nedjeljom od 20 do 22 sata. Bilo je tu svega i svačega. Najviše iz te priče pamtim napad na Karlovac 1993. godine kada su Željko Mačešić-Žec i Darko Dobrodolac-Dac te drugi bili na Sajevcu i odbili napad. Ludi i živčani su zvali u program. “Daj nam nešto da nam smiri živce”, rekli su. Tada sam poručio: “Samo za Šestu ličku koja brani Karlovac” i pustio “Paranoid” Black Sabbatha. Takav je to bio radio – neobaveznog programa, sa zafrkancijom i bez profita. Branko Obradović-Kina je na Hrvatskom radiju Karlovac 1995. godine hitno potraživao muškog spikera. Došao sam predati oglas za konobaricu, zapričao se i ostao.
Pistali ste i humoreske u lokalnom tisku?
- Pisao sam za “Spektar” i “Nokat”. Za to je kriv moj školski prijatelj Mile Sokolić. Bila je to zanimljiva generacija i dalje aktivnih konobara. Sokoliću sam vjenčani kum. Prepoznao je moj talent u govoru i pozvao me da to napišem. Valjda je to tako – jednom lopov, uvijek lopov, pa isto i kad jednom kreneš pisati ne možeš stati. Prije toga sam pisao pjesme. Napisao sam i uglazbio pjesmu “Bluz za moju pokojnu macu” dok sam još bio u Zagrebu. Stalno sam nešto, uglavnom, žvrljao i brljao i kao i svi sobni pjesnici i pisci nisam to nigdje objavljivao – to je bilo moje i Božje dok me Mile nije dohvatio. Bio je u razredu pismen i načitan. Poznavao je poeziju Sergeja Jesenjina dok su naš ruski domet bili Idoli i njihova pjesma “Maljčiki”. Krivac je što sam počeo tako pisati. Kad su djeca porasla počeo sam pisati priče koje objavljujem.
Je li komunikacija s narodom glavni izvor nadahnuća za pisanje?
- Jest. Stalno sam s ljudima. Shvatio sam da imam dobar odnos s njima, bez trvenja. Zašto to ne iskoristiti? Kada nisi u sukobu možeš vidjeti pozitivno. Lako je opisati tučnjavu na vatrogasnoj zabavi, no treba moći opisati žene debelih nogu koje kuhaju kotlovinu, pa šefa vatrogasaca koji ne može složiti dvije rečenice, pa proklinješ onoga koji ti je dao da čitaš njegov tekst i pomažeš mu da to ispegla. To su te male, sitne, crtice koje su bitne, a koje sam pohvatao na konobarskom poslu, na prvoj liniji, na svirkama, kao radijski voditelj… Imao sam posla s predsjednikom Vlade i s tetom na placu. Zvijezda naših oglasa je bila baka Jelica iz Draganića koja je godinama prodavala jednu te istu svinju od 180 kilograma. “Kaj je to ona ista od lani”, pitam je. “Je, niki je neče, gospon’ Dado”. Uzeo sam si za pravo da takve ljude opišem, kad steknem njihovo povjerenje. Komunikacija s višim sferama mi je najmanje draga. Vodim, na primjer, program u Domu Oružanih snaga Hrvatske vojske “Zrinski” za Dan oružanih snaga. Pet dana prije toga me iz Ministarstva obrane drilaju s tekstom i prijete: “Nemojte slučajno…” ili “Ne daj, Bože, da…”. Na svečanosti sam bio ukočen poput Ribarove biste. Na domjenku me Vukelić, koji je bio ministar, pitao zašto sam bio tako ozbiljan. “Pitaj ove svoje”, odgovorio sam mu, “na Golom otoku bih završio da sam od zareza odstupio”. Samo se uhvatio za glavu. Takve poslove odradiš i zaboraviš. Za prvi maj radimo već 15 godina fešte. To pamtimo, kao i prošćenja, koja, na žalost, izumiru. Tu “pohvatam” narodne riječi, izraze.
Ubacujete u tekstove stare izraze koje teško razumijem ili ih ne razumijem.
- Napišem da sam sav andrljav, pa se 12 njih nasmije, a 120 nema pojma što sam rekao, jer to guglov prevoditelj ne prepoznaje.
Možete li na facebooku prepoznati zanimljive osobe?
- Malo je toga. Bloger Krule i Ribafish super pišu. Hvala facebooku što je pokazao koliko smo nepismeni. Dobro nam je kakvu populaciju imamo. Zvuči grubo, no facebook je otkrio ono što nisu mogli niti Ivan Supek niti Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Kad netko nazove radio želi nešto kazati i tu je u posebnom psihičkom stanju, no na facebooku možeš smireno napisati što želiš.
Zašto je Bolto bio Kralj Lavova?
- Trebao bi negdje kod Korane imati bistu ili spomen-ploču. Bio je pozitivan lik koji je oko sebe okupljao uzgajivače i uživatelje trave. Sugerirao mi je da na Vukmaniću posadim i ja malu plantažu.
Jeste li prihvatili njegovu sugestiju?
- Nisam. Kod nas na selu su bila tri telefona. Jednog je imao mjesni ured, drugog Ribarov ured, a trećeg mjesni udbaš.
Jesu li bili dvojnici?
- Vjerojatno su se prisluškivali međusobno. Nije tajna da se marihuana uzgajala po koranskim otocima, no to nikad nije bio problem.
A zašto ste ga zvali Kralj Lavova?
- Jer je pio Lavov. Prozvao sam ga tako kad je bio aktualan uspješan crtani film Kralj lavova. Inače volim davati nadimke. Mislim da sam talentiran za to.
Tko je obojio gazdinog psa?
- Ekipa iz 1970-ih. Zlatko Cerovac je bio šef u trgovini bojama i lakovima. S Tomislavom Morsanom i Brankom Martinovićem-Pljucom te još nekoliko redikula iz tog razdoblja se sjetio da bi mogli ofarbati mogli psa pokojnog Miloša. Pas se zvao Blento, a baš je bio blento – ništa ga nije zanimalo, samo se izležavao tamo. Najviše je volio salamu podrigušu. S time su ga namamili do trgovine gdje su mu ofarbali jaja povodom Uskrsa. Obojili su mu i njušku i uha. Miloš je to shvatio kao dobru zajebanciju.
Kažete da je konobar poput liječnika – ako netko ima problem s tlakom, znate što treba popiti.
- Nema tu puno filozofije. Gost sam uoči problem. “Joj, kako mi se jako vrti, nešto nije dobro”, rekao bi. “To je sigurno nizak tlak”, odgovorio bih, a dodao bi: “Mogao bi biti”. “Za to bi mogla biti dobra travarica”, preporučio bih. To je u biti izlika. Jedan od gostiju je uvijek, godinama, pio malo pivo, i to u dva gutljaja, pa bi platio i otišao. Uvijek je bio u nekoj frci, gužvi i panici, ne znam zbog čega, nisam ga nikada pitao. Jednom je navratio i odmah sam se uhvatio male pive. Zaustavio me i naručio veliku. Potegnuo je veliki gutljaj i rekao: “Upravo sam ostavio ženu na grabi, a gužva je pa imam vremena za veliku pivu”. “Sori, nisam razumio”, kazao sam mu. “Ostavio sam je kod ginekologa”, objasnio je.
Tko je Šima?
- Pričali su mi o njemu. Nisam ga osobno upoznao. Bio je aktivan za Drugog svjetskog rata i poraća u mom selu. Šima je bio seoska luda koju svi prcaju. Bio je malo nestabilan, pa nije išao u rat. Za trajanja rata je imao posla s bijelim i crnim udovicama u selu. Kad bi ga zadirkivali promrljao bi: “Ludi Šima vam je jebao mater svima”.
To nije bila pusta priča?
- Mislili su da je lud, a govorio je utemeljeno. Tko zna kome je sve bio otac.
Niste nikada dali prisegu Titu, Partiji i državi, jer Vas je uvijek potjeralo na WC?
- Tako je. Od pamtivijeka imam slabiji mjehur. Na primanju u pionire sam dobio solidne batine od učitelja u sportskoj dvorani. Kad je trebalo dati prisegu, sići na parter, pripišalo mi se i molio sam da me puste piškiti. “Dobro, idi pa se vrati!”, rekao je učitelj. Kad sam se vratio više nisam znao gdje su moji iz Vukmanića. Bilo mi je glupo ići među tuđe. Nisam bio u Partiji niti sam bio član neke druge stranke. Grupiranje mi je odbojno, a političari stalno mijenjaju stavove, vođe i principe, a uvijek su u pravu. Svirao sam i SDP-u i HNS-u i HDZ-u bogtepitaj kome nisam…
Onome tko plati?
- Tako je. Za odricanja od Ive Sanadera na skupu HDZ-a je bila Jadranka Kosor. Nijednom riječju nisu Sanadera spomenuli na stranačkoj obljetnici. Bio je čak retuširan sa svih fotografija.
Kao u staljinizmu. Zadnje su retuširani sa slika Lav Trocki i Milovan Đilas.
- To je meni bilo nepojmljivo.
Kod političara je manje karaktera nego među narodom?
- Umnogome. Najbolje radim s načelnicima općina. Sada će netko reći da je to moja razina. Njihovo biračko tijelo je moje slušačko i to shvaćaju. I sami gaje bliske odnose s narodom. Ne osjećam se dobro u visokim sferama.
Vukmanić je mondeno skijalište?
- Bilo je nekada.
Tu dolaze Zagrepčani, skijaju se na Velikom brdu, a poslije govore da su se skijali na Gross bergu u Wolfsburgkirchenu?
- Zafrkavao sam se na tu temu. Gdje je danas groblje u Vukmaniću prema Knez Gorici je bila velika strmina. Dolazila je tu rodbina iz Zagreba. Kada bi Duško išao u Austriju na skijanje ostavio bi psa kod mene. Skijali bismo se, a pas bi jurio za nama. Uglavnom, kad su započela preseravanja sa skijanjima sjetio sam se jedne obitelji koja je u Vukmanić dolazila skijati. Tek sam kasnije skužio da su po Zagrebu govorili da su skijali u Austriji. Dok sam bio u Zagrebu Lokin je otišao na skijanje dva tjedna. Taman su se u Markuševcu, gdje živi, zaredale provale u kuće. Stoga mi je dao ključeve i zamolio me da dva tjedna tamo živim. “Tu budi, loži, frižider je pun, dovodi djevojke, ali ne i društvo, da mi ne rasture kuću”, rekao mi je. Zato mi je skijanje u dobrom sjećanju ostalo.
Nedavno ste nagrađeni na natječaju Književnog kruga Karlovac za kratku priču “Inicijacija”. To je priča o Vašem ocu?
- Da.
Spomenuli ste da ste rano ostali bez oca, što je i tema priče. Što se dogodilo?
- Dugo sam nosio tu priču u glavi. Plašio sam se toga da ispadnem cendrav i patetičan, pa je nisam dugo napisao. Nisam uvijek uvjeren je li ono što radim dobro ili mi samo oni kojima sam drag povlađuju pohvalama. Imao sam stoga problema s tom pričom. Pišem o odlasku oca. Teško sam to doživio. Kada sam imao šest godina roditelji su otišli u Njemačku, pa ih nije bilo pet godina, a djed i baka su se brinuli za mene. Kad se tata vratio radio je u Gimnaziji Karlovac kao domar. Njegovo radno vrijeme je bilo fleksibilno, što znači da je ostajao tamo koliko je trebalo. Kad sam malo porastao počeo sam s njime komunicirati sadržajnije. Sjećam se naše rasprave o Željku Perušiću iz Duge Rese za kojeg je smatrao da je najbolji igrač Dinama ikada. Nisam nikada čuo za tog igrača, jer njegovo ime nisam nikada zamijetio niti u Tempu niti u Sportskim novostima, pa smo se posvađali. “Kakav Marko Mlinarić – ima krive noge i kratak je”, tvrdio je. Uglavnom, trebao mi je kada je otišao. Stradao je u blesavoj prometnoj nesreći. Vraćajući se s posla stao je u lokalnom kafiću da dogovori neki posao u fušu. Bio je stolar i kao takav je radio sa strane. Netko ga je upozorio da mu je stigao autobus na stanicu, iako nije bio naš, nego za Krnjak. Neoprezno je pretrčao preko ceste, udario ga je automobil, golf, nosio 20 metara bez kočenja. U bolnici je proveo deset dana. Nadali smo se da će se oporaviti, no preminuo je. Imao je stroj marke Aran – najvažniji stroj u radionici preko kojega je sve išlo. Nikako ga nisam uspijevao upaliti. Znao sam nogomet dobro igrati, djevojke sam neke imao, načio sam svirati glazbeni instrument, a nisam mogao upaliti taj stroj.
Bilo ga je nezgodno upaliti?
- Imao je jaku kompresiju. Moraš jako dobro potegnuti da ga se upali. Kad je stigla vijest da je tata umro otišao sam u sobu, stavio slušalice na glavu i slušao Led Zeppelin, a zatim u radionicu i pokušao upaliti tog jebenog Arana, što mi je bilo važnije od mature, diplomiranja, bilo čega. Pokušam prvi put – ne ide. Pokušam drugi put – ne ide. U silnoj tuzi i želji da ga upalim uspio sam napokon. Tada sam sjeo i isplakao se za ocem. Ta priča mi se motala u glavi. Čim izbaciš emociju iz sebe lakše je. Poslao sam priču Književnom krugu Karlovac, kojeg sam i sam član. Nažalost, sve je manje prijavljenih priča svake godine. To je jedan od razloga zašto sam poslao svoju. Objavio sam je potom na facebooku s upozorenjem da je duža od tri rečenice, što ta društvena mreža teško trpi. Doprla je ipak do dovoljnog broja ljudi.
Kako se slavi Božić kod Vas?
- To je isto bio igrokaz ranije – znalo se tko puca iz mužara, što je naprava u koju se nabije barut, da se ide na ponoćku… Lani sam prvi puta Božić doživio u Kanadi gdje sam svirao s bendom. Nekako “domaćinskije” je to tamo, drže do toga – jede se odojak, pije kutjevačka graševina… Kod nas je to već kao i drugdje – svjećice, zvjezdice, žaruljice, da se to obavi i idemo dalje.
Glumili ste svetog Nikolu koji je sudjelovao na rodeu. Ponudili ste da sljedećeg puta budete sveti Nikola na paraglajderu. Što se to dogodilo?
- Dragor Nikolić-Jundra, koji je bio direktor Turističke zajednice Karlovac, je navodno s nekom tvrtkom iz Zagreba dogovorio nabavku konjske zaprege u kojoj sveti Nikola treba doći pred robnu kuću. Manifestacija je trebala započeti u deset sati. U 9.30 nema kočije, a konji Konjičkog kluba “Karlovac”, koji su trebali jahati uz nju, su spremni. Temperatura zraka je bila minus šest stupnjeva Celzija. Obukao sam kostim s bradom i bio spreman. Jundra zove u Zagreb da ispita gdje je kočija, a ovi mrtvi-hladni kažu da su do 16 sati prethodnog dana čekali uplatu, da nije sjela, pa su kočiju iznajmili u Pregradu. Pitao me potom bih li se mogao popesti na kobilu, koja je bila uistinu velika. Nisam nikada jahao. Popeo sam se, ali pojma nemam kako se uzde drži. Kobila je počela vrludati simo-tamo i otišla do Radićeve. Pitao sam Ljiljanu Vokić iz kluba što je s tom kobilom. a odgovorila je da je živčana, da se u ratu okotila, pa ima traume i reagira dok se oko nje bacaju petarde. “Hoću li sići”, pitam. “Nemoj, mogla bi te zbaciti”, odgovori mi Ljilja. “Majko mila”, pomislio sam. Kobila krene dalje u Radićevu. Borim se s njom. Dizala se na zadnje noge, lete brada i plašt… Dođemo do knjižare Naprijeda gdje se ukopala. Pitam Ljilju što tu kobilu osim pucnjave može naživcirati, a odgovori mi da ne voli baš žutu boju. I, naravno, kao u filmovima Alfreda Hitchcocka dolazi u tom trenutku žuti poštanski kombi iz smjera Galerije “Zilik”, te stane pred konjem. Kobila opet podivlja i stane kod kafića “Gradska straža”. Kažem Ljilji da sada silazim popišati se i popiti pivo i pošaljem ih sve na ono mjesto. Sjednem za šank, a klinci kroz prozor gledaju i komentiraju: “Vidi, sveti Nikola pije pivo”. Nakon nekog vremena mi kažu da se kobila smirila, da su joj dali kocke šećera i da bih je mogao uzjahati opet. Uspjeli su me nagovoriti. Mirno smo dojahali do Tekstilke, na oduševljenje djece koja su vikala: “Điha-điha sveti Nikola”. Bio sam blijed k’o krpa, a Jundra veli: “Kaj, kaj, sve je dobro”. Ludnica.
Što si želite za Novu godinu?
- Žarko želim konačno se popeti na Klek. Meračim se već desetljećima, a nikako. Imat ću 55 godina. Želim si da mi mozak i dalje dobro radi, a utvaram si da je tako. Želim da mi se ne dogodi ništa loše u obitelji. Djeca su mi draga, dobra i pametna. Nemam prevelikih želja kao što je odmor na Karibima. Uz pomoć tih pet, šest ili sedam akorda što sam ih naučio vidio sam svijeta. Želim samo da se nešto globalno ne zakuha kao 1991. godine, pa da se družimo.
Dakle, da uđemo u 2017., a ne 1991.?
- To bi bilo dobro. Bila je turbulentna 1991., ali mi se nije dopala.
I da gospođa iz Draganića proda svoju svinju?
- Jednu je prodala, a sada pokušavati prodati onu iz 2014. Budemo i to rešili nekak’. Draganičaki su mi dosta zamjerili imitiranje njihovog izgovora.
Dosta je dosjetki u Vašim tekstovima kao što su “windowsi moraju pasti” ili “prva linija šanka”. To ste izbrusili u komunikaciji s drugima?
- To ne možeš naučiti, nego se toga dosjetiti i zapisati. I te cake sam htio sačuvati ukoričenjem svojih (o)blogova. Dostupni su na internetu, no jednog dana će zasigurno nestati. Knjiga će ostati. Nije mi želja da budem važan, nego da se ne zaboravi. Osim Sokolića, izravni krivci za moje pisanje su Ante Tomić, Boris Dežulović i Miljenko Jergović, Vlado Bulić, koji se na Indexu potpisivao kao Denis Lalić, pisci koji su me oduševljavali. Kao što je Radio 101 krenuo prvi s opuštenim programom, vidio sam šansu u pisanju u kojem se može zajebavati. Blog mi se zove (O)blog jer u njemu nema zle krvi. Kad sam ga počeo pisati počeli su svoje blogove objavljivati i Mile Kekin, Aleksandar Stanković, Dražen Turina-Šajeta, Daniela Trbović i drugi. Svi su prestali, ja sam nastavio. Ne znam što mi je.
Vaši nastupi su i stand-up djelomice?
- Jesu, svirka i stand-up. Dok sam vodio novogodišnje proslave i slične manifestacije bih i zapjevao. Josip Petrak je zamijetio da imam sluha. Sugerirao mi je stoga da obnovim vještinu sviranja gitare, pa ćemo napraviti bend. Hrpa je glazbenika, a malo je onih koji mogu ponuditi i priču na nastupu kao što to mogu Đorđe Balašević, Zoran Predin ili Miroslav Škoro. Radio i televizija su invalidni mediji, jer mogu nešto provaliti, ali ne znam tko se nasmijao. Zato mi je draže otići u Barilović na kobasijadu gdje mogu pratiti rekacije na ono što radim. Dakle, htio sam samo provjeriti ima li smisla to što radim. Kćerku su na željezničkoj stanici, dok je kupovala kartu, pitali sipam li provale doma isto kao i na radiju. Katkad da, ali uglavnom ne. Kažu da nam u Hrvatskoj nedostaje komičara, mada imamo neke odlične. Nisam naišao na komičare nove generacije kod nas koji su me baš oduševili. Kulturno-umjetničko društvo “Izvor” iz Generalskog stola je trebalo neku predstavu za festival kazališnih amatera. Gospođa koja im je pisala drame je oboljela i nije uspjela završiti dramu o nekoj babi koja se vraća iz Amerike. Zvao me njihov predsjednik Damir Škrtić i pitao imam li kakav tekst. Imao sam ideju za predstavu u glavi, ali bih to morao odglumiti, jer su u pitanju imitacije. Predstava “Gluh & gluhlji” je nastala temeljem naše najdugovječnije reklame s djedom koji sve pogrešno čuje. Tako sam napravio priču o djedu i baki. Imitiram i Tuđmana, i Ćiru, i Bozanića. Sve što imam moram izbaciti negdje.
Želite li imati čisti stand-up nastup?
- Želim. Imam kostur cijele priče, no ne znam gdje bih to uradio. Treba mi intimniji prostor.
Dosta sam Vas mrcvario.
- Drago mi je što radiš punim srcem, isto kao i Filip Trezner, Darko Lisac i ostali na kulturnoj i nezavisnoj sceni u Karlovcu. Živim na Vukmaniću i mogu govoriti s odmakom. Od 2020., kada budete u pravoj zreloj fazi, kada će doći vrijeme da se počnete baviti glavnim poslovima, ovom gradu će krenuti nabolje. Optimist sam, jer, za razliku od starijih koji se plaše za mlade, vidim da će biti mnogo bolje kada odemo.
