Divan, Velimir Visković: Bandić nema šanse

Na društvenim mrežama ne možemo samo pronaći banalnosti ili gluposti, što se često ističe, nego i vrijedne društvene analize. Ispisuju ih intelektualci kao što je umirovljeni leksikograf Velimir Visković s kojime na dan kada zagrebačka opozicija prosvjeduje na Trgu svetog Marka, divanimo o aktualnim društvenim temama, ali i o južnoslavenskom kulturnom području, književnim klasicima Ivi Andriću i Miroslavu Krleži te mnogočemu drugome.

Je li Zagreb nakon potresa ostavljen na cjedilu?

Jest. S time se ne bi složili gradska i državna vlast, doduše. Premijer Andrej Plenković kaže da se mnogo nije moglo niti učiniti u tako kratkom vremenu i da će obnova Zagreba trajati 20 godina. Stanujem u starom dijelu grada i, srećom, iako je stara, kuća je za potresa relativno dobro prošla, kao i zgrada Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža” u kojemu sam 40 godina radio. Da mi prijeti opasnost da će mi se stan urušiti nakon manjeg podrhtavanja ili da uopće u njemu ne mogu bivati, bio bih, naravno, sluđen. Oni koji su prosvjedovali ispred Hrvatskog sabora nisu to činili iz neke sluđenosti. Riječ je o simpatičnim političkim aktivistima koji izražavaju zabrinutost velikog dijela zagrebačke populacije. Što god tvrdili premijer i gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, ostaje dojam da se moglo mnogo više učiniti no što jest.

Hrvatski sabor se raspušta prije donošenja posebnog zakona kojim bi se pomoglo potresom pogođenom Zagrebu.

Parlament se raspušta ponajprije zbog toga što relativno uspješnim djelovanjem države za koronakrize vlast želi iskoristiti popularnost. Kad je čitava nacija bila tjeskobna u Stožeru civilne zaštite Republike Hrvatske je gledala spasitelja. Nešto od te popularnosti stožera se prenio i na Vladu Republike Hrvatske. Vladajuća Hrvatska demokratska zajednica želi to iskoristiti. Bilo bi normalno do kraja ispratiti koronakrizu i izbore provesti ujesen. HDZ, naravno, ne želi čekati. Mjesec ili dva gubitka koji će neminovno uslijediti kada je riječ o rješavanju zagrebačke situacije je za njih preniska cijena. S aspekta stranačkog interesa je razumljivo da se tako ponašaju, no s moralne nije. Ipak, naučili smo da je teško povezati politiku i moral i da vrlo često političari koji nastupaju s visokim moralnim zahtjevima djeluju poput Don Kihota.

Čak prekrše i kod javnog bilježnika potpisanu izjavu da neće koalirati nakon izbora.

Ta potvrda javnog bilježnika o koaliranju je vrhunac karikaturalnosti hrvatske politike. Kasnije su nas uvjeravali da to nije riječ o koaliciji nego o suradnji.

I sam sam smatrao da je to vrhunac karikaturalnosti dok nisam u posljednjoj emisiji “Nedjeljom u 2” na Hrvatskoj televiziji saznao da postoji Stranka s imenom i prezimenom. Mislio sam da gledam Top listu nadrealista.

Postoji ona već više od 30 dana. Mastermind te stranke je Ivica Relković, koji je izumio i Most nezavisnih lista. S jedne strane je veliki maher modeliranja vrlo kompliciranog procesa kao što je politika, a s druge uključuje spritiualnost i metafiziku. Prve njegove analize su mi bile, zbog uporabe statistike, zanimljive kada se kao politički analitičar počeo pojavljivati u javnosti, nakon što se razišao s Mostom, međutim ponavlja se. Budući da je sam uključen u politička zbivanja ne može doseći objektivnost analitičara. Ova njegova ideja i nije toliko loša, međutim stranka mora imati neku ideološku podlogu. Kakav je odnos prema Drugom svjetskom ratu? Kakav je odnos prema Crkvi koja je uključena u školski proces i sve ostale sfere života? Ne može se prema tome imati ravnodušan stav. Jesi li naklonjeniji ustašama određuje odnos prema manjinskim zajednicama i susjedima. Hoćemo li biti neprekidno ratoborno raspoloženi prema susjednim državama? Kako se postaviti prema ksenofobiji? O tome ovisi i sustav zdrave konkurencije i napredovanja. Očigledno je da kada dominira ustašofilska komponenta u hrvatskoj politici nikakav projekt koji promovira toleranciju prema manjinskim zajednicama neće dobiti potporu države. Kada je Zlatko Hasanbegović došao na čelo Ministarstva kulture minirao je sve projekte koji su promicali lijevu stranu hrvatske kulture, sve takve portale, rasturio je Hrvatski audiovizualni centar, koji i dalje nije vraćen na razinu na kojoj je bio prije toga… Kada je Hasanbegović bio ministar kulture prepolovio je dotaciju za časopis “Književna republika” kojega uređujem, iako nismo ideologizirana publikacija, osim možda utoliko što nas izdaje Hrvatsko društvo pisaca. Odnos prema elementarnim ideološkim pitanjima se vrlo precizno očituje na razini svakodnevne politike.

Kakav je status “Književne republike” za krize?

Dobili smo obavijest od Grada Zagreba da se ne zna što će biti s uplatom sredstava za ovu godinu. Dobili smo od države veći dio sredstava. Časopisi se na ovom premalom tržištu ne mogu održati bez potpore vlasti, kao i dobar dio književnosti – knjige poezije, eseja i pripovjedaka – traži pomoć Ministarstva kulture bez koje ostajemo bez kulture, glavnog temelja našeg identiteta. Otkako je Hasanbegovića na čelu Ministarstva kulture zamijenila Nina Obuljen Koržinek dotacija se nije uvećala, pa smo časopis izdavali teškom mukom smanjujući opseg brojeva i honorare. Sada ćemo se pretvoriti u polugodišnjak, a do sada smo bili četveromjesečnik. U lipnju ćemo tiskati prvi ovogodišnji broj i nadamo se da ćemo izbjeći velike gubitke jer ne znam tko bi ih sanirao.

Ima li oštećenje u zagrebačkom potresu koje Vas je posebno pogodilo? Najveća je tragedija, naravno, smrt djevojke.

Knjige su padale oko mene – jedna od polica mi je neposredno uz krevet – maknuo sam ih pokraj postelje, a onda je opet drmnulo i rasulo se voće iz posude. Osjetio sam potrebu da se pokrijem dekom i nastavim spavati. Nije to izraz osobite hrabrosti nego potrebe da se crnim humorom nadvlada apsurdna situacija. Uzeo sam tabletu za spavanje i počeo se informirati. Objavio sam na Facebooku da sam odlučio nastaviti spavati jer je za literata primjerenije da umre pod piramidom knjiga nego da izađe napolje i krepa od korone.

Nostradamus je komentirao na toj društvenoj mreži da nije predvidio smak svijeta na način da ćemo svakih 15 minuta prati ruke.

Apsurdna je situacija. I sam sam se opskrbio s izbijanjem koronakrize živežnim namirnicama i ostalim kućanskim potrepštinama. Ustanovio sam da mi užasno nedostaje viđanje s ljudima, razgovori licem u lice. Bilo bi to razdoblje izolacije strašno da nemamo društvene mreže. Zahvaljujući pristupu internetu mogao sam razgovarati s kćerkom u Londonu, sinom u Budimpešti, drugim sinom koji je u Zagrebu, Josipom, koji me ispitivao što da mi donese. “Imam sve, možeš mi donijeti jedino koronu”, rekao sam mu. Mislim da nakon prvog barikadiranja, u konac kojeg je upao čak i potres, dva tjedna nisam izlazio van. Imam lijepu i veliku terasu, srećom. Naprosto mi se ništa nije dalo raditi. Nisam imao koncentraciju za pisanje svojih memoara, što sam započeo, što me jako smeta. Teško mi je i čitati intelektualno zahtjevne knjige. Pažnja mi je raspršena. Trebalo mi je petnaestak dana da primijetim da mi mišići atrofiraju i da dobivam na težini. Na terasi imam sprave na vježbanje, pa sam započeo vježbati i shvatio da sam ostao bez fizičke snage. Kada se prisilim, vježbam 20 minuta, pa me sljedeći dan bole mišići.

Pa onda opet morate mirovati?

Da. Onda legnem na ležaljku na terasi i borim se protiv svoje lijenosti u kojoj bih najradije uživao, u neobveznom čitanju i ćetanju, no totalna dokolica i ljenčarenje nisu zdravi. Sada sam počeo izlaziti i hodati. Ranije mi je bilo normalno da prohodam deset tisuća koraka, a danas nakon tri tisuće koraka gledam gdje je klupa da prisjednem.

Matica hrvatska traži donatore za obnovu svoje zgrade na Zrinjevcu oštećene potresom. Možemo li se pridružiti apelu?

Naravno. Trebalo bi donirati sve kulturne ustanove. Čuo sam da je dosta oštećeno Gradsko dramsko kazalište “Gavella”. Matica ima iza sebe veliki pogon. Uvijek je bila i politički važna kuća, ne samo kulturno. Hrvatskoj treba raznolikost i Matica je duboko uronjena u hrvatsku tradiciju. Vila Arko, u kojoj su prostorije HDP-a, je relativno dobro prošla za potresa, mada je riječ o stotinu godina staroj zgradi. U Leksikografskom zavodu “Miroslav Krleža”, gdje sam nakon umirovljenja ostao kao honorarni suradnik, su odvaljeni komadi zgrade, odnosno žbuka. Moram otići do svojega tamošnjeg ureda, a nisam išao do sada jer je ta kuća uglavnom djelovala do sada online. Rekli su mi da su knjige pale s polica u mom uredu i da ih samo treba složiti. Zgrada Sveučilišta u Zagrebu i Pravnog fakulteta je devastirana. Taj objekt je spomenik kulture, isto kao i zgrada Leksa. Prije no što su leksikografi tamo uselili 1990-ih godina ta je kuća temeljito renovirana, očigledno kvalitetno.

Hoće li potres privesti kraju Bandićevu 20-godišnju vladavinu?

Bilo bi pravde kada bi bilo tako. Davno prije je trebao sletjeti s vlasti. Jasno je barem deset do petnaest godina da je u Zagrebu proizveo čitavu mrežu ovisnika i da ništa ne funkcionira bez tih kumskih veza. Riječ je o vrsti populističkog političara koji je u stanju vezat velik broj ljudi što sitnim što krupnim uslugama. Sigurno je 10 do 15 posto zagrebačke populacije povezano na takav način s Bandićem. Zaposlio je jako puno ljudi i onome tko će zamijeniti ovu vlast u gradu i Zagrebačkom holdingu bit će velik, možda i nedostižan, izazov razmrsiti tu mrežu. Mislim da je polovica poslova u gradskom sustavu nepotrebna. Kada god netko postane otpadnik od svoje političke opcije, Bandić mu ponudi posao u gradskom sustavu, što se opravda vrlo sumnjivim natječajima, a nekada niti tako. Sufinanciranjem portala i novina, da bi, kakti, izvještavali o gradskim problemima, razvio je interesnu mrežu i među medijima. Velik broj vlasnika medija i novinara ima svoje financijske interese u suradnji s Bandićem koji se posebno ističu kada zagrebački gradonačelnik uđe u izbornu kampanju. Prošli put je čak i izgledalo da će izgubiti izbore, ali je u jednom trenutku proradila mašinerija i on je nategnuto naposljetku dobio te izbore. Sada mu više niti to neće pomoći. Gradski fondovi su do kraja ispražnjeni – potrošene su i rezerve. Gradski dugovi su takvi da je Grad pred bankrotom. Iscrpljeni su fondovi iz kojih je mogao namirivati svoje kumove i komitente. Doći će europski novac za pomoć potresom pogođenom Zagrebu, no utrošak tog novca se daleko strože kontrolira nego onog iz gradske kase. Pa već se kod prve akcije pomoći saznalo da građevinski materijal nabavljaju Bandićevi kumovi, oni interesno povezani sa strankom Bandić Milan 365. Kada je Bandić raskinuo sa Socijaldemokratskom partijom Hrvatske, središte grada, koje je uvijek naklonjeno umjerenoj ljevici, više nije glasalo za sadašnjeg gradonačelnika. Njegovo izborno tijelo je u prigradskim naseljima, i on je tamo car. Upečatljiv je onaj njegov promidžbeni plakat koji ga prikazuje kako gaca po blatu Kozari Boka. Jedan poznati novinar, koji je s gradonačelnikom radio poduži intervju, mi je ispričao da ga je nakon tog razgovora Bandić otpratio do trešnjevačkog doma. Kada je vidio ulicu u kojoj taj novinar živi, odnosno koliko je puna rupa, sljedećeg dana je poslao mehanizaciju da je saniraju.

Nema u upravljanju gradom, dakle, sistema?

Poručuje svakome koga sretne, kamo god da ode, da mu se jave, ako postoji problem. Rekli su mi da postoji čak neka referentica u gradskoj upravi koja zaprima različite molbenike i žalbenike onih koji žele da Bandić izravno riješi neki njihov problem. Tu je važna ona svijest očitovana u izreci poznatoj starijim naraštajima: “Žalit ću se na Maršalat”.

Što opozicija treba napraviti da pobijedi Bandića?

Bandić leži. Fizički je oronuo potpuno. Njegov glas se jedva razabire. Više nema snagu niti za trčanje. Ruina je od čovjeka i tome se ne treba radovati. Moralno je suspektna osoba, a možda doista i kriminogena. Loš je političar pod kojim je Zagreb nazadovao. Odavno je trebao biti isključen iz politike. Ne vjerujem da može dobiti na izborima za gradonačelnika više od deset posto glasova. Ako uspije dobiti novac za kampanju, možda osvoji 20 posto glasova. Više od toga nema šanse da dobije. Nije potrebno raditi velike antibandićevske koalicije. Vjerujem da neće ući niti u drugi krug izbora za gradonačelnika. Što se tiče mojih favorita, sviđa mi se ekipa gradskih aktivista koje predvodi Tomislav Tomašević. Kod njega aktivizam nije utemeljen na višku energije, strasti i spremnosti da prosvjeduje. Čini mi se da ima jaku konstruktivnu i analitičku crtu. Školovan je, u krajnjoj liniji.

Nije to pernarovski aktivizam?

Nije, nego nešto posve drugačije. Ivana Pernara sam dosta napadao zbog njegova odnosa prema cijepljenju i njegovom opsesijom da će C vitaminom riješiti sve probleme. Pernar je mahnit, međutim u svojoj mahnitosti je znao sasuti vladajućima u lice i neke istine i s te strane mi je u nekoj mjeri bio čak i simpatičan, uz uvjet da opcija koju zagovara nikada ne dobije više od pet posto glasova i da im se ne da niti jedan problem da riješe. No, kao zločesti opservatori imaju neku ulogu koja je u redu. Tomašević je sasvim drukčiji. Analizom može locirati probleme te temeljem znanja, iskustva i obrazovanja ima solidan potencijal za mjesto gradonačelnika.

Istaknuo se i Renato Petek.

Taj mi je zastupnik u Gradskoj skupštini simpatičan i blizak. Ne nedostaju mu hrabrosti da ukaže na neke gradske probleme. Ne znam kolika mu je dimenzija konstruktivnosti, nuđenja rješenja i koliko iza sebe ima stranku na koju se može osloniti ili grupaciju koja ga podržava.

Hoće li suradnja Bandića i HDZ-a štetiti HDZ-u na nacionalnoj razini?

U manjoj mjeri. Prosječan glasač HDZ-a je naviknut na to da je politika klijentelistička i nepotistička. Od dvije stotine tisuća članova HDZ-a sigurno ih se 150.000 učlanilo radi lakšeg zaposlenja ili plasiranja na lokalnoj sceni. Njima je to normalno. I u SDP-u ima barem 40.000 onih koji vide politiku kao odskočnu dasku – političke stranke rješavaju zapošljavanja. Ima sredina u kojima se bez vladajuće stranke ne može zaposliti niti čistačica. “Kakav je to političar koji ne namiri prije svega svoje”, razmišlja se. Problem je što na izborima ne glasaju samo članovi HDZ-a i Bandićeve stranke. Za pobjedu treba uroniti u glasački korpus onih koji od politike nemaju izravne koristi. Za osvojiti povjerenje takvih trebaju moralna i etička čistoća. Njima je privlačna borba protiv korupcije. Kako će to ponuditi Bandić ili HDZ koji je zbog afera smijenio čitav niz ministara? Pojavljuju se kao vlasnici desetak vila, veliki investitori i slično. Lako je biti ulagač kada na jednom otoku proglase deset poljoprivrednih parcela građevinskim i time ti se vrijednost zemljišta uveća za tri tisuće posto. Moja obitelj na Hvaru posjeduje 60.000 četvornih metara neke uvale gdje su nekada bili vinogradi. Neka mi sada netko proglasi to građevinskom zonom, ako vrijednost kvadratnoga metra bude samo stotinu eura, bit ću bogatiji za šest milijuna eura.

Pokušajte nekoga potplatiti na Hvaru. Možda Vam mito i korupcija ne bi bili na odmet.

Ne bi bilo uputno to najavljivati javno.

Kolumnist Jutarnjeg lista Nino Đula predviđa da neće biti jednostavno HDZ-u ponovno osvojiti vlast. Koje prijetnje vidite tom planu HDZ-a?

Plenkovićev problem je prije svega to što mu tvrda jezgra hadezeovaca zamjera manjak državotvornosti, protiv čega se on, doduše, uvjerljivo bori.

Uvjerljivo je pobijedio takve na unutarstranačkim izborima.

Pomeo je tvrdu državotvornu struju time što je vukovarskom gradonačelniku Ivanu Penavi suprotstavio ministra branitelja Tomislava Medveda, koji od ovoga nije manji ustaša.

Zar su oni ustaše?

Ministar branitelja koji financira knjige o Jasenovcu kao logoru u kojem su internirane ustaše radi na reviziji povijesti. Hajde, neću reći da je ustaša nego ustašofil.

Penava je isto to?

Možda sam iskoristio pretjeran izraz. Penava je gradonačelnik u vrlo osjetljivoj sredini u kojoj je bilo mnogo smrti, ubojstava, retorzija, prljavosti svake vrste i u kojoj su nastradali mnogi. Možda je tamo izginula jednaka količina Srba kao i Hrvata. Počinjene su tamo gadne stvari. Je li ispravno od gradonačelnika jedne takve nacionalno miješane sredine neprekidno upirati prstom u bolna mjesta i svađati se s drugom stranom? Gradonačelnik takvog mjesta, ako želi ikakav prosperitet svome gradu, morao bi težiti poništavanju tenzija, prevladavanju sukoba uime zajedničkog života na koji je Vukovar osuđen. Gostovao sam tamo kada je gradonačelnik bio Željko Sabo. U to je doba dolazio u Vukovar Mladen Pavković, fanatik iz Koprivnice, raditi bakljade kod groblja. Srbi i Hrvati iz Vukovara su mi priznali da ta njegova aktivnost kod njih izaziva strah i tjeskobu. Netko na čelu tog grada mora paziti da ne izaziva višak konfliktnih situacija i mora biti u neprekidnom dijalogu s drugom nacionalnom stranom. Penava živi od konflikata koje neprekidno izaziva. Uopće nemam dojam da se bavi gospodarstvom. Na politici i ideologiji mobilizira hrvatsku javnost. Možda sam upotrijebio pretešku riječ, slikovitu ne bih li ilustrirao politiku kojoj je Penava sklon. Mislim da je završio fiskulturni studij, pa bi na mišiće vodio politiku, dočim je u Vukovaru važnije znati plesati po jajima i imati ekonomsku pamet kako bi se tom predivnom gradiću udahnula duša i kako bi se stvorili uvjeti zajedničkog života. Vukovar je prelijepi grad. Dosta je toga obnovljeno, ali nema života – od predratnih četrdesetak tisuća stanovnika ostalo je dvadesetak tisuća. O tome treba voditi brigu, a ne o tome hoće li ploče na institucijama biti dvojezične/dvopismene. Čitava Istra, u kojoj je daleko manji postotak talijanske manjine u ukupnom stanovništvu nego što je udio Srba u vukovarskoj populaciji, ima dvojezične ploče. Je li Istra zbog toga manje hrvatska?

Je li riječ o hrvatskom, a ne samo Penavinom primitivizmu? Izbacili smo srpske autore iz lektire, kao kada bi Amerikanci izbacili djela Williama Shakespeara, a gradske knjižnice organiziraju radionice učenja glagoljice, koja ne služi nikome i ničemu, a ne i ćirilice, pisma koje je i dalje u upotrebi.

Ćirilica je jednako hrvatsko pismo kao i glagoljica. Nekoliko akademika i sveučilišnih profesora je ukazalo na tu činjenicu kada je počela afera s dvojezičnim/dvopismenim nazivima. Hercegovački fratri su svoje ljetopise pisali na ćirilici. U franjevačkoj gimnaziji u Sinju koristila se ćirilica bosanica kao službeno pismo do početka 19. stoljeća. Na makarskom primorju, odakle potječem, su svi spomenici također pisani ćirilicom. Na otocima imamo rane primjere pisanja ćirilicom. Hoćemo li isključiti ćirilicu iz hrvatske povijesti samo zato što je netko drugi koristi? Mislim da se čak na portalu Kamenjar, kojeg vode tvrdokorni Hrvati, nalazi članak o hercegovačkom spomeniku pisanom bosančicom. Govoriti da je ćirilica samo srpsko pismo je netočno. S druge strane neznalački se i nepotrebno stvaraju glede toga animoziteti. Kada je pitanje ćirilice u Vukovaru bilo aktualno, napisao sam članak za tjednik Globus o tome kako je ćirilica hrvatsko pismo pa su me bosanski franjevci molili dopuštenje da prenesu taj tekst u svom časopisu.

U svojoj kućnoj biblioteci imate Andrićeva sabrana djela na ćirilici. Ako je to naš zajednički, hrvatski, srpski i bosanskohercegovački, pisac, a njegova djela se tiskaju na ćirilici, nije li logično da je onda i naučimo?

Andrić je specifičan slučaj, ali opet je bilo sličnih. Formirao se u duhu unitarnog jugoslavenstva. Nije bio jedini projugoslavenski orijentiran. Tada imamo izrazitog pravaša Antuna Gustava Matoša, kojega naši nacionalisti i danas vole citirati, a koji je šest godina živio u Beogradu, pisao o srpskim piscima s kojima se i družio, a uvijek je koristio u tom slučaju izraz “naša knjiga”. Njegov jezik je pun takozvanih srbizama koje bi današnji hrvatski lektori najradije izbrisali. Nije svjestan samo bliskosti srpskog i hrvatskog jezika, nego očito smatra da je to jedan jezik, kao što je jedinstvena i književnost, mada nikada nije bio jugoslavenski orijentiran, dapače čak je bio protivnik Frana Supila i jugoslavenski orijentirane omladine. Matoš nije, dakle, smatrao jezike i književnosti različitima, samo se zalagao za to da hrvatski i srpski narod imaju svoje vlastite države. Dok je potkraj Prvog svjetskog rata i u prvim godinama poraća živio u Hrvatskoj, Andrić se družio s jugoslavenski orijentiranim mladim piscima. U Zagrebu je izdavao reviju “Književni jug” u kojoj su objavljivali Krleža i Miloš Crnjanski, veliki srpski pisac koji je tada živio u Zagrebu. Niko Bartulović, hrvatski književnik koji je kasnije prešao u Beograd, je bio jedan od glavnih urednika tog časopisa. U svojim memoarima tiskanima u Srpskom književnom glasniku 1928. godine Crnjanski piše kako su on i ostali iz tog kruga raspravljali 1919. godine trebaju li kao mladi pisci prijeći u Beograd, politički centar nove države. Mladi imaju pretenzije da postanu sol nove književnosti, pa su odlučili redakciju preseliti u Beograd i pozvali su i Krležu da im se pridruži. Tamo je već živio Tin Ujević, veliki jugoslavenski integralist – da mu je ponuđena državna služba imali bismo vjerojatno isti slučaj kao i s Andrićem. Potkraj 1918. godine je na skupštini Društva hrvatskih pisaca u Zagrebu, na kojoj je Ksaver Šandor Gjalski, također jugoslavenski integralist, proglašen počasnim predsjednikom, donesena je i povelja o jedinstvu hrvatskog i srpskog jezika i jedinstvu književnosti. To je bilo vrijeme ujedinjenja. Dobar dio mladih hrvatskih pisaca tog vremena, uključujući i Hercegovca iz Širokog Brijega Antuna Branka Šimića, počinje pisati ekavicom. Stjecanjem okolnosti, s obzirom da je preminuo mlad, čitav opus je Šimić napisao na ekavici. Prve tri Ujevićeve knjige su objavljene na ekavici i ćirilici – dvije u Beogradu i jedna u Nikšiću. Na ekavici su pisali Krleža, Andrić, Gustav Krklec, Dobriša Cesarić… Sve to traje do ubojstva Stjepana Radića kada se gasi ideja o unitarnom troplemenom narodu, jednoj književnosti i jednom jeziku. To je doba iluzija. Istraživanje toga je uklonjeno iz hrvatske književnosti i to je područje koje je u velikoj mjeri ostalo zatamnjeno. Niti za socijalističke Jugoslavije ta tema više nije istraživana jer je već tada došlo do trenda snažne nacionalne separacije. Stjecajem okolnosti, budući da se našao u Beogradu, prešavši s kolegama iz “Književnog juga”, a i dobivši radno mjesto kod svog nekadašnjeg mentora i profesora Tugomila Arapovića, koji je radio u Ministarstvu vera, mladi Andrić ostaje u Beogradu i postaje srpski, odnosno jugoslavenski pisac. Do kraja života se deklarirao kao Jugoslaven, mada postoje podaci da se u nekim dokumentima izjašnjavao kao Srbin. Izbor nacije je upravo to – izbor. Da nije postojala mogućnost tog izbora niti Ljudevit Gaj niti August Šenoa ne bi bili Hrvati. Pitanju Andrićeve pripadnosti ne treba pristupati s isključivošću, što je stav kojeg sam branio i 1990-ih godina. Objavio sam tada u nakladi Konzora kao urednik šest odabranih Andrićevih djela, a u časopisima “Most” i “Republika” tematske blokove o Andriću, i predstavio ga kao i hrvatskog pisca. Dakle, nije samo hrvatski. On jest bosanski katolik, međutim integralni je Jugoslaven. Pisao je mnogo o hrvatskom naslijeđu u Bosni i Hercegovini, poglavito franjevačkom, i franjevci ga tamo i danas obožavaju. Zvali su me na tribine u Sarajevu prilikom čega sam upoznao sjajne intelektualce na franjevačkoj bogosloviji.

Zanimljivo je kako se prestrojio među komuniste nakon Drugog svjetskog rata, a bio je veleposlanik Kraljevine Jugoslavije u Trećem Rajhu i sudjelovao je u potpisivanju Trojnog pakta.

Bio je nakon Drugog svjetskog rata prvi predsjednik društva pisaca. Kažu da postoji fotografija na kojoj se vidi kako njemačkom ministru vanjskim poslova Joachimu von Ribbentropu nosi na potpisivanje Trojni pakt. Kada ste negdje veleposlanik, predstavljate svoju zemlju. Ako vlast u zemlji odluči surađivati s Njemačkom, dužnost je veleposlanika tu odluku provesti. Ambasador može podnijeti ostavku, ali nema pravo osobno korigirati politiku najviših državnih vlasti.

Te najviše vlasti su izrazito progonile komuniste.

Nije bio komunist niti nakon Drugog svjetskog rata. Nakon rata je objavio tri genijalna romana koje nije htio objaviti za kvislinškog režima u Srbiji. Biva tada integriran u politički život, i u tome nije bilo problema, o čemu svjedoči i Milovan Đilas u svojim memoarima. “Drugovi, ako vam treba da budem u Partiji, bit ću”, glasila je po prilici Andrićeva logika. S druge strane uvjereni komunist Krleža je imao problema s integracijom u poratnu vlast jer se prije rata svađao s Josipom Brozom Titom i ostalim komunistima, polemizirao s “Književnim sveskama” kao urednik ljevičarskog, ali revizionističkog “Pečata”. Andrić ne samo da postaje član Partije, nego i zastupnik u Saveznoj skupštini u kojoj predstavlja Bosnu i Hercegovinu. Neki kažu da je jedan od uvjeta članstva u Partiji bio to da postaneš ateist. Mnogi koji su dobro poznavali Andrića uvjeravaju da je uvijek ostao katolik. Ipak, kada se čita “Prokleta avlija” vidi se da je njegov katolicizam upitan, iako se i tu pojavljuje fratar kao glavni lik i iako je uvijek o katolicima predivno pisao. I sam sam agnostik, možda čak i ateist, ali sam kulturalno i po obiteljskoj tradiciji katolik. Moguće je da je Andrić kao i svatko pametan propitivao smisao postojanja i religije. Ujević, kojega obožavaju naši katolici, je u velikom broju svojih pjesama po svom osjećaju i tumačenju svijeta i svom panteizmu budist. Svatko propitkuje smisao, pa je to radio i Andrić. “Prokleta avlija” je svijet egzistencijalističke filozofije iz kojega je nestala svijest o Bogu – umjetnost, odnosno literatura se pojavljuju kao jedine mogućnosti prevladavanja prolaznosti, smrti.

Kako gledate na velikosrpske manipulacije Andrićem? Otkako je Peter Handke dobio Nobelovu nagradu srpski nacionalisti tvrde da Srbi sada imaju dva književna nobelovca. Srpski nacionalizam je prilično naslonjen na književnost?

Svaki se nacionalizam jednim dijelom oslanja na svoje probrane pisce. Andrić je za većinu srpskih nacionalista san. Oni polaze od vukovske teze da su svi štokavci Srbi, pa tako integriraju i Dubrovnik u tradiciju srpske književnosti. Andrić je netko tko u modernoj književnosti svjedoči o toj mogućnosti pa nije čudno što ga svojataju. Unatoč dokazivanjima da je pseudonimom izražavao velikosrpske ideje razmatrajući “arbanaško pitanje”, kod Andrića je teško naći nacionalističke teze. Bošnjački intelektualci na čelu s Muhsinom Rizvićem i nizom drugih koji su se pojavili 1990-ih dokazivali su da je Andrić bio neprijateljski raspoložen prema islamu, da ga je smatrao retrogradnim i ograničavajućim i da su predstavnici tog islamskog duha u njegovim djelima uvijek ružno prikazani.

I njegova disertacija govori o tome?

Bavi se tim problemom, da. Međutim, ima bošnjačkih intelektualaca poput Envera Kazaza koji dokazuju suprotno – da Andrić nije gajio odbojnost prema islamu. Teško je velike pisce svesti u jedan obrazac. Andrić je bio poslanik Bosne i Hercegovine i pola novčane nagrade koju je dobio s Nobelovom dao je svim bosanskohercegovačkim bibliotekama. Jedan od najboljih prijatelja mu je bio pisac Zuko Džumhur, a imao je i čitav niz drugih koje je cijenio i s kojima se družio među muslimanima – od književnika Ćamila Sijarića i Meše Selimovića nadalje.

Jeste li posjetili Andrićgrad?

Nisam. Bio sam potkraj 1980-ih godina član Savjeta Andrićeve zadužbine pa sam tamo i upoznao i svoju suprugu Jasminu Lukić koja je tamo radila.

Primjećujem da ste često u Crnoj Gori. Pratite li tamošnju političku situaciju nastalu donošenjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti i prosvjedne litije?

Jedna od mojih kćeri, mala djevojčica Vlatka, živi u Crnoj Gori. Trudim se pratiti, naravno, što se zbiva, međutim besmisleno mi se uključivati u crnogorska događanja. Očigledno je da se radi o sukobu između srpskih i osviještenih crnogorskih grupa, odnosno, po starinski, između bjelaša i zelenaša. Trenutačno je samosvjesna i samosvojna crnogorska linija jača no sjetimo se da je crnogorski predsjednik Milo Đukanović bio blizak Slobodanu Miloševiću za raspada Jugoslavije i vodio prosrpsku politiku, da bi danas bio bliži Hrvatima. Radi se o dva bliska naroda, a sasvim je razumljivo da Crnogorci, vrlo ponosan narod, žele obnoviti svoju državu. Predstavio sam svoj rad u Podgorici prije dvije godine, prilikom čega je o meni zborio slikar Dimitrije Popović. Govorio sam o sebi i u jednom trenutku sam posramljeno kazao da mi se čini da se hvalim. “Velimire, ovo je Crna Gora, tu se mora o sebi dobro govoriti”, replicirao je Popović. Bio sam u Podgorici kada je bio nogometni susret Crne Gore i Srbije, no nije bilo niti jednog incidenta, iako su u kafiću u kojemu zalazim bili zajedno i srpski i crnogorski navijači. Nisam neko vrijeme bio dole i ne znam je li se što promijenilo sad s litijama. Crnogorci su nevjernička nacija, mada svi vjeruju u svetog Vasilija Ostroškog, pomalo i poganski. Oni koji su dublje u pravoslavlju nalaze se u krilu Srpske pravoslavne crkve koju u Crnoj Gori vodi mitropolit Amfilohije Radović, vrlo izraziti nacionalistički jastreb, koji, zanimljivo, nije u lošim odnosima s Đukanovićem. No, ne razumijem to previše. Ne bih se predstavljao kao stručnjaka za Crnu Goru jer se tamo uglavnom bavim privatnim stvarima, a ne želim niti sebi bliske osobe dovoditi u nezgodan položaj svojim istupima po tom pitanju.

Postoji li i dalje južnoslavenski kulturni prostor? Ako postoji, hoće li jačati ili slabiti?

Postoje nove države pa jedinstvo kulturnog prostora neće nikada biti isto kao ranije. Bio sam glavni urednik časopisa “Sarajevske sveske” koji je okupljao pisce iz čitave bivše Jugoslavije pa sam tako i ostao povezan. Na društvenim mrežama također komuniciram s kolegama s prostora bivše Jugoslavije. Nedavno me intervjuirao pisac Aleksandar Gatalica u svrhu izrade dokumentarnog filma o Krleži, a prije toga sam govorio u njegovom filmu o Andriću. Nije riječ o nekadašnjem intenzitetu suradnje, a nisu niti honorari kakvi su nekoć bili, ali postoje festivali koji spajaju. Kontakte njeguju oni koji to žele, i to je normalno. Ima naših pisaca koji održavaju vezu s Talijanima, onih kojima je draže kontaktirati sa Srbima. Tonko Maroević obožava otići u Crnu Goru ili Beograd, ali i u Italiju. I sam sam takav, mada me baš ne zovu preko Jadrana.

Kolumnist Večernjeg lista Nino Raspudić je neuspješno pregovarao s desnim političkim opcijama o političkom angažmanu. Jeste razmišljali da se politički aktivirate?

Bio sam u SDP-u neko vrijeme i u Akciji socijaldemkrata Hrvatske u koju me zvao Miko Tripalo, ali nemam živaca za provoditi puno vremena na sastancima i podređivati se autoritetu stranke. Suviše sam lajav da bih se uklopio u mehanizam bilo koje stranke i nemam strpljenja za to. S obzirom da sam prilično aktivan na društvenim mrežama, nisam ovisan o tome imam li prostor u novinama, nego lijepo izlajem što mislim na Facebooku. Objavljujem i na Twitteru, ali mi ta društvena mreža daje premalo prostora za pisanje.

Kako bi se Krleža snašao na Twitteru?