Nismo početkom 1980-ih sanjali demokraciju nego nas je boljela nepravda. Snovi o demokraciji pripadali su u to vrijeme idealistima i njihovim disidentskim mukama, a reagiranje na korupciju, bilo političku ili materijalnu, uglavnom novinarima. Netko to ne zna, mahom je pri tom riječ o mlađim generacijama, a nekom je poznato, ali je ponekad zaboravan ne želeći povrijediti svoja lijepa sjećanja na ta davna vremena. Mogli bismo reći da su među osjetljivijima na nepravde bili urednici i novinari vjerojatno s takvim porodičnim naslijeđem. Ušli su u rizik angažiranog, ili istraživačkog, pisanja po nagonu svog kućnog odgoja. Slično se i meni dogodilo. Što sam drugo, u karakternom smislu, mogao naslijediti od svojih roditelja nego ono što su oni ponijeli u životu od svojih majki i očeva, povijesnu važnost pravde zbog muke i jada seljaka na kamenitoj ličkoj zemlji pod raznim režimima? Mada se u nasljednom redu takve porodične loze, bez obzira odakle je, može pojaviti i drukčija reakcija – prilagođavanje, među običnim svijetom, omraženoj metodologiji imućnih umjesto težnje njezinoj promjeni jer je za tako nešto život i suviše kratak. Ljudski karakter se može brusiti na razne načine i s različitim ciljevima.
Najprije sam se divio kolegama koji su iz ničega mogli napisati koliko-toliko suvisli tekst nešto dopadljivog sadržaja i sa solidnom stilskom izvedbom sve dok nisam shvatio da je takav pristup posljedica straha, podilaženja nekome tko ima veliki utjecaj u društvu kako bi se unutar novinarskog posla nekako preživjelo ili primaklo nekoj sigurnijoj karijeri – političkoj, direktorskoj, diplomatskoj… Netko drugi bi jednostavno skrenuo na komotniji novinarski teren – kreativnu zavjetrinu. Ali isto tako, kao prije toga u dužem povijesnom razdoblju, bilo je i onih koji bi isturili „glavu na panj“, vjerujući da će svima potom biti bolje. Nekim novinama je početkom 1980-ih bila dovoljna tanka pukotina u temeljima vladajuće partije da bi o njoj pisali ne laskajući joj. Šteta što su pojedini njihovi novinari nešto kasnije stradali, ne prihvativši mjerila ultimativnog nacionalizma, a drugi se udaljili od promišljanja demokracije opredijelivši se za model novinarske agresije iz 1990-ih godina.
Na sličnoj prekretnici našao sam se i sam, i to 1982. godine pitajući se može li se stilskim vratolomijama prikriti nelogičnost velike političke i slabe praktične vrijednosti nekog teksta? Također, mogu li vještinom pisanja zaštićene poruke dospjeti do čitatelja, ako većina njih nema vještinu čitanja između redova? Pogotovo tjera li službena politika svojim metodama na takav oblik spisateljskog maskiranja. Dalje rastući kao novinari, nismo kopirali iskusnije i bolje od nas već smo slijedili njihov analitičko-estetski spisateljski instinkt, pa onda gradili vlastiti. S vremenom sam pronašao, neću reći formulu pisanja koja bi mogla biti prihvatljiva čitateljima, nego mjeru između vlastitog novinarskog izraza i utjecaja drugih novinara na mene.
Primijetio sam i sve učestalije socijalne nejednakosti, a na pitanje zašto se tako nešto događa, u odgovorima sam, umjesto na što je moguće lakše objašnjive, sve češće nailazio na sve teže shvatljive razloge. Takve dileme dovele su me i do moje prve borbe za pravdu. Pročitao sam u Karlovačkom tjedniku za to vrijeme prilično hrabri tekst njegovog glavnog urednika Velimira Franića na račun pojedinih lokalnih političara, predvođenih Milanom Pavićem, direktorom nekada čuvene Jugoturbine, utemeljen na izjavi Milana Rakasa, njihovog dugogodišnjeg političkog mentora, kasnije postavljenog na više političke funkcije u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Rakas je pomoću Tjednika informirao javnost o Pavićevim putovanjima preko vikenda u London na učenje engleskog jezika, što mu je plaćala Jugoturbina, a trojici Pavićevih suradnika „natrljao je nos“ zbog nezakonite gradnje vikendica blizu Korane, na padini rubnog karlovačkog naselja Turanj. Pavić je veoma brzo preko svojih kadrova kritičaru i javnosti dobacio da ga Rakas napada jer ga više ne može kontrolirati. „Otkad je otišao iz Karlovca izgubio je ovdje politički utjecaj pa ga na taj način želi vratiti“, poručio je.
Odmah pomislih, evo i meni prilike za tekst u kojem se nema što mnogo filozofirati, pisati da se ništa ne kaže a da to čitateljima bude prihvatljivo. Franićev tekst, koliko god bio dobro napisan, nije imao širi teritorijalni domet zato što se nitko nije usudio tako nešto prenijeti u svoje novine, na radio ili televiziju. Stoga sam odlučio da slijedeći nastavak Tjednikovog teksta iz mog pera na drugom mjestu donese nove detalje karlovačke afere i dodatne dokaze, iako su Franićeve i Rakasove tvrdnje djelovale dosta uvjerljivo. Namjeravao sam nastavak Tjednikovog novinarskog podviga prebaciti na jednu od Vjesnikovih udarnih stranica. Nisam se previše zamarao ni mogućim Rakasovim prestižnim motivima za tako oštar napad na Pavićeva i njegove najbliže suradnike. Smatrao sam, ako je istina to što tvrdi, a tako mi je izgledalo već iz onoga što je Franić napisao, želi li Rakas taj sudar s karlovačkim političkim vodstvom iskoristiti da bi odbjeglu braću priveo natrag pod svoj kaput, nije mi uopće bilo važno. Informaciji o vikend-letovima u London priključio sam kopije karata dobivenih u karlovačkoj poslovnici Generalturista, a dokaze o vikendicama dobio sam od jedne osobe koja je tada radila u gradskoj upravi, zbog čega je prilikom raspleta Karlovačkog slučaja stradala moja supruga, u to vrijeme tamo zaposlena, mada s tim dokumentima nije imala ništa. Ne samo da su me pred njom do iznemoglosti blatili, već su od nje zahtijevali i da se razvede kako bi na taj način spasila svoju dušu, kao u vrijeme Rezolucije Informbiroa 1948. godine, sukoba Josipa Broza Tita sa sovjetskim vođom Josifom Visarionovičem Staljinom. Isljednička ucjena iz tih davnih vremena – odanost vlastitom bračnom partneru optuženom za izdaju države prihvaćanje je i vlastite izdaje – u nekim je sredinama vrijedila i mnogo kasnije. Najgore je, međutim, u tom obračunu s mojom porodicom prošao moj brat Ljubo. U poduzeću Velebit, u kojem je bio zaposlen, s radnog mjesta urednika tvorničkog lista prebačen je na radno mjesto fizičkog radnika. Od tog udarca nikada se nije oporavio.
Metoda „legalizacije“ turanjskih vikendica sve do današnjih dana ostala je ista – trojica političkih i osobnih prijatelja kupili su na jednoj od najljepših karlovačkih prirodnih lokacija jeftino poljoprivredno zemljište, potom je to zemljište prenamijenjeno u građevinsko i njegovi vlasnici su za bagatelu izgradili vikendice, inače napravljene od drveta, koje su u međuvremenu su nestale. Neki kažu da su za vrijeme rata izgorjele, a neki da ih je netko poslije rata ukrao. Tekst sam ponudio svojoj tadašnjoj redakciji Vjesnika, ali mi ga nisu htjeli objaviti. Glavni urednik mi je rekao da se o tome dogovorim s njegovim zamjenikom, a njegov zamjenik neka razgovaram sa urednikom unutrašnjopolitičke rubrike. A taj se, uzevši moj članak, samo cinično nasmiješio. Odmah mi je bilo jasno, shodno i nekim ranijim iskustvima koja sam imao s njim, da od objave teksta neće biti ništa jer njegov cinizam nije bio znak mudrosti pred mogućim interesnim poravnanjem mog zahtjeva za pravdom s možda podnošljivijim reagiranjem iz vrha Saveza komunista Hrvatske. Dajući priliku ustupku moćnih, sve manje sigurnih da je sve to što rade prihvatljivo, mogao se približiti prvim novinarskim koracima stazom otvorenog pisanja, ali svoj cinizam nije uputio političarima, ponudivši mi tog trena osjećaj kako će spojiti svoj i moj interes – objaviti to što sam napisao bez opasnosti da ga netko zbog toga povuče za uši. Uputio mi je kiseli osmijeh kao najavu kazne slijedom svog mnogo ranijeg pristanka na nultu toleranciju prema „metodama i sredstvima rušenja ugleda Saveza komunista “, kako je i dalje u to vrijeme izgledao rječnik obrane domovine od unutrašnjeg neprijatelja.
A koliko je na tom svom „revolucionarnom putu“ bio dosljedan pokazalo se samo nekoliko godina kasnije kad sam mu ponudio tekst s Kosova gdje me je poslao da napišem „nešto što drugi do tada nisu imali“, kako je rekao. Govorio mi je o već pomalo dosadnom izvještavanju iz tadašnje jugoslavenske pokrajine. Albanci su protestirali, policija iz cijele zemlje, tamo se smjenjivajući, nastojala je zaustaviti njihov bunt. Između Albanaca i Srba bilo je sve napetije, zaredali su i teži incidenti, optužbe za nasilje, silovanja i slično. Mediji u Srbiji za sve su optuživali Albance, albanski Srbe, a pojedini hrvatski i slovenski tjedni listovi davali su podršku Albancima. Vjesnik se nastojao držati negdje između tih polova, pratiti što se zbiva, ali ne i komentirati. S vremenom, međutim, osjetio sam da se u skrivenim pretincima hrvatske politike slažu neke nove kombinacije na maskiranom dijelu njezine površine, dijelom kao razmišljanje o promjenama koje bi mogle ozbiljno nagristi zajedničku državu, a dijelom kao stanje šoka s velikim manjkom bilo kakvog suvislog razmišljanja, osim odluke da se čeka, “pa što bude”, ali isto tako i u tolikoj mjeri koliko je bilo potrebno trenutnoj političkoj diskreciji i lažnom jedinstvu.
Činilo se da je vlast u Hrvatskoj još uvijek bila nedodirljiva. Raslo je nepovjerenje unutar nje same, ali za udare na njezine bokove nije bilo sazrijelo vrijeme. Tako sam i sam mislio dok se nisam vratio s puta i primijetio da mi urednik „mulja“ kad je pročitao tekst koji sam mu predao. Nisam više imao razlog izbjegavati povezanost prethodno međusobno vremenski prilično udaljenih događaja – glasno obilježenih kosovskih i onih s početka 1970–ih, mnogo opreznije prenesenih u 1980-e. Neposredno sam kao novinar svjedočio i jednima i drugima. Nisu me zato mimoišla ni pitanja je li možda netko drugi, mimo službene politike, počeo grepsti ispod hrvatske političke površine kako bi se na nju popeo, a pritom za rukav povukao za sobom i mog urednika? Je li se on, osjetivši taj dodir, pomakao u tom pravcu, čak ako takvog povlačenja nije ni bilo? A što se tiče mog osobnog stajališta o mogućem „pucanju“ na taj način oblikovane hrvatske šutnje ispod koje se tlo sve više pomjeralo, Janjevo mi je pritom najviše pomoglo, i to kao kosovska misterija čiji glavni akteri nisu bili Albanci i Srbi, već Albanci i Hrvati. Moj urednik me vjerojatno nehotice gurnuo na nepoželjni teren, kako se moglo osjetiti iz njegove reakcije na ono što sam napisao. “Hrvatska je u Janjevu, hrvatskoj enklavi na Kosovu, izgradila tvornicu metalske industrije da se tamošnji Hrvati ne bi iseljavali s tog područja jer su Janjevci vrlo vješti s metalom. To je u njihovoj stoljetnoj tradiciji“, rekao mi je urednik pred odlazak na put, ne sluteći da će s obavezom kakvu mi je dao, tjerati zeca, a istjerati lisicu.
Otišao sam u Janjevo s Vjesnikovom dopisnicom sa Kosova Indirom Vllasi gdje nas je primio direktor tog poduzeća, mlad čovjek, Albanac po nacionalnosti, inženjer strojarstva. Nakon dužeg razgovora, pitali smo ga i kakav je nacionalni sastav zaposlenih. “Sedamdeset posto Albanci i 30 posto Hrvati”, odgovorio nam je. Ispalo je da je Socijalistička Republika Hrvatska financirala izgradnju tvornice u Janjevu kako Albanci ne bi iseljavali s Kosova, a ne Hrvati koji su bili gotovo stopostotno janjevačko stanovništvo. Tema je bila upravo onakva kakvu je urednik tražio od mene – nešto novo što drugi do tada nisu imali, ali ne i kada je riječ o sadržaju mog članka kakav nije očekivao. Nije znao što da radi s tekstom. Nikako da ga objavi – te nema mjesta u listu, te morao bih ga kratiti, a šteta bi bila… Potom mi je rekao da je dobio neke tekstove s Kosova koji ne mogu čekati, da je moj članak negdje zagubio….
Kad bih se pojavio u njegovoj blizini pobjegao bi u zahod ili na gablec. Kako se naša unutrašnja kosovska drama proširila po redakciji, javio mi je da ga je našao. I ne samo to, već i da ga je objavio. Otvorio sam Vjesnik, a teksta nigdje. „Što me zajebavaš, gdje je tekst“, pitao sam ga, a on mi donio Vjesnikov primjerak sa svog stola i pokazao gdje je izašao – na regionalnoj stranici, u Varaždinskoj kronici. Mogli su ga čitati samo Varaždinci. Procijenio je da ga grebači ispod hrvatske političke površine tamo neće potražiti, povukavši ga tih dana ne samo za rukav već i za nogavicu. Više se uplašio njihove reakcije na štetnost mog članka po sve prisutnije hrvatsko mišljenje o isključivo srpskoj adresi kosovskih grešnika, nego što bi uopće reagirali na činjenicu da su u toj priči, zapravo, najgore prošli tamošnji Hrvati. Taj i takav čovjek presudio je i mom tekstu o Karlovačkom slučaju – jednom od prvijenaca korupcije tog vremena.
Tekst sam odnio u tjednik Danas, glavnom uredniku tog lista Joži Vlahoviću, koji ga je objavio odmah u slijedećem broju. Nastala je takva frka da je cijela moja porodica, izložena prijetnjama i uvredama, morala trpjeti udarce gdje god je netko od mojih najbližih bio zatečen. Odgovorio sam Joži, kad mi je ponudio da iz Vjesnika prijeđem u Danas, da ću o tome razmisliti, a kad sam koji dan iza toga odlučio prihvatiti njegovu ponudu, više ga u Danasu nisam mogao pronaći. Smijenjen je, a moj urednik u Vjesniku više se nije zadovoljio samo rampom postavivši je između svoje svemoći na uredničkom mjestu i moje obaveze, ali i prava, da pišem za list čiji sam, uostalom, bio zaposlenik, već mi je upućivao primjedbe pakosno i tiho ih cijedeći kroz svoja usta kako ga nitko drugi ne bi čuo. Čvrsto se isprsivši na bedemu svoje partijske uloge u listu, obavezu pisanja mi je odmah ukinuo, a svoje stranice ponudio mi je tjednik Danas. Riskirao sam, pisao za drugu novinu umjesto one u kojoj sam bio stalno zaposlen, ali na moju u pravnom pogledu spornu premetaljku redakcija nije reagirala.
Oni na najodgovornijim pozicijama u Vjesniku dobro su znali što se to sa mnom, i oko mene, događa, ali sretni su bili da ne pišem. Najvažnije im je bilo da njihovi poslodavci u vrhu republičke partije mogu vidjeti kako me više nema na Vjesnikovim stranicama. Nije im bilo stalno do moje glave već do moje minimalne neutralizacije. Nisu me kaznili zbog pisanja za drugi list i ostavili su ostavili odškrinuta vrata mom povratku u Vjesnik kad prođe opasnost, osim urednika Vjesnikove rubrike kojoj sam pripadao. On me nije ostavio na miru niti kad se slegla prašina nakon karlovačke političke drame. Onako za svaki slučaj. Vjerojatno i zbog nestrpljivog grebanja naoštrenih noktiju pod njegovim nogama. Taman posla da zajedno s njim uletim u neko novo vrijeme kad je poznato da svaka sila poštuje jedino poslušnost, bez obzira kakvi su joj politički motivi, a novi vlastodržac, koliko god mrzio svog neprijatelja, skinuvši ga s vlasti, kasnije se pokazalo, obično bi zadržao uz sebe njegove do jučer najodanije ljude, procjeni li da im je odanost zanimanje. Uostalom, krajem 1991. godine dobio sam iz Vjesnika „cipelu“, a urednik, s proročkim sposobnostima babe Vange, tamo je ostao.
Karlovački slučaj, ubrzo nakon što je objavljen, poslan je, kao tema za hitnu obradu, s republičkog političkog vrha na adresu njegove karlovačke podružnice koja je opet isti takav zadatak dala svojim partijskim ćelijama. Postavila im je i pitanje na čijoj su strani, Saveza komunista ili novinara. Odgovor na to pitanje trebao je biti i zaključak svakog od pojedinačnih skupova. Uz Franića i mene, na udaru su još bili Rakas i Vladimir Funduk, u to vrijeme direktor Karlovačkog tjednika. Koliko je u Karlovcu bilo poduzeća i raznih ustanova, mjesnih zajednica, u privredi po raznim mjerilima podijeljene proizvodnje, bilo je i partijskih ogranaka. Cijeli grad je tih dana raspravljao o nekolicini svojih hitno prokazanih građana. „Najebali smo“, reče mi tih dana Franić. Suzdržanim osmjehom popratili smo obojica njegove riječi slegnuvši lagano ramenima. Tipična reakcija ohrabrivanja pred opasnošću. S obzirom da je tada velika većina punoljetnih građana bila u članstvu vladajuće stranke, mogli smo među njima pronaći i one koji su nam htjeli javiti kakav je zaključak donijela njihova partijska organizacija, te kako je glasanje prošlo u nekoj drugoj sredini. Bilo je na tim sastancima i pritiska na lokalne partijce. Dolazili su tamo i ljudi iz općinskog partijskoga vrha. Razgovarali smo telefonom s našim dojavljivačima u šiframa plašeći se prisluškivanja, ali kad smo čuli da su komunisti karlovačke Službe državne sigurnosti stali na našu stranu – i telefonirajući smo tečnije progovorili. Kako smo za dlaku izgubili, bila je to bitka kakvu nismo očekivali. Samo je nekoliko u tom mnoštvu osnovnih organizacija SKH prevagnulo na stranu vlasti. Rezultat je bio gotovo na razini pobune. Nikada prije, u sličnim situacijama, nije bio tako izjednačen. Laknulo nam je, ali samo nakratko. Ubrzo je uslijedila i službena ocjena da je taj slučaj, isključivo novinarskom i Rakasovom krivicom, nanio veliku štetu ugledu Saveza komunista Hrvatske.
Funduk i Franić smijenjeni su sa svojih funkcija u Tjedniku. Prvi je najprije prebačen na radno mjesto u Kemijski školski-centar na Gazi, nešto kasnije u inspekciju Ministarstva prosvjete, drugog je Večernji list primio u svoje karlovačko dopisništvo, Rakas je premješten u Beograd na mjesto glavnog urednika dnevnog lista Borba, a meni je preostala odbrana pred partijskom konferencijom Vjesnikove kuće, čija je sjednica zatražena sa samog vrha političke vlasti. “Bacit će me u arenu kao lak zalogaj svojim zvijerima”, prvo je što sam pomislio. Nije, međutim, bilo kao u nekim ranijim kaznenim masovkama; zamahnulo bi se batinom prema Vjesniku samo toliko da bi njegovi novinari bili sretni što su na kraju još dobro i prošli, a kamoli da bi nastavili s takvim pisanjem. Politici nenavikloj na neposlušnost u jednom trenutku je ostalo premalo vremena da bi se na nju navikla, a njezine oštrije reakcije sve češće su izostajale zbog sve slabijeg povjerenja među članicama federalne države. Međutim, tamo gdje smo živjeli nas nekolicina „prevratnika“, nije bilo milosti. Čvrsto vezivnog tkivo glavne vlasti popuštalo je pred sve prisutnijom anarhijom, u nečijem ponašanju pri tom je bilo nesnalaženja a u nečijem sistema, ali takav pad koncentracije prilikom obavljanja važnog političkog posla još se nije proširio na niže postavljene lokacije.
Moje dvojbe o povijesnom trenutku koji je izmicao nekim našim životnim navikama – ali pitanje je je li tada itko bio na čisto s tim u kom pravcu idemo – podgrijala je i uloga Celestina Sardelića – Celeta, jednog od čelnih ljudi hrvatske vladajuće partije, u raspetljavanju Karlovačkog slučaja. Poslan je na Vjesnikovu konferenciju da „usmjeri njezin rad“, kako se tadašnjim partijskim rječnikom nastojalo ostaviti dojam mekanog pritiska na neku sredinu da postupi onako kako vlast to od nje očekuje. „Imaš li ti materijalne dokaze za svoje tvrdnje“, pitao me Cele uoči konferencije. „Evo ih“, odgovorio sam mu i pokazao papire iz kojih se vidjelo da je istina sve što sam napisao. Kad je Cele došao na red da nešto kaže na konferenciji, onako ogroman s prodornim očima, fizički i emocionalno uvjerljiv poput čuvenog glumca i redatelja Orsona Wellesa, visokim i pomalo prijetećim tonom ponovo, ali ovaj puta pred cijelim skupom, upitao me: „Imaš li ti, druže Milane, dokaze za te svoje optužbe?” Izašao sam za govornicu, stao pored njega i pročitao svoj dokazni materijal, a Cele je tome još samo dodao: „Izgleda da ima.“ Nije više ništa rekao o Karlovačkom slučaju. Oštro pogledavši prema publici najprije je nekoliko sekundi šutio. Zavladao je tajac u dvorani. A kad je napetost došla do vrhunca, održao je žestok i za takve prilike neobično dugačak govor o odgovornosti novinara u socijalističkom društvu. Bio je pri tome toliko opširan i apstraktan da više nikome nije padalo na kraj pameti poslije njega uzeti riječ. Što je više išao u širinu, osjećao sam se manje prisutnim na mjestu gdje sam trebao Partiji položiti račune, potpuno na kraju, kao potencijalni krivac, nestavši u Celetovim općim formulacijama.
Kasnije bismo se povremeno sretali, ali o toj konferenciji nikada nismo razgovarali. Prvi takav razgovor imali smo tek 2000-ih godina u Ljubljani, gdje smo u to vrijeme obojica imali profesionalni mandat – on kao hrvatski veleposlanik a ja kao dopisnik beogradske Politike. Prvo što mi je tada rekao bilo je njegovo žaljenje zbog mog izbacivanja iz Vjesnika, a moje riječi su bile: „Hvala ti na onoj tiradi o novinarstvu.“ Nasmijao se i pozvao me na kavu u hrvatsko veleposlanstvo gdje smo se nakon toga često viđali. Uostalom, blizu sam i stanovao. „Druže Milane. Kako si, druže Milane“, obratio bi mi se svaki puta kad sam se pojavio na njegovim vratima, stavivši potom vrata širom otvorena i još me po koji puta oslovivši s „druže Milane.“ Sjedimo tako i razgovaramo u jednoj drugoj prilici kad li zvoni telefon: “Oooo! Druže Milane! Pa gdje si, druže Milane? E’ sad mi se više nemoj izmotavati. Danas to želim čuti. Kad ćemo kod mene u Blato, na Korčulu? Sunca nema pa neće biti ni kupanja, ali ribe i vina je dovoljno. Sjećaš li se kako je zadnji puta bilo“, javio se Cele na telefon bivšem slovenskom predsjedniku Milanu Kučanu. Vrata njegovog kabineta i tada su bila širom otvorena. Oslovljavanjem sugovornika rječnikom iz vremena samoupravnoga socijalizma podjebavao je, zapravo, zaposlenike Veleposlanstva koje je tamo naslijedio od prethodne vlade koju je predvodila Hrvatska demokratska zajednica. Zajedno s njim tamo pristigli kadrovi Socijaldemokratske partije Hrvatske zauzeli su samo dio radnih mjesta. Cele je na razne načine „vadio mast“ hadezeovcima zato, kako mi je rekao, što su mu kao veleposlaniku podmetali nogu kad god im se za to pružila prilika. Da je sigurnost Hrvatske u to vrijeme ovisila o jedinstvu njezinoga diplomatskog osoblja u Ljubljani, sasula bi se u komadiće. Samo što krv nije pala, koliko su se bili ustremili jedni na druge.
Često smo se sretali i na raznim prijemima. Nismo pritom razgovarali o politici već s našim domaćinima najčešće o slovenskoj svakodnevnici. Sjećam se jednom prilikom da je tema bila alkoholizam kao velika pošast slovenskog društva, pošto su jedno vrijeme Slovenci bili pri samom evropskom vrhu po količini popijenog alkohola po glavi stanovnika. Tema je bila ozbiljna pa isto takva i atmosfera za vrijeme razgovora. Neovisno o tome što smo u svojim rukama imali čaše a pored sebe i podosta vinskih boca, nitko se iz mog gostujućeg društva nije napio, poštujući domaćine i njihov program borbe protiv alkoholizma. Umjeren odnos prema kraškom teranu uskladili smo s vlastitom etičkom samokontrolom. Čak i kad je jedna gospođa, supruga poznatog slovenskog političara, naglo se zanjihajući, prasnula u smijeh, a nije se prostrla po podu zahvaljujući isključivo Sardeliću koji je stajao blizu nje. Krenuvši putem slobodnog pada, doslovno se odbila od njegove stabilne tjelesne mase u ruke svog supruga, obazirućeg na sve strane kako bi došao do svoje tajnice čija mu je pomoć u tim trenucima bila najpotrebnija. „Gdje si bila? Jebem li ti… Znaš!“, planuo je na nju kad je stigla na mjesto incidenta, a ona odmah potom gospođu nekud odvela „da se malo odmori“, kako nam je službeno objašnjeno. Naljutio se na svoju tajnicu zato što je to veče prekršila proceduru djelovanja u izvanrednim situacijama dvorskih nazdravičarskih okupljanja, rekli su nam slovenski novinari. Tajnica je u takvim trenucima morala biti najmanje deset metara od svog šefa i njegove supruge kako bi gospođu na vrijeme „odvela u obilazak ostalih gostiju“, dodatno nam je objašnjen razlog ovakve iznenadne šetnje.
Političke prijetnje i „loptanje“ sa mnom između vodstva lista i mog neposrednog urednika nekako sam preživio. U jednoj sličnoj neprilici, koju godinu kasnije, direktor kuće Vjesnik Marinko Grujić i glavni urednik istoimene redakcije Stevo Maoduš čak su me otvoreno zaštitili. Dogodilo se to nakon što sam napisao komentar o plaži koju je, ispred svoje vikendice negdje kod Trogira, prisvojio tadašnji predsjednik Sabora SR Hrvatske Ivo Perišin. Bila mi je to zgodna tema pa sam se opisom Perišinovog teritorijalnoga širenja, onako malo stilski i satirički poigravao, što ga je, izgleda, više pogodilo nego sadržaj teksta. Napisao je pismo Grujiću u kojem je tražio moje najoštrije kažnjavanje. Najavio je i dolazak u Vjesnik. Grujić mi je poslao njegovo pismo i pozvao me na taj sastanak na kojem su bili još i glavni urednik Vjesnika i urednik unutrašnjopolitičke rubrike. Perišin je odmah uzeo riječ, mašući i prijeteći mi kažiprstom: „Znaš što? Ti si kao ona riba skuuuša. Vrludaš lijeeevo, deesno, amo, tamo… Dok ne završiš na gradelama!“, iskolačenim očima i povišenim glasom okomio se na mene. „Ne prijetite mi! Neka vam je to zadnji put!“, podviknuo sam mu, naglo se podigavši sa sjedala. I on je, jednako brzo, isto to učinio. Grujić i Maoduš su se postavili između nas te preuzeli inicijativu u razgovoru. Objasnili su gostu kako je najbolji izlaz iz nastale napetosti oslonac na polemičku proceduru: „Ivo, ako nisi zadovoljan s tekstom, ako misliš da nije istinit… Odgovori. Demantiraj ga“, izgovorili su u glas gotovo istu rečenicu. “Da se povlačim po novinama. Ja sebi tako nešto da dozvolim? Hajte, molim vas… “, odbacio je Perišin njihov prijedlog. A moja reakcija na njegov odgovor je bio blag naklon i odlazak s razgovora. Grujiću i Maodušu kasnije sam se zahvalio što su me zaštitili od razjarenoga gosta. Taj me razgovor dosta potresao. Najstrašnije mi je djelovao izraz razočaranja na Perišinovom licu što nije prihvaćen njegov prijedlog iz pisma o „prijekom sudu“ za mene. Da mu je stvarno po zakonu pripala plaža, vjerojatno ne bi bilo ni njegovog pisma ni neugodnog duela u Grujićevom kabinetu. Rekao bi tajnici da dobavi potvrdu o legalnom vlasništvu i sve bi, veoma brzo, bilo riješeno u njegovu korist. Ovakva situacija za njega je, zapravo, toliko bila neobična da se iznenadnim prebacivanjem iz dobro uigrane stvarnosti u nešto posve neočekivano jednostavno pogubio. I dijaloška procedura, kakvu su mu predložili Grujić i Maoduš, bila je za njega. ako ne teorijska, onda sigurno praktična novost. Drugi dan kad sam došao u redakciju dočekala me na stolu prilijepljena fotografija skuše, izrezana, vjerojatno, iz nekog časopisa. Ispod nje je pisalo: „Skuša obična.“ Osjetim da je netko iza mene, okrenem se i vidim kolegu Vladu Rajića. Smješka se i daje mi do znanja da je riba sa slike njegova ideja. Htio se malo našaliti, ali me i ohrabriti, čuvši što mi se dan prije dogodilo.
Ali u Karlovcu, tih kritičnih dana, nije bilo šale ni oprosta mojim „grijesima“. Tek u takvim okolnostima čovjek je mogao vidjeti kako funkcionira lokalna vlast, u to vrijeme mnogo zgusnutije političke kontrole nego tamo gdje je takva kontrola, pogotovo prema takozvanoj bazi društva, kako se tada govorilo, počela uzmicati zbog, središnjoj vlasti, mnogo važnijih informacija o sve goroj sveukupnoj državnoj bilanci – političkoj, ekonomskoj, socijalnoj… U takvim okolnostima donji i gornji kraj upravljačke vertikale nisu se uvijek tematski doticali. Više je takvih podudarnosti bilo mnogo ranije, kada bi neki spor imao ideološki ili krupniji sistemski, a ne lokalni karakter, poput karlovačkog s početka 1980-ih godina. Središnja vlast bi u takvim okolnostima tražila i podršku naroda, bilo da je riječ o čuvenom Titovom govoru u Splitu 1962. godine kada je maršal tri i pol sata posvetio teškom životu radnika i vodećim ljudima kao krivcima njihovom nezadovoljstvu, ili podršci koju su radnici Željezare Sisak, na prijedlog svog direktora Norberta Vebera, dali Brozu u njegovom političkom obračunu s hrvatskim proljećarima, to jest maspokovcima. Podrška je bila mnogo iskrenija kada bi poklopac odletio u zrak pod pritiskom pare iz polupraznog radničkoga lonca, nego kada bi u loncu proključali nacionalni osjećaji. U slučajevima poput prvog lakše bi se i proširila.
Veoma brzo na svom primjeru sam se uvjerio kako je živjeti na otoku kada s njega odu turisti. Koja je to pustoš – niti imaš s kim izmijeniti barem nekoliko riječi niti s čim dušu ispuniti. Vidim ljude, većinu njih poznam, krenem prema njima, a oni se razlete na sve strane. Jednostavno nestanu. Nitko me ne želi u svojoj blizini. Kao da sam zaražen nekom prijenosnom boleštinom. Primjećujem da je većini i neugodno zbog toga. Prelazim tako s jednog na drugi otok po suhom. Ljudi su se pretvorili u turiste u vlastitom gradu, a Franić, Funduk i ja postali smo njegovi jedini stalni stanovnici. Također i naše supruge, djeca, roditelji, braća, sestre i poneki od naših prijatelja koji nas tada nisu napustili. Rakas je rjeđe imao takve nevidljive susrete pošto je nakon ove afere otišao na novu dužnost u Beograd. Dosadno ti je kad nema turista, pa zbog toga kukaš, a radiš isto što i oni svojim bježanjem s gradskog javnog prostora. Njih nema izvan sezone, a tebe cijele godine. Moraš i preventivno djelovati – procijeniti kuda se nas nekolicina, već duže vremena, krećemo kako nas negdje ne bi sreo jer takve gradske rute jako dobro poznaš. Sjećam se jedne takve, rekao bih čak, tragične situacije. Stigao sam gotovo pred zgradu u kojoj stanujem, a iznenada, dvadesetak metara pred mene, iza ćoška izleti moj dobri znanac, jedan od direktora u Jugoturbini. Stanovao je u mom susjedstvu. Skrenuvši s asflatiranog nogostupa, užasno se mučeći na stazi koje nije bilo – stigao je do svojih kućnih vrata preko blata.
Karlovački slučaj, međutim, nije mimoišao ni Jugoslavensku narodnu armiju, izazvavši raskol u njoj na jednom njezinom mikro prostoru, Domu JNA koji se tada nalazio u karlovačkoj Zvijezdi, ili još preciznije Kineskoj četvrti. Sredinom 1980-ih bio sam član Odbora za izgradnju Spomen doma Šeste ličke divizije na Plitvicama, jedini u tom društvu rođen poslije Drugog svjetskog rata. Moj posao je bio izvještavati javnost o izgradnji memorijalnog kompleksa koji je uz muzej imao i sportsku dvoranu namijenjenu učenicima obližnje osnovne škole i sportašima za priprema pred razna natjecanja. Predsjednik Odbora je bio komandant Šeste ličke Đoko Jovanić, a članovi također i generali Milan Šijan i Milan Basta, pukovnik Dane Dako Barać, sva trojica tada već u penziji, glavni urednik tjednika Arena Jovo Popović i drugi. Dvorana je tamo i dan danas, a eksponati su iz muzeja nestali početkom 1991. godine – pištolji, puške i mitraljezi. Ratne slike, barem tada, nitko nije dirao. Obnovljena je u to vrijeme i Šesta lička divizija. Imala je sedam tisuća boraca boraca, do zuba naoružanih, ali se veoma brzo i raspala. Franjo Tuđman je u to uspio ujediniti djecu partizana i ustaša, ali nova Šesta lička u tome nije uspjela kad je riječ o djeci partizana i četnika. „Odmaramo se mi tako poslije dužeg pješačenja a trojica mladića, sjedeći na travi i naslonjeni na drvo, bajunetama vade komade mesnog doručka iz konzervi, jedu i gledajući me ravno oči, zapjevaše; ‘Od Topole pa do Ravne gore svud su straže generala Draže’. Znali su jako dobro da je moj otac bio partizan, član Odjeljenja za zaštitu naroda (OZN-a) i poslije rata zaposlen u Službi državne sigurnosti. Svi smo mi tada znali gdje čiji očevi bili u ratno vrijeme, te što mislimo jedni o drugima. Tako da sam odlučio – odmah ujutro dezertirati“, ispričao mi je poslije rata jedan moj znanac neke detalje svog borbenoga staža u Šestoj ličkoj. Ali u čemu, slijedom ovog primjera, nije uspjela Šesta lička uspjeli su Srbi i Slovenci u Sloveniji u isto to ratno vrijeme. Početkom 1990-ih, kao novinar u Ljubljani, navrativši na proslavu Srpske nove godine u hotel Lev naletio sam pred recepcijom na veliku gužvu i galamu. „Sklonio sam se iz Vukovara od četnika i onda na njih naletim usred Ljubljane. Kako vas nije sram“, vikao je jedan poslovni čovjek iz Hrvatske na dvojicu skamenjenih portira, otkazujući rezervaciju iako se tamo već bio smjestio, a iz dvorane je, u nacionalno mješovitoj interpretaciji, odjekivalo: „Od Topole pa do Kranjske Gore svud su straže generala Draže.“
Kad je Dom bio izgrađen i svečano otvoren, svečanost je s večerom nastavljena u karlovačkom Domu JNA. Domaćin tog događaja bio je Grad Karlovac, a na njemu je uz karlovačke političare i članove Odbora bio i direktor Jugoturbine i član republičkog partijskoga vrha Milan Pavić, glavni akter Karlovačkog slučaja. Atmosfera je bila prilično ugodna i opuštena sve dok mi u jednom trenutku nije pristupio čovjek u vojnoj uniformi i s činom pukovnika: „Molio bih vas da napustite ovaj stol. Ovdje niste dobrodošli“, rekao mi je, blago okrenuvši glavu prema, nešto od stola udaljenijoj, dvojici vojnih policajaca, koji su me, vjerojatno, prema potrebi, trebali na silu udaljiti s tog mjesta. Kasnije sam doznao da je to bio načelnik Vojno-sigurnosne službe Karlovačkog garnizona JNA. Polako sam se počeo dizati, ali me preduhitriše general Basta i pukovnik Barać. Basta je, dižući se sa stolice, tako s njom tresnuo da se i pukovnik sav stresao. Imao sam osjećaj da je s tim incidentom to veče svima propalo osim Basti, Baraću i meni. Druga bi stvar, vjerojatno, bila da se oni nisu solidarizirali sa mnom, i nas trojica zajedno otišli na drugi kraj dvorane za drugi stol. Malo tko bi tada i primijetio moj odlazak ili bi pomislio da sam se nešto naljutio. Pukovnik je, uostalom, manevar mog udaljavanja iz tog društva htio izvesti na što je moguće diskretniji način. Osim mene, Basta i Barać vjerojatno su jedini čuli što mi govori, pošto im je, kasnije su mi rekli, bila jako čudna ta njegova „borbena“ kombinacija s dvojicom vojnih policajaca, te oštri korak s kojim mi se približavao. Ostali članovi Odbora doznali su što se dogodilo tek poslije večere. Nisam čuo ni da je Pavić bio sretan što sam se morao udaljiti od stola u društvu do kojeg je i sam mnogo držao. „Kad je bila borba kod Drvara Šesta lička spasila maršala“, stihovi su koji su tog trena vjerojatno i njemu odzvanjali u ušima. I sam je bio partizansko dijete ponosan kako na svog oca tako i na sve one koji su imali ratnu prošlost poput Baste i Baraća. Ne vjerujem čak ni da je on sam tražio od pukovnika da me otjera iz društva koje je te večeri okupio, već je pukovnik vjerojatno reagirao po inerciji dobro uhodane ljubavne veze između Partije i Armije. Raspale i izobličene, u odnosu na ono što je nekada bila, braneći oružjem ideologiju iste te politike umjesto da je politika, ne podcjenjujući srušeni Berlinski zid i ostavivši vojsku po strani, ponudila kvalitetan prijelaz iz slabijih u mnogo bolje životne uvjete.
