Gradska knjižnica “Ivan Goran Kovačić” u Karlovcu ugostit će 2. ožujka s početkom u 19 sati tri ponajbolja hrvatska intelektualca/publicista – Danka Plevnika, Igora Mandića i Velimira Viskovića. Skupa će predstaviti Plevnikovu knjigu književnih kritika “Iza konteksta” koju je ova karlovačka ustanova u kulturi upravo izdala, a i već ponudila na prodaju i posudbu. Upravo se time knjižnica treba i baviti, naime izdavanjem, prodajom i posudbom vrijednih knjiga, te organizacijom ovakvih skupova koji već u veljači/ožujku konkuriraju za kulturne događaje godine, s obzirom na kvalitetu sudionika, a ne zapošljavanjem kriminalaca u računovodstvo preko partijske štele, cenzuriranjem promocija knjiga i izložbi zato što se bave nemalograđanskim temama ili štrikanjem i heklanjem.
Plevnik se ovom knjigom vraća svojim počecima jer je upravo kao književni kritičar ovaj sada već dobrano umirovljeni novinar i publicist izašao na medijsku scenu. Stoga sada radi puni novinarsko-publicistički krug – tamo gdje je počeo kao novinar završava kao publicist, ako je vjerovati svjedočenju kroatista i pisca predgovora ovoj najnovijoj knjizi Borisu Škvorcu da je Plevnik kazao da želi završiti “još ovaj zadnji projekt”.
Uz svo uvažavanje Plevnikovog raznovrsnog i bogatog publicističkog opusa, koji seže od informatologije, politologije i političke kronike, novinarske etike i etike uopće, preko geopolitke, polemike, znanosti o čitanju (legologija), teologije do subjektivne urbane leksikografije koju je autor ovog ogleda uvijek više gledao kao prozu, a stoga i razumijevao/prihvaćao ono što su drugi vidjeli kao netočnosti i zbog toga se kinjili bespotrebno, knjiga “Iza konteksta” otkriva da je Plevnik možda čak najbolji na području književne kritike jer ona spaja njegovu erudiciju s ležernošću pisanja te predstavlja, kao i u drugim disciplinama kojima se Plevnik bavi, intelektualno poticajno štivo koje ishodi čitateljski angažman, barem da posegne za rječnikom, enciklopedijom ili leksikonom.
U onome što Škvorc prepoznaje kao prvi dio knjige, tekstovima nastalima od 1977. do 1988. godine, uočava se da Plevnik piše strastvenije nego kasnije, da “sipa kritike iz rukava”, dočim su ogledi objavljeni nakon Domovinskog rata staloženije izvođeni, pisani više naučno-esejistički no žurnalistički. Utoliko je pogreška urednika Željka Mavretića – a sigurni smo da neće uzeti za zlo ovu kritiku – što knjiga nije podijeljena u dvije tematske cjeline koje su se mogle nazvati, primjerice, “Predraće” i “Poraće”. Mavretiću i nakladniku vjerojatno neće smetati niti ako dodamo da knjizi nedostaje lektura i korektura – svakoj knjizi je to potrebno, pa i kad je autor, kao što je ovdje slučaj, profesor jezika i književnosti, a posebno je potrebno tako značajnom djelu kao što je ovo Plevnikovo. “Čitalac se mora pokloniti žrtvama, suosjećati sa svakim oblikom njihove patnje što ne dozvoljava da se na preskok ili s emocionalne distance.” (str. 60) Eto primjera što se dogodi kada se neobrađeni tekst pusti u tisak.
Zanimljivo je što je Plevnik svoje književne kritike objavljivao prvotno u listu “Jugoturbina”, namijenjenom radnicima tog industrijskog giganta. S obzirom da je zarana pisao eruditski – nepretenciozno koristeći kompliciranije izraze – jednostavno su izlazili iz njega (sipanje iz rukava) – govori nam to da su industrijski radnici tog razdoblja bili zainteresirani za takvu vrst štiva koju Plevnik predstavlja i stvara i/ili da je “Jugoturbina” bila toliko velika i slojevita da je imala dovoljno obrazovanih koji su se zanimali za Plevnikovo stvaralaštvo.
Kao svjetski duh iz provincije Plevnik poticaj za svoje stvaranje dobiva upravo u tom raskoraku koji ga oblikuje u najvećeg intelektualca među fakinima i najvećeg fakina među intelektualcima, što se očituje u njegovim tekstovima kada se izražava uličarskim/uličnim štosom ili čak i vulgarnošću ukršteno s najprofinjenijim teorijskim i analitičkim izvođenjem. To ga čini i simpatizerom neafirmiranih i/ili marginaliziranih autora i izdavača. Tako, primjerice, “El-Hidrovu knjigu”, koju je Nedžad Ibrišimović objavio u vlastitoj nakladi, naziva “nadknjigom”. “Svjetski pisci su kao nepoznati teritoriji – ne postoje ukoliko nisu otkriveni. Njihova je vrijednost po njima samima, ali njihova prepoznatljivost ovisi o otkriću koje je stvar sreće, marketinga, korporacijskog i medijskog interesa, a možda i nekog budućeg vremena, zrelog da prihvati nove književne vjerodostojnosti”, zapisao je recenzirajući knjigu “Vrijeme irvasa” makedonskog književnika Mitka Mandžukova. Plevnik je i u svojim ranijim tekstovima i knjigama izražavao sklonost marginalnom i marginalnima koje je postavljao u isti rang s najvećim svjetskim i nacionalnim autoritetima.
Inače, knjiga ima, unatoč univerzalnim osobitostima, lokalni značaj jer je mnogo autora čiji su radovi ovdje recenzirani povezano izravno ili neizravno s Karlovcem, pa “Iza konteksta” doprinosi kulturnom mozaiku karlovačke baštine, što primjećuje i Škvorc, i sam Karlovčanin koji je radio kao sveučilišni profesor u Australiji, a sad je nefetivi Splićanin. Sam Mandžukov, makedonski akademik, u Karlovcu ima dva bratića i sestričnu. Stjepan Čuić, čiji roman “Orden” Plevnik ocjenjuje negativno, mnogo godina nakon toga je došao živjeti u Karlovac. Plevnik iz naftalina vadi zaboravljenoga karlovačkog intelektualca, proučavatelja beogradskog nadrealističkog pokreta, Miljkana Maslića. Donosi ocjenu i memoara generala Gojka Nikoliša koji je rodom iz Sjeničaka, zatim djela Dugorešanke Irene Lukšić, Karlovčanina Gorana Gerovca, naravno Stanka Lasića i Josipa Vanište posredstvom kojeg piše i o Otu Šolcu, pjesnikinje Ane Postružnik, Karlovčanke sa šibenskom adresom Jele Godlar i samoga Škvorca, a ispravlja i Miroslava Krležu glede jednog karlovačkog slučaja kojega ovaj kanonski pisac notira. Utoliko je bila pogreška uvrstiti ogled o knjižarstvu kao recenziju knjige J. R. R. Tolkiena, a uopće se ne radi o recenziji, a izostaviti, primjerice, prikaz knjige “Crni dani za bele konje” karlovačkog novinara Milana Jakšića.
Plevnik ovu knjigu posvećuje Krleži, koji ga je, kako piše, zarana, ni krivog ni dužnog, zarazio virusom prkosne težnje za pameću. Time se Plevnik auta kao krležijanac – podsjetimo da je 2013. godine na skupu “Krleža i krležijanstvo” sebe odredio krležoskeptikom, mada ga je upravo frankofilski maturski prikaz Krležine novele “Hodorlahomor Veliki” kandidirao za studij jugoslavenskih jezika i književnosti, što je, skupa s filozofijom, diplomirao, da bi kasnije postao prvi doktor informacijskih znanosti u Hrvatskoj (drugi je Miroslav Tuđman). Upravo je Krleža glavni junak nove Plevnikove knjige jer ne samo da se ocjenjuju njegova djela, nego se ocjenjuju i krležološke studije te sjećanja na Krležu. Stoga nije neobično što će u ponedjeljak o knjizi govoriti Mandić, koji je u masovnim medijima prvi počeo rušiti spomenik ovom piscu, te Visković, glavni urednik Krležijane, enciklopedije o Krleži.
“I laž je da mu se trebamo vraćati, kao da je on iza, a ne još daleko ispred i iznad nas kao beskrajni stvaralac koji zna kako se može biti pjesnik i enciklopedist, Hrvat i Jugoslaven, komunist i individualist. Možda i ne svaki put u stopostotnoj ravnoteži, ali uvijek s maksimalnom dozom ukusa i samopoštovanja”, zapisao je na jednom mjestu o našem najvećem piscu 20. stoljeća.
“Saznajemo da je Krleža imao i kohezijskih, geteovskih ambicija u pogledu jezika, ali očito da ovi naši ‘jebem-ti-mater’ mentaliteti i duhovne ambicije kojima se sve vrti oko Kozaračkog kola, nisu dozvolili brže pomake. Otuda mi najbolje i glumimo seljake i provincijalce. To podgrijavaju i masovni mediji koji poput majmuna s kesom novčića zvekeću s petnaest-dvadeset riječi i čitaoce vode kao kravu na sajam. Nije onda čudo da je u takvom odnosu interesa i znanja danas težak srednjoškolskim profesorima, a prije rata je mogao biti zastavom srednjoškolaca!? Ne uči se i ne piše samo glavom, već i stražnjicom”, zapisao je na drugom mjestu.
“Osnovna Krležina linija, ne samo ovih knjiga, jest da ljudi nemaju pojma o svojoj vlastitoj svijesti. Bilo političkoj, bilo povijesnoj, bilo estetskoj. Ništa mi ne znamo i ništa nas ne zanima. Ljudi se zato i tako lako precjenjuju pa sjede na tri, četiri, pet pa i deset kategorija višim foteljama. Zadovoljavamo se neodobravanjem negativnih trendova, a nemamo ni znanja ni volje da ih objasnimo (…)”, piše Plevnik ili: “Krleža nije bio stanje nego vrijednost zemlje, bio je alpski vrh iznad Panonske ravnice kome je bio potreban urednik da ostane slavan poput Musila, ali takvog urednika na ovim prostorima nije bilo.”
Anticipirao je 1987. godine, ocjenjujući Lasićevu studiju “Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924)”, novu znanost, koju će Lasić i uspostaviti objavivši šest tomova “Krležologije”, čemu je kumovao Visković kao šef “Krležijane” koji je od ovoga naručio leksikografsku jedinicu a naposljetku dobio životno djelo.
No, Plevnik, koliko god cijenio Lasića i intelektualne autoritete općenito, nikome ne ostaje dužan, pa je tako oštar prema Lasićevom ocjenjivanju Krležina držanja nakon 1945. godine.
“Ima neke nerazumljive odbojnosti u tom Lasićevom inzistiranju na Krležinom ‘gubitku čistoće identiteta’ u pokušaju da od Krleže pisca, u tom razdoblju njegove ‘šutnje’ na tematskom planu, zahtijeva nešto poput eksplicitnog odražavanja stvarnosti. Da, ima tu potisnute socrealističke logike, nasilnog angažiranja Krleže i paradoksa (…): on ne zahtijeva da Krleža piše samo o poslijeratnoj Jugoslaviji, već traži (…) Krležin ‘obračun’ s novom Jugoslavijom. Zašto bi pisanje po narudžbi ‘opozicije’ bilo poetičnije od pisanja po narudžbi ‘režima’? Zašto se o toj ‘šutnji’ ne bi moglo razmišljati drugačije? Nema li Krleža pravo da neka pitanja više ne prelama na raniji način i da ne donosi svijetu (…) uvijek jednu te istu ljepotu. Svatko umjetničku energiju troši na svoj specifičan način. Je li njegova literarna krivnja?”
Glavni sporedni junak knjige je Plevnikov kritičarski uzor Mandić koji bi bio “nesrazmjerno slavniji da je mrtav, jer u provincijskoj civilizaciji samo se mrtvi smiju neupitno poštovati, kao što su se tek nakon smrti umjetnički etablirali njegovi učenici poput Veselka Tenžere”.
“Ono što Mandića čini piscem pisaca njegov je neponovljivo neponavljani jezik. Sedamdeset njegovih recenzija sastavljenih iz različitih novina na ovom uknjiženom mjestu ne opterećuju pažljivog čitaoca leksičkom, stilističkom ili sintaksičnom repetitivnošću. To je zato što on iako čita za druge – piše samo za sebe”, piše Plevnik.
“Jedina ideologija u koju je Igor Mandić vjerovao bila je moć uvjerljivijeg pisanja. Ako je dobra poanta to tražila, on bi proturječio i samome sebi. Nije tražio nemoguće. Bio je nemoguć”, navodi Pleva o Mandiću s iskrenim divljenjem.
Plevnik je mogao objaviti još prikaza u ovoj knjizi jer ih je napisao mnogo više, a za nadati se je, poput Škvorca, da mu ovo ipak nije zadnji projekt jer za takve “mirovina ne znači mirovanje, ona znači slobodu da svoju svakodnevicu pretvore u mir stvaranja”. Da je Plevnik čitavu karijeru pisao samo književnu kritiku, već bi i to bio veliki doprinos hrvatskoj kulturi, a znamo da se nije zaustavio samo na toj vrsti angažmana. Ako bi, umoran od rada, odlučio ipak nadalje samo čitati i recenzirati, te to publicirati, ostvario bi još mnogo, a i usrećio ovdje potpisanog čitatelja kojem to dobro dođe kao terapija usred kvazipolitičke provincijalne in-medias-treš kronike.
