„Čedo Komljenović i ja smo se poznavali kao djeca, jer smo bili susjedi. Malo je mlađi od mene. Čujem da govori da je iz Zagreba. Bez obzira na sve, postigao je ono što je htio. Sjećam se snimanja filma ‘Signali nad gradom’. Tu gdje sjedimo, u Hotelu Korana Srakovčić ili Staroj Korani, su bili smješteni glumci koje je Čedo obilazio odlazeći od stola do stola kako bi se upoznali, pa su ga izbacili van. No, izbacili bi ga na jedna vrata, a ušao bi na druga. Tako je funkcionirao. Bio je prodoran“, započinje razgovor Josip Pavlić-Pepi, umirovljenik u 82. godini života, rođeni Karlovčanin koji desetljećima živi u Novoj Gorici, ekonomist i javni djelatnik koji je 1956. godine maturirao na Gimnaziji Karlovac, dok je u Zagrebu diplomirao 1962., a magistrirao 1976. Do 1971. godine je radio u Karlovcu kao srednjoškolski profesor u Šumarskoj školi i referent za privredu u Gradu Karlovcu, a potom seli u Sloveniju gdje ostvaruje uspješnu karijeru financijskog stručnjaka u Iskri i Ljubljanskoj banci. U Karlovac navraća redovito, uporan je u povezivanju svoja dva grada. SpiKA.
Kada ste posljednji put vidjeli Komljenovića?
- Tražio sam njegovog nećaka da mi da Čedin broj telefona, ali ga nisam uspio dobiti. Supruga Rajka Šurbata, koji je išao sa mnom u razred, je bila Čedina rođakinja, ali niti ta veza nije uspjela. Nisam ga vidio najmanje dvadeset godina – govorim napamet.
Živjeli ste u Radićevoj ulici?
- Sjećam se poplave 1939. godine kada se čamcima vozilo po Radićevoj.
I toga je bilo?
- Ma bilo je svega. Na kućnom broju 21, koji je sada kućni broj 18, na kraju hodnika, prije dvorišta, je bio veliki WC. S obzirom da su dolazili partizani, svi stanari, pa i moja majka Ivanka, su tamo postavili daske na kojima smo ležali i prenoćili na 7. svibanj 1945. kada smo čekali da vidimo što će se dogoditi. Petkom je na Starom placu bio sajmeni dan, a poslijepodne bismo se mi klinci tamo igrali oko tenkova i topova.
Čega se sjećate iz Drugog svjetskog rata?
- Jednom, oko 1.30 sati, je majka pokupila mene i brata i otišli smo na Rakovac, jer se očekivalo bombardiranje grada. Ljeti smo išli do vodocrpilišta na Borlinu, također kada je bilo predviđeno bombardiranje. Ne sjećam se ničega posebno, samo nekih detalja. Pokojni Vladimir Cvitanović, liječnik i kulturni djelatnik, urednik časopisa „Svjetlo“, me molio da napišem nešto o bombardiranju, no ne sjećam se toga.
Mislite li na angloameričko bombardiranje Karlovca o čemu je Cvitanović izdao knjigu?
- No, ne mogu pisati napamet.
S kime ste živjeli u Zvijezdi.
- Nekidan me baš srela Slavica, sestra pokojnog prijatelja Ivice Kokota. Živjeli su tamo tada, kao i Anzići s Drvenog placa, pokojni Tomica kojega je pogazio automobil, zatim Marijan Martinović koji je stanovao iznad franjevačkog samostana, koji se kasnije odselio u Englesku gdje je i preminuo, a ipak je tu sahranjen. U Gimnaziji sam se družio s Brankom Inđićem, čiji sin Davor jedan od direktora u Europskoj banci za obnovu i razvoj, koji je rođen u Karlovcu i koji je pomogao Gradu Karlovcu i Vodovodu i kanalizaciji da dobiju ISPA projekt izgradnje pročistača otpadnih voda. Njegovoj sestri sam krsni kum. U klapi su bili i Miroslav Štigljić-Šiljo, čijoj sam kćerci također krsni kum, Boris Senica-Džo, sin profesora Senice. Džo je bio golman našeg razreda u rukometu – super je branio. Pokojnog Tomice Madžara se vjerojatno malotko sjeća, jer je rano otišao u Njemačku gdje je i preminuo. Bio je krojač.
Prije razgovora ste spomenuli svog prijatelja Nedžada Limića.
- Buco, kako ga zovemo, je s nama išao u razred. Sagradili smo čamac 1955. godine, godinu prije mature. Šiljo, Džo, Buco i ja smo trebali čamcem do Siska, a onda u Sarajevo, jer je Tomica bio tamo na odsluženju vojnog roka, pa smo ga planirali posjetiti, no Bucin tata Rešad, geometar, nije dozvolio sinu da ide s nama, pa smo išli samo nas troje. Na čamcu smo napravili šator kojega smo spuštali i dizali, jer smo spavali na plovilu dok nismo došli do Siska.
Koliko je trajao put do Siska?
- Tri ili četiri dana – nismo se žurili jer smo planirali u Sarajevo doći na dan kada možemo posjetiti prijatelja. Buco je u Sisak došao vlakom, pa smo skupa išli do Sarajeva. Nakon toga smo produžili u Dubrovnik, Orebić, pa na Mljet gdje je jezero s otočićem i crkvicom – do tamo smo došli tako što smo gaće i hlače zavezali za glavu, pa preplivali. Čedo nam je pribavio pakete s putrom, nekim voćem i još nečime. Nismo imali novca. Kampirali smo kod Orebića, pa smo išli do Splita i tamo skupljali za kartu do Karlovca. Branimir Majder nam je jednom posudio šator kada smo išli na kampiranje u Mošćeničku Dragu.
Limić je kasnije postao sveučilišni profesor matematike i fizike?
- Zaljubio se bio u kolegicu u razredu Ivančicu s kojom smo razgovarali na nedavnoj promociji časopisa „Svjetlo“, a bio je i Limić. Ostao je tu i prespavao, a drugi dan ga je Mirko Butković odveo na željezničku stanicu. Svaki drugi dan se čujemo. Prije par godina sam organizirao roštilj i druženje generacije. S Mirkom sam osam godina išao u isti razred. Uglavnom, Ivančica ga je ostavila kada su bili gimnazijalci. Zaključili smo da se zbog toga počeo baviti matematikom. U osmom razredu gimnazije je učio profesora Mladena Jakopeka.
Što znači da ste pohađali osmi razred gimnazije?
- Išli smo u školu od prvog do osmog razreda. Mala matura je bila na kraju treće godine. Oni koji su nastavili gimnaziju išli su još pet godina, a oni koji su išli u drugu srednju školu, kao što je Darko Križanić otišao u Ekonomsku, upisali su fakultet godinu prije nas, jer su imali sedam godina srednje škole, a mi osam. Osnovna škola je trajala četiri godine. Buco je otišao na fakultet i uspio je u matematici. Njegova supruga Biserka je preminula, a Buco živi u Zagrebu sam i rado dođe na druženje u Karlovac.
Vaša poznanstva iz mladosti su pomogli projekt izgradnje pročistača otpadnih voda?
- Inđić je išao u paralelni razred i molili smo školu da ga prebace u naš. Vratio sam se 1963. godine iz vojske nakon što sam odradio, po završetku rada u Šumarskoj školi, vojni rok od deset i pol mjeseci, te otišao u Grad za referenta za industriju i građevinarstvo. Oto Mataković je tada bio načelnik službe za gospodarstvo, a gradonačelnik bio Josip Boljkovac. Nakon godine ili godine i pol dana su me delegirali u tvrtku Podorad u karlovačkoj četvrti Banija gdje su me dočekali inženjeri Inga Fuks i Jure Francišković. To smo poduzeće pretvorili u kemijsku industriju i promijenili smo ime u Kemijsko-građevinsku industriju Karlovac – KGK. Otišao sam 1970. godine zbog nekih problema ovdje u Sloveniju. Moja je majka iz sela Črniče gdje je spomenik 96. pješačkoj pukovniji ili Karlovačka regimenta, kako su je zvali kolokvijalno. Imao sam tamo devet bratića kojima sam se javio i oni su pomogli ženi i meni. Kontaktirali smo nekoliko poduzeća i završili smo u Službi državnog knjigovodstva gdje sam se zaposlio kao inspektor, a supruga u odjelu analize. Dobili smo i novi trosobni stan. Na tom radnom mjestu sam se zadržao nešto manje od godine i pol, jer sam nekoliko „mušterija“ poslao na sud, neke u zatvor, pa sam se zasitio – nije to bilo za mene. No, s obzirom da su me mnogi već upoznali, financijski direktor Iskre me pozvao na razgovor. Poslao sam ponudu za zaposlenje. Tako su mi sugerirali, jer u tom slučaju prihvaćaju moje uvjete, što ne bi, da sam slao molbu. Htio sam studirati na poslijediplomskom studiju u Zagrebu i graditi kuću, pa sam to naveo u ponudi. Studij sam upisao 1972. U Iskri, koja je svojevremeno imala 3750 zaposlenih, sam radio više od 20 godina. Taj posao me odveo preko pola svijeta – Sjeverna Amerika, čitava Europa, Indija, Pakistan, Egipat, Alžir… Otišao sam 1996. godine u mirovinu. Odlučili smo u Novoj Gorici osnovati potom Rotary klub, a u isto vrijeme se osnivao i u Karlovcu. Čuo sam za to i da u tome sudjeluje Mirko. Stoga sam se uputio na Stari grad Dubovac gdje su održavali sastanke. Od tada poznajem Krešimira Veblea, koji je tada radio u gradskoj tvrtki Vodovod i kanalizacija. Organizirao sam neka putovanja za njega u Padovu gdje se upoznao s jednim važnim Slovencem i održao neko predavanje na temu vodoopskrbe i odvodnje. Rekao sam Kreši tada da bih ga povezao s EBRD-om preko Inđića. Branko je radio prvo u Velebitu kao komercijalni direktor, zatim je postao direktor Kontexa, nakon čega je postao predstavnik Tekstila iz Zagreba u Sudanu, no stalno smo održavali kontakte. Davor je u Zagrebu diplomirao ekonomiju, a Peter Galbraith, američki veleposlanik u Hrvatskoj, mu je osigurao stipendiju za poslijediplomski studij u San Franciscu. EBRD ga je još na studiju angažirao, a potom povukao u London. Spojio sam naposljetku Krešu i Davora. EBRD ne samo da ti da kredit, nego i lobira za tebe. Uglavnom, razvijali smo Rotary klubove u Karlovcu i Novoj Gorici. Spojili smo muzeje i gradske uprave. Održavali smo tu manifestaciju posvećenu slovenskoj književnosti, a Gradska knjižnica „Ivan Goran Kovačić“ je postala središnja knjižnica za Slovence u Hrvatskoj, to znaš?
Znam.
- Vukli smo iz Slovenije pakete knjiga. Tadašnji gradonačelnik Damir Jelić je također boravio službeno u Novoj Gorici. Kada je 15. listopada 2007. godine bilo otvorenju nove zgrade karlovačke knjižnice, došli smo cijelim autobusom rotarijanaca iz Italije i Slovenije – ukupno je pet klubova međusobno potpisalo sporazum o suradnji. Tako se dosta pojedinaca upoznalo, a neki su i danas prijatelji. Ta povezivanja traju duže od 20 godina. Kada su započela, Hrvatska i Slovenija su se počeli natezati, pa su odnosi bivali napeti, što su naši susreti opuštali. Nadam se da će se suradnja između institucija i ustanova između dva grada i dalje razvijati. Dubravko Delić, koji je bio zamjenik gradonačelnika u Karlovcu, je napravio mnogo toga na tom planu. Novogorički povjesničar Branko Marušič je bio sa mnom desetak puta u Karlovcu. Nije to poslovni, nego prijateljski odnos među ljudima. Nisam imao što pametno raditi, pa sam se primio tih odnosa, što je i logično, jer sam rođeni Karlovčanin koji tamo živi.
Vaš otac Franjo Pavlić je u Prvom svjetskom ratu proglašen nestalim?
- Njegovo ime je uklesano na mramornoj ploči u crkvi Presvetog Trojstva u Karlovcu zajedno s imenima ostalih Karlovčana za koje se utvrdilo da su smrtno stradali u Velikom ratu. Bio je puškar po zanimanju. U Črničama je kuća moje majke, koja se djevojački preziva Kosovel, a iza te kuće je borova šuma. Vojnici su imali tamo neku bazu za popravljanje oružja, pa su se otac i majka upoznali. Oženili su se tamo i nije se vratio u Karlovac, stoga su ga zaveli pod nestale. Tamo je rođeno četvoro mojih braće i sestara, majka od Branka Šutile, primjerice, moja sestra. Vratili su se 1929. s roditeljima u Karlovac.
Je li Vaš otac imao obitelj u Karlovcu?
- Gdje je sada benzinska crpka u četvrti Rakovac su živjeli neki tatini bratići koje sam kao dijete obilazio, a moj otac je porijeklom iz Josipdola. Kada sam bio u tom mjestu s rotarijancima na nekom ručku upoznao sam svoje daljnje rođake. Rođen sam u Karlovcu nakon što se moja obitelj tu vratila, a i još su mi dva brata rođena ovdje – jedan je umro, drugi je još živ.
Vaši roditelji se više nisu vraćali u Sloveniju?
- Prvi puta od preseljenja mojih roditelja u Karlovac u Črniče smo išli 1945., nakon Drugog svjetskog rata. Putovali smo tri dana kamionom, pokisli smo… Moja majka se nije vidjela od 1929. do 1945. s nikime od svoje obitelji u Sloveniji. Vidio sam tada da imam dva strica, devet bratića, jednu sestričnu, jednu tetu i druge. Od svih tih bratića je živ jedan mlađi i sestrična je živa.
Bili ste izviđač u mladosti?
- Počeli smo se time baviti s Perom Carom, pokojnim Vladimirom Peršinom-Mrkvicom, Borislavom Karanom-Borom i drugima kojih se sada ne mogu sjetiti. Znam da smo učlanili i neke moje đake iz Šumarske škole u izviđače. Jedan razred činili oni koji su izgubili godine školovanja u ratu. U Puli smo napravili tabor i kampirali smo po dva mjeseca. To smo radili nekoliko godina. Posjetili smo i narodnog liječnika Gaju Petrovića, a s nama je bio i novinar Vlado Bojkić kada smo ga obišli u bolnici nakon operacije. Starješina karlovačkog odreda je bio Car, a ja sam bio šef štaba, nazovimo to tako. Kasnije smo se preselili u Turan kod Biograda na Moru. Naposljetku sam otišao.
Mrkvica je bio u svojstvu botaničara dio odreda?
- Bio je sa mnom profesor u Šumarskoj školi i bili smo aktivni u izviđačima. Žao mi što nisam stigao do njega prije no što je preminuo.
Pod kojim okolnostima ste se zaposlili u Gradu?
- Bio sam u vojsci deset i pol mjeseci, a tjedan dana nakon povratka su došli po mene, jer je jedan kolega otišao u Zagreb.
Gdje ste služili vojsku?
- U Kiševu. To je bio kazneni garnizon. Imam osjećaj da su me neki namjerno poslali dole. Nije bilo mogućnosti da idemo doma svakih 15 dana, pa su nam skratili ukupnu dužinu vojnog roka. U Gradu sam radio kao referent za industriju, građevinarstvo i promet. Sjećam se kada smo premještali prugu na Rakovcu, pa sam hodao po tračnicama poput nekog inspektora. Boljkovac je puno napravio za Karlovac, a drugi ništa. Večernji list je 2012. godine objavio moju izjavu da je Jelić nesposoban. Točno godinu nakon mi je gradonačelnik dodijelio medalju koju mi je Delić donio u Sloveniju.
Kako je izgledao rad s Boljkovcem?
- Navest ću dva primjera. Više jugoslavenskih gradova je kandidiralo da ugosti vatrogasnu olimpijadu, a sastanci na tu temu su se održavali u Beogradu. Na zadnjem je bio Joža. Svatko je htio dobiti domaćinstvo. Onaj tko je vodio sastanak postavio je pitanje tko ima spremna sredstva. Boljkovac je digao ruku, iako nije imao niti dinara. Boljkovčev vozač je stao samo u Slavonskom Brodu da natoči benzin, inače nije stajao dok se nisu vratili u Karlovac. Drugog dana, prije sedam sati ujutro, je imao sastanak s direktoricom Karlovačke banke Barkom Benić s drugim funkcionarima i iznašla su se sredstva. Drugi primjer – karlovačka ciglana je imala 24,3 posto loma u procesu proizvodnje. Joža je tražio da se to riješi. Pronašao je za to Josipa Marbacha, poznatog graditelja ciglana u Europi i Africi. Došao je u Karlovac. Boljkovac mi je dao ključeve nekih stanova da si Marbach odabere. Postao je stečajni upravitelj ciglane „Ilovac“. Bio sam upućen na jedan kolegij. Čekali smo tehničkog direktora koji je kasnio desetak minuta i došao neobrijan, pa ga je Marbach oštro upozorio da mu je to zadnji put. Postotak loma se u roku nekoliko dana smanjio s 24 na četiri posto. Nakon pola godine mi je Boljkovac, nakon što sam se oženio, dao Marbachov stan, koji je ovome bio premali. U DIP-u je trebalo doći do prekida proizvodnje parketa. Otpadci iz te proizvodnje su se prodavali radnicima po vrlo niskoj cijeni kao drvo za ogrjev. Kao klinca su me pozvali tamo, postavili na visoku bačvu i morao sam tumačiti radnicima zašto moraju pokrenuti proizvodnju.
Kako je to prošlo?
- Dobro, koliko se sjećam. Još nešto – pisao sam rješenje za osnivanje prvog privatnog poduzeća u Karlovcu – „Kupaplastika“. Vlasnik je bio Ivan Feitl čiji je sin sadašnji predsjednik Karlovačke sportske zajednice Želimir.
Je li Boljkovac za suradnike tražio najbolje ili najgore?
- Najbolje je tražio. Nikada na nikoga nije galamio. Imao je odličan pristup. Prema svima je bio super. S Jožom i Vebleom smo odlazili na janjetinu. Bio sam u njegovoj kući u Vukovoj Gorici kada je Tomislav Karamarko kao ministar unutrašnjih poslova poslao specijalce da ga uhite. Joža nas je posjećivao u našoj karlovačkoj kući i kad je on bio ministar unutrašnjih poslova.
Zašto je Boljkovac bio uspješniji gradonačelnik od drugih?
- Ne razumijem one koji su ga naslijedili. Bilo mi je normalno što je Joža radio, a nije mi normalno ono što ovi rade. Prije dvadesetak godina je Veble radio u Vodovodu i kanalizaciji i trebalo je iznaći sredstva za financiranja projekata. Posredovao sam u tome i razgovarao s jednom privatnom austrijskom financijskom ustanovom s time u vezi. Dobio sam kontakt predstavnika. Razgovarao sam s tim čovjekom i molio ga za kredit za Vodovod i kanalizaciju. Sastali smo se na autoputu između Postojne i Ljubljane, jer je bio na proputovanju. Razmijenili smo podatke. Rekao mi je da ne može dati kredit tvrtki, jer nema kvalitetno jamstvo, ali da može dati Gradu Karlovcu kao njezinom vlasniku, jer institucije u pravilu ne propadaju. Bila je riječ o kreditu vrijednom deset i pol milijuna njemačkih maraka. Stigao sam u Karlovac za trajanja Dana piva, krajem kolovoza. Otišao sam do gradonačelnika Vlade Jelkovca. Izvijestio sam ga o uvjetima kreditiranja. Pitao me može li se taj kredit dobiti preko privatne tvrtke. Time je razgovor bio završen, a taj čovjek iz Austrije više nikada sa mnom nije htio kontaktirati. To je katastrofa, samo se sramotim s tim ljudima. Jelića sam godinama preko Delića molio – i već smo načelno dogovorili – da djeluje u vezi s EBRD-om. Prvi suradnja je bila vezana za ISPA projekt. Prije pet godina sam inicirao da Davor dođe na razgovor s Jelićem. To smo dogovorili, a još sam molio Dubravka da budem prisutan tom razgovoru, jer poznajem Davora od rođenja. To se odugovlačilo. Nedavno me Delić uvjeravao kako Jelić jednostavno nije htio primiti Inđića na informativni razgovor i da ne zna zašto. Bio sam na razgovoru s Damirom Mandićem, sadašnjim gradonačelnikom. Dogovor od listopada je da će Karlovac pripraviti programe i pozvati Inđića na razgovor.
