U novinarske vode sam ušao posve slučajno davne 1962. godine kada sam se nalazio na drugoj godini studija na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Krivac za moje žurnalističke početke je Janez Vukšinić, poznat pod nadimkom Kral, koji je tražio da mu napišem njegov životopis, rekavši mi da Karlovački tjednik traži mlade suradnike, pa bi se javio. Saznao je to od njegova školskog druga Stjepana Pavletića, koji je već imao profesionalni status u listu. Pišući Kralovu biografiju, bez da mi je rekao jednu riječ o sebi, jer smo jedno o drugom gotovo sve znali, kao i ostali između sebe u toj generaciji, pomislio sam zašto se i sam ne bih prijavio, tim prije što sam bio ovisnik o čitanju novina.
Primljeni smo obojica, ali je Vukšinić odustao ne videći sebe u toj ulozi, jer je više bio sklon biznisu, što će se kasnije potvrditi u uspješnome poslovanju u Kanadi, a počeo je s nekoliko entuzijasta sa špice postavljanjem tezge na karlovačkoj tržnici gdje je prodavao voće i povrće nabavljeno na veletržnici. Brzo je i to napustio, jer mu je Karlovac bio pretijesan. Otišao je u preko oceana i u Sjevernoj Americi je brzo razvio posao zbog kojeg nije mogao doći u Karlovac niti kada je trebalo da stane pred matičara, već ga je u ulozi ženika zamijenio Pave Samardžija, u to vrijeme košarkaš Željezničara. Imao je u Samardžiju najveće povjerenje da ga neće zamijeniti ni u prvoj bračnoj noći.
Zanimljivo je da sam u Karlovačkom objavio tekstić još dok sam bio u učenik Gimnazije Karlovac kada sam napisao – sjećam se kao danas da sam ga predao u ruke Vlade Bojkića – da je moja kolegica iz razreda, kojoj sam pokazivao kako se udara loptica, postala prvakinja gimnazije u stolnom tenisu. Pobijedila je u finalu učenicu koju je trenirao Josip Turković, tada poznat kao trener Antuna Stipančića-Tove, kojega u Dugoj Resi nisu mogli pobijediti niti tadašnji jugoslavenski reprezentativci poput Ištvana Korpe i ostalih. Igrom slučaja kasnije ću kao novinar Tjednika pratiti europsko prvenstvo u stolnom tenisu koje je održano u novosagrađenoj sportskoj dvorani. Prisjećam se da sam napisao kako je Karlovac izgradnjom Školske sportske dvorane “Mladost” dobio salu, ali je izgubio vrhunsku košarku, jer dvorana nije bila samo za košarku kao što je bila isključiva funkcija igrališta u šancu.
Do konca 1963. godine bio sam vanjski suradnik kome su honorari povećali džeparac, ali i pridonijeli da zaboravim na moju želju da jednog dana postanem odvjetnik, zbog čega sam i upisao Pravni fakultet iako sam ostalima pričao kako sam to uradio zato što je najbliži željezničkom kolodvoru, jer sam studirao tako što sam iz Karlovca išao vlakom na predavanja.
Pripadao sam jedinstvenoj karlovačkoj generaciji koja je ostavila dubok pečat u tadašnjim gradskim zbivanjima, kako sportskim tako i drugim. Bilo nas je svakakvih i iz različitih socijalnih sredina – vjerska se nisu ni spominjala – ali nas je spajala zajednička crta da smo iznad svega voljeli humor šaleći se najviše na račun između nas samih. Ta me je osobina pratila za sve vrijeme boravka u Karlovcu, čak i kada sam tobože trebao biti ozbiljniji, obzirom da sam se bavio novinarstvom. Sjećam se da je između mene i ostalih zaposlenih postojao izvjesni generacijski jaz kojega nisam mogao nikako preskočiti. Bilo je uobičajeno da se na dan izlaženja lista okupimo kako bismo ocijenili objavljene tekstove i nabacili teme za sljedeći broj. Čim bismo to obavili ne toliko starije kolege Vlado, Zdravko Švegar, Nikola Perić i direktor Milan Rakas bi otišli na dodatno ćaskanje u MUP-ovu menzu, a ja bih bez daha odjurio na špicu koja me privlačila kao najjači magnet, jer sam znao da ću tamo uvijek naći nekog i da nijedna večer ne može proći, a da netko ne „nastrada“ od oštrih dosjetki. Špica se formirala negdje oko 19 sati, i to ne slučajno, jer bi ubrzo tuda počela prolaziti kolona lijepih učenica iz Gimnazije i Ekonomske škole, koju smo zvali tutnjava.
Tu su se uspostavljali prvi kontakti – manje je bilo uspješnih nego obrnuto. Originalno opravdanje za neuspjeh imao je Janko Gruden, kojeg smo zbog prezimena zvali Sisa, a koji je, kada bi ga naciljana djevojka odbila, to prikazao tako da mu se, zapravo, ona niti ne sviđa, jer nije pročitala niti jednu knjigu. Već oko 20 sati ili negdje u to vrijeme počelo bi osipanje. Netko bi otišao u jedno od tadašnja tri kina, drugi bi nagovorio djevojku da prošetaju do crne promenade, pa čak i preko drvenog mosta na Korani ili na drugo usamljeno mjesto, ali bi se gotovo svi poslije toga vraćali u kavanu „Neboder“ i tu prepričavali što je tko doživio tu večer. Bilo je tu pregršt maštovitih priča u koje su jedino vjerovali njihovi autori.
Drugo tradicionalno mjesto okupljanja bilo je kod starog hotela Korana, danas hotela “Korana-Srakovčić”. Visjeli bismo na obližnjim štengama, odnosno ogradi. Ljeti bismo, kada su se subotom i nedjeljom priređivale plesne večeri, odatle išli moliti za ples neku od simpatija. Za takav potez trebalo je dosta hrabrosti, jer, ako bismo dobili košaricu, slijedila bi neviđena zafrkancija. Zato se za stjecanje hrabrosti uzimao doping u konobi Kostanjac. Iako je kod hotela bilo glavno mjesto ljetnog okupljanja, sjećam se veljače 1961. godine, valjda najljepšeg zimskog vremena ikada. Dani su bili sunčani i prilično topli, pa bismo se tu oko podneva, poslije dugog jutarnjeg buđenja okupljali, gdje bismo, poput guštera, uživali na suncu i prepričavali razne zgode od prethodnog dana. Koliko lijepa, veljača je, za mnoge, bila pogubna. Mnogi su posle gimnazije, kamo se moralo ići svaki dan, uživali što neobavezna predavanja u Zagrebu mogu zamijeniti uživanjem u „teško“ stečenoj slobodi. Kada je došlo vrijeme ispita gotovo trećina je izgubila godinu, a krivac je, pokazalo se, bila ta nezaboravna veljača. Srećom, nisam bio među njima, jer sam uspio položit prvu godinu zahvaljujući najviše Stanku Rušmanu, kasnije poznatom karlovačkom odvjetniku, od kojeg sam kupio knjige u kojima je sve važno bilo podvučeno pa sam čitajući obilježene stranice dobio na vremenu.
Vremenom sam izgustirao te studentske dane, kao i ostale kao da nam je došla pamet u glavu tim prije što se okupljanje preselilo kod novog hotela. Poslije gotovo dvogodišnjeg honorarnog rada, 1. siječnja 1964. primljen sam u stalni radni odnos. Imao sam sreću da je tada za glavnog urednika došao Ivo Butković-Braco, umirovljeni Vjesnikov novinar, koji je po našim tekstovima nemilice šarao, ali sam iz izbačenih i prekriženih rečenica najviše naučio. U tom pogledu nisam najgore prolazio, jer je nekima tekstove sređivao sa škarama. Možda su oni čak i bolje prošli, jer su više naučili. Nažalost, moje tromjesečno pisanje i učenje pravom novinarstvu se prekinulo, jer sam dobio poziv za vojsku, čak u Skopje, koje je osam mjeseci ranije doživjelo katastrofalni zemljotres.
Tamo je izlazio vojni dvotjednik „Za pobedu“ kojem sam odmah po dolasku poslao nekoliko tekstova. Poslije nepunih mjesec dana pozvao me moj oficirski starješina i rekao da se spremim i odem u zapovjedništvo gdje se nalazila redakcija tog lista. Tadašnji glavni urednik potpukovnik Vlado Hlaić tražio je da dođem raditi. Ne znam da li sam taj poziv zaslužio objavljenim tekstovima ili time što je Hlaić bio rodom iz okolice Karlovca pa me je po toj liniji angažirao, tek za mene je saznao na temelju poslanih reportaža. Tamo sam, pored njega, zatekao još majora, poručnika, zastavnika i vojnika Vladu Čičeka iz Osijeka. Sedam dana bismo išli na teren i skupljali podatke za tekstove, a preostalo vrijeme trošili na pripremu lista za štampanje. Radili smo špigliranje, kojeg sam naučio u Karlovačkom tjedniku, kao i korekturu u štampariji, i za to smo nas dvojica bili plaćeni, a najveća je vrijednost bilo što smo imali stalne dozvole za izlazak u grad.
Ni tu me nije napustila sklonost za insceniranje ugodnih i neugodnih zgoda i nezgoda. Jednog vrelog srpanjskog dana zastavnik, koji je bio daktilograf u redakciji, poslao me da kupim tri piva za nas koliko nas je u tom trenutku bilo u tamo. Piva bi mi dobro došla, ali, bilo mi je krivo, što je mene poslao, a ne Čičeka. U to vrijeme komandant skopske vojne ovlasti bio je general Radojica Nenezić, poznat po strogoći, za kojeg se pričalo da je jednom od vodećih makedonskih političara Krsti Crvenkoskom lupio pljusku. Bojali su ga se svi u velikom neboderu gdje bila smještena komanda. U podrumu se nalazio bife u kojem se moglo popiti, ali se piće nije smjelo nositi u radne prostorije. Kada sam se vratio u bocama piva pitao me zastavnik je li me netko vidio, a odgovorio sam da me sreo Nenezić i pitao gdje nosim pivu. Zastavnik je problijedio, zašutio i počeo mijenjati boje lica. Nije mu više bilo do piva, pa smo njegovu morali podijeliti nas preostala dvojica.
Kad je došlo vrijeme završetka služenja vojske došao je da me zamjeni Vjekoslav Krsnik iz Splita pa me je skupa s Mihom Podujom nagovorio da idem u najveći dalmatinski grad u kojemu je radio na tamošnjoj radijskoj postaji. Tako sam izravno iz Skopja otišao u Split, gdje sam odmah primljen. Bio je to početak ljeta, pa sam se sastao s Mihom, koji se ubrzo poslije mene vratio iz vojske. Brzo sam uz njegovu pomoć upoznao njegovo društvo koje su činili Ratomir Tvrdić, Petar Skansi i ostali. Jednom smo malo većim čamcem otišli do Bola na Braču. Kad je trebalo da se vratimo počelo je nevrijeme. Valovi su bili visoki nekoliko metara i zahvaljujući iskustvu momka koji je išao s nama nekako smo, poslije rizične plovidbe, došli do Splita gdje su nam rekli da smo ludi što smo išli po tako lošem vremenu. Kako sam radio na Radio Karlovcu posao na radiju mi nje bio stran, ali sam se teško snalazio zbog splitskog mentaliteta. Koga god bih zvao da obavimo razgovor rekao bi: „Ma tko je vidio raditi prije 12 sati”, a kad je bilo jugo nije se radilo ni poslije podne. Sve je bilo dobro dok u jesen nisu počele bure. Bile su toliko jake da se nije moglo hodati. Tako me je bura vratila u Karlovac i Karlovački tjednik.
Vrijeme do službenog povratka u Tjednik proveo sam kao honorarni suradnik Vjesnika. Baš u to vrijeme bila je aktualna gospodarska reforma kojom se kanilo stati na put povećanoj birokraciji. To je u Jugoturbini izazvalo praksu da su se činovnici pasarelom koja spaja proizvodne pogone s administracijom počeli vraćati za strojevima. To se dopalo tadašnjem Vjesnikovom uredniku Branku Cvetkoviću pa je prijepis mog teksta poslao svim dopisnicima kao primjer kako treba pisati o reformi.
Uređivao sam gradsku duplericu i sportsku rubriku, koje su bile najčitanije. Trudio sam se da razbijem prethodni kliše i da u tekstovima unesem slobodnije izražavanje. Sjećam se da sam izboru najljepše Karlovčanke dao naslov “Prva cura Karlovca”, kojeg tadašnji direktor Rakas zabranio i dao neki nesuvisli naslov. Kako je bio red na mene da dežuram u štampariji Borbe u Zagrebu, u Preradovićevoj ulici, ja sam izbacio njegov i vratio moj naslov. Rakas je bio jako ljut, ali nije imao nijedan argument zašto moj naslov nije bio dobar, tako da sam ostao nekažnjen. Imao sam dojam da mu se nije svidio zato što sam ga ja odabrao. Za praćenja i komentiranja rada saveznog parlamenta, što sam radio blizu 20 godina, napisao sam tekstove o pet tisuća zakona, dvadesetak godišnjih ekonomskih politika, petogodišnjih razvojnih planova i na tisuće komentara, no moj najučinkovitiji tekst objavljen je Karlovačkom tjedniku i imao je desetak redova. Gradska vlast donijela je odluku, u cilju veće higijene kod prodaje kruha, da ga je obavezno zamatati. Zamijetio sam kako prodavačice, da bi lakše odvojile papir, liznu prste i zapljuvanim rukama zamotaju kruh. Odluka je brzo ukinuta, a od djevojke s kojom sam se tada zabavljao čuo sam da su se žene molile u crkvi za moje zdravlje. To mi je najveće novinarsko priznanje, iako sam devet godina, sve do raspada parlamenta, bio predsjednik kluba novinara akreditiranih u Saveznoj skupštini Jugoslavije, a bilo nas je više od 200, dok je zaposlenik ureda za informiranje, koji je tamo proveo 35 godina, kazao da nitko prije mene nije tako kvalitetno pratio zbivanja u parlamentu.
Moglo bi se pitati zašto s obzirom na to priču o zamatanju kruha smatram najuspjelijom u karijeri, no taj kratki prilog je bio jako učinkovit, jer je oslobodio građane da s nelagodom gledaju kako im se pri kupovini zagađuje kruh i osigurao brzo reagiranje karlovačkih vlasti koje su uvažile moju opasku. Inače, ako mogu reći, ponosan sam, na izvjestan način, vezano za dva događaja. Jedan se odnosi na smrt Josipa Broza Tita za koju sam saznao takoreći istog trenutka kada se dogodila. To mi je omogućila dobra obaviještenost, jer sam imao pouzdane izvore. Bila je praksa da se tijekom dana objavljuju dva priopćenja o stanju Titova zdravlja. Znak onima koji su trebali prvi saznati za njegovu smrt sastojala se u tome da prate obavijesti i, ako se druga razlikuje od prve, značilo je da je Tito preminuo. Toga dana sam se vračao s prvomajskog vikenda i kada sam u autu čuo drugo priopćenje rekao sam suputnicima da je Tito umro, što su oni primili s nevjericom da bi koji sat kasnije bilo i službeno to potvrđeno. Drugo je vezano za bombardiranje Srbije 1999. godine. U ožujku 1998. objavio sam tekst u kojem sa tvrdio da su Sjedinjene Države donijele odluku da napadnu Srbiju. Do toga zaključka došao sam kada sam pročitao izjavu američkog otpravnika poslova u Beogradu koji je rekao da su odnosi između dvije zemlje pali na najnižu razinu. Sjetio sam se da je ista konstatacija izrečena kada su SAD napale Grenadu mnogo godina ranije. Shvatio sam da takva kvalifikacija predstavlja znak američkoj javnosti da će njihova zemlja napasti imenovanu državu. Igrom slučaja dogodilo se da je prilog objavljen 23. ožujka 1998., a da su prve bombe na Beograd pale točno godinu dana kasnije. Moju najavu objašnjavam time što sam, kako se često kaže, znao čitati između redaka, što mi je pomoglo da povežem napad na Grenadu s bombardiranjem Srbije.
Za mog predjednikovanja klubom skupštinskih novinara postojala su dva nepisana pravila. Jedno se sastojalo u organiziranju, dva puta godišnje, obilaska pojedinih dijelova zemlje – najčešće se išlo u Istru – a drugo u priređivanju skupne večere novinara s predsjednikom parlamenta i ostalih visokih skupštinskih dužnosnika, također dva puta godišnje. Jednom bi domaćin bio predsjednik, a drugi puta novinari, iako bi i tada veći dio troškovnoga računa išao na adresu skupštinske blagajne.
Najživlje je bilo u vrijeme predsjednikovanja Dragoslava Markovića, poznatog po tome da je vodio prlično „raskalašan“ život zbog čega su ga vezivali za mnoge švalerske afere. Znao je na te večere dovesti tada poznate pjevačice narodnih pjesama, te pojedine atraktivne voditeljice s beogradske televizije.
Pričalo se da mu je glavni konkurent u tome bio Stane Dolanc, te da su bili zavađeni, jer je obojici za oko zapala spikerka Danka Novović koja je bila prava lepotica i kojoj je poznati pjevač Toma Zdravković posvetio pjesmu. I dok se Marković uglavnom zadovoljvao druženjem sa srpskim pevaljkama i novinarkama, Dolanc je žrtve pronalazio i među privlačnim službenicama u državnoj administraciji, ne vodeći računa jesu li udate ili nisu. U tom pogledu bio je vrlo izravan. Imao je zbog toga i neugodnosti. Dogodilo mu se to kada se nabacivao supruzi vaterpoliste Partizana Đorđa Perišića kome se njegova supruga požalila da je Dolanc uznemirava. Perišić, član čuvene vaterpolo reprezentacije koja je osvojila zlatnu mdalju na Olimpijadi u Meksiku 1968. i mnoga druga odličja na drugim svjetskim natjecanjima, je uspio doći do Dolanca i zaprijetio mu batinama, ako mu suprugu ne ostavi na miru
Da se vratim Tjedniku, prisjećam se čestih sukoba s Rakasom, koji je kod reizbora posumnjao da nisam glasao za njega, a i nisam. Moj izbor je bio Vlado, a drugi su odlučili dati glas Rakasu, prije svih Perić i Frane Mastelić. Bilo je sličnih sudaranja i kod drugih tekstova, pa sam često kažnjavan oduzimanjem bodova. Ipak, bilo je zabavno raditi u to vrijeme, jer je vladala dobra atmosfera u redakciji među novinarima. Zbijali smo šale ili bi im prepričavao zgode koje su tada bile u modi.
Baš u to vrijeme je u Karlovcu je proširena telefonska mreža, pa su u mnoge domove uvedeni telefoni. To je bio povod zbivanja šala po čemu sam bio među poznatijim šaljivdžijama. O njima je kolega Ivan Fudurić u Areni napisao dvije strane. Znao bih nazvati nekog i tražiti, primjerice Marka, iako sam znao da takav ne postoji. Nazvao bih Kvarner express gdje je radila Nada Križan, poznata karlovačka atletičarka i sestra košarkaša Bobe Križana. Objašnjavala bi mi da nema Marka. Nazvao bih je nekoliko puta, da bih joj se poslije svega predstavio kao Marko i pitao je li me netko tražio, a ona bi uzviknula da gdje sam, jer me cijeli dan netko traži. Kada bi sada nazvali Zlatka Kiseljaka, poznatog košarkaša, i predstavili se kao Marko, zasigurno bi kazao: „Petko, jesi li u Karlovcu“.
Među žrtvama su bili i neki zaposleni u Karlovačkom tjedniku. Tako bi, kad nema Rakasa nazvao njegov broj telefona čija se zvonjava mogla čuti i u našoj novinarskoj sobi. Tu se jednom takvom prilikom zatekao Slavko Marković, kojemu sam rekao da se javi. Kad bi digao slušalicu, tražio bih sebe, to jest pitao za Petka. Slavko bi brzo došao i kazao da je za mene. Zamolio bih ga da vidi šta taj hoće, jer sam, kao, zauzet telefoniranjem. Tada bih se predstavio kao atletski trener koji hoće dati rezultate s natjecanja i zamolio ga da ih uzme. Zatrpao bih ga s podacima disciplina, imena pobjednika, postignutim vremenima… Bilo je tih podataka i više od dvije kartice. Tada bih otišao do njega i rekao da preuzme telefon u redakciji dok obavim razgovor sa čovjekom s kojim je on pričao. Slavku bi tada rekao da sam netko iz streljačkog društva i izdiktirao mu opet više desetina imena, broj pogođenih krugova i ostalo. U redakciji bi pucali od smijeha zbog toga. Djeluje dosta neozbiljno, ali morali smo nekako da posao učinimo zabavnijim. Jednom se Švegar pohvalio da je kupio cipele, a, kad je na kratko izašao iz redakcije, zamijenili smo mu cipele drvima s kojima smo grijali prostoriju. Sve smo poslije zamotali kako je bilo. Zdravko je odnio zapakirane „cipele“ kod postolara da im udari špicplehe i otišao. Postolar se ne malo začudio kada je umjesto cipela ugledao dvije cjepanice.
S Vladom sam se najbolje slagao, jer je imao razvijen smisao za šalu, čak i na svoj račun, ali ne samo zbog toga, jer nas je vezivalo prijateljstvo, koje se Rakasu nije dopadalo, zato što je je u Vladi uvijek vidio opasnost da mu ne preuzme direktorsku funkciju i mjesto glavnog urednika. Ovo drugo je Vladu više zanimalo, jer je Rakas bio postavljen po političkoj liniji, dok mu je uređivanje lista bilo dosta strano. Vlado je bio brza pričalica, pa ga je ponekad bilo teško razumjeti, pogotovo kada je vodio inteervjuje na Radio Karlovcu. Često bsmo odgonetavali njegova pitanja na temelju odgovora sugovornika. Sjećam se njegovog intervjua s Boškom Nikolićem, koji je tada bio direktor Kinematografskog poduzeća Karlovac, i koji je, poput Vlade, bio “brzoglagoljiv”. Tada slušaoci ne bi razumjeli ni pitanja, ni odgovore.
Zezanje se nije negativno odrazilo na kvalitetu lista koji je više godina proglašavan najboljim lokalnim listom u Hrvatskoj, tako da smo na to već oguglali. Vremenom sam uvidio da je redakcija začahurena. Bojkić, Švegar, Perić i ja imali svo svoje rubrike, odnosno stranice u kojima smo se pojavili svatko na svom terenu. Tome je najviše bio kriv pravilnik o nagrađivanju koji je pored kvalitete uvažavao kvantitetu, a ovo drugo je bilo lakše postići, pa su gostovanja na drugim strancima bili izuzeci. U nakani da osvježim list posjetio sam gimnaziju raspitujući se tko je voljan surađivati u Tjedniku. Tako sam doveo Mladena Stubljara, Slavka Cvitkovića, Josipa Grdinu i još po neke. Nisam im dozvoljavao da informacije skupljaju telefonom, pa sam mnogo godina kasnije čuo pohvale za taj potez od Stubljara koji me je označio njegovim najboljem učiteljem novinarstva. Kako je tjednik rastao kod mene se smanjivala motivacija raditi u njemu. Nisam bio jedini. Prvo je otišao Stevo Maoduš, pa Švegar. Odabrao sam biti dopisnikom Vjesnika u Vinkovcima. Manji je to grad od Karlovca, ali su u novinarskom smislu bili zanimljiviji.
Uz mene za Večenjak je pisao i Marko Mikić, umirovljeni policajac, kojega su osobito zanimali događaji iz kriminalnog miljea, ali je imao peh što je šef policije Mijo Marić zabranjivao da se podaci o takvim zbivanjima daju novinarima u nastojanju da nadređenima u Zagrebu pokaže kako njegova služba djeluje preventivno i tako sprečava incidentne situacije. Marko je iskustva u policiji primjenjivao i kod kuće, jer je svoje ljetnje honorare skrivao u ženininu zimsku odjeću i obrnuto, tako da je bio siguran da novce neće pronaći.
I pored mrzovoljnosti prema novinarima Marić je u jednoj prilici morao Marka moliti za pomoć. Dogodilo se to kada je Marko od svojih kolega, aktivnih policajaca, saznao da je u obližnjem selu policajac ubio kravu kada ju je zatekao u vrtu. Marić je prekorio Mikića pitajući ga kako je mogao brukati poluciju, kada je i sam nekada bio u njezinim redovima. Marko ga je utješio obećanjem da će poslati ispravak, pa je sutradan u Večernjaku izašao naslov “Policijac ubio kravu u samoobrani”. Nije bilo teško zamisliti reakciju Marića na takav ispravak koji uveseljavao Vinkovčane.
Područje mi je bilo od Iloka do Županje, a na tom terenu sudarali su se različiti interesi od nacionalnih do gospodarskih – sve to sam mogao vidjeti ubrzo po dolasku u ljeto 1969. Odabrao sam strategiju da događanja promatram s tribina bez navijanja. Srbi su se žalili na gubljenje stečenih pozicija, a Hrvatima se, između ostalog, nije svidjelo da manifestacija „Vinkovačke jeseni, kojoj je pokrovitelj bio Vjesnik, počinje izvedbom skladbe „Marš na Drinu“. Od tih početnih začkoljica stvari su vrlo brzo postajale sve zapaljivanje da bi s Hrvatskim proljećem dobilo kulminaciju. Tada se vodilo računa prema kojem gradu su okrenute televizijske antene, Zagrebu ili Beogradu. Sve se okončalo kako se završilo, pa mi Vinkovci više nisu bili zanimljivi. Otišao sam u Beograd za izvjestitelja iz Savezne skupštine. Gledajući sadašnjim očima čini mi kako sam tek tada počeo ozbiljno baviti novinarskim poslom. Prvih nekoliko mjeseci bilo je vrlo teško shvatiti parlamentarne rasprave, koje su uglavnom vođene u nadležnim odborima, dok su sjednice Saveznoga vijeća i Vijeća republika i pokrajina bile manifestacijskog karaktera. Ono što se dogovori u odborima to se, gotovo bez riječi, prihvaćalo u vijećima. Iako je parlament imao dva vijeća, to je bila jednodomna skupština, jer su vijeća bila samostalna – što jedno odluči drugo nije moglo osporavati, jedino je moglo dati neobavezujuće mišljenje.
Pravi parlamentarni život odvijao se u Vijeću republika i pokrajina. U njegovim odborima sučeljavali se pogledi o materijalnim i financijskim stvarima, a na što su republike i pokrajine bile najzainteresiranije i najosjetljivije. Delegati, kako se zvali parlamentarci, su imali pred sobom brdo papira i u početku je bilo teško proniknuti tko se za što zalaže, jer njihova kazivanja nisu bila jasna. Razgovaralo se više-manje u rukavicama.
Zadatak novinara bio je da stvari osvijetli kako bi postale razumljive, ali da po svaku cijenu izbjegne ogoljivanje i priopći tko ima kakve nakane. Brzo sam uvidio da je Tito intervencijom u Karađorđevu i godinu kasnije u Beogradu samo prigušio stanje u odnosima među federalnim jedinicama. U Skupštinu sam došao u vrijeme kada je Titov intervju u Vjesniku bila višemjesečna tema i kada je počela rasprava o petogodišnjem razvojnom planu zemlje za razdoblje do l980. godine. Dok se na jednoj strani davala potpora Titovim kritikama, na drugoj, u raspravi o razvojnom planu, se govorilo kao da Tito ništa nije rekao. Federalne jedinice su se trudile postati ekonomski neovisne kolikogod je to maksimalno moguće. Izborile su se da se mogu slobodno zaduživati u inozemstvu, a da jamac za vraćanje dugova bude savezna država, odnosno njezina središnja banka.
Tako je funkcioniralo do Titove smrti, a odmah nakon njegova spektakularnog sprovoda domaća valuta je devalvirala za 30 posto. Vjerovnici su prestali odobravati nove zajmove i zemlja je 1982. godine bankrotirala. U kolektivnom šefu države, odnosno Predsjedništvu SFRJ nastalo je izvanredno stanje. Postalo je jasno da će se brutodruštveni proizvod morati smanjiti za 20 posto, što je bila najveća državna tajna. Više ne znam kako, ali sam tu informaciju dobio iz povjerljivog i upućenog izvora. Vjesnik ju je objavio, a, kako sam kasnije čuo u Predsjedništvu su provjeravali moju obiteljsku biografiju do pradjede. Uvidjeli su da nije napisana iz zlih pobuda, već je bila plod profesionalnog nerva da se takva stvar ne smije prešutjeti. Još jednom sam bio u sličnoj situaciji, doduše blažoj, kada sam objavio mjere vlade koje su bile strogo povjerljive. Doduše, one su date novinarima, ali po uvjetom da se ne otkriva izvor. S dotad stečenim iskustvom znao sam da se, poslije Tita, može o svemu pisati, ali na poseban način. Sve sam objavio kao vlastito saznanje, a kolegica koja se pohvalila da je sve to saznala u vladi dobila je šestomjesečnu suspenziju na praćenu djelatnost kabineta Milke Planinc, koja je, kada je 1982. došla na mjesto premijerke, bila na velikim mukama. Zemlja je bila u bankrotu, a nije se znalo tko su zajmodavci, odnosno kod koga su republike i pokrajine za samo godinu dana zadužile zemlju za više od 25 milijardi tadašnjih američkih dolara. Poslala je ministre po bijelom svijetu, a od jednog sam, prilikom ručka u skupštinskom restoranu, kada se vratio s jednog takvog puta čuo kako nama samo Bog može pomoći.
To mi je bilo dovoljno da shvatim kako počinje ubrzano rastakanje zemlje. U parlamentu su se jedni zalagali za čvrstu ruku, a drugi za federiranje tvrdeći da je država samo ono oko čega postoji dogovor, a dogovora je bilo sve manje. Umjesto godišnjih razvojnih dokumenata usvajane su privremene mjere kojih se nitko nije držao. Primjerice, godišnja ekonomska politika usvajana je koncem prosinca, a već u ožujku nije ostao kamen na kamenu od nje. Svaka federalna jedinica mogla je emitirati novac bez pokrića, pa su devalvacije dinara bile neizbježne i sve češće.
Neslaganja su prerasla u razmirice, koje su nagovještavale zlo koje je postalo neizbježno. Parlament se raspao, a ja sam shvatio da i je novinarstvo kao profesija postalo besmisleno, pa sam, na zaprepaštenje onih koji su me dobro poznavali, iznajmio kafić. Pitali su zašto to radim s obzirom da sam izbjegavao alkohol, čak i u parlamentu gdje je viski bio takoreći besplatan, što su kolege, čak mnogo više kolegice, obilato koristile. Odgovorio sam da sam se na taj korak odlučio baš zato što nisam sklon da u alkoholu tražim izlaz.
Za četiri godine koliko sam bio gazda u kafiću od 12 četvornih metara, odnosno do 1996. kada sam otišao mirovinu, nagledao sam se svega i svačega zahvaljujući lokaciji lokala koji se nalazio na stotinjak, pa čak i manje metara od kanadske, njemačke i američke ambasade. Na tisuće izbjeglica je u kilometarskim redovima stajalo pred ulazima u veleposlanstva u traženju viza, a malo tko od njih nije svratio u kafić. Osobito je bilo zanimljivo za sankcija Srbiji. Jedno vrijeme postojala su četiri službena tečaja deviza. Njemačka marka je vrijedila od jednog do 33 dinara. Onaj tko je bio blizu vlasti kupovao ju je po najnižoj cijeni, a mogao ju je prodati po najvećoj. Otvorila su se time vrata za nastajanje prvih srpskih tajkuna, poput Miroslava Miškovića, koji je jedno vrijeme bio potpredsjednik Vlade. Inflacija je rasla galopirajućom brzinom. Sjećam se da sam, dok sam držao kafić, mijenjao cijene četiri puta u jednom danu. Vrijednost novčanica se čitala, jer se broj nula nije mogao izbrojati, a da se pri tome ne pogriješi.
Kada se stanje smirilo vratio sam gazdi, godinu dana prije isteka zakupa, kafić. To je došlo do ušiju mojoj kolegici Branki Kaljević, bivšoj novinarki Politike, koju je garnitura Slobodana Miloševića proglasila nepoželjnom, i zamolila me da pišem za AIM, međunarodnu agenciju za alternativne medije čije je sjedište bilo u Parizu. Tekstovi su objavljivani u medijima diljem svijeta. Pisao sam analitičke osvrte s ekonomskom tematikom sve do 2004. godine kada sam mislio da je vrijeme reći zbogom novinarstvu, jer sam, završetkom školovanja dvije kćeri, koje su sada turistički menadžeri u Rimu, smanjio troškove. No, tada me nazvao Stjepan Andrašić iz Zagreba, inače nekadašnji glavni urednik Večernjeg lista koji je u njegovo vrijeme imao nakladu od pola milijuna primjeraka. Preuzeo je Poslovni dnevnik i na njegov poziv sam prihvatio slati mu tekstove iz Beograda. To je trajalo do ljeta 2013. Kada sam, poslije 51 godine provedene u novinarstvu, s izuzetkom ratnog vremena, odlučio da je kucnu čas nakon kojeg mi je veće zadovoljstvo popiti kavu u bašti hotela Majestic, nego svaki dan puniti bijeli papir novinarskim redovima.
naslovna fotografija: Pruga. Foto: Malik. Izvor: https://www.flickr.com/photos/malikmalikmalik/3940380015/in/photolist-71ctGt-xEEo3u-qwk2WJ-gpiDQk-agXcF6-Urhcss-gtZcnX-67my8B-bXe4JM-R3sdFi-4U9ZZj-mwdjdJ-resgkH-9ra4FV-RstTSi-mCBnNi-SGtB9P-qDVBEU-cxvs5W-fRz7j-hCmUHM-9rV7VV-5k1J6u-bW1SHP-6ayHdA-rEaEf6-ffTU1K-gUmZfe-9CDKru-cfRw73-QZQGDN-SGtxCR-dVenuV-fJJBB4-ioLQEA-eeA5fh-iLe7An-pxPT2Y-UAE5gq-aTYuy2-SGt8FH-SGt8mp-TgAkq2-S7CBLm-dLX9eM-8jo6j9-N53rG-aN2iFT-SLSa1m-hU22t2
