Stanko Lasić – radoholičar zaražen virusom slobode

"Često je govorio da hrvatski mentalitet i prilike od mogućeg stvaraju nemoguće, umjesto da se od nemogućeg stvore moguće", svjedoči novinar Mirko Galić. "Ovjenčao se svojom Krležologijom kao sumom čitave hrvatske, jugoslavenske, pa i europske političke i kulturne povijesti u smislu u kojemu se danas više uopće ne može pisati o književnosti", veli Igor Mandić

Autor: Marin Bakić

Komemoracija povodom smrti Stanka Lasića, održana u Zagrebu 10. 10. 2017. u organizaciji Hrvatskog društva pisaca. Foto: Marin Bakić

Imam intenzivan doživljaj da ova sredina naposljetku uopće nije svjesna koga je imala u svojim redovima. S jedne strane sam ostao frapiran otporima koji su postojali prema, također nedavno preminulom, Slavku Goldsteinu, međutim, Stanko Lasić je gotovo prešućen. Niti u medijima nije bilo prikladnog teksta o njemu povodom njegove smrti. Mi koji smo svjedočili njegovom radu u kulturi svjesni smo kakvu je revoluciju svojim književnoteorijskim i kulturnopovijesnim istraživanjima donio, u krajnjoj liniji kako je djelovao na mlade generacije. Očigledno su se i neke ekipe u medijima izmijenile, ako nema prostora ni afiniteta da na prikladan način budu obilježeni intelektualni giganti novije hrvatske kulturne povijesti – razočarano zaključuje književni kritičar i leksikograf Velimir Visković koji je u ime Hrvatskog društva pisaca u Zagrebu organizirao komemoraciju za u četvrtak preminulog teoretičara i povjesničara književnosti Lasića.

Bio je, poput ostalih izlagača, razočaran posebno odazivom na komemoraciju, koja se u intimnoj atmosferi prometnula dobrim dijelom u kvalitetan stručni skup, na kojemu se i argumentirano kritički vrednovao Lasićev opus, pa će i izlaganja biti objavljena u sljedećem broju časopisa “Književna republika” čiji je Visković glavni urednik, a kojeg izdaje HDP. Uz organizatora Viskovića, Lasićev život i djelo su tom prilikom komentirali povjesničar Ivo Goldstein, donedavni veleposlanik u Parizu, čiji je otac Slavko, novinar, izdavač i publicist, cjeloživotni Lasićev prijatelj iz Karlovca, preminuo nekoliko tjedana prije Lasića, kroatist i komparatist Leo Rafolt, novinar i također bivši veleposlanik u Francuskoj Mirko Galić, teatrolog, književni kritičar i pisac Vjeran Zuppa, književni i glazbeni kritičar, feljtonist, esejist i polemičar Igor Mandić, te esejist, publicist i književni kritičar Zdravko Zima.

Lasić je, podsjetimo, preminuo u Parizu u 91. godini života. Rođen je u Karlovcu. Maturirao je na Gimnaziji Karlovac, a 1953. je diplomirao jugoslavistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na kojemu je i doktorirao 1965. godine s radom o Milutinu Cihlaru Nehajevu. Do 1976. godine je predavao noviju hrvatsku književnost na matičnom fakultetu, a potom je bio lektor i sveučilišni profesor u Francuskoj i Nizozemskoj. Od 1970. do 1977. je uređivao časopis “Croatica”, a od 1971. do 1975. godine i časopis “Književna smotra”.

Objavio je niz članaka i knjiga, a najvažnija njegova djela su “Roman Šenoina doba” (1965.), “Sukob na književnoj ljevici” (1970.), “Poetika kriminalističkog romana”, (1973.), “Struktura Krležinih Zastava” (1974.), “Problemi narativne strukture” (1977.), “Krleža – kronologija života i rada” (1982.), “Književni počeci Marije Jurić-Zagorke” (1986), “Mladi Krleža i njegovi kritičari” (1987.), “Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži”, I-VI (1989-1993), “Tri eseja o Europi” (1992.), “Hermeneutika individualnosti i ontološki strukturalizam” (1994.), “Autobiografski zapisi” (2000.) i “Iz moje lektire – portreti”.

Nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo je dobio 2001. godine, Nagradu Grada Karlovca 2014. godine, a Počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu dodijeljen mu je 2015. godine.

  • Evo na što smo spali – na tajnu sektu lasićevaca – negodovao je na komemoraciji, s koje je dostupan i tonski zapis, Mandić, koji je s Lasićem vodio sredinom 1990-ih polemiku koju mnogi i dalje pamte, a kada je Lasić tvrdio da će Hrvatima srpska književnost postati strana poput bugarske, sa čime se slavni kritičar nije složio.

“Nisam poznavao Lasića, iako sam ga sreo mnogo puta. Samo sam jednom s njime malo dulje razgovarao. To je bilo 2004. godine. To je jedini moj susret koji je trajao duže od minute i pol”, kaže Mandić.

  • Prvo, nisam bio njegov student, jer nisam bio na fakultetima na kojima je predavao. Dijelio nas je ponor godina da bismo mogli biti bliski. Nismo se kretali niti u istim društvenim krugovima. Nisam imao prilike s njime niti kafenisati, niti razgovarati niti mudrovati, mada mi je napisao stotinjak razglednica, a nisam niti na jednu odgovorio sve dok nije sve puklo s pismima glede moje knjige “Romani krize” koji su doveli do one takozvane polemike. To nije bila polemika, nego kamilica od razmjene mišljenja između mene i Lasića u svezi srpske, hrvatske i bugarske književnosti. Polemos na starogrškom znači rat, ali s barbarima, a s prijateljima se naziva stasis. Prema tome, to nije bila polemika. Uglavnom, nisam pozvan govoriti ništa osobno, dvosobno ni trosobno o Lasiću – pojašnjava Mandić.

“Za mene je bio intelektualni magnet koji mi nije obilježio život. Nisam volio pisati kao on, jer nisam znao. Utoliko na mene nije utjecao, s obzirom da se nisam mogao s njime mjeriti, pa sam rekao da neću tako pisati, kao u basni o lisici i kiselom grožđu, jer nisam mogao dosegnuti razinu njegovog filozofijskog načina razmišljanja o književnosti, što je prvi takav pokušaj u povijesti hrvatske književne teorije. To je za mene bilo nedostižno i zato me je impresioniralo. Nemam pojma kako smo došli do sentimentalnog odnosa na daljinu”, nastavlja Mandić.

  • U praznini između naših susreta trajala je moja trajna opsesija Lasićevim djelom, jer me impresioniralo da se o književnosti može tako govoriti, a onda su me Branko Matan i Lasić zatekli. Matan je krivac, skrivio je jednu od najzanimljivijih polemika u književnosti u Jugoslaviji – kaže Mandić.

Pojašnjava da je u Beogradu odmah nakon završetka rata objavljena njegova knjiga, u biti zbirka književnih kritika hrvatskog i srpskog romana iz 1980-ih. Mandić je tražio sugovornika na temu tog djela i u Hrvatskoj, pa se odlučio pismom obratiti Lasiću, koji je tada već živio u Parizu, s obzirom da ovaj, kako Mandić kaže, nije bio samo stručan za hrvatsku, nego i za srpsku književnost.

  • Poslao sam mu knjigu skupa s tekstom predgovora predviđenog za drugo izdanje, koje se nikada nije ostvarilo. Odgovorio mi je vrlo laskavim pismom. Odgovorio sam mu na to, a zatim je Lasić napisao drugo pismo, koje nikada nije bilo objavljeno, jer je bilo pripremano za knjigu “Tri pisma” u nakladi Matice hrvatske koja nikada nije tiskaana. No, mnogo je veći skandal što je Matanova knjiga bila sramotno egzorcirana u Matici, iako mi je žao što nije objavljeno to Lasićevo djelo. To je posljednji puta kada smo komunicirali preko literature, a privatno nismo, ponavljam, do 2004. godine kada je to bilo povodom tužnog događaja i nevezano za njegov fenomenalni opus – veli Mandić.

“S njegovim djelom sam prvi puta stupio u kontakt 1971. godine kada sam u Domu omladine u Beogradu prisustvovao raspravi o knjizi ‘Sukob na književnoj ljevici’ – to je djelo uzburkalo čitavu Jugoslaviju”, prisjeća se Lasić, mada se ne može sjetiti kako je uopće došao tamo.

  • Ne znam zašto u Hrvatskoj takav skup nije bio moguć. U Domu omladine je dva dana, 24. i 25. veljače 1971. godine, trajao taj simpozij na kojemu su sudjelovali Zdravko Malić, Sveta Lukić, Fuad Muhić, Miroslav Vaupotić, Zoran Gavrilović, Mate Lončar, Lasić, Goldstein, Nikša Stipčević, Slobodan Selenić, Nikola Milošević, Zoran Gluščević, Danilo Kiš, Dragan Jeremić, Stojan Čelić i Muharem Pervić. Nema me u spomenu. Našao sam se u Kiševom tekstu i taj se autor u svojoj raspravi poziva na mene. No, tekst izlaganja nisam autorizirao i vratio, pa je ostao izgubljen godinama. Pronašao sam ga u svojim papirušinama i pretiskao kasnije. To je osrednji tekst. Tada sam prvi puta, kroz tu diskusiju na beogradskom simpoziju, došao u kontakt s Lasićem – svjedoči Mandić.

“Lasić se izgubio u svojoj golemoj prašumi ideja. Malo pred kraj života je počeo gubiti i kompas. U njegovom djelu “Tri eseja o Europi” ima i sumnjivih mjesta. Bi li se uvrijedio kada bih ga pitao kako je mogao kazati da bi jedan Krleža, da je živ, mogao biti savjetnik Franje Tuđmana? Ta ideja je toliko nezrela zato jer je spiritistička, a ne spiritualna”, kritizira Lasića Mandić.

  • Ovjenčao se svojom Krležologijom kao sumom čitave hrvatske, jugoslavenske, pa i europske političke i kulturne povijesti u smislu u kojemu se danas više uopće ne može pisati o književnosti. Osnovna tema cijele krležijane je odnos književnosti i revolucije. To je danas deplasirano pitanje. Zato se pitam kad će, tko i zašto čitati Krležijanu. Kakva književnosti i revolucija kao tema? Koga briga za Milovana Đilasa, što o literaturi misli Radovan Zogović? Ostaje, dakako, fantastična shema Lasićeva mišljenja koja je toliko impozantna da uistinu liči na dosezanje Himalaje o kojoj je sanjao kad je replicirao meni i svima oko nas u toj polemici o srpskoj i hrvatskoj književnosti. Vjerojatno je bio pogrešno shvaćen zbog svoje preuzetnost – kaže Mandić.

“Lasićiana nam je sad na vratu kao što je njemu bila krležiana. Tko će to savladati? Lasićiana je toliko golema da ju je nemoguće savladati za pet ili deset godina studiranja. To je drugi kurs krležiane, a krležiana je najdulji kurs croatice. Lasićeva krležiana je kao summa croatica“, dodaje Mandić.

  • Sada kada držimo opijelo jednom dopisnom članu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, možemo pretpostaviti da će nam trebati još 90 godina prije no što bismo Lasića mogli smatrati redovnim članom. U Akademiju je primljen kao dopisni član. Zašto je uopće na to pristao? Primiti jednoga Lasića u HAZU kao dopisnoga člana je razlog zašto nas je ovdje danas tako malo – nije ptica pjevica, nije prebrojavao rime i slogove. Mediokritetsku družinu u razredu za književnost u HAZU mogao je spremiti u svoj mali džep na prsluku – ističe Mandić.

Goldstein poznaje Lasića od svoje sedme ili osme godine života. Tada je zapamtio da je “Stanko iz Karlovca, a to je bila važna informacija”.

  • U tim godinama sam upoznao svijet očeva i Stankova karlovačkog djetinjstva. Osim njih, u toj priči su bili i Josip Vaništa-Pepi, Svetozar i Gajo Petrović, Boro i Mladen Fancev i drugi, uključućući, naravno, i mog oca te mog strica Daniela Ivina. Tu su, naravno, i Stanko, kojega su zvali Ćane, te Bogdan-Bobo Lasić. U prijeratnim i prvim poslijeratnim godinama su Bobo i Stanko vodili dvije grupe, pa se ekipa dijelila na bobotovce i ćanetovce. Moj stric veli da je bio bobotovac i da su bili teška fakinarija – kaže Goldstein i dodaje da je s obitelji često boravio u Karlovcu, no već 1972. godine, kada je izgrađena autocesta koja povezuje Zagreb i Karlovac, Goldsteini nisu više toliko odlazili u Slavkov zavičaj, jer su njegovi prijatelji do tada već živjeli u Zagrebu ili preminuli.

Goldstein ipak podsjeća da su njegov otac, Lasić i Vaništa svojim literarnim djelima izgradili Karlovcu njihovog vremena spomenik.

  • Stanka sam prvi put vidio u našem stanu, na jednoj večeri, 1970. godine. Kao dvanaestogodišnjak nisam sudjelovao u tim razgovorima, ali sam primijetio da je Stanko bio drugačiji od ostalih. Stanovali smo na tadašnoj adresi Ulica proleterskih brigada 35. Danas je to Vukovarska avenija. U toj velikoj zgradi je živio čitav niz profesora s Filozofskog fakulteta – Fran Petre, Duje Rendić-Miočević, Ljudevit Jonke, Grgo Gamulin, Petar Šegedin, koji nije bio predavač, i tako dalje. Svi su oni za mene bili tada užasno stari. Bili su užasno ozbiljni, namrgođeni, a Stanko je bio otvoren, nasmijan, mnogo mlađi… Zračio je energijom. Uvijek je govorio tiho, no tu je bilo energije i bilo je jasno da se ispod mirne vanjštine krije osoba neobično snažne volje i uvjerenja. Predstavio mi je drugačiji Filozofski fakultet, na koji sam se upisao 1976., to je bio otvoren, borben i intelektualno progresivan fakultet – prisjeća se Goldstein.

Na studiju je pročitao “Sukob na književnoj ljevici”, djelo koje smatra najvažnijim Lasićevim, a sa čime se slažu i ostali govornici na komemoraciji.

  • Ta knjiga je bila prekretna – u jeku Hrvatskog proljeća je označila drugačiji odnos prema našoj prošlosti. To je, dakle, bio Filozofski fakultet koji postavlja pitanja i traži odgovore. Bili su to mjeseci kada su moj otac i Stanko izgradili novo izdavačko poduzeće “Liber”, a kasnije imena Sveučilišna naklada “Liber”. Stanko je u tome sudjelovao kao predstojnik Instituta za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a zapravo je bio neformalni voditelj izvanredno produktivne grupe nastavnika i profesora kao što su Aleksandar Flaker, Ivo Frangeš, Miroslav Beker, Ivan Slamnig i drugi.

“U Hrvatskom proljeću, u događajima koji su bili vrlo intenzivni, a relativno kratki, do izražaja su dolazile različite nacionalne, ideološke i društvene težnje, a među kojima se mnoge nisu mogle iskazati zbog ograničene demokratizacije. U masovnom pokretu su prevladavale dvije osnovne ideje – nacionalna i liberalnodemokratska. Najčešće su se javljale pomiješane, uglavnom je ipak dominirala nacionalna”, nastavlja Goldstein.

  • Lasićevo djelo “Sukob na književnoj ljevici” je bio jedan od motora koji je vrlo snažno promicao vrijednosti liberalnodemokratskih ideja, a posebno ono što je bitno – otvaranje prostora slobode. Stanko je postavio, za neke dogmate blasfemično, pitanje ima li Partija uvijek pravo. Zbog takvog se pitanja nije u to doba išlo u zatvor, ali je bilo hrabro postaviti ga. Odgovor tadašnjeg društva je bio fenomenalan – ne samo da je “Sukob na književnoj ljevici” uspio proširiti prostor slobode, nego je ta knjiga bila izvanredno primljena. Vrlo brzo se etablirala u djela o povijesti hrvatske književnosti – kaže Goldstein koji smatra da Lasić ima zasluga za hrvatsku hisoriografiju je predmete svog istraživanja smještao u društveni i povijesni konstekst.

Posjećivao je Lasića u Parizu isto kao i Galić, njegov prethodnik na mjestu veleposlanika, koji je intenzivno prijateljevao s nedavno preminulim piscem.

  • Posljednji put sam Stanka Lasića vidio krajem 2012. godine kada sam se došao pozdraviti s njime na petom katu njegove zgrade gdje je bio zarobljen zbog zdravstvenih tegoba koje su mu onemogućvale normalno kretanje. Razgovarali smo dugo i temeljito. Stanko bi uvijek dominirao, jer je više znao, mada je bio skroman i nikada to nije pokazivao. Nakon tog posljednjeg razgovora, koji je potrajao možda i dva sata, opraštali smo se tako da nismo ništa govorili, samo smo se gledali, duže no inače. Tako je izgledao oproštaj nakon više od 20 godina redovito druženja i opisivanja – kaže Galić.

Počeli su se družiti, prisjeća se, kada se Lasić preselo iz Amsterdama u Pariz, a Galić se vratio u Francusku kao dopisnik.

  • Javio mi se, na moje veliko iznenađenje. Pretpostavljam da je na temelju onoga što je vidio u Danasu, kojega sam uređivao, da je u meni prepoznao nekoga tko će biti dostojan prijatelj i iskren sugovornik. Tako je počelo druženje koje je imalo svoje tjedne seanse u jednom pariškom kafiću, na drugom katu kavane, petkom u 17 sati. Svi su naši sastanci bili bez dnevnog reda. Osobito smo se intenzivno družili, ponekad i više puta tjedno, za rata u Hrvatskoj, kada je pojačano osjećao svoje intelektualne tjeskobe o kojima je tako puno govorio i pisao. Druženje s njime bilo je nastavak mojih studija. Nismo nikada razgovarali o tome jesu li naša druženja za njega bila svojevrsni nastavak njegovog profesorovanja – veli Galić.

“Redovito je isticao svoje metode kao opću koju bi jedan novinar morao slijediti – političku neovisnost, profesionalnu disciplinu i etičku strogost. To sam od njega naučio i nastojao primijeniti u svome novinarstvu. Kada sam bio u teškoćama, ohrabrio bi me s dvije ili tri riječi – rad, upornost, intelektualna disciplina u kojoj je bilo i sumnje i uvjerenja”, kaže Galić.

  • Često je govorio da hrvatski mentalitet i prilike od mogućeg stvaraju nemoguće, umjesto da se od nemogućeg stvore moguće – dodaje Galić, koji je uvrstio intervju s Lasićem u svoju, od strane Matice hrvatske 2007. godine tiskanu knjigu, “Drugo čitanje”.

I Viskoviću je Lasić bio mentor i uzor. “Nije to bio baš jednostavan odnos. Pisao sam o skoro svim Lasićevim djelima. Možda bih čak mogao sastaviti i knjigu tekstova o Lasiću. Imao sam potrebu čitati Lasića kako je on čitao Krležu – opirući se, polemizirajući s njim, što ne znači da sam manje lasićevac. Polemika s onima koje voliš je način na koji problematiziraš i činiš njihov opus složenijim. Prepoznao je to”, kaže Visković. S 24 godine života, kao student poslijediplomskog studija, objavio članak o Lasićevoj knjizi “Struktura Krležinih Zastava”.

  • Kasnije će to ostati nezamijećeno djelo u njegovu opusu i remetiti njegove postavke da je Krleža do 1945. godine bio pravi pisac, jer je Lasić ipak napisao čitavu knjigu o Zastavama, poslijeratnom Krležinom romanu kojeg Lasić proglašava najsuperiornijim hrvatskim romanom. Dakle, sam sebi je skočio u usta. Ako gledamo na dosljednost Lasićevih stavova, vrijednosnih sudova u politici, pa čak i u literaturi, vidjeti ćemo da je to promjenjivo – kaže Visković, pa opisuje kako je, primjerice, u Lasićevim djelima Josip Broz Tito postajao od velikog državnika lukavi zagorski jazbec, a potom i ideolog zločina.

“Kada piše ‘Sukob na ljevici’, Lasićeva pozicija je eurokomunistička, dakle to je kritični eurofilski pogled na povijest lijevih ideja – možemo kazati da je tada socijaldemokrat, socijalist zapadnoeuropskog tipa. Kasnije, kada piše ‘Krleža – kronologija života i rada’, liberal je. I kasnije ostaje na toj pozicij, dok je u Krležologiji naglašeniji njegov antikomunistički stav”, nastavlja Visković.

  • Homogenost ličnosti ne možemo primijetiti kroz različite njegove tekstove, premda postoji jedinstvo kod Lasića – dubina razmišljanja, strastvenost kojoj pristupa čak i kada raspravlja i u filozofskim terminima, a, osim toga, iz knjige u knjigu napreduje njegova metoda koju u početku naziva egzistencijalnim strukturalizmom, da bi se to kasnije preimenovalo u ontološki struturalizam. Predlagao sam mu da napravi teorijsku knjigu, recimo jednu teorijsku knjigu proze. Neke elemente teorije proze ima u djelu “Problem narativnih struktura” kao neku vrstu začetka, međutim, tom naratološkom dijelu bi sasavim sigurno dobro došao uvod koji bi se odnosio na filozofsko utemeljenje tog njegovog strukturalizma. Ako i ne bi bilo prihvaćeno, u europskom strukturalizmu i u europskoj strukturnoj teoriji to bi bila vrlo posebna, samosvojna, teorija. Nikada nije došlo do toga da u jednoj knjizi obrazloži tu svoju tezu. Međutim, iz knjige u knjigu se neprekidno vraća pitanju metodologije i u svim svojim knjigama nadograđuje tu svoju metodu ontološkog strukturalizma – kaže Visković.

Lasić je jako puno radio, a nerijetko ga se naziva i skribomanom. Visković, koji je u Leksikografskom zavodu “Miroslav Krleža” bio glavni urednik enciklopedije posvećene Krleži Krležijane, svjedoči kako je upravo zbog iznimne plodnosti njegov suradnik na tom projektu Lasić od zadatka da uradi enciklopedijsku natuknicu uradio  momumentalno djelo u šest svezaka “Krležologiju”.

  •  Prije nego smo izdali prvi dio enciklopedije o Krleži, pitao sam ga što ćemo s krležologijom kao temom koja mu je povjerena, gdje je tekst enciklopedijske natuknice o tome, moramo u tisak. “Kolega Visković, imam malo previše materijala”, odgovorio mi je. Ispostavilo se da umjesto tri tisuće redaka, koliko je naručeno, on ima napisano 120.000. Cijela naša enciklopedija je oko 150.000 redaka. Pišući Krležologiju je napisao paralelnu enciklopediju. Naravno, dogovorili smo se da članak tolike duljine nije moguće kratiti. Kako će se zajedno pojaviti i “Krležijana” i “Krležologija”, možemo ih shvatiti kao dvije paralelne enciklopedije, dva paralelna djela. Po svom opsegu, erudiciji i poznavanju Krleže te uvidu u cjelokupnu povijest hrvatskog društva, njegova “Krležologija” doista i jest poput enciklopedije. Na promocijama smo isticali srodnost i povezanost jedne i druge knjige – kaže Visković.

“Njegova skribomanija, pretjeranost pisanju, je mogla samo dotjerati do toga da će biti slabo čitan i slabo prepoznat čak i u važnim knjigama, prije svega tu mislim na ‘Sukob na književnoj ljevici'”, smatra Zuppa.

  • Lasićeva knjiga o ontološkom strukturalizmu je teorijski neprobavljiva. S druge strane će njegovu knjigu o sukobu na ljevici još trebati javno komentirati. To je modelska knjiga pametne teorijske povezanosti s historijskim kontekstom, to je primjer djela iz kojeg se mogu naučiti razne stvari – smatra Zuppa.

U temelju Lasićeve skribomanije ili neiscrpne stvaralačke energije je ontološki strukturalizam, ističe Rafolt.

  • Tom metodom se polako i oprezno probijao do temeljne misli, kako on veli, koja kaže da je “struktura sloboda, nedovršenost koja sebe ne podnosi težeći dovršenosti, relativnost koja svoj smisao nalazi u aposlotnosti, biće koje svoj cilj vidi u bitku, diverzitet koji uzaludno smjera identitetu…” Lasićeva je autorefleksija njegov pogled unatrag, a istodobno pokušava uspostaviti red u onome što naziva rastom, dakle razvitkom, ontološkostrukturalističke metode u istraživanju hrvatske književnosti i književnosti uopće. Svaki kotačić u tom lancu autor nastoji opravdati, razmotriti, dovodi ga u pitanje, destruira u pravom smislu te riječi. Lasić samim time uistinu reinterpretira vlastite tekstove pridajući im neke nove smislove – tumači Rafolt.

“U tematskom broju časopisa Vijenac iz 1997. godine njegove kolege, prijatelji i učenici o njemu govore kao strasnom zagovorniku teorijskog mišljenja koje se zapravo izdvaja iz književno-znanstvene okoline u kojoj nastaje ‘odlučnim uspostavljanjem i tvrdokornim razvijanjem napetosti između totaliteta i pojedinosti’. Upravo ta konstatacija Vladimira Bitija pogađa srž Lasićeve estetike, metode koja je utemeljena na hegelijanstvu. Ipak, u njega hegelovska dijalektika ne dolazi do sinteze, pa se prozno uređenje svijeta pretvara u dramsko”, kaže Rafolt.

  • Zimin tekt iz 1997. godine nosi podulji podnaslov u kojem se Lasić naziva učiteljem s virusom slobode. Kada bismo samo malo čitali Lasića, kada bismo samo katkad pristali na svojevrsnu lasićofagiju, možda bismo se i zarazili tim virusom slobode. U šestom poglavlju Autobiografskih zapisa Lasić napominje da intelektualca obično doživljavamo u metonimiji radne sobe, kao osamljenika kojeg okružuje smrtna tišina, simbol usamljenosti i duha. Vrlo se lako prepustiti mašti i zamisliti Lasića kako u takvoj atmosferi bilježi svoja razmišljanja sitnim uvježbanim rukopisom koji sugerira nepresušan intelektualni žar, fenomenološku akribiju, duboku kontemplativnost i metodološku sistematičnost. Lasić je napisao uistinu mnogo. ‘Samoća je kod mene imala većih šansi negoli literatura da postane oblik spoznaje koji bi me odvratio od pjene života, od igara koje igram, od uloge što mi je dodijeljena u teatru u kojem sam se našao’, citira Lasića Rafolt.

Lasić je autobiografiju pisao prvenstveno zbog sebe, a potom tek zbog javnosti, ističe Zima.

  • Paradoksalno se može doimati njegova tvrdnja da ju je pisao manje zbog javnosti, a više zbog sebe sama. Vjerovao je da poslije bespoštedne vivisekcije Krležina djela i života istu strogost valja primijeniti i prema samome sebi. Nije mu stalo do privatnih pikanterija koje su same sebi svrhom, nego do toga da u procesu autobiografskog zrcaljenja dospije do vlastite srži. U tom procesu se oslanja na svijest o smrti, samoću i literaturu. Pisanje je izjednačio s umiranjem, samoću s idejom svetosti, a smrt s najvećom opsesijom koja ga nikada nije napuštala i u kojoj je otkrivao antitetičnost i dihotomičnost – kaže Zima.

“Pisac i sveučlilišni profesor, književni teoretirač i istraživač kojin se bunio protiv svakog totalitarizma otkriva da je sve puka parada, ako se ne pobuni i protiv totalitarizma iz vlastite nutrine”, nastavlja.

  • Samo je takav pisac mogao dospjeti do točke u kojoj će priznati da ga je spasilo to što nije posjedovao moć, jer bi u suprotnome postao zločinac. Samo takvom zanesenjaku koji je vrijeme mladenačkog stasanja izjednačio s fundametalističkim fanatizmom ili komunističkom religioznošću, kako sam to naziva, moglo se dogoditi da mu majka u svom instinktivnom strahu prigovori da će zbog svoje čistoće i temperamenta skončati na vješalima. Samo takav duh mogao je pretpostaviti kako će biti dovoljno onih koji će priznanje o vlastitim slabostima i zabludama dočekati s likovanjem, iako ga to nije spriječilo da se ogoli do kraja svjestan da bi iznevjerio sebe i ideju autobiografske proze, ako bi zatajio ono što ga je formiralo u mukotrpnom traganju za slobodom. Samo se takvom osobenjaku moglo dogoditi da ga je u austrijskoj provinciji, u Villachu, privela policija, jer je u gluho doba noći zurio u izlog s knjigama. Samo takav profesor koji je mislio glavom, ali isto tako srcem i utrobom, mogao je biti doma svugdje i nigdje – u Zagrebu, jednako kao u Parizu, u Karlovcu kao i u Amsterdamu ili tko zna kojem planetarnom punktu. Samo takav autor i autoritet mogao je naglasiti da su jednakost među ljudima i socijalna pravda njegovi imperativi svjestan da su imperijalizam i sloboda inkompatibilni te da korporativne sile koje kontroliraju državu neće dopustiti zbiljske reforme. Samo takav um koji se otvorio do kraja mogao je doći do spoznaje da nije vredniji od kosovskih ili hercegovačkih emigranata s kojima putuje. Samo takav oporbenjak i pustinjak, koji je shvatio da je sloboda “neophodna hrana ljudske duše”, mogao je tvrditi da nitko nije prosto nevin i da je polovičnost angažmana bila i ostala najgora solucija, pogotovo za intelektualca – iznosi Zima.

Podsjeća na Lasićevu opsesiju sustavnim radom kojeg je učinio temeljom svog života.

  • Rad je za njega vrsta zaljubljenosti kojom se opija, gotovo drogira. Koliki je u tome udio genetike, rano ucijepljenog katolicizma koji je evoluirao u komunističku religioznost i potragu za samoispitivanjem probuđeno čitanjem Jean-Pala Sartra, Alberta Camusa i drugih autora pitanje je na koje nije lako odgovoriti. “Moja je marljivost bila užasna”, priznaje sam. Zaključio je da je rad shvaćao kao kaznu u kojoj je uživao. Na jednom mjestu doslovce piše da za njega nema ljepše slike od oranice i čovjeka na njoj – kaže Zima.

Smatra da je Lasić Krleži učinio uslugu, jer ga je “beskompromisno secirao, da bi ga reinkarnirao i oslobođenog od zabluda, i reduciranog na najbolje, ostavio u zalog novim naraštajima”.

  • Od Lasića smo učili da strogost koju primjenjujemo prema drugima valja isto tako testirati na vlastitom primjeru. Njegova veličina ogleda se i činjenici da se tako ponašao i sam, ne prakticirajući strogost isključivo kada je posrijedi bio Krleža. Da je u Hrvatskoj više pisaca i intelektualaca koji su slijedili Lasićev princip ni naša stvarnost ne bi bilatakva kakva jeste danas – veli Zima.

Mnoge zanima što je u silnim papirima koje čine Lasićevu ostavštinu. Mandić, primjerice, ukazuje na pet tisuća ljubavnih pisama. Visković se prisjeća da je Lasić obrađivao rad Marije Jurić-Zagorke, no da je već na zadatku pisanja predgovora iznjedrio knjigu o mladoj Zagorki, jer je toliko mnogo istražio i zabilježio već o njezinim počecima.

  • Tako sam kao urednik izdavačke kuće “Profil” s njime dogovorio da izradi monografiju o Anti Starčeviću. U razgovoru mi je rekao da ima čitav niz i svojih istraživanja vezanih za biografiju, ali i za Starčevićeva mišljenja, članke i govore. Po onome što mi je Stanko govorio, to je trebala biti vrlo rigorozna i kritička knjiga. Bojim se da je i u slučaju obrade Starčevića ostala masa materijala, da je napisao jako puno, a nije došao niti do trećine onoga što je zamislio. Bit će zanimljivo vidjeti u kojoj mjeri je to kontinuirano pisano i u kojoj mjeri se može prirediti za tisak. To što je ostavio nezavršeno djelo o Starčeviću će biti iznimno važno, jer je uistinu jedini od pisaca zagrebačke književnoteorijske škole, koja je sva bila koncentrirana na čitanje teksta, uvijek naglašavao važnost piščeve biografije za razumijevanje književnog djela i razumijevanje političkog i društvenog konteksta u kojem djela nastaju. Svako od njegovih glavnih djela jest i politika i kulturnopovijesna studija – kaže Visković.
Vjeran Zuppa. Komemoracija za Stanka Lasića organizaciji Hrvatskog društva pisaca, Zagreb, 10. 10. 2017. Foto: Marin Bakić
Vjeran Zuppa. Komemoracija za Stanka Lasića organizaciji Hrvatskog društva pisaca, Zagreb, 10. 10. 2017. Foto: Marin Bakić
Zdravko Zima. Komemoracija za Stanka Lasića organizaciji Hrvatskog društva pisaca, Zagreb, 10. 10. 2017. Foto: Marin Bakić
Zdravko Zima. Komemoracija za Stanka Lasića organizaciji Hrvatskog društva pisaca, Zagreb, 10. 10. 2017. Foto: Marin Bakić
Leo Rafolt. Komemoracija za Stanka Lasića organizaciji Hrvatskog društva pisaca, Zagreb, 10. 10. 2017. Foto: Marin Bakić
Leo Rafolt. Komemoracija za Stanka Lasića organizaciji Hrvatskog društva pisaca, Zagreb, 10. 10. 2017. Foto: Marin Bakić
Igor Mandić. Komemoracija za Stanka Lasića organizaciji Hrvatskog društva pisaca, Zagreb, 10. 10. 2017. Foto: Marin Bakić
Igor Mandić. Komemoracija za Stanka Lasića organizaciji Hrvatskog društva pisaca, Zagreb, 10. 10. 2017. Foto: Marin Bakić
Velimir Visković. Komemoracija za Stanka Lasića organizaciji Hrvatskog društva pisaca, Zagreb, 10. 10. 2017. Foto: Marin Bakić
Velimir Visković. Komemoracija za Stanka Lasića organizaciji Hrvatskog društva pisaca, Zagreb, 10. 10. 2017. Foto: Marin Bakić
Komemoracija za Stanka Lasića organizaciji Hrvatskog društva pisaca, Zagreb, 10. 10. 2017. Foto: Marin Bakić
Komemoracija za Stanka Lasića organizaciji Hrvatskog društva pisaca, Zagreb, 10. 10. 2017. Foto: Marin Bakić
Igor Mandić, Mirko Galić, Ivo Goldstein. Komemoracija za Stanka Lasića organizaciji Hrvatskog društva pisaca, Zagreb, 10. 10. 2017. Foto: Marin Bakić
Igor Mandić, Mirko Galić, Ivo Goldstein. Komemoracija za Stanka Lasića organizaciji Hrvatskog društva pisaca, Zagreb, 10. 10. 2017. Foto: Marin Bakić
Share on FacebookTweet about this on TwitterEmail this to someonePin on Pinterest