Boris Vrga: Karlovcu fali impuls intelektualaca

Autor: Marin Bakić

Boris Vrga. Foto: Marin Bakić

Kolege liječnici koji su s njime radili u karlovačkoj bolnici za doktora Borisa Vrgu će naglasiti da je izuzetno stručan pulmolog, staložen, koji zanatski pristupa medicinskom problemu, ali se i snalazi inovativno, ako situacija to zahtijeva. Naglašavaju i da vrši izvrsnu bronhoskopiju. No, Vrga nije samo liječnik, nego i ugledan književnik, poglavito haiku-pjesnik, i likovni publicist. Kao kulturni stvaraoc surađuje s najuglednijim pojedincima i kolektivima u hrvatskoj kulturi, a prvenstveno je časopisom “Kupa”, kojeg izdaje i uređuje, prisutan u karlovačkom kulturnom životu. Da bismo porazgovarali s ovim 63-godišnjim liječnikom zaputili smo se u – Petrinju. U tom banovinskom mjestu živi i radi.

Pulmolog ste, ali i liječeni pušač.

– Odviknuti, svjesno i namjerno.

Mnogima bi moglo zazvučati čudno da je pulmolog pušač.

– Počeo sam pušiti kao srednjoškolac, pa nastavio i na Medicinskom fakultetu, gdje se mnogo puši. Najviše se pušilo na sekcijama iz anatomije, u sali gdje smo secirali leševe. Pušilo se i zbog toga što se mnogo učilo noću, pa se tako održavala budnost, pilo se mnogo kave i slično. Danas se vrši strahovita kampanja protiv pušača koja nema previše učinka, a možda čak ni osnove, pogotovo ako govorimo o uzrocima raka pluća koji su i dalje znanosti nepoznati. Istina je da se rak pluća pojavljuje češće kod pušača, no to samo znači da je pušenje važan rizični faktor i da znanstvenim metodama i dalje nitko nije dokazao izravnu uzročnu povezanost između pušenja i pojave raka na plućima.

Prvi puta čujem tako nešto.

– O tome se na ovakav način ne govori jer je ipak dobro da se o pušenju zbori kao o rizičnom činitelju za razne vrste raka, na primjer pluća, grla, jednjaka i slično i da ljudi ne puše, tim više jer iza antipušačke kampanje nerijetko stoji kapital, stoje oni koji smatraju da bi se smanjenjem broja pušača smanjili troškovi zdravstvene zaštite…

A i povećala bi se radna produktivnost…

– Ne samo to, nego bi se uštedjelo i proračunska sredstva, pa bi poslodavcima, iliti po starome kapitalistima, ostalo još više novca. Činjenica je da nemamo pravih preventivnih akcija protiv pušenja sugerira jednu pomalo licemjernu opasku, a ta je da nekome možda i odgovara da pušači umru prije mirovine i da je uopće ne dobiju ili ne uživaju predugo. Na pojavu bolesti dišnog sustava utječe opće zagađenje zraka, a ne samo pušenje, dakle industrijska zagađenja, a posebice zagađenja koja uzrokuju ispušni plinovi automobila. Nevjerojatno je da se o tome ne govori dovoljno. Prevladavanje automobila na električni pogon bi trebalo čim prije postati naša stvarnost. Kada je zabranjeno pušenje u bolnicama, bilo mi je nezgodno s pacijentima dijeliti skrovišta da bismo poskrivečki uživali u cigareti. Nadalje, pacijentima govorim da prestanu pušiti, pa je prikladno da dam i osobni primjer. Znamo da je alkoholizam mnogo opasnija bolest od ovisnosti o pušenju, jer napada mnogo veći broj sustava organizma. Ne sjećam se više podatka o tome koliko moždanih stanica ubije prekomjerno konzumiranje alkohola. Znamo i da je alkoholičar sklon asocijalnom ponašanju, da ne funkcionira na radnom mjestu niti u obitelji gdje je nerijetko i nasilan.

Više je na leđima nego na nogama?

– Nerijetko je i baš tako. A opet nemamo kampanju protiv alkoholizma. Zašto? Možda zato što je netko izračunao da od proizvodnje i prodaje šljiva, grožđa, vina i rakije živi mnogo pojedinaca i obitelji, a od duhana mnogo manje, jer se nešto duhana proizvodi u Podravini i u Rovinju gdje se nalazi jedina hrvatska tvornica cigareta. Dakle, kampanju protiv pušenja provodimo strogo, a protiv alkohola ne, makar pušač puši i zbog toga da bi povećao koncentraciju, odnosno da ne zaspi, ako radi noćnu smjenu. Njegova produktivnost je, dakle, barem na kraći rok veća. Sad će početi tiskati i simbole smrti na kutijama cigareta, a smatram da ne treba pušače na takav način plašiti.

Je li pušenje štetno?

– Jest, no imamo ekscesivne pušače s potpuno zdravim plućima. Ima onih koji puše čitav život bez oštećenja plućne funkcije. Osim pušenja i cigaretnog dima u nastanku bolesti respiratornog sustava, pogotovo raka, ali i opstruktivnog bronhitisa, takozvanog KOPB-a, važni su i drugi čimbenici kao što su genetski, socioekonomski, izloženost prašini, industrijskim plinovima, infekcijama ili neki drugi.

Dakle, postoji veza između pušenja i raka pluća?

– Postoji, jer je pojava te bolesti daleko veća među pušačima. Čak 85 posto raka pluća razvija se u pušača i bivših pušača. Rak pluća je oko 1910. godine bio tako rijetka bolest da se pronalazila samo na obdukcijama i da su se profesori koji su pisali knjige iz interne medicine ispričavali studentima što im pišu o tako rijetkoj bolesti. Nakon sto godina rak pluća je postao jedna od najčešćih bolesti u našoj populaciji. I ranije se pušilo, možda ne toliko, a možda i kvalitetniji duhan, no još jednom ponavljam da su važni uzročnici bolesti i ispušni plinovi motornih vozila koji su po kemijskom sastavu slični dimu cigarete. Prije je rak pluća bila muška bolest, no u današnje vrijeme mnogo žena od toga oboljeva, što se tumači posljedicama njihove emancipacije, jer su s većom ravnopravnošću i one počele više pušiti.

Pobornici zabrane pušenja na javnom mjestu upozoravaju na pasivno pušenje. Dakle, aktivni pušači truju pasivne. A po liberalnoj doktrini, sloboda jednog pojedinca je omeđena slobodom drugog. Dakle, pušači ugrožavaju druge. To nije slučaj s uživajem u alkoholu.

– Taj argument stoji. Na tri ili četiri popušene cigarete jednu popuši pasivni pušač, dakle popuši četvrtinu kutije na jednu popušenu kutiju. Argument da samo 15 posto duhanskog dima neposredno udišu sami pušači, a ostalih 85 posto odlazi u zrak koji udišu djeca i ostali nepušači se mora poštovati. No, u obiteljima s roditeljem alkoholičarom vidimo dvije krajnosti – potomci su ili alkoholičari ili su zakleti antialkoholičari. Prema tome, samim time što mlađi naraštaj vidi da otac pije, prihvati tu naviku. No, identifikacijski moment postoji i kod pušenja. Zašto netko počinje pušiti? Da se identificira sa starijim? Da pokaže da je zreliji no što izgleda? Pušenje ipak nije samo socijalni čin, jer nikotin ima medicinska djelovanja koja nisu zanemariva, dapače izazivaju navikavanje i ovisnost.

Kada se govori o tome uvijek treba spomenuti najvećeg antipušača u povijesti Adolfa Hitlera. Bio je zakleti protivnik pušenja pa iz tog razloga njegova domovina Austrija i dalje dozvoljava uživanje u duhanu na javnim mjestima.

– Mnogo je svjetskih umova pušilo.

Još više neuma.

– No, mnogo je znamenitih pušilo, primjerice Winston Churchill, Fidel Castro, Ernesto Che Guevara, Diego Maradona ili Josip Broz Tito. Pušili su uglavnom kubanske cigare čiji dim se ne uvlači u dišni sustav. Postoje pušači lule, čak i klubovi pušača lula, njihova natjecanja… Nedavno je bila organizirana izložba hrvatske likovne umjetnosti na temu pušenja.

U Gliptoteci u Zagrebu?

– Da. Vidjelo se tamo koliko je pušenje raširena društvena pojava i koliko su pušači intrigantni kao motiv za umjetnička djela. Je li se pušenje time propagiralo? Ne bih rekao. Pušenje je pitanje osobne slobode i ne bismo trebali zadirati u to, ako ta sloboda ne zadire u tuđu. Ne može se nekome zabraniti pušenje, jer je to stvar njegova osobnog opredjeljenja. Živimo u takvom komunikacijskom sustavu da ne postoji osoba koja ne zna da je pušenje štetno. Moj profesor Matko Marušić je izričito napisao da je pušenje vjerojatno štetno, ali da to na znanstvenoj osnovi nitko do danas nije dokazao.

Bora Đorđević je upozorio na paradoks da je “kod nas” marihuana zabranjena, a pušenje duhana dozvoljeno, dok je u Nizozemskoj obratno. Stoga je zaključio da su Nizozemci jadni, jer “moraju da puše čiste džojnte”.

– Slažem se s njime.

Kaže ujedno da trava može biti štetna, ako nije kvalitetna.

– Pa i to je točno. Činjenica je da filter cigarete nisu umanjile broj oboljelih. Jesu li filter cigarete farsa? Koja je uloga filtera, ako…

…ne filtrira?

…ne zadržava nikotin i ne uklanja katran?

Šaljem Vam pozdrave doktora Bore Vitasa, Darka Jerinića i Josipa Žunića.

– A lijepo, hvala im na sjećanju i pozdravima. Josip i ja smo skupa studirali. Bio je jako vrijedan i ambiciozan student, što se i vidi po njegovim dostignućima u struci. Na karijeri mu uistinu prijateljski čestitam. S Jerinićem sam bio u vrlo korektnim profesionalnim odnosima, a doktor Vitas je pokazivao interese i izvan medicine, pa nas je to i dodatno zbližilo. I danas debatira o Zvijezdi, pisao je o kinima u Karlovcu, propagira biciklizam i tako dalje.

Nekidan mu je izašlo pismo u Večernjem listu u kojem se zalaže da se Gimnazija Karlovac imenuje po Nikoli Tesli. Je li Vam to prihvatljiva ideja?

– Apsolutno. Tesla je ipak pohađao tu školu. Bila je na Rakovcu dugo kuća u kojoj je stanovao. Mislim da je 1950-ih godina fotografija te kuće objavljena u Karlovačkom tjedniku, a nalazi se i u knjizi „Stari Karlovac“ Radovana Radovinovića. Više te kuće nema. Nema bolje nominacije za tu gimnaziju od toga da se nazove po Tesli.

Vidite li problem u odnosu Karlovca prema činjenici da je Tesla u njemu živio i školovao se?

– U Karlovcu mnogo toga, pa niti to, nije dovoljno vrednovano. U Karlovcu je mnogo gotovo nepoželjnih osoba.

Jedna od tih osoba je i Tesla?

– Očigledno jest, jer nije iskorištena spomenuta činjenica, pogotovo danas kada čitav svijet slavi Teslu. Ne bi se trebalo stati samo na tome da se karlovačkoj gimnaziji, koja ima dugu tradiciju i kroz koju je prošlo mnogo pametnih, da ime po Tesli, nego bi trebalo možda napraviti i neku spomen-sobu da se izloži dnevnik, prikažu njegove ocjene, reproducira fotografija kuće u kojoj je živio, predstavi njegove profesore, izlože predmeti iz fizikalnog kabineta i slično…

Nešto se na tom planu i radi… Primjerice, rekonstruirana su učila iz tog vremena upravo ove godine.

– Karlovac bi se mogao afirmirati kroz Teslu. Stanko Tomašić je također nepoželjna osoba u Karlovcu. Veliki je pisac, romanopisac, dramatičar, pjesnik-avangardist, prevoditelj i polemičar koji je započeo čuveni sukob na ljevici. Napadao je Miroslava Krležu u časopisu „Socijalna misao“, kojeg je uređivao Božidar Adžija, da nije marksist i tako dalje. Poznato je da je Karlovčanin Stanko Lasić pisao kao znanstvenik o sukobu na ljevici, no i to da on u svojoj knjizi nije pridao inicijalnu ulogu Tomašiću, iako je upravo on rodonačelnik tog sukoba. Osim toga, Tomašić je jedan je od naših prvih filmologa. Bio je šef Državne filmske centrale Kraljevine Jugoslavije i kao takav se bavio profesionalizacijom filma. Unatoč svemu tome, nema ulicu u Karlovcu.


Rođeni je Karlovčanin?

– Nije. Rođen je u Novom Vinodolskom. No, živio je u Karlovcu s prekidima od svoje desete godine i umro je u Karlovcu. Živio je i u Zagrebu i u Beogradu, no Karlovcu je posvetio feljtone ukoričene u knjigu “Kroz grbave ulice”, napisao je dramu o Vjekoslavu Karasu koja se na karlovačkoj kazališnoj sceni rijetko ili uopće ne igra. Svojedobno je tvrdio u Vjesniku u srijedu, nekoć vrlo popularnom i kvalitetnom listu, da Karas nije napravio samoubojstvo. Službeno se smatra da se Karas ubio jer Karlovčani nisu cijenili njegova djela i jer je pao u depresiju zbog neuzvraćene ljubavi – bio je nesretno zaljubljen u Irenu Türk. Tomašić je u VUS-u 1950-ih godina tvrdio da postoji mogućnost da je Karas bačen, gurnut u Koranu, a da su to učinili emisari Omer-paše Latasa, zapovjednika turske vojske. Karas je poslan da portretira Latasa, što je u jednom proznom djelu opisao i Ivo Andrić. No, izgleda da je imao i obvezu da za obavljanja tog zadatka izvuče neke informacije o Latasovim planovima i o njegovoj bosanskoj politici koja je itekako zanimala bečki dvor.

Bio je špijun?

– Tomašić tvrdi da je i Karas bio jedan od bosanskih emisara bana Josipa Jelačića i Ivana Kukuljevića Sakcinskog o kojima je u svojim tajnim izvještajima pisao tadašnji austrijski konzul na Omer-pašinom dvoru. Izgleda da je i Karas imao zadatak da pokuša izvući neke podatke korisne bečkom dvoru, no Latas ga je prokužio, poslao svoje agente koji su Karasa gurnuli u rijeku, zbog čega se utopio, jer nije znao plivati.

Karasovo ubojstvo nije bilo izraz Latasove likovne kritike?

– Nije, jer u tom slučaju vjerojatno ne bi došlo do stvaranja većeg broja grafika s Omer-pašinim likom koje je sam Karas u kamen urezao i distribuirao po Hrvatskoj. Kada Tomašić tvrdi da uzrok njegove smrti nije samoubojstvo on navodi tri indicije za njegovu smrt – samoubojstvo, nesretan slučaj i spomenutu likvidaciju. Zanimljivo je da u svojoj drami “Legenda o Karasu” Tomašić nije razvio teoriju koju je iznio u VUS-u, nego ustaljenu teoriju o samoubojstvu iz očaja zbog neuzvraćene ljubavi i zbog toga što Karlovčani nisu naručivali njegove portrete. Ne zna se gdje je Karasov grob, jer su se samoubojice u to vrijeme pokapale bez obilježja. U svezi njegove smrti zanimljiva je notica koju je u „Narodnim novinama“ iz 1858. objavio karlovački dopisnik, a koja navodi kako su za njega mrtvoga zvonili samo u pravoslavnoj crkvi, mada je bio katolik. Opisujući njegov sprovod, spomenuti dopisnik tvrdi da se je Karas utopio nehoteći, spominjujući kako su mu njegovi prijatelji na dubovačkom groblju pjevali mrtvačku pjesmu koju je i sam Karas često pjevao po čemu se može zaključiti kako su mu pričom o nehotičnoj smrti simpatizeri i poklonici, na primjer Stjepko Ljuboje Lopašić, ipak uspjeli osigurati građansku sahranu.

Imaju li Tomašić i Lopašić argumente za svoje teorije?

– To je otvoreno pitanje. Tomašić je mnogo radio u arhivima, jer je autor zanimljivog teksta o plovnosti Kupe i naučne studije o historiji hrvatskih književnih listova. Pretpostavljam da je Tomašić imao neke argumente za svoju hipotezu. Je li mu neke argumente pružio Andrić kada je pisao o portretiranju Latasa, koji je inače poturčeni pravoslavac s područja Plaškog? No, znam da se povodom Tomašićevog teksta u VUS-u javila autorica monografije o Karasu Anka Simić-Bulat. Rekla je tada da nema saznanja o onome što Tomašić iznosi, navodeći kako ostaje nejasno zašto je do likvidacije došlo tek 1858. kada je Karas živio na dvoru Omer-paše 1851. A Tomašić pak ne navodi svoje izvore.

Je li netko predložio da se Tomašića vrednuje u Karlovcu, odnosno način kako da se to učini, a da je to onda odbijeno?

– Čini mi se da je Radovinović predložio da se po Tomašiću imenuje jedna ulica, kao i po Slavku Mihaliću i Josipu Filipu Vukasoviću. Znam da je napisao prijedlog-elaborat. Koliko mi je poznato, taj prijedlog nije usvojen. Prije četiri godine u izdanju nakladničke kuće “Dora Krupićeva” objavljena su Tomašićeva izabrana djela “Salon milostive Kle i druge književne pikanterije”. Građu je počeo za to skupljati Branimir Donat, no nije dovršio, jer je preminuo. Njegova supruga me zamolila da nastavim, jer sam sa Donatom često pričao o Tomašiću. Dakle radio sam na izdavanju tih izabranih djela. Dobili su novac Ministarstva kulture za tiskanje i trebalo je knjigu brzo izdati, kako se dotacija ne bi morala vraćati. Imao sam rok od dva ili tri mjeseca. Preuzeo sam taj zadatak i pronašao Tomašićeve tekstove. Čak sam pronašao i njegovu dramu u rukopisu “Tena” koju sam kasnije objavio u cjelosti u časopisu “Kupa”. Uspio sam napisati i esej za potrebe tog izdanja. Iako je Matica hrvatska iz Karlovca jedan od suizdavača te knjige, Tomašićeva sabrana djela nikada nisu promovirana u Karlovcu. Dakle, ako govorimo o nepoželjnim osobama, to govorimo utemeljeno. Ne znam točne razloge zašto to izdanje nije predstavljeno u Karlovcu, no smijem reći da spomenuta činjenica ne služi Karlovcu na čast.

Je li riječ o svjesnom ignoriranju Tomašića ili o javašluku?

– Nemam dovoljno argumenata da bih tvrdio da se radi o svjesnom negiranju Tomašića. Rekao bih prije da se radi o nedovoljnoj brizi za našu kulturnu baštinu. I Đorđe Petrović je još jedna nepoželjna osoba, iako je bio vrhunski akvarelist u okviru bivše Jugoslavije. Barem jedno njegovo djelo ima gotovo svaka karlovačka obitelj. Širio je čitav život visoke standarde o vrijednostima akvarelne slike i popularizirao akvarelni medij, a unatoč tome, izvan manjinskog konteksta, nije organizirana niti jedna njegova izložba u Karlovcu punih 25 godina. Napisao sam opsežnu monografiju posvećenu njegovom akvarelnom opusu 2012. godine. U karlovačkim medijima nikad nije spomenuta niti je ikada organizirana njezina promocija u Karlovcu. Od 1990. nije mu u Karlovcu napravljena retrospektivna izložba niti memorijalna nakon smrti.

Kako to tumačite?

– Ne znam to protumačiti.

Jeste li s njime ikada pričali o tome?

– Nisam. Postavio sam u Petrinji 2014. njegovu memorijalnu izložbu, ali ponovno u manjinskom kontekstu, u organizaciji Srpskog kulturnog društva Prosvjeta. Karlovac ima dostatan broj izložbenih prostora za koje su neki pretplaćeni, ali među njih očito ne spada i Petrović. Mjerodavni bi trebali povesti računa i o njegovu opusu, da se oda pijetet i značaj njegovom djelu. Kao likovni ambasador Karlovca, Petrović je to zaslužio.

Postoji li “službeno uho” u Karlovcu koje Vas sluša, uvažava?

– Prije godinu ili dvije ili tri dobio sam od Grada poziv – uz ostale intelektualce – da dam prijedlog kako oživjeti kulturni život. Čini mi se da je to potaknuo dogradonačelnik Dubravko Delić. Predložio sam sadržaje koji bi trebali imati više mjesta u kulturnoj promociji Karlovca.

Što ste predložili?

– Ne sjećam se više.

Što biste danas predložili?

– Da se uvaži Radovinovićev prijedlog o imenovanju ulica. Drukčije bih osmislio spomen-sobu Stjepana i Slavka Mihalića u Gradskoj knjižnici “Ivan Goran Kovačić”. Ne bih je osmislio kao mjesto u kojem se održavaju samo zavičajne čajanke, nego bih je uistinu uredio kao spomen-sobu. Znam dosta pojedinaca koji posjeduju dovoljno materijala o Mihalićima koje bi dali ili jeftino prodali knjižnici za izloške. Time bi se od te sobe stvorio kulturni punkt.

Bi li na Gazi mogla biti ta spomen-soba?

– Mogla bi u njihovoj kući. No, ne znam koja je njezina današnja sudbina. I sam imam dokumentarnog materijala za tu svrhu. Što se tiče kulturnih programa koje sam predlagao, ticali su se demografske i urbane revitalizacije Zvijezde.

Eto nas na vječitoj temi…

– Dobro da je da se i toga dotaknemo. Zvijezda je nedvojbeno građevinska, civilizacijska, povijesna i kulturna vrijednost Karlovca koja izaziva mnogo prijepora u javnosti, jer nema jasnih ideja kako da se oživi, kako da se taj važan dio grada oplemeni sadržajima, a ponajprije živim ljudima. Otkopavanje šančeva i gradnja bedema bilo bi djelovanje po liniji manjeg otpora, jer bismo na taj način uništili povijesne slojeve koji su se nataložili od gradnje tvrđave do danas. Oni koji se zalažu za tu svojevrsnu urbanu nekrofiliju očito nemaju invencije i ne znaju iskoristiti postojeće i zadane gabarite, nego moraju iskopavati nešto… Vraćati Zvijezdu u prvobitno stanje za mene je jednako neutemeljeno kao da netko pokušava oživjeti nekadašnji riječni promet rijekom Kupom.

Zašto ne?

– To je nemoguće. Da je moguće, taj plovni put ne bi nikada ni zamro. A zašto su šančevi zatrpani? Pa zbog epidemije malarije.

U to se vrijeme nije zaprašivalo komarce.

– Nema veze. I danas imamo masu bolesti koje prenose komarci. Sigurno ste čuli za groznicu zapadnog Nila. Dakle, niti s te strane to ne bi bilo pametno. Radovinović je predlagao da se na više mjesta naprave brončane makete Zvijezde koje bi prikazivale kako je Zvijezda izgledala i temeljem čega bi se turisti mogli upoznati sa Zvijezdom kakva je nekada bila te to uspoređivati sa sadašnjim stanjem. To je dobra ideja. Administrativnim mjerama se brzo može vratiti život u Zvijezdu. Na Starom placu bi se mogla otvoriti ekološka tržnica kako bi seljaci mogli svoje proizvode, voće, povrće, cvijeće, mliječne i drugo prodavati samo tamo i nigdje drugdje. Zabranio bih da se to prodaje na tržnici u Novom Centru.

Kako biste to zabranili?

– Administrativnim mjerama.

Stavili bismo rampu?

– Ne, samo bismo osigurali kvalitetniju ponudu na Starom placu.

Može se seljacima dati besplatan zakup gradskog prostora.

– Da i to, ne bi im trebalo naplaćivati placarine. To su nužne poticajne mjere. Drugo, trebalo bi premjestiti Galeriju “Vjekoslav Karas” iz Novog Centra u Zvijezdu.

Ne sviđa Vam se postojeći prostor?

– Ne radi se o tome. No, u tu galeriju se slabo odlazi. U Zvijezdi su sada studenti, pa bi mladi počeli dolaziti u galeriju, ako se premjesti u gradsku jezgru.

Možda idealistički gledate na to…

– Nema drugog načina. Dovlačenje živih ljudi na Zvijezdu je ključ njezine reanimacije i demografske revitalizacije.

Ne viđamo baš one koji su došli u Karlovac studirati po događanjima.

– Zato što im je Novi Centar daleko, a vjerojatno im je i nesimpatičan jer između njega i novih dijelova bilo kojega hrvatskoga grada nema razlike.

Ima događanja i u Zvijezdi.

– Ima, ali možda nisu dovoljno oglašeni. Karlovac mora revitalizirati Zvijezdu. Josip Vaništa je predlagao da se osnuje u njoj nekoliko malih galerija. Jedna bi mogla biti posvećena Ljudevitu Šestiću s 20 ili 25 njegovih djela, i to sve slike s karlovačkim motivima.

Gradski muzej Karlovac ima deponirano mnogo djela likovnih umjetnika, no nisu izložena…

– Da, jer nema stalnog postava. Paviljoni poput Katzlera trebaju također funkcionirati. Ne treba biti samo taj jedan, treba ih još nekoliko otvoriti, da se Zvijezda reanimira.

Morana Rožman u Katzleru radi deset godina besplatno.

– Treba uvesti poticajne mjere za takve radnje, da ne plaćaju komunalije i najam. To je način oživljavanja prostora. Nemoguće je to učiniti bez vraćanja građana, a ne samo turista. Turist će doći i proći u istom danu. Zvijezdi trebaju oni koji će tamo živjeti svakodnevno. Građani će participirati, ako im se ponude zanimljivi sadržaji.

Gaza kao studentski grad, Zvijezda kao umjetnička četvrt, a Mekušje kao olimpijska… Postoje takve ideje.

– Može i to, naravno. U Zvijezdi bi trebalo obilježiti i sve kuće u kojima su znameniti živjeli i/ili djelovali. Mislim da je Tomašić živio u Bencetićevoj. Važno je takve lokacije obilježiti kako bi se konačno netko zapitao kako je jedan mali grad dao toliki broj ličnosti od formata, a sada Karlovac s pedesetak tisuća stanovnika nema više toliko kapacitiranih.

Kako to tumačite?

– Nije to samo bolest Karlovca. Evo, i Split od toga pati.

Splitu fale Miljenko Smoje, Momčilo Popadić, Toma Bebić?

– Tako je. Bez njih splitski festival zabavne glazbe nije više ono što je bio. Nema niti Anatolija Kudrjavceva niti Zdenka Runjića. Nema toliko kapacitetnih osoba koje bi mogle zamijeniti one koji su otišli. To su bili splitski oriđinali. Isti je problem u Dubrovniku. Nema više slikara koji bi zamijenili sjajne dubrovačke koloriste Ignjata Joba, Đuru Pulitiku, Antuna Maslu, Ivu Dulčića… Nešto se promijenilo. I Karlovac je imao svoje oriđinale, na primjer Karasa i Dragojlu Jarnevićevu. Jedan od njih bio je i slikar Nikola Mika Dragarić, slikar i glazbenik Boško Gagić, Stjepan Mihalić, kolporter Josip Kraus

Dubrovnik je postao velika provincija?

– Zbog robovanja turizmu.

Ali i geografski je odsječen…

– To je istina. Činjenica je da su Dubrovčani prodali kuće u centru grada i za to kupili velika imanja u zaleđu, jer su u tome vidjeli priliku. I u Dioklecijanovoj palači je sve podređeno turizmu. Par stotina eura stoji noćenje u Splitu. Plašim se da bi se to dogodilo kada bismo radili samo na izgradnji povijesnog dijela priče o Zvijezdi.

Nije moguće imati i ovce i novce?

– Moramo se odlučiti što želimo. Znam koji pojedinci forsiraju rekonstrukciju izvornog oblika Zvijezde. Primarno je vratiti život tamo. Kako to ostvariti? Kažete da sam idealističan kada govorim o studentima, a sam sam kao student u Zagrebu odlazio u kazališta, pa u Studentski centar gdje su bili galerija, kino i restoran i tamo smo se okupljali. Ako se sve to uspostavi u Zvijezdi i studenti bi se više uključili u kulturan život. Uzmimo i primjer kina. Karlovac ne može riješiti problem zgrade kina Edison, prvog namjenskog kina izgrađenog na području bivše Jugoslavije. Tu zgradu su projektirali vrhunski arhitekti Edo Schön i Bruno Bauer. Maketa te zgrade se izlaže na izložbama. To je kino koje je imalo art-dekoovske osobine. I sam sam u njega zalazio. Koliko već govorimo o njegovoj obnovi i stavljanju u prezentacijsku funkciju? I dalje se nismo pomaknuli s mrtve točke. Zašto je tako? Gradu sam između ostalog predložio da se u Gradskom kazalištu “Zorin dom” jedne godine rade premijere drama karlovačkih autora. Zašto se ne bi konačno prikazala Tomašićeva “Legenda o Karasu”? Stjepan Mihalić je napisao četiri ili pet drama, Miroslav Feldman je izuzetan dramatičar, kao i Marijan Matković. Dakle, samo od djela karlovačkih dramatičara se može napraviti cjelogodišnji repertoar. Znam da je bila predstava nadahnuta Matkovićevom dramom “Igra oko smrti”, no treba i druga njegova djela postaviti na scenu. Takvi sadržaji dižu razinu urbane samosvijesti i gradskog ponosa kod Karlovčana.

Pate li Karlovčani, karlovačko građanstvo, od raskoraka između nekadašnjeg i današnjeg značaja Karlovca?

– Postoji sukob između karlovačke prošlosti i sadašnjosti, između bogate urbane tradicije i ovoga što danas imamo. Isto tako, Karlovac je izgubio nekadašnju ekonomsku moć, tvrtke koje su financirale kulturna događanja i sadržaje. Najgore je što je Karlovac izgubio građanski sloj. Sa svim svojim značajkama kulturnog grada i sa svom svojom tradicijom Karlovac je imao moć brze asimilacije. Ako je netko došao u Karlovac s Korduna ili iz Pokuplja, morao je prihvatiti uzuse gradskog života, inače bi bio izoliran. Danas imamo situaciju da urbani došljaci nameću svoje uzuse ponašanja i načine života domicilnom stanovništvu.

Gdje to vidite?

– To vidim na primjeru Karlovca koji je prihvatio dosta useljenika, ali i na primjeru Petrinje.

Kako se to manifestira?

– Ne zanimaju ih kulturni sadržaji, cjelovita duhovna nadgradnja. Eventualno ih zanima vjerski život. Ne poznaju, pa stoga ni ne poštuju, tradiciju Karlovca. Postoje intelektualci koji je poznaju i drže do nje. No, teško ih je okupiti. To je zadaća časopisa kojeg sam pokrenuo ne bismo li pokušali oblikovati drugačiji pristup našim gradovima i našoj pokupskoj regiji.

Karlovac ima bogatu intelektualnu tradiciju, što je jasno ako počnemo nasumično navoditi imena kao što su Lasić, Georgij Paro, Vaništa, Ivo Vejvoda, Većeslav Holjevac… Možemo nabrajati do besvijesti. Je li Grad toga svjestan i što može napraviti da se, kako kažete, Karlovac afirmira i kroz tu tradiciju?

– Grad bi trebao poticati i afirmirati programe koje mu ovakvi intelektualci sugeriraju. Na karti kulturnih zbivanja Karlovca je previše minornih sadržaja, raspršeni su, a nedostaje i kritička ocjena pojedinih zbivanja.

Vidim da “Kupa” ocjenjuje zbivanja, i to doslovno – od jedan do pet…

– Da, baš kao u školi. Uveli smo ocjenjivanja baš iz razloga da bismo ukazali na potrebu vrednovanja. Imamo medije, ali se oni ne bave kritikom, osvrtima. S političke strane se pokušava dati svakome mrvice da bude što više zadovoljnih, no nismo napravili vrijednosnu skalu sadržaja i prioritete. Ako bi nam prioritet bio da 2017. odigramo drame četiri karlovačka dramatičara, zna se tko bi to morao realizirati. Ne smije se više dozvoliti propast niti jednog važnog kulturnog sadržaja. Koranski park skulptura je, primjerice, upropašten. Imamo časopis “Svjetlo” kojeg izdaje Matica hrvatska u kojima rijetko surađuju intelektualci onoga tipa koje ste maloprije nabrojili.

Jeste li “Kupu” počeli izdavati kao opreku “Svjetlu”?

– Jesam, ali ne samo karlovačkom “Svjetlu”, nego i sisačkim “Riječima”, Vidio sam da postoji dosta kulturnih sadržaja o kojima se u ovim časopisima za kulturu uopće ne piše. Piše se o preživjelim političkim, uglavnom „matičarskim“ temama i vojnim akcijama, koje se detaljno opisuju, kao u vojnom časopisu, čemu tu nije mjesto jer oduzima prostor kulturi za koju je časopis nominiran.

Kultura se može i šire shvatiti.

– Može, ali ipak govorimo o usko određenom području. Ima dovoljno drugih časopisa u kojima se mogu objavljivati teme koje nisu s područja kulture u užem smislu pojma. Zato, recimo, postoje vojni i politički časopisi. Vrhunac apsurda je bio kada u “Riječima” nije bilo niti riječi o izložbi grafika Pabla Picassa koja je održana u Sisku. Shvatio sam tada da je sve to promašeno i da treba učiniti nešto drugo. Stoga sam ponudio projekt “Kupe” kao regionalnog i svegeneracijskog časopisa koji će biti ogledalo kulturnih zbivanja, ali ne samo onih o književnosti, likovnosti, glazbi. I graditeljstvo je, primjerice, kultura, urbanizam također.

A fizička kultura?

– Pa i fizička kultura. I zdravstvena. U široku definiciju kulture i to na neki način spada.

Može li kulturi pripadati i nekultura?

– Naravno. Nekultura može pokazati kako izgleda suprotnost kulturi. “Svjetlo” ima dugu tradiciju. Bilo je na vrhuncu kada ga je uređivao Ivan Ott, kada su izlazili tematski brojevi posvećeni Rakovcu, Dubovcu, Baniji, Šimunićevoj ulici, no ne nažalost i Gazi. Ott je tada bio glavni i odgovorni urednik, a čini mi se da su u uredništvu bili još Radovinović, Ivan Jurković i Vladimir Cvitanović. Nakon Ottova odlaska “Svjetlo” je krenulo nizbrdo. Redovito ga pratim, ali generalno mislim da se ne prate dovoljno kulturni sadržaji. Činjenica da nisu recenzirane za Karlovac vrlo bitne knjige koje jesam i nisam spomenuo, kao i brojne izložbe, predstave i drugi kulturni sadržaji dovoljno pokazuje kako se i koliko prate kulturna zbivanja.

Može li intelektualna tradicija biti jedna od poluga razvoja Karlovca?

– Ne vidim alternative tome. Po definiciji intelektualca, to može biti poluga obnove građanske kulture. Intelektualci su najpozvaniji za to, jer drugačije promatraju stvarnost, imaju sposobnost analitičko-sintetičkog mišljenja zahvaljujući kojem bolje uočavaju probleme i nude prijedloge za njihovo nadilaženje. No, intelektualaca u Karlovcu, nažalost, nema previše. Neki su u ozbiljnim godinama, neki su mrtvi, a neki su živi, ali nisu u Karlovcu. I sam sam dio karlovačke dijaspore, kao i Ott i Radovinović. Intelektualci su pozvani da bude poluge karlovačkog prosperiteta, ali se mnogi od njih bave osobnim projektima, a manje zajedničkim dobrom.

U odnosu na druge sredine, koliko je karlovačka intelektualna tradicija značajna?

– Karlovac je tu vrlo jak što dokazuje i primjer karlovačke avangarde. Ponekad su ideološki konteksti umanjivali značaj avangardnih kretanja, no upravo zbog toga što je kopnio politički pritisak danas možemo o tome više i slobodnije govoriti. Karlovac je grad bogat avangardnim sadržajima. Pa i Karas je avangarda. Njegov “Autoportret“ pripada začetcima hrvatskog psihološkog portreta. U Karlovcu je nastala čuvena slika Zlatka Šulentića “Čovjek sa crvenom bradom”, koja je u biti portret petrinjskog slikara Stanoja Jovanovića, čiju sam retrospektivnu izložbu baš nedavno otvorio u Petrinji. Ta slika je nastala u Karlovcu na adresi Frankopanska 5. Zanimljivo je da je kroz prozor kao mladić nastanak te slike promatrao Dragarić. To ga je motiviralo da se i sam posveti slikarstvu. Ta slika je navijestila hrvatski ekspresionizam i sezanizam. U Karlovcu je Marijan Detoni 1938. godine realizirao sliku “Fantazija oronulog zida”. To je slika koja je afirmirala enformel, i to deset do 15 godina prije nego što se je isti pojavio u Europi. U Karlovcu je djelovao Tomašić, koji je također avangardista. Kad sam priređivao njegova izabrana djela, htio sam istaknuti upravo tu njegovu karakteristiku, međutim, budući da je Donat već prijavio knjigu Ministarstvu kulture pod naslovom “Salon milostive Kle i druge književne pikanterije”, nisam mogao staviti drugi. Htio sam da naslov bude “Cirkus anarh”. Tomašić je napisao avangardnu kino-novelu. “Modri čovjek” i avangardnu dramu “Orač drumova”. Uspio sam pronaći te tekstove i objaviti ih u knjizi izabranih djela. No, jesu li Karlovčani svjesni svoje avangardne tradicije?

Postoji li avangardna sadašnjost?

– Postoji. I dalje živi Vaništa, a time i njegov gorgonaški projekt. I Bogdan Gagić je stvarao neka svoja glazbena djela po avangardnim uzusima. Možda netko treći u tišini svoje radne sobe stvara avangardna djela koja još nije predstavio javnosti. No, avangardnu tradiciju i sadašnjost treba popularizirati. “Kupa” to pokušava, iako ima mali tiraž. Ipak, čini mi se da su 333 primjerka dovoljna. U tom smislu dragocjena mi je karlovačka suradnička jezgra. Radovinović je objavio u “Kupi” jako lijepe tekstove o Cincarima, o Jugoturbini, o karlovačkim graditeljima i druge. Knjiga Danka Plevnika “Moja povijest Karlovca” je i moja na neki način, jer je generacijska. Čestitam mu na ideji da napravi to jedinstveno djelo. Prikazi Draženke Polović su također pisani na zavidnoj razini. Osim toga, Radovinović je Karlovcu dao vrlo dragocjene knjige. Knjigu kao što je “Stari Karlovac” trebao bi imati svaki grad u Hrvatskoj. Isto vrijedi i za monografiju “Karlovačka groblja” zahvaljujući kojoj je Rimokatoličko groblje Dubovac ušlo u katalog vrijednih i znamenitih europskih grobalja.

Njegov je projekt i Koranski park skulptura.

– Nažalost to nije zaživjelo mada je odlično krenulo, djelima Koste Angelija Radovanija, Ivana Meštrovića, Frane Kršinića, Ivana Kožarića, Branka Vlahovića i drugih. Da postoji danas, u Hrvatskoj bi to bila senzacija. Nešto slično postoji samo u Zagrebu na savskom nasipu, no tamo se skulpture uništavaju. Doduše, i u Karlovcu su bile uništavane.

Kožarić je “Prizemljeno Sunce” preselio s Korane u Bogovićevu ulicu u Zagrebu, jer je bilo uništeno u Karlovcu?

– Nije baš tako, jer je Kožarić svoju skulpturu „Prizemljeno sunce“ u Zagrebu postavio još 1971., a karlovačka je bila replika spomenute.

A i u Zagrebu se uništava.

– To su performerske akcije.

Kad netko napiše “BBB”?

– Ne, kada se skulptura prefarba iz zlatne u crnu i obrnuto. Činjenica jest da je “Prizemljeno Sunce” u Karlovcu bilo nepovratno uništeno jer je netko ovu skulpturu od fiberglasa mlatnuo krampom. To je jako pogodilo i rastužilo moga Petrinjca Kožarića koji ovih dana slavi 95. rođendan, a Autorska agencija je zahtijevala da Grad Karlovac plati odštetu za uništenu skulpturu.

Postoji li suvremeni karlovački likovni umjetnik – živući – čije stvaralaštvo iznimno cijenite?

– Držao sam mnogo do Petrovićevih akvarela, no, nažalost, mrtav je. Izuzetno cijenim Vaništu, no on ne djeluje u Karlovcu i nije karlovački umjetnik u punom smislu riječi. Knjiga je danas spala na jedno slovo – Daniela Butalu. Često izlaže, ali više mi se sviđao kada je tematizirao kukce, posebno leptire, nego sad kada tematizira cvijeće i karlovačke vedute. Butala je ipak značajan karlovački slikar, koji je dobivao i međunarodne nagrade. Bi li Alfred Krupa mlađi mogao predstavljati nešto više? Mogao bi, ali mi se čini da se pedagoška služba i obiteljski problemi nastali nakon deložacije iz bivšega stana loše odražavaju na njegovo stvaralaštvo. Vrlo je talentiran i mogao bi dati intrigantnija djela. Zanimljiv mi je fenomen karlovačkog kolekcionarstva. Ono datira još od Imbre Tkalca koji je skupljao po Italiji slike za Josipa Jurja Strossmayera, a neke zadržavao za sebe. Bilo je dobrih kolekcionara. Ne znam što se zbilo s vrlo raznolikom kolekcijom Nikole Perića nakon njegove smrti. Odlično sam je poznavao. Odlično je profilirana i specifična kolekcija doktora Dražena Neimarevića. Poznajem kolekciju Željka Mavretića. Postoje kolekcionari s kapitalnim djelima Karasa i Slave Raškaj koji još nisu izlagali svoja djela. Možda bi se u tim kolekcijama pronašli još neki radovi koji bi povisili rejting karlovačkog slikarstva, ali činjenica jest da se u Karlovcu vrlo rijetko organiziraju kolekcionarske izložbe.

Kako to tumačite?

– Ne znam zašto je tomu tako. Kolekcionarstvo znači spašavanje karlovačke baštine. Ne mora se raditi tu samo o likovnosti. Srđan Sabljarić prikuplja vojne predmete, a Josip Štimac željezničarske. Znam da Nikola Sumina ima vrlo kvalitetnu zbirku slika. Zašto ga se ne motivira da je izloži? Velika je šteta što se Karlovac nije domogao super vrijedne zbirke Tuškan koja je naposljetku donirana zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt. Dijelim čuđenje karlovačko-zagrebačkog slikara Zvonimira Beškera da Karlovac, čija Zvijezda zjapi prazna i opustošena, te naprosto vapi za ovakvim sadržajima, nije pronašao prostor za nju. Radim pojedine izložbe za petrinjsku galeriju „Krsto Hegedušić“ i uporno forsiram privatnu, kolekcionarsku, inicijativu, da se podrži kolekcionare da i dalje prikupljaju djela, jer na taj način vraćaju u svoje sredine ono što je otišlo svojedobno iz njih. I sam imam vrlo dobru kolekciju djela karlovačkih slikara.

Što imate?

– Sve osim Karasa. Lani sam u Zagrebu organizirao izložbu Dušana Kokotovića – izložio sam pedesetak njegovih grafika iz svoje zbirke. On slovi kao otac moderne karlovačke grafike. Naivno sam vjerovao da će se netko od karlovačkih muzealaca i galerista zainteresirati da se ta izložba preseli u Karlovac. Nikada mi se nitko nije javio s takvim prijedlogom. Pojedini karlovački galeristi znaju da se u mojoj kolekciji nalaze rariteti kao što su djela Dragarića, Josipa Cara, Nebojše Jelače, Rudolfa Krušnjaka, Gagića, Aleksandra Kumrića, Zvonimira Glada, Ilje Ahmetova i drugih umjetnika…. Ponekad im posudim pokoju sliku za izložbu, no nikada me nisu pitali bi li htio izložiti čitavu svoju kolekciju. A trebale bi se organizirati izložbe karlovačke likovne baštine iz privatnih kolekcija, da se stvori natjecateljska atmosfera, da građanstvo vidi da postoje vrijedne slike i izvan Gradskog muzeja Karlovac. Najgore je što djela u posjedu tog muzeja nisu izložena u stalnom postavu. To je ozbiljan problem. Dok je povjesničar umjetnosti Nikola Albaneže djelovao u Karlovcu likovni život je bio izuzetno bogat i sadržajan, jer je pokrenuo prvi hrvatski trienale akvarela. Napravio je i vrlo kvalitetne izložbe Višnji Ercegović, Alfredu Krupi, Blažu Ćuku, Mladenu Pejakoviću, Mili Kumbatović, Vaništi, Karasu, Šestiću… Čim je Albaneže otišao počeo je padati intenzitet likovnog života u Karlovcu. Nakon njegova odlaska sjećam se tri dobre u punom smislu karlovačke izložbe – Franje Korena, Zdenka Grgeljca i Vanište te, dakako, Butale, koji je vrlo produktivan i gotovo svake godine priredi po koju izložbu.

S kime ste na vezi?

– Elektronskom poštom sam u vezi s D. Polović, Radovinovićem i Plevnikom, a klasičnom s Lasićem u Parizu, koji je, nažalost, prilično bolestan i ne smije naprezati oči, no obavezno mu moram slati “Kupu” koju uvijek komentira, a čak je priložio i jedan tekst. Dopisujem se klasičnom poštom i s Vaništom. I on čita “Kupu”, moje priloge u “Malom glasonoši”, glasilu Društva Karlovčana i prijatelja Karlovca u Zagrebu, te ih ponekad i komentira. Imam vezu elektronskom poštom s Vladom Bojkićem, glavnim urednikom “Malog glasonoše”. Izašlo je 99 brojeva tog glasila u kojem redovito objavljujem priloge s karlovačkog likovnog i književnog područja. S Bojkićem sam se dogovorio da ćemo napraviti pregled deset najznačajnijih likovnih i književnih umjetnika Karlovca u njegovoj povijesti s obrazloženjima. To će izaći u jubilarnom stotom broju. Mislim da ću tu zaključiti suradnju s “Malim glasonošom”. U tom sam listu objavio više od 50 članaka o karlovačkim likovnim umjetnicima, a nikada nisam dobio ponudu da ih eventualno objedinim u knjizi. Također, izašlo je već šest brojeva “Kupe”, a nikada u Karlovcu, a istini za volju ni u Sisku, pa čak ni u Petrinji, nije bilo interesa da se održi promocija časopisa. Što to sve govori? To govori o prilično indolentnoj atmosferi, koja ne potiče niti pokreće sadržaje novim impulsima i svježim idejama.

U New Yorku je nije čudno biti angažirani građanin, tu malo jest.

– Slažem se.

Dakle, koja je motivacija iza tog angažmana?

– Samo ljubav.

Samostalno financirate izlaženje “Kupe”?

– Da.

Zašto?

– Novac se može trošiti na različite načine. Mogao bih kupiti nov auto ili otići na more, a nisam bio već pet godina i vozim auto star 15 godina. Izlazak jednog broja ili dvobroja “Kupe” stoji 15.000 kuna. To je prilično luksuzan časopis – dosta je slika u boji, papir je kvalitetan, uvez ručni, niti naklada nije velika, a znamo da cijena tiska pada s većom nakladom. Započeo sam izdavati taj časopis, jer sam uvijek smatrao da je Pokuplje jedinstvena regija koja je samo administrativno podijeljena. Stanovnici Pokuplja uopće nemaju svijest o zajedničkoj regionalnoj pripadnosti, a slične su ili iste povijesne, geografske, kulturološke, civilizacijske i druge osobine. Isti pojedinci su radili u Petrinji, Sisku i Karlovcu. Mogao bih nabrojati 15 ili 20 likovnih umjetnika, intelektualaca ili pisaca koji su živjeli i u Sisku i u Karlovcu i/ili u Petrinji. Primjer su Šulentić, Vilim Muha, Petar Papp, Mila Vod, Aleksandar Povrzanović, Đuro Fridrich, Miron Makanec, Tomašić, Ulderiko Donadini ili Josip-Kajetan Knežić. Dakle, to je sve ispremiješano. Postoji i jezično jedinstvo – u kraju uz Kupu – od izvora Kupe preko Lukovdola do ušća u Savu – se govori pokupskom kajkavštinom. Ne postoji svijest o zajedničkim korijenima Karlovca, Petrinje i Siska, niti spoznaja da ih Kupa povezuje, jer više nije plovna. Iz tog razloga sam pokrenuo taj časopisni projekt, kao i rubriku “Encyclopaedia Colapiana”, da bi se ukazalo na svekolike specifičnosti i zajedništvo tog prostora. Od toga može nastati knjiga, kao što je “Encyclopaedia Istriana”. Zašto sve to radim? Iz ljubavi prema ovome prostoru. Karlovac je dio mog identiteta kao što su i Petrinja, Sisak i Zagreb. Karlovac je oblikovao moju ličnost. Kad sam kao mali gledao Karasovu sliku “Djevojka s lutnjom” pobuđen je u meni interes za likovnu umjetnost. Pjesme Slavka Mihalića su utjecale na mene kao pjesnika. U njegovim pjesmama o Kupi sam prepoznao sebe. Osjećao sam moralnu obvezu da sposobnosti koje imam stavim u službu promocije ovoga grada. Rođen sam u Mrzljakima, jako blizu Karlovca. Moja prabaka po majci se prezivala Seljan. U Karlovcu se osjećam uvijek ugodno i uvijek volim doći u njega. Pratim što se događa u njemu na svim područjima – od medicine, umjetnosti do sporta, za kojeg mi je žao da je u Karlovcu na tako niskim granama.

Postoje uspješni klubovi i pojedinci.

– Postoje, no masovni sportovi su ipak na niskim granama. Što je bejzbol ne zna 90 posto populacije, a sto posto zna što je nogomet. Je li Karlovac provincija? Postojala je debata 1970-ih o tome hoće li Karlovac dobiti ili izgubiti izgradnjom autoceste, hoće li se pretvoriti samo u tranzitno mjesto. U toj raspravi su sudjelovali Plevnik, Stjepan Mihalić, Milan Radeka… Karlovac zaobilaze glavne prometnice. Sada se i prije naplatnih kućica skreće od grada, mada nije bilo dobro niti kada su bile kolone u središtu. Čini mi se da Karlovcu nešto nedostaje – upravo impuls koji mu mogu dati intelektualci. Kako da ga artikuliraju i kako da se oživotvore njihove ideje? To je pitanje karaktera vlasti, a vlasti su kod nas uvijek populistične, nikada elitne. Ovo o čemu govorimo nije populistično.

O ovome političari uopće ne razmišljaju?

– Ne. Njihova je briga koga će i sa čime namiriti, koje folklorno i sportsko društvo i slično. Izdavanje broja 3/4 časopisa “Kupa” pomogao je Aquaterm, pod uvjetom da im dam sto primjeraka da podijele svojim radnicima.

Sjajno.

– Odlična ideja. Uvijek bih pristao na takav uvjet, jer tvrtka radi reklamu sebi, ujedno propagira kulturu i nudi kulturni sadržaj radnicima. Prije je postojala izravna veza udruženog rada i kulture i to nije bilo loše.

Ugodno je iznenađenje da se uprava toga dosjetila.

– Toga bi se mogli i ostali dosjetiti. To je mnogo učinkovitije oglašavanje nego plasirati oglas između sto drugih. To je krasno, no trajalo je samo jedno ljeto. Lani sam se javio na natječaj i Grad je odobrio za izdavanje časopisa deset tisuća kuna. Međutim, kada su mi isplatili novac i oduzeli što treba – nekakve poreze, prireze i slično – ostalo je pet tisuća kuna. Primjerci časopisa se prodaju, ali i distribuiraju u knjižnice svijeta – od Kanade i Sjedinjenih Država do Sovjetskog Saveza.

Sovjetskog Saveza?

– Pardon, Rusije. Šaljem ih u Italiju, Francusku, Njemačku… Što se zaradi na prodaji potroši se na poštarinu.

Sugerirali ste u pripremi razgovora da prozborimo pokoju i o karlovačkim književnim nagradama.

– Hvala na podsjetniku. U Karlovcu postoje dvije književne nagrade. Jedna je nagrada Književnog kruga Karlovac za kratku priču “Zlatko Tomičić”, a druga Matice hrvatske i Grada za mlade pjesnike “Zdravko Pucak”. Obje nagrade odašilju u hrvatsku javnost poruku da su Tomičić i Pucak vrlo relevantni za karlovačku književnu baštinu, toliko relevantni da je eto Grad etablirao književne nagrade pod njihovim imenima. Tomičić je prije svega pjesnik – pisao je dobre pjesme u prozi – koji je osim toga kratko živio u /ili pokraj Karlovca, a Pucak je gotovo nepoznato književno ime. Nagrada za kratku priču se može nazvati po Stjepanu Mihaliću, a za poeziju po Milanu Vrbaniću, pjesniku koji je umro vrlo mlad, a koji ima veću autorsku težinu od Pucaka. Da me se krivo ne shvati nisam za to da se Pucaku ili Tomičiću ne pružaju pažnja i pijetet ili održava memorija na njihov lik i djelo, no za kulturni imidž Karlovca bi puno više značilo kada bi svoju književnu baštinu afirmirao nagradama koje bi se zvale po Vrbaniću ili Mihalićima ili pak D. Jarnević.

Što bi Vas ponukalo da se preselite u Karlovac?

– Sedam godina sam putovao tamo, jer sam radio u Općoj bolnici Karlovac, a živio u Petrinji. Za čitavo to razdoblje mi bolnica nije ponudila stan.

Je li Vam žao što Vam nije ponuđen stan?

– Jest. Karlovac jako volim jer u njemu postoje oni s kojima mogu razgovarati o ovakvim i sličnim temama i s kojima mogu dijeliti svoju ljubav prema Karlovcu, s kojima mi je ugodno i s kojima mogu raditi na dobrobiti Karlovca, da bude što ljepši i što sadržajniji, da bude grad po svačijoj mjeri, da karlovačka kultura bude uzorna… Zbog svoje tradicije grad to zaslužuje.

Izbjegli ste iz Petrinje pred okupacijom i tada Vam je uništena, između ostalog, vrijedna kolekcija slika. Što se tu nalazilo, osim djela Pabla Picassa i Rembrandta?

– Nisam imao djela Picassa i Rembrandta. Ta je kolekcija bila drukčije koncipirana od postojeće. Današnja je profilirana na način da sadrži djela samo onih autora koji su životom, rođenjem i/ili djelovanjem vezani za Pokuplje. Ranija kolekcija je bila općehrvatska, recimo to tako. Nerado se toga sjećam. Umjetnine su odnešene i otuđene. Imao sam vrlo bogatu biblioteku koja je spaljena u dvorištu. Čak imam fotografije zgarišta.

Zašto bi to netko napravio?

– To je, pretpostavljam, napravio netko kome je to smetalo da stavi neke druge slike na zid, ako mu je bilo stalo do ukrašavanja zidova. A knjige su zauzimale jako puno prostora, pa su smetale ormarima, pretpostavljam. Nakon što sam se vratio iz petogodišnjeg progonstva dugo nisam mogao kolekcionirati knjige, jer mi je uništena dugo i pažljivo građena kolekcija knjiga s raritetnim djelima. Mrsko mi je ponovno kupiti istu knjigu. Dugo sam radio na kolekciji knjiga i slika. Kolekcija slika je sadržavala 40 ili 50 djela. Popisao sam ih i dao lokalnim vlastima koje su još 1995. tražila popise kako bi se tragalo za izgubljenom baštinom. No, iako sam često na buvljacima i nadam se da ću naići na sliku koja mi je nekada pripadala, nisam imao sreće u tome. Ima i drugih koji su znali što sam imao u kolekciji. Nisu niti oni naišli na moje slike. No, priviknuo sam se na nov koncept, na novu kolekciju, tako da sam izgubljene slike odžalovao, no članovi moje obitelji i dalje nisu. Knjige nisam odžalovao, jer se neke više ne mogu naći. Jugoslavija je bila veliko tržište i lakše je bilo tada prikupljati knjige. Sada je to puno teže. Ova priča o knjigama, podsjeća me na činjenicu da u kontekstu karlovačke avangarde nisam spomenuo kako su đaci karlovačke gimnazije bili i braća Micić – Ljubomir i Branislav, poznat i kao Branko Poljanski – osnivači zenitizma. To je jedini izvorni -izam s ovih prostora. Njegovo avangardno glasilo je bio časopis “Zenit”. To je bilo međunarodno glasilo u kojem su surađivali Aleksandar Arhipenko, Peter Behrens, Alexandr Block, Herwarth Walden, George Grosz, Ilja Erenburg, Vasilij Kandinski, El Lisicki, Vladimir Majakovski, Kazimir Maljevič, Filippo Tomasso Marinetti, Vladimir Tatlin i drugi europski umjetnici. Marijan Mikac, najvjerniji propagator zenitizma, je također živio u Karlovcu. Radio je u tvornici “Vuna” na Turnju. Baš u vezi s njime postoji zgodna karlovačka urbana legenda koja se odnosi na dva kovčega puna Micićevih i zenitističkih izdanja za kojima danas postoji pomama u cijelom svijetu i čije se vrijednosti po ediciji cijene na par tisuća eura. Nakon bijega Micića u Pariz, Mikac mu je trebao dostaviti oba ova kovčega iz Beograda u Pariz, no kovčezi su stigli samo do Karlovca. Proučavao sam Mikčevu korespodenciju i vidio s kojih karlovačkih adresa se javljao Miciću – iz vile Rendelli na Rakovcu i tvornice “Vune” na Turnju. Radovinovića sam zamolio da istraži da li su ove adrese još uvijek aktualne, a on je ustanovio da su obje ove zgrade srušene. Vjerujem kako to blago još uvijek postoji na nekoj nepoznatoj karlovačkoj adresi i ovim putem pozivam Karlovčane da ga otkriju.

Kada izlazi novi broj “Kupe”?

– Vjerujem da će izaći do kraja godine. Sakupljam materijale. Tko god ima nešto vrijednoga za objaviti, neka mi pošalje. Uporno zovem na suradnju i motiviram, no ljudi su poprilično inertni.

Kartica teksta se plaća tisuću eura?

– Možda problem jest u tome što se novčano ne honoriraju prilozi, no s druge strane dobar je honorar ako možeš reći: “Objavio sam u ‘Kupi'”.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije