Denis Mikšić: Karlovac bi mogao biti grad kreativnosti i kulture

Autor: Marin Bakić

Denis Mikšić. Foto: Marin Bakić

Spikamo s Denisom Mikšićem-Mikšom.

Kad bi imao velikog sponzora voljnog financirati što god poželiš, koje glazbenike bi doveo u Karlovac?

  • Koncerte koje volim gledati gledam u drugim gradovima, većinom u Zagrebu. Više-manje je zadovoljavajuće ovo što sad radimo s Udarom groma – jednom godišnje festival nezavisne glazbe s popratnim programima. Uglavnom se radi o hardcore punk metal bendovima. Već znamo koga bismo zvali kada bismo imali više novca – uz nove bendove koji redovito “touriraju” Europom, stara provjerena imena za koje se raspituje dosta mladih i starih Karlovčana. Recimo, doveli bismo legende njemačkog thrash metala Sodom. Ne slušam ih već dugo, no dosta Karlovčana kaže da bi ih rado vidjelo. Uz njih bilo bi zanimljivo vidjeti Darkthrone, Sleep, Electric Wizard, a od domaćih Hazarder, jedno od najznačajnijih imena posljednjih godina na ovim prostorima. U cijeloj poplavi festivala u Hrvatskoj teško je konkurirati etabliranim festivalima kao što je InMusic, Zagreb Calling i slično na kojima nastupaju Slayer, Anthrax, Mastodon i drugi veliki bendovi. Zgodno je što radimo mali DIY festival uoči godišnjih odmora, “od scene za scenu”. To je mjesto okupljanja ekipe s nezavisne glazbene scene iz Hrvatske, Slovenije, pa čak i šire.

To je više zadovoljstvo nego posao?

  • Festival je započet iz ljubavi i volje. Kao organizatore bih spomenuo svog dugogodišnjeg prijatelja Dalibora Capana i mladog Dominika Mrgana, važnog aktera nove hrvatske DIY punk scene, te kolege iz Udruge za društveni razvoj KA-MATRIX i brojne prijatelje i volontere koji nam pomažu. Dalibor često zna reći da smo mazohisti, jer ne radimo festival zbog novca, nego iz zabave i želje da okupimo one izvođače za koje držimo da vrijede na domaćoj sceni. Nema tu profita, samo minusa kojeg nastojimo smanjiti donacijama. Udar groma je mjesto okupljanja zainteresiranih za tu vrstu kulture i taj tip društvenosti. Nismo opterećeni financijama, pa se ulaznice prodaju po popularnim cijenama. Imamo i različite štandove na kojima se prodaju proizvodi iz kućnih radionica, besplatan kamp i ostalo što je uobičajeno na takvim mjestima.

Što je DIY?

  • Skraćenica za Do It Yourself ili Uradi sam u prijevodu na hrvatski jezik. DIY se ovdje isključivo temelji na ljubavi prema toj glazbi. Komercijalan dio priče je u tom kontekstu jedino otežavajući. DIY scena je namijenjena onima koji vole takav način rada, više je od same glazbe, način razmišljanja. Važno je da se scena održava i da se događanja provode mada se već se odavde pojavljuju imena koja mogu puniti veće dvorane. I Metallica je krenula iz prostora poput Male scene Hrvatskog doma, a danas je stadionska atrakcija, dok su AC/DC krenuli iz neke australske garaže u pustinji.

Tko od sudionika Udara groma ima takvu perspektivu?

  • Imali smo u gostima dosta imena. Neki su se opredijelili trajno za DIY i ne vjerujem da će napuštati taj koncept, mada ima bendova kao što su Ponor iz Zagreba koji pune klupske prostore. Da se radi o britanskim ili američkim bendovima sa skupom promocijom, mogli bi se dodatno dignuti. Pitanje je, naravno, žele li to. Slično je i s zagrebačkim bendom Mašinko. Dobro kotiraju po zagrebačkim klubovima. Privukli su mnogo ljudi na prvom izdanju Udara groma. Svi koji iole znaju nešto o ekstremnoj glazbi znaju da je Bolesno grinje koje ćemo vidjeti ove godine u svjetskom vrhu nezavisne žestoke glazbe.

Tko će još nastupiti?

  • Prve dvije godine miješali smo stilove – punk i metal. Ove godine smo to odijelili. Dva su promotora i svaki radi svoju večer. Prva će biti više pankerska, a druga za ekstremnije metalce. Prve večeri moći ćete vidjeti Celetoids, bend “ekipa s Kvatrića”, koji pune klubove kao što su Attack, Močvara, Klaonica… Uz njih tu su Modern Delusion, prava poslastica za sve postpankere, ljubitelje Joy Division i Killing Joke. Druge večeri tu su Katran i Decomposing Entity iz Zagreba, već spomenuto Bolesno grinje, te nove zvijezde DroptheHammer iz Pule.

Pod etiketom “Mračnjaštvo” izdaješ albume na kasetama?

  • To je ideja kolege Mrgana. Zaljubljenik je u taj medij. Neki od mlađih možda niti ne znaju kako izgleda audio kaseta i čemu služi. Prevarili bi se da su kasete “mrtve”. S druge strane vinili su skoro obaveza za izdavanje svakom bendu koji drži do sebe. Većina bendova više ne izdaje CD-ove, nego glazbu distribuiraju na vinilima i kasetama, a svoje digitalne datoteke nude na internetu.

Izdali ste album benda Left to Starve?

  • Zadovoljstvo mi je što smo “kliknuli” s tom novom mladom ekipom iz Karlovca i Duga Rese. Toliko su svirali po Hrvatskoj da su postali poznati i van granica. Odradili su trotjednu europsku turneju u dvadesetak velikih europskih gradova, a za ovu godinu već planiraju novu – jednomjesečnu. Koliko se glazbenika iz Karlovca može pohvaliti takvim uspjehom?

Naklada albuma je rasprodana?

  • Sve smo kasete prodali. Treba izdati nove.

Gdje nabavite kasete uopće?

  • Recikliranjem. Ratko Pogačić je imao barem tisuću kaseta dječjih zborova i nije više znao što napraviti s tim. Skladištio ih je, selio iz ureda u ured… Uzeo sam te kasete stare 20 ili 30 godina, podijelio tetama po vrtićima i svima koje poznajem, pa svi sada imaju albume Resica i Cicibana. Nisam znao što ću s preostalom gomilom, Ratko je rekao da ih bacim u kontejner, a onda se pojavio Mrgan koji je predložio da presnimimo te kasete. Izdali smo tako i album dugoreško-karlovačkog benda Arsta. Mislim da smo sada pri kraju, od Hrvatske do Švedske distribuirali smo preko tisuću kaseta.

Tko je osmislio ime etikete?

  • Nisam htio na svom Facebook profilu “spamati” s klipovima s youtubea, pa da ne gnjavim druge napravio sam novu stranicu koju sam zbog interne zezancije nazvao “Mračnjaštvo”. Naslov je odgovarao jer smo uglavnom dijelili glazbu bendova koji imaju crno-bijele omote. S vremenom smo okupili 300 ili 400 pretplatnika za koje trenutno imamo nagradnu igru – dijelimo ulaznice za koncert Monolord u Attacku koji rade prijatelji iz Rijeke. Iz zezancije smo s Left to Starve napravili Mračnjaštvo Records i izdali njihov album. To se jako dopalo novom karlovačkom naraštaju rock entuzijasta, te prijatelja u Rijeci, Zagrebu, Puli…

Što je Radio-stranica “Mir”?

  • Jedan davan projekt na kojem sam radio kao član i zaposlenik Udruge za kreativni razvoj “Domaći” u partnerstvu s udrugom UKE iz Križevaca. Pokrenuli smo osnivanje mreže internetskih radio-stanica. Plan je bio pokrivati eter 24 sata i sedam dana u tjednu programom s interneta. Prije desetak godina to nije bilo toliko popularno ni uobičajeno kao danas, što zbog cijene, što zbog brzine interneta. Sad gotovo svi imaju “pametne telefone” s flat internetom pa možeš besplatno slušati radio preko tog uređaja. Htjeli smo da potrošači postanu i proizvođači programa. Svi imaju nešto za kazati. Možda su zato toliko i popularne tribine u Karlovcu. Ljudi vole čuti nekog stručnjaka ili političara u živo, što ima za reći, ali mu i odmah postaviti pitanja. Tako se otvara forum za raspravu.

A i neki političari su mračnjaci.

  • Možda su fanovi Mračnjaštva.

Prije deset godina si imao prvi community radio kod nas?

  • Pa da. Nismo htjeli toliko koristiti taj termin uobičajen u Sjedinjenim Američkim Državama. To je radio zajednice. U Hrvatskoj imamo javne radijske postaje no one ne ispunjavaju svoju funkciju. Izlaze li u javnost, osim što emitiraju glazbeni i informativni program? Radio treba izaći na cestu, potrebno je razgovarati s građanima o problemima, pustiti ih da slobodno pričaju kako bi donositelji odluka mogli osjetiti “bilo naroda”.

Kakav ste program stvarali?

  • Mješovit. Radio sam govorne emisije razgovarajući sa zanimljivim ljudima o temama vezanima za nezavisnu kulturu, politike za mlade, ekologiju i slično. Bila je to baš otvorena platforma s ozbiljnim govornim emisijama, ali i eksperimentiranjem sa zvukom, škripanjima, DIY koncertima.

Kakva oprema je potrebna za internetski radio?

  • Za osnovno emitiranje dovoljan je samo laptop odnosno stolno računalo i priključak na internet. Veći problem je server, na koji se priključuju oni koji program žele slušati. Važno je da taj server može podnijeti da se na njega priključuje istovremeno više korisnika. Postoje komercijalni serveri koje unajmljuješ no mi smo se povezali s kolegama u Brazilu i Amsterdamu koji na svojim sveučilištima imaju servere namijenjene upravo tome da prihvaćaju male, nezavisne i aktivističke radio stanice.

Radio si i na klasičnoj radio postaji.

  • Htjeli smo dio programa s interneta emitirati i na javnom radiju, Hrvatskom radio Karlovcu. Pet-šest godina smo uređivali emisiju o civilnom društvu i mladima Sektor 3.

Zašto se prestali s emitiranjem?

  • Zasitili smo se i okrenuli se novim projektima. Šest godina smo jednom tjedno proizvodili program.

Ali, zarađivao si dvije do tri tisuće eura po emisiji?

  • Da, no to je postalo premalo.

Izdaješ godinama Planet magazin. No, više ne tiskano izdanje?

  • Lani je izašao broj 49. Malo smo to prorijedili.

U biti si medijski mogul?

  • Može se reći. Imali smo izdavačku kuću, Planet magazin, internetski radio, FM radio, čak smo i neko vrijeme imali televizijsku emisiju. Nešto kao Mediaset Silvia Berlusconija.

Kad si odlučio osnovati Planet magazin?

  • Davno je Malom scenom Hrvatskog doma upravljao Studentski kulturni centar “Braća Radić”. Tiskao se Bilten SKUC-a koji je govorio isključivo o progrmaima na maloj Sceni i u SKUC-u. Kad sam preuzeo brigu o biltenu htio sam ga tematski proširiti. Krajem 90-ih bio je popularan surf-rock i psychobilly čiji su članovi inspiraciju vukli iz starih trash SF i horror filmova tipa “Plan 9 from Outer Space” prema kojem smo preimenovali bilten u Plan 99. Postajalo je apsurno da sa svakom novom godinom mijenjamo ime i logotip, pa smo dodali u naslov simbol “et” ili “monkey” kojeg koristimo u adresama elektronske pošte, stoga je novo ime bilo Plan.et (@). Na Radio Karlovcu nekoliko godina Mario Grdošić i ja vodili smo emisiju Urban Planet. Imali smo večernji termin i emisija je bila vrlo slušana. Radio su u tom terminu palili oni koji su izlazili na Malu scenu koja je dobro funkcionirala. To je bila društveno-kulturno-zabavno-informativna emisija za mlade i sve koji se tako osjećaju. Najviše smo se usredotočili na informacije o glazbi i pričama s lokalne urbane scene. Prepričavali smo što je bilo vikend prije na Maloj sceni i najavljivali što će biti sljedećih dana, te događanja u Zagrebu ili drugdje. Scena je dakle imala svoj medij. Telefon je bio otvoren, imali smo nagradne igre, dijelili smo majice, CD-ove i drugi promotivni materijal koji je stizao iz Sjedinjenih Država.

Kako si uspio tako dugo održati Planet magazin? Nije mala stvar izdavati tiskani medij umalo 20 godina.

  • Do sada smo izdali 49 brojeva. Prvo je to bio fotokopirani fanzin u nakladi sto primjeraka. S prvim donacijama povećavali smo tiražu, počeli tiskati magazin pa smo dosegli nakladu od dvije tisuće primjeraka. Kako se SKUC rasformirao, Domaći su nastavili s izdavanjem PLANeta kao medija za mlade. Od 2014. godine PLANet izdaje KA-MATRIX kao internetsko izdanje uglavnom posvećeno lokalnoj aktivističkoj sceni. Razmišljali smo treba li i to ugasiti, započeli nove projekte i ostvarili nova partnerstva, pa i s portalom Aktiviraj Karlovac. Ima li smisla imati nekoliko portala koji se bave istom stvari?

Dapače.

  • Tekstove pišu iste osobe, pa imamo projekt Star Voice. Bavimo se urbanim temama Karlovca i kroz Planet magazin i kroz Star-KA portal i kroz Aktiviraj Karlovac, a i Kaportal prati te teme. Nije li to zasićenje medijskog prostora?

Nije. Što više medija, to bolje. Domaći su organizirali umalo deset godina festival Nepokoreni grad koji je bio inkubator za današnje aktiviste u nezavisnoj kulturi. Kako je započeo?

  • Festival započinje sa željom da se dovedu zanimljivi umjetnici, grupe i programi koje smo vidjeli ili upoznali a koji bi se odvijali u neiskorištenim prostorima u gradu. Tamo negdje 2004. godine htjeli smo pokazati da nije Karlovac na kraju svijeta, kako ima i publike i umjetnika koji žele drugačiju kulturu. Od samoga početka smo se usredotočili na nezavisnu ulturnu scenu, one koji rade s ograničenim sredstvima i izvan institucija. Začetak tog festivala bio je 2005. godini kada smo s internetskim radijom organizirali multimedijalni projekt u Centru za mlade na Gazi, da bi 2006. počeli raditi u središtu grada. Koristili smo prostore kafića, primjerice u Amadeusu smo imali projekcije i predavanja. Dakle, dovodili smo za ono vrijeme neuobičajena kulturna događanja u, za kulturu, neuobičajene prostore. To je teže nego da smo radili konvencionalna događanja, jer je bilo potrebno organizirati infrastrukturu i produkciju, brinuti se o vremenskim prilikama i neprilikama, ishoditi dozvole i slično, a sve uz ograničena financijska sredstva. Na Nepokorenom gradu je uz domaće nastupio čitav niz međunarodnih gostiju. Nakon završetka festivala znali smo reći da je to zadnji, jer organizacija iscrpljuje, no ubrzo, nakon rekuperacije krenuli smo s pripremama za iduću godinu.

Nepokoreni grad je bio pravi ulični festival koji je stvorio nov ambijent u gradu?

  • Čini mi se da jest. Nisu sva događanja bila iznimno posjećena, no imali smo predstave u režiji Marija Kovača na Velikoj promenadi koju je gledalo nekoliko stotina posjetitelja, pa hit predstavu o životu Nikole Tesle koja se održala u atriju Ugostiteljsko-turističke škole u Radićevoj. Zadnjih par godina smo na “buvljaku” na Promenadi imali po pedesetak izlagača iz čitave zemlje. Prvi smo počeli organizirati večeri elektroničke glazbe u devastiranoj zgradi Hotela “Korana” i tada smo se prvi puta upoznali s ekipom iz LED kolektiva. Sada su etablirani i zna se za njih i izvan Karlovca, a tada su bili mladi ljudi koji se bave rubnim područjem elektronike, što nam je bilo zanimljivo.

Koliko dugo je djelovao Centar za mlade na Gazi?

  • Otvoren je u svibnju 2003. godine.

Jesi li zadovoljan krajnjim ishodom?

  • Prostor ima solidnu infrastrukturu i dobro je uređen i opremljen, no lokacija je bila jedan od glavnih problema.

Udaljen je pet minuta od Korza.

  • U svim hrvatskim gradovima, osim u Zagrebu, postoji problem što korisnici ne žele u većoj mjeri ići na događanja koja nisu u samom središtu, pogotovo ako se radi o zbivanjima koja nisu masovna događanja tipa sportskih susreta, koncerata, partija. Super je to što radi Knjižnica za mlade, nalazi se u središtu grada, u pješačkoj zoni, svima je “pod nosom”, ljudi su se na nju navikli, a dodatno je prednost i što je dio Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić”. Tribinama i drugim događanjima koja se održavaju u Knjižnici za mlade uporno raste posjeta.

A i Banjavčićeva ulica, odnosno onaj njezin dio ispred knjižnice, je odlična pozornica, što je dokazala udruga Kunstbunker Duga Resa.

  • Stalno pričamo da je Zvijezda odumrla, a Knjižnica za mlade to donekle demantira.

Dakle, Gaza je loša lokacija za nešto kao što je centar za mlade? Kako može funkcionirati u Grabriku, koji također nije središte grada?

  • Zgrada u kojoj se nalazi Centar za mlade u Grabriku ima vjerojatno više stanovnika od čitave Gaze. Drugo, različiti su profili stanovnika Grabrika i Gaze, u Grabriku je mnogo više mladih ljudi s djecom. Uz to ne smijemo zaboraviti da je Centar za mlade Grabrik projekt Grada Karlovca, nalazi se u gradskom prostoru i ima određenu financijsku potporu i stabilnost kroz gradski proračun, a kroz godine se programski profilirao i okupi stalnu ekipu koja tu djeluje. No, da se sad ne igramo sociologa, vratimo se na pitanje zašto je Gaza predaleko. Sama gradska četvrt je super, mogla bi čak biti nešto kao elitno naselje s malim obiteljskim kućama koje uz svu ostalu infrastrukturu ima potrebu i za društvenim domom. Što se tiče središta, izgleda da je danas gradsko središte onaj mali plato ispred Kauflanda, tamo je najveća koncentracija ljudi. Od nedavno, druga “gradska špica” upravo je u Grabriku. Primjer lokacije koja je “blizu a daleko” bio je klubski prostor udruge Spirit unutar bivše riječke tvornice motora “Rikard Benčić” koji se nalazi nasuprot željezničkom kolodvoru. Riječani su uporno govorili da je daleko iako se nalazi par stotina metara od Korza. Također u Rijeci, u nekadašnjem skladištu Ivexa na Delti bilo je do nedavno sjedište članica Saveza udruga Molekula. Riječani opet kažu: “Pa gdje je taj Ivex?!” mada se nalazi 200 metara od Hrvatskog narodnog kazališta “Ivan plemeniti Zajc”. Vraćam se opet na Knjižnicu za mlade – lokacija joj je najveća prednost dok je galerija Studentskog centra Karlovac mogla više zaživjeti što se vidi na izložbama koje su dobro posjećene.

Sadržajan prostor gradite u Maloj urbanoj zajednici? Neki dan ste završavali u njezinom dvorištu pozornicu. To je bilo na desetu obljetnicu postojanja KA-MATRIX-a, u kojoj si aktivan.

  • Pozornica je dio projekta “Dvorište zajednice” koji smo lani započeli. Želimo da to dvorište postane okupljalište onih koji žive i rade u Zvijezdi i drugih građana koji ovdje dolaze, mjesto sa zelenom površinom, nešto kao izletište u središtu grada.

To je bivše boćalište?

  • Boćalište je bilo zapušteno pa su organizacije-korisnici prostora razmišljale što uraditi s time. Pri završetku smo prve faze uređenja izradom male pozornice, još slijedi plato pozornice za predstave i druge programe, te treninge Plesnog studija 23 koji također djeluje u Muzi. Dvorište zajednice u MUZA-i bi moglo postati dobar generator oživljavanja ovog dijela Zvijezde.

Nema problem kao što je imao Centar za mlade na Gazi, da je “predaleko”?

  • Nema, ali ima drugi, zgrada je u dosta lošem stanju, te nema središnji, zatvoreni zajednički prostor. Djelomično smo to riješili s Info shopom, svojevrsnom kombinacijom nezavisne knjižnice, čitaonice, projekcijske dvorane, galerije i dnevnog boravka koji bilježi sve veći interes kod različitih grupa građana. Tu se sastaje, dogovara, okuplja službeno i neslužbeno, učenici dolaze učiti ili pripremati ispite i seminare. Prednost Muze je lokacija i velik broj organizacija koje u njoj djeluju te broj korisnika. Svi dani u tjednu su nam popunjeni različitim događanjima. Aktivan je Vege klub Chandra koji vodi udruga Avadhuta, KA-MATRIX ima svoje sjedište i vodi Info shop u kojem je sve više aktivnosti, svoje urede tu ima i Centar za civilne inicijative, Studio 23 održava plesne i joga treninge, tu je ured ZAKUD-a Karlovačke županije, održavaju se okupljanja Kaoperative, Orpheus održava tečajeve gitare, a posebna priča su Dubovački streličari koji svakodnevno održavaju treninge za svoje članove i zainteresirane građane. Trenutačno razmišljamo kako riješiti taj nedostatak velikog zajedničkog prostora koji bi poslužio za različita veća događanja kao što su izložbe, radionice i predavanja pa se snalazimo – izložbe postavljamo u hodnicima ili vege klubu Chandra, a veće radionice provode se u plesnoj dvorani Studija 23. Uskoro će, s toplijim danima, zaživjeti ponovno i dvorište.

Je li Hibridni grad svojevrsni nastavak Nepokorenog?

  • Ne bih rekao. Hibridni grad bavi se nezavisnom kulturom i povezivanjem raznih disciplina i profesija, usmjeren je na korištenje javnih prostora u društveno kulturne svrhe i uključuje direktno različite grupe građana u promišljanje, samoorganiziranje i djelovanje na lokalnoj kulturnoj sceni. Često surađujemo sa stručnjacima, arhitektima i urbanistima… Izdvojio bih Platformu 9.81, prijatelje iz Umjetničke akademije iz Splita, imamo dugogodišnju dobru suradnju s Gimnazijom Karlovac, zagrebačkim Autonomnim centrom Attack, Riječanima iz Molekule, aktivistima iz pulskog Rojca i ekipom iz UKE-a koji žive u Lovincu u Lici… Osim toga program se proteže tijekom cijele godine, nije ograničen samo na sedam dana. Povezujemo različite struke na temama kako osmisliti društveni i kulturni život i na koji način povremeno koristiti javne prostore u gradu. Muza je postala odlično sjedište odnosno stožer tog procesa.

Kakav razvoj nezavisne kulture u Karlovcu priželjkuješ?

  • Dosta se priča o društveno-kulturnom centru, dakle centru nove društvenosti i nove kulture u gradu.

Što to znači?

  • Osigurati prostor gdje se mogu okupiti mali i nezavisni kulturnjaci, društveni aktivisti, ali i građani koji žele kreativnije provoditi slobodno vrijeme. Ideja je da konzumenti postanu proizvođači. Primjer za to su razne radionice na kojima se traži od prisutnih da sudjeluju u pravom smislu riječi, da nauče nešto novo, promišljaju društvo u kojem žive, osmisle i proizvode nešto. Važno je promišljati, osmišljavati i pokretati projekte i proizvoditi sadržaje za sebe. Dakle, po uzoru na europske gradove i centre Karlovcu nedostaje centralno mjesto gdje bi se kreativno koristilo slobodno vrijeme, da to bude mjesto okupljanja koje ne ovisi o platežnim mogućnostima građana.

To bi bilo u Hrvatskom domu?

  • To je jedna od lokacija. Trenutno je druga Muza, a tu su još Grabrik, Knjižnica za mlade, Gaza. Ti prostori mogu djelovati usporedno i povremeno zajedno kakva je praksa u razvijenim dijelovima Europe.

Jesi li zadovoljan procesom pridobivanja takve funkcije za Hrvatski dom?

  • Možda je spor, no ipak bih rekao da, s obzirom na ljudske i financijske kapacitete, ide svojim tokom. Mogli smo više napraviti, a mogli smo i manje. Prva faza obnove Hrvatskog doma bi bila sanirati postojeće stanje, da zgrada dodatno ne propada, druga bi bila urediti lijevo krivo i podrum, uz djelovanje Male scene, te osiguravanje velike dvorane za povremeno korištenje. Treća faza bi podrazumijevala dodatnu izgradnju krila zgrade, što je bilo predviđeno prvim planovima. Za to ne vidim u skoro vrijeme veće potrebe a osobito ne sredstva – bojim se da bi samo sredstva za održavanje te zgrade bila previsoka za lokalni proračun. Velika dvorana može biti konzervirana i statički ispravna, a korištena povremeno za koncerte i druge događaje. Daleka je budućnost kada bi to mogao biti stalno klimatiziran prostor sukladno suvremenim uvjetima. U bogatijim europskim gradovima je to moguće.

Jesi li zadovoljan razvojem sadržaja na Maloj sceni otkako je obnovljena?

  • Još smo 2013. godine kao Kaoperativa reagirali uređenjem tog prostora. Da je postojala prava komunikacija s budućim korisnicima moglo se to puno bolje uraditi. Dobili smo tada dvoranu u kojoj se nije moglo organizirati ništa kako se spada, kutiju od gipsanih ploča s očajnom akustikom. Akustika je idućih godina sanirana priručnim sredstvima, po DIY principima od strane samih korisnika, volontera udruge Studio 8 i zajedničkim sredstvima koja su namaknule udruge iz KAoperative. Ove godine smo kupili spužve za bolju akustiku. Ne izgleda pretjerano estetski, ali se konačno mogu održavati koncerti, partiji, rasprave, radionice u koliko-toliko normalnim uvjetima. S druge strane, to više nije multifunkcijski prostor, jer se ne mogu raditi izložbe, plesne priredbe i treninzi ili programi za najmlađe. Scena je sad donekle uređeni klupski prostor no to se u najvećoj mjeri i pokazalo kroz proces programiranja. Nije još zaživjela onako kao u 1990-ima, pitanje je i hoće li, no sigurno neće izgledati onako kako je to bilo ranije. Jedan razlog tome je i gubitak kontinuiteta, priču sad praktički od nule razvijaju većinom novi, mladi koji se jedva sjećaju kako je to nekad bilo. Tako u Zagrebu znaju reći da im nedostaje “Kulušić”. Ma kakav “Kulušić”? Treba to ostaviti prošlosti i gledati prema naprijed. Što se tiče programa na Maloj sceni, važno je da ga stvaraju sami korisnici. Kaoperativa je tu upravitelj i prikuplja sve interese i programe, koordinira i izrađuje kalendar događanja i brine o prostoru, dok organizacije, inicijative i pojedinci stvaraju programe.

Koncept koji zagovaraš je “proizvođač i potrošač istovremeno”?

  • Da.

Koji te društveno-kulturni centar impresionirao?

  • Najdraži mi je “Rojc” u Puli koji je u svjetskom vrhu. Napuštena vojarna, kao što su karlovačke na Starom placu, skvotirana je čim ju je vojska napustila, udruge su samoinicijativno naselile prostor. Unutar Rojca postoje punk, trance i reggae klubovi, limena glazba, plesne organizacije, nezavisno kazallište, vrtići, igraonice za djecu, klub navijača, razni sportski klubovi, branitelji… Dakle, vrlo je šarena ekipa tamo. Svi funkcioniraju i žive u toj zgradi. Grad Pula u početku nije bio najsretniji time što su udruge to zauzele, no gdje smjestiti 110 organizacija? Grad to podupire financijski i priča se razvija. Oduševila me politika u Luevenu u Belgiji, gradu poznatom po industriji piva. Tu djeluju dva društveno-kulturna centra, jedan u bivšem robnom terminalu, Opek, dok je drugi, Stuk, smješten u zgradama svučilišta. Opek ima dvorane za ples, predstave, izložbe i kreativne radionice. Na krovu je prostor koji se povremeno koristi za koncerte i partije. Zanimljivo je kako svi društveno-kulturni centri imaju svoju kantinu gdje se može jesti i piti dobra kraft piva po povoljnim cijenama. Na taj način spaja se samoodrživost i javno financiranje. Ovakve centre u najvećoj mjeri financijski podupire lokalna vlast, dok ih zajednica na veliko podržava i koristi. To ima veze i s flamanskim mentalitetom.

Zašto si se vratio iz Nizozemske?

  • Imao sam tada dvadesetak godina. Vratio sam se iz mirnog holandskog života u ratni Karlovac. Sedam dana nakon povratka našao sam se u uniformi bez oznaka i u automobilu prema položajima na prvoj crti.

Kako ti je bilo tamo?

  • Super. U Nizozemskoj sam živio u Emmenu, uz povremene odlaske u Groningen i Utrecht kod prijatelja. Obilazili smo izložbe i ostala umjetnička događanja poput art-sajmova. To me oborilo s nogu, prvenstveno zbog produkcijske razine. To je bilo daleko iznad onoga što se moglo vidjeti u Jugoslaviji i Hrvatskoj. Moji holandski prijatelji bili su dobro povezani s različitim kulturnim radnicima i umjetnicima, može se reći da su bili dio tog miljea, pa sam puno vidio, bio na raznim događanjima. Ubrzo sam i sam upoznao nove ljude pa sam redovito posjećivao koncerte i druga događanja, ponajviše u Groningenu.

Jesi li radio tamo?

  • Boravio sam godinu dana tamo i radio na raznim društvenim i kulturnim događanjima kao što su sajmovi oldtimera ili antikviteta, tzv. antique show. Posebno se sjećam sajma u Zwolleu koji se održavao u katedrali. Naši nizozemski prijatelji su u Karlovcu voljeli obilaziti staru kramu gdje su za tek nešto kuna znali kupovati stvari koje se na takvim sajmovima prodaju po znantno većim cijenama. Osobito velik interes bio je za limene igračke proizvedene prije Drugog svjetskog rata.

Kada si se vratio?

  • U ljeto 1992., kada je započeo rat u Bosni i Hercegovini.

Zašto nisi ostao u Nizozemskoj?

  • Nema dana da se to ne pitam. Te 1992. godine igrao sam biljar u jednom kafiću u Utrechtu, a dan kasnije dolazim u Karlovac pod općom opasnosti i odlazim u vojarnu, dobivam uniformu, kalašnjikov… Mogu li si tako nešto današnji dvadesetogodišnjaci pojmiti? Jednog dana si u Nizozemskoj u pank klubu, a sedam dana kasnije čeka te autobus koji odvozi vojsku u nepoznatom pravcu.

Što si izvukao kao pouku iz rata?

  • Najbolje bi bilo da ga nije bilo. Krajem osamdesetih odslužili smo vojni rok u JNA, Ante Marković, savezni premijer, učvrstio je tečaj dinara, društveni život je bujao, bilo je sve više koncerata, stidljivo su krenuli prvi rave partiji, u Zorin domu je gostovao Željko Malnar, s tadašnjim bendovima smo krenuli svirati po drugim gradovima i republikama… Još 1991. smo sjedili u Kavalu preko puta vojne komande i pili kavu, ništa nije mirisalo na rat. Mladi danas, a osobito oni u Europi ne znaju što je to i bolje da niti ne saznaju.

Kako je izgledalo odsluženje vojnog roka?

  • Na početku su nam rekli: “Zapamtit ćete samo lijepe trenutke, a ružne zaboraviti”. U Dravogradu je bio neki poručnik, “bezbednjak”, pročitao sam da ga je srpski sud optužio za ratni zločin na Kosovu 1999. godine i da je dobio 14 godina zatvora. Lik je bio baš pravi protostaljinistički tip – od brkova, frizure, odjeće, držanja. Radio sam pod njegovim zapovjedništvom u zapovjedništvu graničnog odsjeka. To je bilo 1988. godine kada su počela suđenja Janezu Janši i još trojici zbog odavanja vojne tajne tjedniku “Mladina”. Pitam jednog oficira: “Druže kapetane, dajte recite šta je to Mladina otkrila, kakva je to vojna tajna?”. “Ne smem da vam kažem”, odgovorio je. Čitali smo Mladinu i nitko od obične vojske nije pronašao nikakve spektakularne tajne. Očito je tu bila otkrivena neka strašna tajna, planovi obrane od strane agresije, broj vojnika na karauli ili tek kakvu hranu vojnici jedu. Bilo je, kad iz ove perspektive gledam, tu previše paranoje od nepostojećeg neprijatelja.

Što ste jeli?

  • Na karauli je bila dobra hrana. Kuhar je bio profesionalac, neki panker iz Koprivnice, koji je znao od sljedovanja složiti odlične obroke. U Dravogradu je zato bila katastrofalna klopa.

Kako te se 2014. godine dojmila Nizozemska?

  • Došli smo organizirano i ciljano. Posjetili smo više društvenih i kulturnih centara i razgovarali s voditeljima tih prostora. Primjerice, nekadašnja srednja tehnička škola u Amsterdamu preuređena je u centar koji ima hostel s kafeterijom u kojoj rade bivši zatvorenici. Šezdesetak umjetnika nakon završetka akademije u tom istom centru ima svoje stanove i ateljee. Centar se nalazi dijelu grada u kojem žive većinom imigranti, a spaja nezavisnu kulturu, turizam, mlade, aktivizam… Drugi centar u kojem smo bili, Melkweg, jedan je od najpoznatijih svjetskih scenskih i klubskih prostora u kojem nastupaju imena poput Bad Religion, Busta Rhymes, Anti-Flag, ex-Strokes. Uz to rade sjajne partije, imaju kazališnu dvoranu sa 700 sjedećih mjesta. Treće mjesto koje bi izdvojio je NDSM – veliki centar napravljen unutar nekadašnjeg brodogradilišta ukome se nalaze brojni stdudiji, ateljei, klubski i ugostiteljski sadržaji, studentski dom sagrađen od brodskih kontejnera, buvljak. Sjajno je koliko Amsterdam i Nizozemska drže i koliko investiraju u kulturu.

Trebamo se ugledati na Nizozemsku?

  • To sam oduvijek govorio.

Ili da se Nizozemska ugleda na nas?

  • Koliko bi joj trebalo da dođe na našu razinu? Nešto što je kod nas normalno, njima je čudnovato. Primjer su ta zapošljavanja preko veze, politička, vjerska, ideološka podobnost… Oni to ne shvaćaju. Nizozemski umjetnici djeluju u imigrantskoj četvrti, u avangardnom prostoru u kojem rade bivši zatvorenici. Sve to odlično funkcionira. Jako mi se sviđa i Belgija, osobito Lueven koji je super grad.

Po uzoru na te gradove bi i u Karlovcu trebalo osloboditi stvaralačku energiju?

  • Tako je. Prilikom jednog razgovora s profesorom Vladimirom Layom rekao sam kako bi trebalo dovesti umjetnike u Karlovac. Super je što u Dugoj Resi postoji srednja škola u kojoj se obrazuje mlade na području novih medija i dizajna. To bi se u Karlovcu moglo podići na akademsku razinu, da svake godine dođe i upiše se stotinjak kreativaca, dizajnera, multimedijskih umjetnika, koji će tu učiti i dignuti grad. Veleuličište ima tri tisuće studenata i jedna je od najboljih stvari koje su se dogodile u Karlovcu nakon rata. Potrebno je studente više uključiti u život grada, ndam se daće se to promijeniti s otvaranjem smještajnih kapaciteta studentskog doma. U Loevenu studenti, mladi intelektualci, sudjeluju u životu i obogaćuju ga svojom energijom i kreativnošću dok se u Amsterdamu hvale kako imaju najveći postotak djelatnika u kulturi po broju stanovnika na svijetu. Karlovac bi se mogao odrediti kao grad kreativnosti i kulture, bez obzira bila ona nezavisna ili institucionalna, avangardna ili klasična – mjesta ima za sve.
Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije