Domagoj Šavor: Karlovcu fali klupski prostor

Spikamo s Domagojem Šavorom, predsjednikom Saveza Udruga “Kaoperativa” i tajnikom Udruge za poticanje kreativnosti i razvoj nezavisne kulture “Poluga”. SpiKA #7

Koja je svrha “KAoperative”?

Već sam treću godinu koordinator neformalne platforme udruga, a predsjednik Saveza udruga “Kaoperativa” sam od kraja prošle godine. Prva inicijativa je krenula prema potrebama triju organizacija, da održavaju svoje programe, koncerte, partije i događanja urbane kulture uopće izvan zimskog perioda. Te tri organizacije su Udruga za kreativni razvoj “Domaći”, Udruga za poticanje kulture i aktivnosti mladih “Studio 8” te Poluga. Sredinom 2012. smo poslali upite za nekoliko prostora, poglavito u Zvijezdi, a konkretno za Oružanu, Veliku vojarnu, Hotel “Central”. Bilo nam je najzanimljivije krilo Oružane uz pravoslavnu crkvu, s onim voltama. To je odličan prostor koji bi mogao poslužiti kao klupski i za druženje, a i Kineska četvrt bi ponovno dobila nekakvu živost.

U kakvom stanju je taj prostor?

Činilo se tada da je u dovoljno dobrom, sad više nisam siguran. U betonu je, ogromnim debelim gredama, u prizemlju. Onaj drugi dio Arsenala, koji gleda na Trg bana Josipa Jelačića, je u dosta lošem stanju, po mom mišljenju. Raspao se krov, sve je upalo u samo sebe. Kad smo lani snimali film “Prostori” obišli smo te polurazrušene prostore, gornju etažu. Grede su popucale i izgleda kao da će se Oružana uskoro urušiti. Te 2012. smo poslali nekoliko upita za povremeno korištenje, a ne preuzimanje prostora, a na sve smo dobili odbijenice. Uglavnom su se svodile na priču da postoje drugi planovi.

Što je Grad Karlovac iznio kao plan za Oružanu?

Plan je da se treba napraviti plan. To je bio odgovor ukratko.

Valjda je tu sve jasno.

Jedan dio je jasan, no svi smo se učili što, kako i s kime pregovarati. Možda nismo pregovarali s onima s kojima smo trebali. Krenuli smo iz perspektive da se radi o potrebama mladih, o kulturi, a sada nakon nekoliko godina vidimo da je gradska uprava mnogo širi organizam kojeg treba uskladiti, da svi znaju o čemu se radi, ako želimo da se nešto pomakne.

Svrha “KAoperative” je u lakšoj komunikaciji s Gradom?

Između ostalog. Kada se odvijao taj proces, iste godine smo prijavili “KAoperativu” kao zagovaračku platformu pet organizacija na pilot program Zaklade “Kultura nova”, koja se taman isto osnovala. Uglavnom, misija nam je bila zagovarati za bolje radne uvjete – bolje prostore, bolje financiranje i utjecanje na kulturnu politiku, kao i umrežavanje svih aktera u nezavisnoj kulturi te programske suradnje u skladu s time. To je bila početna ideja i na tome je to na neki način ostalo, s time da se raširilo na društveni aktivizam. Neke organizacije koje su danas u mreži se ne bave nezavisnom kulturom, ali ih ta pitanja zanimaju – grad, javno dobro, prostori za djelovanje i slično.

Koji su prostori zanimljivi “KAoperativi”?

Čitav grad nam je zanimljiv. Želimo da se postavi sustav, da se zna da postoje kapaciteti civilnog društva koji mogu zajedno s jedinicama lokalne samouprave doći do rješenja upravljanja i korištenja prostora. Dosta smo uključeni oko Hrvatskog doma kojeg smo krajem 2013. odabrali kao potencijalan prostor za centar za nezavisnu kulturu i mlade, što smo sada proširili u društveno-kulturni centar.

Koja je razlika?

Iz naziva se vidi kome i čemu je namijenjen centar za nezavisnu kulturu i mlade. Možda je to prevelik zalogaj za nezavisnu scenu. Koliko god je konzistentna, mala je. Mali je broj korisnika i onih koji bi se bavili tim prostorom, a društveno-kulturni centar je otvoren svima koji se žele uključiti. Više se ipak stavlja naglasak na alternativne sadržaje i socijalne skupine. To je mjesto s kojim se svi Karlovčani mogu poistovjetiti, u kojem mogu boraviti i umirovljenici i mladi. Sve je to mnogo širi proces o kojem bismo skupa trebali odlučiti.

Koji bi prostor mogao biti alternativan s obzirom da se Hrvatski dom sporo obnavlja i stavlja u funkciju? Zašto se to sporo razvija?

To je bolje pitanje. Ne postoji razvijen sustav komunikacije i odlučivanja. Nema izravnodemokratskih modela konsenzusa, plenumskog načina odlučivanja. Trebat će vremena da se to uspostavi jer će u suprotnom doći do nezadovoljstva dijela pučanstva ili bilo kojeg od dionika. Ako se nešto radi, a da se nekoga ne upućuje i uključuje, bit će nezadovoljnih kada se nešto i napravi.

Na koji se način to nezadovoljstvo može očitovati?

Tako što se nezadovoljni ne mogu poistovjetiti s prostorom. Cilj je da se svi osjećaju povezanima s njim. Što se ostalih prostora tiče, dosta smo ih obišli. Spomenuo sam Zvijezdu, no od toga smo manje-više odustali. Ima drugih zanimljivih prostora. To je, primjerice, zgrada KAMOD-a koja ima odvojene prostorije, dvorište i još neke prostorije sa strane. Čitava bi Ulica Stjepana Radića trebala biti zanimljiva bilo kome u Karlovcu. Vojarna “Luščić” je interesantan prostor, ali je prevelik. To je grad u malom.

Da bi se ta vojarna dovela u funkciju, Karlovcu treba dodatnih 50.000 žitelja. Slažeš li se?

Ne treba toliko, da se dovede u funkciju. Da bi se koristila u tom obujmu bi trebalo biti dovoljno aktivnih u Karlovcu, da je više onih koji nisu odustali. Plovimo od stanja totalnoga odustajanja do totalnog optimizma. S jedne strane je taj kompleks potencijal, ali s druge Karlovčani često nisu. Tu djelomično mislim i na sebe i na nas u nezavisnoj kulturi. Svi imamo i privatne živote i ciljeve i često nismo sigurni ima li to što radimo smisla.

Grad je prostorno prevelik za 50.000 ljudi. Karlovac je bio projektiran za više od 100.000 stanovnika. Ako tako gledamo, da se i Zvijezda i vojarna Luščić stave u funkciju, a ostali dijelovi grada zadrže, premalo je žitelja.

Slažem se. Karlovac je populacijski premalen grad. Bilo je tu industrije, vojske, čitava naselja su podizana zbog tvornica koje su tu djelovale, a to sad više ne postoji. Turistički ne iskorištavamo svoj potencijal. Nemamo gdje turiste smjestiti, a nemamo ih čime niti privući.

Zar nije to fascinantno s obzirom da smo udaljeni sat od Plitvica?

Pa jest. Azijat putuje tisuće kilometara, a vožnja od sat i pol mu ne predstavlja ništa. Plitvice su nam praktički u predgrađu, a mentalno funkcioniramo kao da se nalaze na drugom kontinentu. Zašto tu ne bismo prodavali suvenire Plitvica? Možda festivalski turizam i sport mogu nekoliko puta godišnje dovesti desetke tisuća posjetitelja, a možda nemamo kapacitete u Karlovcu za tako nešto.

“Poluga” je izuzetno kvalitetna udruga. Kako je osnovana?

Osnovana je 2007. U travnju smo navršili osam godina postojanja. Osnivačku skupštinu smo imali u Turističkoj zajednici Karlovca. Bila je ispočetka drugačija postava, ali bez nje ne bismo se mogli pokrenuti. Osnovani smo sa ciljem organizacije događanja, a zagovaranje za mlade pa i nezavisnu kulturu se kasnije profiliralo. Prve smo godine radili gitarijade za demo-bendove, dok to još nije bilo izlizano, mada je u redu da se i dalje svira na amaterskoj i profesionalnoj razini. Članovi “Poluge” su mnogo ranije organizirali događanja. Prvi party na Maloj sceni smo napravili 2002. Imali smo volju, drive…

Kako te i kada elektronska glazba privukla?

Kada se usporedim s pripadnicima moje generacije drugdje, uviđam da smo u Karlovcu za rata izostali po pitanju informiranosti o glazbi. Pratile su se neke stvari do 1990., recikliralo se osamdesete, pankere i ostalo. Ovo je bilo nešto novo i drugačije i mogli smo to na kapaljku čuti. Neki jednostavno imaju potrebu da rade nešto drugačije. Čitav boom elektroničke muzike krajem 1990-ih je imao utjecaja u čitavom svijetu, pa su organizirani događaji od Love parade s milijun posjetitelja do naših partija na Maloj sceni. Kafići nam nisu odgovarali, a čuli smo za zabave na Maloj sceni Hrvatskog doma i Sarom gradu Dubovcu. Drugačija je to atmosfera, samo se pleše, nema pozadine…

…ni ideologije.

Da, da sad ne ulazim u PLUR – peace, love, unity, respect – spike. Plesalo se, sve što si imao je muzika, nije bio potreban nikakav komentar, svima je sve bilo jasno. Ta glazba je trajala i trajala i trajala. Nije to kada netko dođe i odsvira sat i pol na koncertu. To nije naša domaća kultura. Tehno-kultura je bila povezana s industrijom. Proizašla je iz Detroita koji je bio industrijski grad. I on je “umro” i ostao prazan i ta problematika industrijskih gradova je kod nas prouzročila te specifične emocije.

Detroit i njegovi satelitski gradovi su najbolji primjer onoga što se u sociologiji naziva urban decay, dakle raspad gradova.

Baš to, i to je prouzročilo taj revolt u onima koji su postavili temelje tog tipa elektroničke glazbe, mada je house postojao i ranije u Čikagu. Sve je to povezano. Kako je glazba odlazila iz Sjedinjenih Država u Veliku Britaniju odnosno Europu i obratno tako se to nadograđivalo. Oni koji su u Detroitu radili tehno su slušali Europljane kao što su Kraftwerk i radili nešto svoje. Meni je najviše zanimljiva tehno muzika u Velikoj Britaniji.

Što ti je tu zanimljivo?

Njihova kreativnost je drugačija. Oni su stalno u magli i sivilu pa imaju više vremena za kreativnost jer nekako trebaju provesti vrijeme. Čitava ta industrial glazbena sfera u gradovima kao što su Birmingham i London proizašli me zainteresirala. To je to, to je neki gradski zvuk. To je glazba koja se stvara elektroničkim instrumentima kao što su sintisajzer, ritam mašine, razni efekti… To su predivni komadi hardvera koje cijene svi glazbenici po čitavom svijetu. Jedino sintisajzer može tako lijepo zvučati i pružati zvuk za glazbu koju stvaraju Jean-Michel Jarre, Vangelis i Kraftwerk.

Kad ćemo gledati Kraftwerk na Starom placu?

Ne znam. Vjerojatno to “Poluga” neće organizirati, a niti “KAoperativa”. Previše zagovaramo, da bismo radili to. Možda bude jednom nešto u cijelom Karlovcu, pa onda i Kraftwerk.

Zamisli te prazne zgrade u onoj predstavi svjetla, Zvijezdu u tom glazbenom ambijentu… Postoji li za Kraftwerk bolji prostor od Starog placa na svijetu?

Vjerojatno postoji, ali ću biti pravi Karlovčanin i reći da ne postoji. Između dvije crkve i ispred tih starih vojarni i vojnih kompleksa sigurno bi dobro sjelo. Karlovac ima jaku tehničku produkciju, pa bismo to mogli napraviti kao pravi spektakl, u svijetu neviđen.

Sigurno bi privuklo goste izvana.

Sigurno bi. Možda bi se malo svi razbudili i vidjeli da je nemoguće moguće. To bi zbilja bio veliki plus. Ne samo Kraftwerk, nego bilo kakav koncert, recimo Laibacha ili nešto po principu jednog jačeg gosta s InMusic festivala.

Kako si se upoznavao s elektronskom glazbom? Rekao si da su informacije u početku bile minimalne.

Imao sam tu sreću, da sam imao internet i računalo među prvima. Imali smo 56k modeme. Sjećam se da sam jednog Božića ‘skidao’ s interneta komplet manifestacije “I Love Techno” iz Brisela u mp3 formatu. Fora je bila da ne možeš telefonirati dok si spojen na internet, pa sam roditeljima danima blokirao telefon. Ljudi zovu, a ja skidam Dave Clarka i ostale izvođače. Tada je to bilo mnogo autentičnije. Postojali su CD-i, ali se nisu bilo kome pržili. Internet nije bio toliko brz i mogao si imati nešto što je užasno rijetko, za što možeš dobiti druge rijetke CD-e. Kako je u Zagrebu bila hrpa partija, tamo su se razmjenjivale snimke. Bilo ti je tada bitno da znaš tko ima kakvu snimku iz, recimo, 1999. iz “Mikulića” ili “Besta”. To su bili naši susreti. Iako je to bio već početak digitalne ere. Tako smo i ostali u njoj, pa se sve nadograđivalo do danas kada je sve preplavljeno informacijama.

Kako napreduje tehnologija, tako je jednostavnije i festivale organizirati.

Možeš kontaktirati nekoga i sve dogovoriti u roku par dana, bukirati avion i smještaj za izvođačima i festivalima. U Hrvatskoj su se isto tako udomili veliki svjetski i europski festivali, pa je lako dobiti nove inpute i vidjeti kako bi to moglo izgledati.

Organizacija svakog festivala zahtijeva napor. Koliko si zadovoljan razvojem “LED festa”? Na koje probleme nailazite u organizaciji?

Variram sa zadovoljstvom. “LED” je prepoznatljiv u Karlovcu i tu je dobar posao napravljen jer svaka bakica zna što je to, kad je to, policija zna da smo dobri i nikad nas nisu prekinuli.

Dolaze li bake?

Kad radimo uz rijeke dnevne stvari. Možda bismo se trebali okrenuti više toj populaciji. Ne mogu biti nezadovoljan jer smo pedesetak gostiju doveli, od toga je trećina stranih, uz napomenu da su neka od njih uistinu jaka svjetska imena. Ugostili smo polovicu hrvatske scene. Naučiš raditi kroz tu organizaciju, preuzmeš znanja od drugih i puštamo glazbu, pa se sve to znanje i iskustvo nekako dalje rasprši. Na tom našem principu se razvilo par sličnih festivala, pa pomažemo drugima. Nezadovoljan sam što sve ono avangardno i apstraktno nije niti će vjerojatno ikada proći u Karlovcu. Jedan je razlog to što se u nekim slučajevima zbilja radilo o “supkulturama supkultura”. Sad mi je jasno da ne možeš nešto avangardno forsirati tamo gdje se tek usvojila osnovna elektronska glazba. Svi razumiju takvu vrst glazbe na razini da dođu tamo gdje se pušta i da im bude ugodno, a sve što preispituje tu ugodu i nekakvu percepciju onih koji slušaju tu glazbu, sve što im pomiče stav i dobar ugođaj, može biti kontraproduktivno. Stoga već neko vrijeme radimo kompromise. Ne mogu se neke stvari siliti, ali se mogu provlačiti kroz neke druge priče. Nismo se puno pomakli od prve godine. Iste su stvari Karlovčanima bile zanimljive tada i iste će im ostati i sada. To je to naslijeđe te ere s kraja 1990-ih godina, i to je skroz legitimno.

A što bi volio?

Sad nemam previše vremena za to, ali bih volio da imamo i art, ambijentalnu i eksperimentalnu elektroniku, koja stvara neki drugi ugođaj. To nije nužno plesna elektronika. To može biti i Laibach u nekom elektroničkom izdanju, hrpa tih njemačkih, britanskih, japanskih ili američkih izvođača koji rade minimalističku, ali i prilično kompleksnu glazbu, miješanje zvukova elektroničkih instrumenata, laptopa, gitara, dakle čitav taj eksperimentalni koncept. Svi povezuju elektroničku glazbu s plesom no to je krivo i nedorečeno. Ima hrpa primjera koji to mogu potvrditi.

Organizirali ste festival na prostoru Kinološkog kluba “Karlovac”, na Starom gradu Dubovcu, u prijašnjoj zgradi Hotela “Korana”, na Maloj sceni i na ostalim prostorima. Koliko ste zadovoljni tim prostorima i kakav bi vam prostor najviše odgovarao?

Zadovoljni smo što smo mogli koristiti sve te prostore, od kuglane, kinološkog, Foginovog, obje obale Korane, nekoliko lokacija na Mrežnici, Hrvatski dom, podrumske prostorije, Malu scenu, Stari grad… Zahvalni smo što to možemo koristiti i da smo tamo izgradili imidž, no čitavo vrijeme nam nedostaje klub. To je opremljen prostor koji radi svakog vikenda, koji ima programe, koji radi do dugo u noć, u kojem se smije pušiti, dakle klub za oko dvije stotine posjetitelja. To bi mogla biti Mala scena, ali ne pod ovim uvjetima jer nema opreme, ne smije se pušiti, jer su bivši korisnici izgubili naviku dolaska na tu lokaciju, pa su troškovi preveliku za radit nešto stalno na toj lokaciji.

Kad bi takav klub bio privatan, bi li bio isplativ? Da imaš temeljni kapital, što bi napravio?

Hipotetski, pokušao bih napraviti nešto u užem centru. To bi bio manji klub za 80 do 100 posjetitelja maksimalno i u kojem bi se redovito radili programi. Bio bi otvoren za bilo koga tko želi raditi programe, ako su tematski blizu s identitetom prostora. Izvođač bi ostvario prihode od karata, a lokal od ugostiteljstva i najma. Organizator događaja bi besplatno koristio opremu. To bi moglo biti dobro. Možda bi u jednom trenutku taj klub postao premalen, a možda bi dugo trebalo da se pokrene. Jako je bitno znati raditi, voditi klub i događanja. To je najvažnije. Možeš imati najbolji program, ali ako se postavljaš elitistički i ne predstaviš to na pravi način, neće ništa biti od posla. Čitava priča oko marketinga, promocije, brenda, priče i pozitivne vibracije je užasno bitna.

Bi li “Poluga” otvorila jedan takav klub, recimo u gradskom prostoru? Kako biste Grad uvjerili, da vam daju povoljan najam?

To je poboljšavanje kulturne ponude. U Karlovcu trenutno, kada nam dođu gosti, možemo ih odvesti u dva do tri kafića i predstaviti im kulturu kafića, međutim ne klupsku. U kafićima se sjedi i nalakti na šank, a alternativni klub je ipak neka druga priča, tu se pleše i komunicira s glazbom. Ako grad poput Karlovca nema klub za alternativnu glazbu, da on zbilja izgleda konkurentno, da je na razini, da ima dobar razglas i dobru rasvjetu, te akustiku, to je loše. Najbliži tome je Stari grad Dubovac, zatim Mala scena Hrvatskog doma, kada bi se ispravili svi nedostaci, ili disko u podrumu Hrvatskog doma, kada bi se preuredio. To je jako velik prostor, no ako bi se pregrađivao i kad bi se to moglo modularno kombinirati, to bi bio super prostor. Dovoljno je centru, a opet dislociran i izoliran pod zemljom. Volim Malu scenu, ali je istovremeno mrzim. Ima neku svoju čudnu energiju, ne znam odakle joj, možda je to manifestacija Karlovca, ali rijetko se osjećam ugodno na njoj. Kad izađeš van, a muči te prostor – to je strašno. Mala scena se od novog otvaranja ispostavila idealna za pilot-prostor za bottom-up inicijative i organizacije, da rade neke svoje stvarčice. Plašim se da je to pod ovim uvjetima plafon. Možda će se par puta godišnje napraviti malo jači koncert ili neki drugi događaj, no to je u većini slučajeva publika od sto do 150 posjetitelja, uvijek ista ili slična. To jest u redu na neki način, no diskutabilno je je li taj prostor otvoren za sve.

Koliko su vam “Domaći” i festival “Nepokoreni grad” značili?

Udruzi “Poluga”, meni osobno i Karlovcu su jako puno značili. Inicirali su mnoge stvari oko nezavisne scene i dugo godina držali temelje karlovačkog civilnog sektora. Ne bismo kao “LED” niti nastupali, da nije bilo “Nepokorenog grada” u kuglani Hotela “Korana”, a već smo sljedeće godine napravili svoj festival. To što su “Domaći” ostavili Karlovcu je po mom mišljenju brzo zaboravljeno i ne cijeni se. Imali su uvijek korektne stavove, jako čvrsta načela nevladinih organizacija, a što se trenutno smanjilo na šaku pojedinaca u gradu, barem onih koje znam. Inicirali su prvi Gradski program za mlade, samostalno došli do Centra za mlade na Gazi, održavali ga dugi niz godina. Tamo sam bio zaposlen i stekao sam prva profesionalna i životna iskustva. Ne možemo reći da su radili savršeno. Koliko god su ideje bile dobre, nedostaje ravnoteža, pa sve ono do čega je došlo je na koncu njihova odgovornost.

I dobro i loše je njihova ostavština?

Osjeti se da nedostaje dio kojim su se “Domaći” bavili, na primjer “KIDaj – festival uličnog kazališta za djecu”. Izrađivali smo solarne kolektore, sapune, nakite i ostale stvari koje se sada više neće raditi ili puno manje. Bile su tu radionice keramike, šivanja i pružali su ostale usluge. Bojim se da se lagano gubi ta neka draž i sloboda centara za mlade.

Možeš li pojasniti tu tvrdnju?

Iznimno sam zadovoljan radom Centra za mlade u Grabriku čiji sam zaposlenik već petu godinu. Nikad nije bilo bolje, no neka meni stečena načela centara za mlade nestaju u sadašnjoj koliziji s business sektorom, odnosno zahtjevima donatora. No vremena se očito mijenjaju.

Enđiokracija?

Da. To nije nužno loše. Nikad nije postojala veća vidljivost i veći interes. Imamo strane volontere, desetak zaposlenika koji su čitavo vrijeme tamo, i čitav se sustav oko CZM Grabrik i posebno Udruge za poticanje i razvoj kreativnih i socijalnih potencijala djece, mladih i odraslih “Carpe Diem” posložio i hrpa organizacija je potom počela mnogo toga raditi. No, ponavljam, bojim se da će se generalno izgubiti ta nezavisnost i opuštenost na koju sam bio navikao u drugom centru za mlade.

Provodili ste radionice DJ-inga i VJ-inga? Koliko je tu bilo polaznika i jesu li se nastavili time baviti?

Bilo ih je malo, ali vidim da se svi polaznici više ili manje s time bave. To je više bilo informativno – dođeš pet ili šest puta pa vidiš da li ti je to interesantno. Ne možeš biti u mjesec dana radionice grafički dizajner, samo zagrebati površinu. Tako je i s time. Žao mi je što u Karlovcu nema još sličnih nama koji bi imali onaj zanos koji smo mi imali prije deset godina. I dalje ga imamo na neki način, ali nas “jedu” druge obveze. Ne mogu se toliko sada baviti LED-om i Polugom, mada se time i dalje bavim.

To ti je strast.

Ako se nekome ubije taj drive, to je loše. Što se tiče enđiokracije, mora se raditi za novac, i to se redovito vraća zajednici. Isto tako svi ti okviri natječaja su takvi da to uvjetuju. Postoji društvena korist koja se osjeti. Civilni sektor u Karlovcu je cijenjen, vidljiv i bez njega bi sadržaji bili siromašniji.

Jesi li prošetao vojarnom “Luščić”?

Nekoliko puta unazad par mjeseci. Kada smo snimali filmove, prošli smo sve te prostore. Dobro sam s time upoznat.

Je li te nešto tamo posebno zainteresiralo?

Oni hangari su izvrsni, baš svi. To je sve ogroman potencijal. No, znamo biti bučni, pa nismo ništa tamo organizirali još. Da manji prostor iskoristiš, treba ti dvjesto ili tristo ljudi. Za velike hangare ti treba dvije tisuće. Zato govorim o festivalskom turizmu, da se na čitavom kompleksu nešto radi, da tamo boravi tisuće posjetitelja. Ili da se vojarna da na korištenje po principu kakav je primijenjen s gradskim vrtovima. Nedavno sam bio na nekoliko seminara o participativnom budžetiranju. Uskoro će se taj model iskušati kod nas i nadam se da ćemo doći do te razine da komentiramo što bismo i gdje htjeli napraviti kao građani. Također sam bio na prostoru kod Konjičkog kluba “Karlovac” i uvjerio sam se da je odličan čitav onaj potez prema Gazi. Da se to samo sredi, pokosi ili poravna, da se na nekoliko lokacija stave pripreme za roštilj, mogao bi biti naš Bundek. Može se tamo spustiti i automobilima. Da je tamo pet ili deset ekipica koje roštiljaju, slušaju glazbu ili nešto treće, bilo bi to odlično.

Prostori i ljudi su najveći karlovački potencijali. Nisu dovoljno iskorišteni. Jesi li u tom pogledu pesimist ili defetist?

Pokušavam gledati objektivno. Sve je stav gledišta kojeg zauzimaš. Slažem se da su ljudi i prostori najveći potencijali, a i jedno i drugo izumire.

Ljudi se iseljavaju, a prostori raspadaju.

Da. Ne bih smio biti pesimist, ovisno kako koji dan. Optimist ne mogu biti, to je isto loše. Branim se da nemam stav jer na sve moram gledati robotski i objektivno. Gledam svačije potrebe. Netko je totalni optimist, a netko totalni pesimist. Članovi političkih stranka su sigurno veliki optimisti…

…najveći optimisti kod nas…