Polkamo s predsjednikom Gradskog vijeća Karlovca, predsjednikom Gradskog odbora Hrvatske demokratske zajednice i ravnateljem Gimnazije Karlovac Damirom Mandićem.
Na ovoj poveznici je čitava audio snimka Polkaviewa, a na ovoj video.
Rođeni ste u Stuttgartu, završili osnovnu školu u Metkoviću, srednju u Sinju, fakultet u Zagrebu, zaposlili se u Ivanić-Gradu i naposljetku ste došli u Karlovac. Zašto su se Mandići toliko selili i jeste li se smjestili?
Šalim se na svoj račun da sam putovao za Zagreb i izašao na postaju kad sam ugledao svjetlo misleći da sam stigao, a u biti sam sišao u Karlovcu. Kad me pitaju od kuda sam, odgovaram da imam krizu identiteta. Dijete sam gastarbajtera koji su otišli u Njemačku u prvom valu ekonomske emigracije nakon Drugog svjetskog rata. Potječem iz Ljubuškog, a u Metkoviću je stari napravio kuću. Pohađao sam klasičnu gimnaziju u Sinju. To je inače sjemenište. Htio sam biti svećenik, pa sam upisao filozofsko-teološki fakultet, objedinjeni studij u Splitu. Diplomirao sam u Zagrebu, gdje sam se nastanio. Prihvatio sam 1998. da sam neozbiljan za svećenički poziv. U Karlovac me 2001. doveo posao u Gimnaziji. Oženio sam se, došli su klinci i jesam, napokon sam se skrasio.
Ne odlazite, dakle, iz Karlovca?
Smirio sam se tu. Kad pogledamo unatrag postaje jasno da se dogodilo sve suprotno od planiranog, ali bolje. Ne mogu se požaliti da me život nešto posebno mučio. Od oca sam pokupio stav da se ne treba ničega bojati. Na fakultetu sam potom naučio da hrabrost nije odsutnost straha, nego spremnost suočiti se s njim. Živac nemirnog duha postoji, ali i obiteljska crta. Obitelj je temelj stabilnosti i mira. Evo, u Karlovcu sam. Klasični sam HDZ-ovac po tome što sam nagomilao funkcije. Ranije smo u HDZ-u razgovarali o tome da ne gomilamo funkcije, a zatim smo shvatili da to baš i nije lako. Šalim se.
U intervjuu za Kaportal ste spomenuli da se s gradonačelnikom Damirom Jelićem poznajete još iz gimnazijskih dana. Kako, ako ste gimnaziju polazili u Sinju?
Ne, znamo se od 2001. Tada se u Gimnaziji skupilo dosta mlađih profesora kao što smo Jelić, Goran Jakšić, Gordan Begler, Slaven Lulić, ja i drugi. Svatko od nas je našao neki svoj put.
Nedavno su održani mjesni izbori. HDZ je pobijedio kao predvodnik “Domoljubne koalicije”. Sami ste spominjali da su mjesni izbori izbori za nogostupe i da se oni ne dijele na lijeve i desne. Zašto ste se onda nazvali Domoljubnom koalicijom?
Priča o ovim izborima i domoljubnoj koaliciji je ispala kilavo. Kada smo predavali liste predstavnik jedne političke stranke je novinarima spomenuo taj izraz i to je izašlo u javnost. Nisam spominjao “Domoljubnu koaliciju” u nijednom intervjuu. Taj se izraz preslikao s nacionalne razine. Što se tiče samog pojma, nemam ništa protiv njega, dapače. Inače smatram da domoljublje nema stranački predznak.
Ako je ovo “domoljubna koalicija”, ostali nisu domoljubi?
Ne mora to tako biti. Na nacionalnoj razini je ta kovanica složena vjerojatno po logici koja vlada u politici da morate biti što jasniji. No, to nama ne pripada a priori i to ne bismo smjeli privatizirati. Izlazak birača na mjesne izbore iznosi dvadesetak posto. Izašli su oni koji su zainteresirani. Ne treba raditi veliku famu, mada bi bilo bolje, da je izlazak veći. Mi smo stranka koja u svakom mjesnom odboru i u svakoj gradskoj četvrti ima svoj mjesni ogranak. Često od oporbe, prvenstveno Socijaldemokratske partije Hrvatske, čujemo kako smo mi ruralni, a oni nešto posebno urbani, što je podjela koja je sama po sebi pogrešna. Jednako su važan nogostup na Popović Brdu kao i u Novom centru. HDZ je ipak organiziraniji. Koliko god to bilo nekima krivo čuti, bliži smo ljudima na terenu. Motiviranost članstva igra ulogu, no recimo da to članstvo ima svoj slijed. Bili smo uvjereni da ćemo dobro proći, no malo nas je ipak iznenadio rezultat.
Rečeno je da je to najava pobjede na izborima. To su ipak mjesni izbori s vrlo malim izlaskom.
Izbori su najbolja anketa. Kada Crobarometar ili Ipsos plus objave rezultate na temelju uzorka od tisuću ispitanih, to se smatra relevantnim. Ovdje smo imali uzorak od deset tisuća birača. Razina izbora nije, naravno, usporediva. Nacionalno nam se događa to da je Vlada Republike Hrvatske pogubila konce, što nije dobro ni za njih ni za nas. Nama ovo daje neku sigurnost u pobjedu. Svojima u HDZ-u uvijek postavljam pitanje zašto smo uspješni, jesmo li toliko dobri ili su toliko loši. Demokracija je sukob, bit demokracije je u njemu. Ono što je ružno u politici – a previše je toga – jest što onog drugog morate diskreditirati, da biste pobijedili. Politika je kod nas doživljena kao nečist posao. Ima tu temelja u našoj tranziciji. Dobro je što se mijenja politički kontekst.
Zašto se i dalje na nacionalnoj razini stvara ideološki rascjep? Berto Šalaj s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu kaže da je to zbog toga što u suštini nitko nema suvisle programe i javne politike, pa je tako SDP nepripremljen došao na vlast, a niti HDZ nije objavio svoj gospodarski program. Ima li HDZ jasan program i bi li spreman izašao na izbore, da se održavaju u svibnju?
U javnosti je percepcija da HDZ kopa po jamama, no ako se vratimo tri godine unazad, vidimo da je SDP preko Bleiburga počeo otvarati te teme. Narod se šest mjeseci bavio time što je ukinuto pokroviteljstvo nad obilježavanjem stradanja na Bleiburgu, upravo stoga što javne politike nisu postojale. U toj igri politike pomičete figure, da političkog protivnika zeznete. SDP je prije tri godine došao na vlast i dobio apsolutnu moć s uvjerenjem da je to stoga što su dobri, a to nije bilo točno – HDZ su birači kaznili. Zbog tog osjećaja moći su izgubili dosta vremena. Ne mogu govoriti uime predsjednika stranke Tomislava Karamarka. Imam dojam da naši, ovi gore, znaju što rade. SDP je prije tri godine imao priliku ostati na vlasti 20 godina. Sada ponovno govore, da su HDZ-ovci kriminalci i tako dalje. Generalizacije si mogu priuštiti Nenad Stazić ili Gordan Maras. No, odgovornost premijera je politička higijena. Kada je Zoran Milanović prihvatio taj diskurs, shvatio sam da od toga nema ništa. Kada kao predsjednik Vlade, kao netko tko ima najveću efektivnu političku moć u državi, prihvatiš takav diskurs, znači da nemaš sadržaj kojeg možeš ponuditi.
Zar ne mislite da to sada radi i Karamarko?
HDZ se ne bi smio zezati. Uvjeren sam da će na sljedećim parlamentarnim izborima pobijediti. Ne smijemo raditi iste greške kao SDP. HDZ će dobiti izbore, no mora biti svjestan toga da će to biti tako zato što su ovi drugi radili katastrofalno. Nije pitanje HDZ-a, nego Hrvatske. Spustit ću priču na razinu Karlovca. Naša oporba već pet godina kritizira da nemamo viziju, projekte, ništa, a Grad Karlovac je – po Ministarstvu financija – primjer dobrog upravljanja proračunom, odnosno dugom. Morate se s jedne strane braniti od toga da niste toliko nesposobni, a s druge znate da novca nema i da trošimo kredit. Dizani su krediti, da bi se u prosvjeti povećavale plaće. Kako to predstaviti i ponuditi konkretna rješenja? Neće biti dobro, ako se sve svali isključivo na narod. Dosta je negativno u medijima predstavljena priča o suradnji HDZ-a s njemačkim institutom oko izrade gospodarskog programa. Bio sam na klauzuri i bio je tamo jedan gospodin s frankfurtske burze koji je stvar postavio vrlo jednostavno – princip da se troši što nije zarađeno nigdje ne funkcionira.
Hoće li HDZ imati snage rezati javnu potrošnju?
Nadam se da si nećemo dozvoliti grešku, da ne povučemo poteze za stabilno funkcioniranje države.
Često se kaže da se većina iz HDZ plaši distancirati od žešće nacionalističke retorike, pa često kažu: “Da, osuđujemo ustaške zločine, ali tu su i komunistički”. Zašto uvijek to “ali”?
Reći ću to bez “ali”. Prije šest ili sedam godina klinci su u sklopu nastave povijesti otišli u Jasenovac. To je bilo godinu nakon što sam postao ravnatelj. Došao sam sljedeće godine profesorici i predložio odlazak u Vukovar, i otišli su – svake godine odu u oba grada. Potka programa je žrtva. Dogodi mi se zatim da mi jedan đak dođe u ured i kaže mi: “Roditelji su htjeli da Vas pitam kakve veze imaju Jasenovac i Vukovar”. Mislio sam da je riječ o provokaciji. Pitam ga što on misli, a on mi počinje iznositi neke povijesne činjenice. Žrtva je zajednički nazivnik. U Jasenovcu su ubijani sa zvijezdom petokrakom, a u Vukovaru su ubijali sa zvijezdom petokrakom na čelu. U HDZ-u su isto ljudi od krvi i mesa. S mirnom reintegracijom Podunavlja trebalo je uraditi “društveno čišćenje pamćenja”. Komunizam je bio totalitaran sustav “s ljudskim licem”. Svatko dobronamjeran je u isto vrijeme i antifašist i antikomunist. U potki fašizma i komunizma je isključivanje Drugoga. Gdje god imam mogućnosti kažem da je Nezavisna Država Hrvatska zločinačka tvorevina. Očev otac, moj djed, je završio kao domobran na Križnom putu, pokupili su ga negdje. To su stvari koje ostaju u svijesti ljudi. U Poljskoj je lustracija rigidno obavljena. Jesmo li mi to morali tako učiniti? Mislim da ne zbog Domovinskog rata u kojem su mnogi imali priliku boriti se za demokraciju, da se izrazim tako patetično. Radim razliku između antifašizma i komunizma. Ne sporim da su i komunisti bili ljudi od krvi i mesa. Nekidan je bio u Karlovcu Bloger Krule, kojeg obožavam.
I kada dere po HDZ-u?
I tada. Na njegovoj facebook stranici je skupna fotografija iz nekog kluba gdje svi pokazuju srednji prst kameri. Na njoj ste morali vidjeti ženu prekriženih ruku. Odmah sam se sjetio fotke sa stadiona u Berlinu gdje je masa pozdravljala nacističkim pozdravom, ali je samo jedan stajao prekriženih ruku. Masa je čudo. Što se Hrvatske tiče, propuštena je prilika. Je li kasno? Jest. No, nije kasno da mlađe ne opterećujemo. Pustimo ih da razvijaju demokraciju i državu. Mnogo ih je umrlo, a da nisu doživjeli pravdu. Mislim da je vrijeme da se opustimo.
Biste li Vi “bespridržajno” ili bezrezervno osudili zločine u Jasenovcu, odnosno biste li se pojavili na obilježavanju godišnjice stradanja na Bleiburgu ili biste došli par dana ranije i “bespridržajno” to stradanje osudili? Govorimo o političkoj taktici i porukama koje se šalju. Možete li kritizirati predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović?
Što je napravila krivo? Zašto bih je kritizirao? Onaj tekst kojeg je napisala u spomen-knjigu bih podijelio svim građanima. Uvjeren sam da je, kad se maknu zastori politike, ideologije i povijesti, taj tekst prihvatljiv svakome. Protiv sam ustaških obilježja na Bleiburgu. Ljudi su tamo kažnjeni jer je netko procijenio da su krivi, a nisu niti suđeni. Dolazim iz jednog miljea i kad pokušam obući cipele nekoga tko je 40 godina bio uvjereni komunist, uviđam da je normalno što se taj čovjek grči kada kritiziram komunizam. Nema kolektivne krivnje. Ako stavimo žrtvu ispred sebe, svi ćemo se vrlo lako dogovoriti i krenuti naprijed. Pascal Bruckner je napisao prekrasnu knjigu u kojoj je obradio viktimizaciju. Svi žele biti neke žrtve – komunisti fašista, nacionalisti komunista, homoseksualci konzervativaca, konzervativci liberala… Imamo krivo postavljenu svijest. Trebamo maknuti suvišne stvari poput ideologije i pozabaviti se onime što se dogodilo. Svatko dobronamjeran je antikomunist i antifašist.
Bi li predstavljalo neravnotežu, ako bi se Predsjednica pojavila na Bleiburgu na dan obilježavanja stradanja, a nije se pojavila u Jasenovcu na dan obilježavanja stradanja logoraša?
Ne mogu govoriti u njeno ime. Očekujem da će njena reakcija na Bleiburgu biti slična kao i u Jasenovcu. Potpisujem njezin tekst koji je tamo napisala. Imamo nevine, u Jasenovcu Srbe, Židove, Rome i Hrvate, a na Bleiburgu Hrvate koji su bili na krivoj strani. Ne znam što će napraviti. Očekujem da će napraviti slično. Opet imamo naopaku situaciju. Svi su u kampanji ismijavali njezine pozive na zajedništvo. Bivšeg predsjednika sam uvijek doživljavao kao predsjednika samo jednog dijela građana. Očekujem da će u normalnom vremenu biti predsjednica svih.
Slavko Goldstein je rekao da je prekinuta bila tradicija desetogodišnjeg dolaska šefa države u Jasenovac na dan obilježavanja proboja logoraša i da nije decidirano osuđen zločin.
Glupo mi je govoriti što je ona trebala, što je mislila…
Vratimo se mjesnim izborima. Gradovi i općine ne moraju imati mjesnu samoupravu. Zakon ih na to ne obvezuje. Grad raspoređuje novac tijelima mjesne samouprave koji nemaju ili imaju izuzetno tanak legitimitet da s njime upravljaju, jer 80 posto građana nije izašlo na izbore. Mjesna samouprava u Karlovcu očito nikome, osim možda strankama, nije potrebna. Zašto se ne ukine?
Negdje “u malom mozgu” mi je podatak, da gradovi i općine ne moraju imati mjesnu samoupravu, no ne mogu to potvrditi. Svaka ozbiljna struktura je podijeljena na manje ustrojbene jedinice. Karlovac je deveti po veličini grad u Hrvatskoj i logično je da ima mjesnu samoupravu. Prošle godine sam obišao sve četvrti i mjesne odbore u sklopu kampanje za Predsjednicu. Gdje god smo bili, deset minuta smo pričali o tim izborima, a 50 o problemima tih sredina. Mediji nisu napisali da su članovi vijeća mjesnih odbora i gradskih četvrti volonteri i da neće dobiti niti kunu za svoj angažman, a po odluci Grada se moraju sastajati mjesečno, odnosno svaka tri mjeseca moraju podnositi izvješća. Oni koji su zainteresirani imaju pravo trošit novac. Oni trebaju što šire komunicirati male projekte. Ne sporim, kada si bliže oltaru bolje čuješ misu, pa tako kada prođeš kroz neke mjesne odbore kao da si prošao kroz Manhattan, a kad prođeš kroz neke gradske četvrti baš i nije tako. Cilj je, a vjerujem da ćemo nekako i uspjeti u tome, da se pronađe ravnoteža. Trebalo bi raditi baze projekata i prioriteta, a mjesna samouprava je najbolji način za to. Rekao sam, kada su prošli izbori, da to ne doživljavam kao pobjedu. Kada to političar kaže zvuči licemjerno i ne previše uvjerljivo.
Jeste li se ikada za problem u svom kvartu obratili jedinici mjesne samouprave?
Da, jer sam jedan od 20 posto zainteresiranih. Primjerice, ako se vozite Matoševom prema Luščiću, vidjet ćete treptajući semafor. Postavljen je nakon akcije dvadeset ljudi koji su Grad uvjeravali da to treba postaviti. U politici postoji logika po kojoj, ako izgubiš, to je zato što tvoji birači nisu izašli. Za političara to ne može biti argument. Naše je zainteresirati ljude. Ako u tome ne uspiješ, to je poruka tebi.
Na što ste najviše ponosni u svom političkom djelovanju?
Ne razmišljam na takav način. Samo skačeš s kamena na kamen.
Koja su tri najveća problema Karlovca, a koja tri najveća potencijala?
Karlovac je doživio rat. Problem Karlovca su ljudi, odnosno činjenica da su otišli. Neki kao ja su se doselili. Imamo one koji žive ovaj grad “od stoljeća sedmog”. Hendikep Karlovca je što je industrija doživjela svoj strelovit pad. Drugi problem, a i prednost, je blizina Zagreba. Previše je tu uspoređivanja. Što se tiče stvarnog življenja obiteljskog čovjeka, Karlovac je nevjerojatno kvalitetan grad. Nama u Karlovcu treba previše vremena da se dogovorimo oko strukturnih problema. Kad je pokrenuta priča oko “grada susreta”, dočekana je negativno. Tada je usporedno rađena anketa u kojoj su se građani izjasnili da je nezaposlenost najveći problem. Drugi je bio problem Hotela “Korana”, a nedostatak kina deveti. Moramo dogovoriti pet stvari. Ako govorimo o industriji, moramo razmišljati o ekologiji, koja ima svoje probleme, i dogovoriti se što ćemo s turizmom. Treba nam konsenzus, klik, da se dogovorimo. Ne odričem odgovornost politike. Treba više koristiti blizinu metropole. Nedavno sam razgovarao s gospodarstvenicima koji se bave proizvodnjom. Na pitanje kako to da u Karlovcu ima toliko trgovačkih centara, odgovaraju jednostavno da nitko neće graditi takav centar, a da ne zaradi. Jedna od ideja koja nije prošla, ali je i dalje aktualna, je zaklada koju bi Grad financirao za inovativnost. Financirajući Peru koji odlazi na studije na Cambridge, vežemo ga za ovaj grad. Tako zaustavljamo odljev. Svi smo odgovorni. Slagali se ili ne, doza dobra, dobre vibracije, mora postojati, koliko god Mandić nekome kao HDZ-ovac bio antipatičan ili meni neki SDP-ovac bio komunist. Karlovčanin sam onoliko koliko sam s mladima. Najviše sam s njima, pa Karlovac doživljavam kroz njih i uglavnom mi je veseo, razigran, razdragan. Moramo više inzistirati na dobrim stvarima. To mi nedostaje. Recimo, Božidara Kalmetu svi doživljavaju kao sumnjivog tipa kojeg nešto prati Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, ali on bi, kada bi nedjeljom navečer odlazio za Zagreb, poveo trojicu iz Zadra sa sobom, pa ih razvozio po gradu. Moramo biti opušteniji i samosvjesniji. Kad ovo govorim, uzimam u obzir da je Karlovac ostao od 1991. bez 15.000 stanovnika, što je i Mladen Rakočević u intervjuu na Kaportalu nedavno rekao. To nije jednostavno prebroditi, ali postoji prostor za to. Karlovac je pun vojarni. Što radiš u vojsci? Križaš dane kada ćeš otići. U Karlovcu je bilo mnogo ljudi koji su htjeli otići. Samo su o tome razmišljali. Ne smijemo ponavljati greške. Stalno se pozivamo na industriju, a danas netko uloži u pogon 15 milijuna eura i zaposli sedam radnika. To je potpuno nova paradigma. Moramo tražiti novu paradigmu. Uvijek kad postoji problem, spomene se mantra da je problem u komunikaciji. Igor Mandić je pisao o kavanskoj psihologiji – odeš na kiosk i uzmeš priručnik za sve probleme. Ne treba razgovarati, treba se dogovarati. U promišljanju grada ima još puno posla.
Dovršite rečenicu: “Ako je ono replika Hotela “Korana”, ja sam replika…”
Ja sam replika.
Sviđa li Vam se novi izgled hotela?
Vjerujem da će u drugoj ili trećoj fazi biti ono što je bio. Kad sam vidio psića, koji je djeci fora, mislio sam da se radi o marketinškom triku.
Ima li u HDZ-u klijentelizma i, ako ga ima, kako se borite protiv njega?
U HDZ-u nema klijentelizma, nikad nije bilo, pa se ne moramo niti boriti protiv njega. Šalim se, naravno da postoji. Dosta me vuku za rukav i traže posao. Najteže mi je kad mi netko dođe i kaže: “Žao mi je, ali moram…” Tada politika boli. Imamo s druge strane jednostavnu situaciju da na izborima agitiramo i lobiramo za nekoga. Nemojmo stoga, kada on dobije posao kasnije, automatski ga optuživati za klijentelizam. Postoji širina u HDZ-u i ne smijemo piliti granu na kojoj sjedimo. Klijentelizam nam se zna događati. Ne bježimo od toga da su neki ušli u javni sustav isključivo temeljem stranačke iskaznice, pa su napravili totalnu štetu, ali ima i onih koji su ušli tako i rade dobro. To je pitanje politike generalno. Moramo demistificirati neke stvari. Ne želim biti gospodar sudbina i određivati tko će imati, a tko ne kruha. Ravnatelj sam Gimnazije Karlovac devet godina. U tom razdoblju su se dvojica ili trojica usudila da me nazovu na telefon i pitaju mogu li dobiti posao ili bi li ga netko mogao dobiti. Kao ravnatelj sam isto tako obilazio ostale škole i vrbovao profesore da dođu raditi u Gimnaziju. To je kao nogometni transfer. Nemam problema s time. Imao sam problema s informatikom i tražio sam jednu profesoricu da dođe raditi u Gimnaziju. I dan danas mi je žao što nije htjela doći raditi. Je li to klijentelizam? Nije. Ne treba se raditi lud i tvrditi da takvih stvari nema, no opet se sve svodi na te zainteresirane. Ako uspijemo smanjiti te greške, a to znači da stvarno u nekim situacijama ne gledaš stranački profil, nego uzmeš onoga za koga si uvjeren da će dobro raditi posao, otvara se puno prostora. Bila mi je fora kad su se spojile Njemačke. Zapadni Nijemci su se zgražali kad bi dolazili istočni i funkcionirali po principu “tata mi je direktor i treba zaposliti deset naših”. Menadžeri iz zapadnog dijela zemlje su odlazili u istočni da sređuju te stvari. Kažu njemački stručnjaci koji rade s HDZ-om gospodarski program: “Ako želite dobro Hrvatskoj, nećete zapošljavati rođake”. To je tako. To moramo ispraviti.
Papa Franjo je dosta uzburkao crkvene vode izjavom da je skandalozno što svećenici naplaćuju mise, sakramente i ostalo. Hrvatski svećenici su to komentirali na način da svatko ima pravo na lošu misu i poruku, pa tako i papa, da su hrvatski svećenici već naučeni na takve kritike, da Crkva mora živjeti od nečega… Jesu li se svećenici udaljili od hrvatske zbilje?
Jedan od razloga zašto nisam postao svećenik je moje neslaganje s načinom funkcioniranja Crkve kao institucije. Papa je bio na Filipinima i rekao da se katolici ne mogu množiti kao zečevi. Supruga i ja – koji imamo troje djece, i ubiše nas ta djeca mala – smo ga blijedo pogledali. Ispada da sam zatucani katolik, a papa je jako napredan. Katolička crkva funkcionira dvije tisuće godina. Moj favorit za izbora je bio jedan Afrikanac, a kad sam vidio da je papa Franjo izabran, zamislio sam se. U Južnoj Americi su svećenici potpuno drukčiji od hrvatskih. Kod nas je župa feud već tisuću godina. Svećenik u Južnoj Americi je sve samo ne feudalac. On ima samo sobu jer je takav mentalitet tamo prevladavajući. Sad dolazi papa iz Južne Amerike u Vatikan, u potpuno drugi svijet. On ne da želi promijeniti Crkvu, on će razbucati ovo sve. I ja sam za. U Hrvatskoj je do 1990. Crkva bila gotovo jedina oporba. Nakon 1990. se sa slobodom župnici nisu baš znali nositi. Ne bih otišao toliko daleko da uprem prstom u bilo kojeg svećenika, pa tvrdio da je zatucan. Dolazi iz konteksta u kojem je 50 godina bio stalno napet. Na prvoj godini u sinjskoj gimnaziji sam upoznao fratra koji je bio toliko sijed, da je dobio nadimak Sijeda Duša. Kad smo pitali što je bilo, rečeno nam je da su ga 1950-ih komunisti oteli, strpali u neku prostoriju i obavijestili da će ujutro biti strijeljan. Posijedio je do ujutro. Oni su živjeli u grču. Kao gimnazijalci smo 1990. čistili nekakve prostorije i naišli na “crven-bijel-plavi” naljepnice. Pokupili smo ih i lijepili po knjigama i bilježnicama. Kad je to vidio naš perfekt, zaključao je vrata i sat vremena smo morali skidati te naljepnice. Govorim o drukčijem političkom kontekstu. Kad biste ušli dublje u hrvatsku katoličku crkvu, vidjeli biste da ima masa svećenika koji žive sukladno onome što papa Franjo promovira trenutačno.
Trebaju li im BMW-i?
Ne.
Papa dosta kritizira uplitanje Crkve u politiku. Hrvatski biskupi su se nedavno dosta zaratili s nuncijem oko božićne propovijedi kardinala Josipa Bozanića. Je li Crkvi potrebno toliko politizirati i ideološki se svrstavati?
U Italiji na panel emisijama na televizijama su često gosti svećenici. Možete mi nakon ovog razloga izvući pet stvari temeljem kojih ćete me kritizirati. Svi se trebamo relaksirati. Papina poruka u Europskom parlamentu nije bila isključivo teološka, nego i politička. Gdje je granica koju svećenik ne bi smio prijeći? Tada kada mu to postaje važnije od pastirske službe. O tome je papa govorio. Nisam sklon tome da Crkvu ponovno guramo u sakristije. Crkva ima što za reći. U Gimnaziji su mi predavali vrhunski intelektualci, njih sedam su bili doktori znanosti, završili su studije u inozemstvu. Na fakultetu su svi moji profesori doktorirali u Francuskoj. Ti ljudi imaju što za reći. Ne treba ih doživljavati kao napadače, nego dosta opušteno. Nije dobro, ako iznimke ističemo kao pravilo, a čini mi se da se ovdje to događa.
Kardinal Bozanić baš i nije iznimka, ali dobro. Kritičari vjeronauka u školama obično ističu problem financiranja, kurikuluma i smještaja djece koja ne pohađaju vjeronauk. Kako komentirate da ministarstvo i dalje nije ništa poduzelo za smještaj djece koja ne pohađaju vjeronauk?
Vratimo se u povijest. Kad se uvodio vjeronauk, postojala je opcija da to bude nekakva religiozna kultura, pa je napravljena distinkcija na etiku i na vjeronauk. Jedan sat čekaju oni koji idu na vjeronauk, a drugi oni koji idu na etiku, no na raspolaganju im je informatički opremljena knjižnica. Kod osnovnih škola je problem veći. Opet to gledam iz svojih cipela, a roditelj čije dijete ne pohađa vjeronauk drugačije. Kurikulum vjeronauka u školama je sasvim jednostavan. Naslonjen je na Bibliju. U zbornici sam napravio jednom pokus. Pročitao sam tekst, a nisam otkrio da se radi o propovijedi Alojzija Stepinca iz 1943. Bilo nas je tridesetak prisutnih i pitao sam ih tko je to izjavio. Odgovarali su Mahatma Gandhi, Martin Luther King mlađi i slično. Kad sam im rekao da se radi o propovijedi Stepinca, oni bliže vjeri su reagirali afirmativno, drugi su se malo smrzli. Sadržajno, ono što djeca uče na vjeronauku većini nije prihvatljivo. No, taj predmet nigdje nije isključiv. Možemo sada govoriti o moralnim pitanjima kao što su pobačaj i slično, no općenito uzevši nije vjeronauk isključiv. Kad su pripremali građanski odgoj, u potpunosti su zanemarili vjeronauk, a najviše tema koje su obrađivali dijele s tim predmetom. Uzmimo primjer etike. To je ozbiljna filozofska disciplina, a učenici uče na istoimenom predmetu gdje se koristi mobitel, a gdje ne. Da Aristotel čuje što se predaje u hrvatskim školama na satu etike, riknuo bi – uči se bonton. Država ima šapu na kurikulumu. Francuska je laička država, pa im se počeo događati islamski fundamentalizam. Svaki vjeroučitelj je izložen na naslovnici Jutarnjeg lista čim napravi glupost. Vjeronauk kao takav sigurno ne nanosi štetu. Ono što se uči na vjeronauku u većini slučajeva je nešto univerzalno.
Kakav je Vaš stav prema LGBT zajednici. Gradonačelnik je svojevremeno izjavio, da bi se zapitao gdje je pogriješio u odgoju, da mu je sin homoseksualac. Je li homoseksualizam stvar odgoja?
Ne vjerujem, da je to Jelić izjavio. Čuo sam za homoseksualnost na fakultetu. Do tada mi nije bila tema od interesa. Seksualnost je pitanje intime. Bilo da se govori o heteroseksualnosti ili o homoseksualnosti, to je pitanje intime. O tome se govori na svaki mogući način danas u javnosti osim s pozicije intime. Drugo, kada se govori o seksualnosti, moralizira se. Prvi nisam svetac. Zajedničko obilježje svih svetaca je da su mrtvi. Sjećam se da smo raspravljali u jednom razredu, pa su nadobudno koristili pejorativan izraz za homoseksualce. Ali, kad bi išao nekoga tuči jer je homoseksualac, prvo bi mene morao. Nitko nema pravo tog čovjeka maltretirati. Baš me briga je li netko homoseksualac ili heteroseksualac. No, drugo je kada dođemo do seksualnosti kao društvenoj činjenici koja ima svoje zahtjeve. Tu dolazimo do problema braka, posvajanja djece i slično.
Je li to stvar gena ili odabira?
Homoseksualnost čovjeku oduzima odrednicu da stvara novi život. Zato smatram da je to stvar odabira. Nisam, pa ne znam.
Kako komentirate da i u životinjskom svijetu ima homoseksualaca?
Nemam komentara.
Sljedeće godine se slavi 250. godišnjica postojanja Gimnazije Karlovac. Kakvim programom je obilježavate?
Gimnazija Karlovac je osnovana u franjevačkom samostanu. Karlovac je Gimnazija Karlovac. Ima dvije zvijezde – jednu sa šest krakova i ovu koja je mu je dala mnogo toga. Gimnazija se danas mora baviti stvarima kojima se prije nije morala. Škola više nije jedino mjesto izvora znanja. Kad sam se školovao nije bilo interneta, nego si morao naučiti nešto od profesora i iz literature. Danas mnogo toga možeš naučiti i sam, mimo škole. U tom kontekstu i mi doživljavamo unutarnje promjene. Pobornik sam državne mature, i to jedan od rijetkih. Svaki ozbiljan obrazovni sustav mora imati zajednički ispit u isto vrijeme i s istim zadacima. Nažalost, postala je prijemni za fakultete i uvukla nas je u štreberaj. Škola je odgojna ustanova. Pokušavamo im biti na raspolaganju. Zbog razno-razne ponude je danas puno teže biti gimnazijalac, nego prije 10 ili 15 godina. Odlučili smo godišnjicu obilježiti ne samo konvencionalno. Cilj nam je pokušat biti mlađi od 250 godina. Sve sam šokirao nekidan kada sam predložio da dočekamo 2016. u Gimnaziji. Neke kolegice su me malo čudno gledale, a volio bih da cijeli Karlovac tamo slavi, da se otvore vrata svima koji su prošli kroz tu školu. Jedna od važnijih stvari je i izložba prirodoslovne zbirke u Galeriji “Vjekoslav Karas” u suradnji s Gradskim muzejom Karlovac. Imamo neka stara učila za koja smo ustanovili da su kod nas od 1869., a Nikola Tesla je kod nas polazio školu od 1871. do 1874. Ima među tim predmetima jedan stari zidni plakat koji prikazuje slapove Nijagare. Uvjereni smo smo da je kao đak gledao tu sliku. Malo fantaziramo, pričamo priču, ali tko nam brani.
Kad možemo očekivati otvaranje Centra inovativnosti “Nikola Tesla”?
Znao sam provocirati “stare Karlovčane” da Tesla za socijalizma u Karlovcu nije dobio zasluženo mjesto. Tu Jeliću stvarno treba priznati, da je u nekim stvarima ispred vremena. Objašnjavao mi je svojevremeno, kada smo o tome razgovarali, nešto o “klimi”, “kontekstu”, “vremenu”, a meni ništa nije bilo jasno o čemu govori. No, stvarno je tako. Osmišljena je potom uistinu megalomanska ideja o Tesla Centru s kojom smo krenuli, a sada smo došli do prijelomnog trenutka. Naš stav u školi je da zamišljenom idejnom rješenju nedostaje pedagoškog i obrazovnog elementa. Neki drugi smatraju, da to treba biti nešto nekonvencionalno. To nije pitanje Tesle, nego 638 gimnazijalaca. Moramo im otvoriti prostor, da budu nešto što nisu na redovnoj nastavi. Moramo im otvoriti prostor da budu genijalci. Teslu moramo kapitalizirati. Smatramo da taj centar inovativnosti treba napraviti. Novinari su me jednom pitali o Teslinom srpskom porijeklu, a odgovorio sam da ga nikad nisam doživljavao kao Srbina, nego kao nekog čovjeka koji je smislio nešto povezano sa strujom. Suzili smo priču, ne znam zašto. Čini mi se da je Centar inovativnosti “Nikola Tesla” način da se participira u Tesli, ali i da ga vrednujemo.
Što smatrate o inicijativi Radovana Radovinovića, da se Gimnazija imenuje po Tesli?
Stvar je vrlo jednostavna. Imamo povijesne tragove po kojima možemo vidjeti, da je njegov profesor fizike na njega ostavio velik dojam. Tu se dodiruju Karlovac, Gimnazija i Tesla i tu priču treba razvijati. O preimenovanju sam razgovarao s dosta osoba. Gimnazija Karlovac je dugi niz godina brend. Davor Petračić na Gradskom vijeću je pitao zašto trošimo novac na Tesla Centar, kada se može gimnazija jednostavno preimenovati. To je alibi rješenje.
Gimnazija Karlovac je kroz povijest mijenjala ime.
Je, ali se uvijek nazivala karlovačkom gimnazijom. Ponavljam, promjena imena je alibi rješenje. Teslu moramo kapitalizirati kao dodanu vrijednost Karlovca, a preimenovanje to nije, nego je puka formalnost. Imam osjećaj da su se neki prepali ove priče oko Centra. Kako sada napraviti zgradu koja je u potpunosti energetski samoodrživa?
Je li kadrovski održiva?
Treba riskirati. Poznajem male genijalce u ovom gradu. Naša škola dobiva nagrade svake godine od Fakulteta elektronike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu zbog naših đaka koji upisuju taj fakultet. Kad sam došao tamo i vidio one svoje hakere kako rasturaju, uvjerio sam da postoje kadrovi.
