Ovaj tekst mogao bi se komotno shvatiti i kao recenzija održanih Dana piva, iako ova manifestacija kreće za gotovo punih mjesec dana. No, sve se zna. Razvodnjena piva, lake glazbene note, vašarski ugođaj koji nema više nikakve poveznice s nekadašnjom gradskom feštom, estradni program kao špica događanja na manifestaciji koja s pivom više nema gotovo nikakve veze.
Dani piva postali su jednostavno posve bezvrijedna manifestacija u kontekstu Karlovca, ali ono što je najgore je činjenica da i većina kritika upućenih na adresu organizatora (a vrlo često, vidjet će se dalje u tekstu, i onih koji to uopće nisu) ispada potpuno bezvrijedna i više je bespotrebno i bezrazložno snobovska, sve u stilu “Hrvati su veći katolici od Pape” što nam polako postaje i glavna narodna odrednica, što u stvarnom, a što u metaforičkom smislu ove izjave.
Nezadovoljstvo i “pljuvanje” je, dakako, posve legitimno, no problem su barem tri stvari koje nisu na čast ni dobrom dijelu kritičara. Prvo, kao što je naznačeno malo više, već petu godinu Dane piva ne organizira Grad već privatna tvrtka.
Drugo, previše olako si dopuštamo svojevrsni šovinizam koji bi nas smetao u bilo kojem drugom obliku – vrijeđati nekoga na osnovu rase, vjere, nacije, kluba za koji navija, sporta koji voli, hobija ili seksualne orijentacije za svakog normalnog pojedinca je nešto nedopustivo. No, na grub i uvredljiv odnos prema onima koji slušaju lake glazbene note često će i oni koji se gnušaju netrepeljivosti zažmiriti ili ga čak i prakticirati. Širi se to nadalje i na činjenicu da se na Danima piva, zamislite, pije i jede pa poslije i piša i riga, iako istovremeno najveća i najpoznatija svjetska manifestacija, Oktoberfest, ima i livade dezignirane upravo za pišanje, riganje i spavanje mrtvih pijanih, a bilježe se stotine tučnjava i drugih izgreda. No, teško je zamisliti da dio stanovnika München forsira praznu priču o navodnoj sramoti što se svijetu prezentiraju pučkom feštom. Naprotiv, beru velik novac i zato je Njemačka Njemačka, a Hrvatska… eto, ovo što jest.
I kao treće, snobovština i šovinizam prema onima koji ne slušaju jazz ispijajući šampanjac u bijelim čipkastim rukavicama (ili punk uz gajbu piva) bili bi neprikladni i da je riječ o izvođačima koji prije Dana piva nastupaju na vašaru u Vukojebini Donjoj, pod šatorom u Gornjoj Pripizdini i na kirbaju u Selendrici, no u ovom slučaju poprimaju i dodatnu bizarnu notu, jer Jelena Rozga, Željko Bebek, Jole i ostali u stvarnosti nastupaju u Arenama, Spaladiumima, riječkoj i varaždinskoj dvorani, napokon i u Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski” koja je svojevrsno središte glazbene kulture u nas. Ideja da bi se Karlovac trebao sramiti ili imati komplekse zato jer u njemu nastupa Rozga jednako je snobovska i šovinistička, koliko i suludo negiranje stvarnosti.
Dakako, sve to vrijedi u kontekstu činjenice da je riječ o privatnoj manifestaciji. Ono čime se prezentira grad je nešto sasvim drugo, ali i tu su trenutačno kritike potpuno promašene, jer bez obzira na brojne propuste i nesposobnosti u drugim segmentima, ono čime se službeni Karlovac predstavlja itekako je pristojno, možda i više od toga – riječ je, dakako, o sadržajnom i vrlo kvalitetnom ljetnom programu, Adventu i novogodišnjem dočeku.
No, to ne abolira gradske čelnike. Naprotiv, jer sama činjenica da je nekada središnja gradska manifestacija u rukama privatnika pokazatelj je neznanja i nedostatka muda da se suoče s vraćanjem Dana piva na kvalitetnije staze i pretvaranje istih u još jednu manifestaciju kojom se grad može ponositi (jer, koliko god je potpuno besmisleno i nepotrebno iskompleksirano misliti da ih se trebamo sramiti, jednako tako trenutno nema niti jednog razloga da se njima nekom pohvalimo). Pritom, iako je riječ o privatnoj manifestaciji, Grad im daje legitimaciju vožnjom gradonačelnika u pivskoj kočiji, otvaranjem Dana piva ispijanjem krigle i tako dalje.
Od selidbe na Sportsko-rekreacijski centar “Korana”, Dani piva imali su ozbiljnije naznake kvalitete samo 2006. godine, kada ih je organizirala Turistička zajednica Karlovca, ustanova koja je počesto posve neopravdano bila na udaru javnosti, jer je znatno veći problem najčešće bilo to što je gurana u zapećak i istovremeno korištena kao štit koji će primati udarce zbog tuđe nesposobnosti, dok je u rijetkim prilikama kada je zaista imala prigodu organizirati nešto “po pravilima struke” uglavnom odrađivala vrlo korektan posao. Bilo je tako i 2006. godine kada je ponuda piva bila veća nego inače, glazbeni program raznovrsniji i prikladniji (od Gibonnija na otvaranju nadalje bila je to posljednja godina u kojoj je ona isprazna tvrdnja “za svakog ponešto” zaista i stajala), bile su tu atraktivne igre na vodi, obaranje Guinessovih rekorda, u gradu se paralelno odvijao Nepokoreni grad i ArtiKA, a na Danima piva te je godine na neki način začet i Međunarodni etno jazz festival uz sjajan glazbeni program koji je organizirao Goran Ilić. Bila je to i posljednja godina u kojoj se o Danima piva moglo čuti na državnoj televiziji, a TZ je za “nagradu” ostala bez organizacije već sljedeće godine.
Ove godine ističe i koncesija tvrtke Fest i ključno pitanje je hoće li trenutačni gradski vlastodršci pokazati volju da prerežu stvar i napokon pokušaju od Dana piva stvoriti manifestaciju koju će grad opet čekati s nestrpljenjem za razliku od današnje koja je, to je i više nego evidentno, kao rijetko što izvor nezadovoljstva pa i ogorčenja i bijesa povećeg broja građana.
Dakako, ne znači to nužno i nestanak Festove fešte, niti se iste treba bojati, sramiti ili gnušati. Grad ne mogu i nikada neće činiti ljudi uniformiranog mišljenja, niti bih želio živjeti u gradu u kojem ne smije nastupati Rozga ili Jole. Pa, jednako kako u Zagrebu postoje dvije pivsko-estradne manifestacije, ne postoji razlog da se Festu ili nekom trećem ne dozvoli daljnje organiziranje estradnih koncerata krajem ljeta, dok Grad treba i može preuzeti stvarne Dane piva pod svoje okrilje i stvoriti možda prostorno manju, ali zato građanima prikladniju manifestaciju. Ne treba pritom od pivske fešte očekivati visoko kulturnu manifestaciju (jer unatoč lažnim nostalgičnim sjećanjima nije to bila ni osamdesetih!), ali nije teško zamisliti da se uz malo volje može napraviti “replika” Dana piva iz osamdesetih, u kojoj će pivo i pivski suveniri biti u prvom planu, po danu se održavati izložbe, mala kulturna događanja kakva su bila u Tijesnoj ulici, a večernji koncerti se sastojati od raznovrsne ponude – poneka klapa, tamburaški sastav, rock bend, jazz orkestar, netko kao Massimo, jednu večer i Rozga ili Jasmin Stavros, zašto ne, ali na način koji će zaista biti za svakog ponešto, a ne kao danas kada taj termin znači – devet identičnih izvođača i Bajaga & Instruktori.
Teško je zapravo dokučiti izbjegavanje Grada da se konkretnije uhvati ukoštac s Danima piva, jer malo što bi izazvalo vjerojatno potpuno jednoglasnu podršku kao što bi to napravio povratak Dana piva – Gradu.
No, i kritike i pritisak javnosti trebali bi biti usmjereni ka tom cilju, a ne prema u suštini malograđanskoj ideji o tome da bismo se trebali sramiti jer netko u Karlovcu sluša Rozgu ili Bebeka.
