Josip Kregar, ugledni profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i meni danas najdraži kolumnist – piše za portal Autograf.hr – u jednoj je prilici napisao: „Nisam baš siguran da je znanje moć, ne vjerujem da je znanje dobro samo po sebi, no čvrsto vjerujem de je neznanje loše, da budalaštine nose sjeme zla i da ljudi mogu biti bolji“. Onome što napiše Kregar u pravilu ništa nije potrebno dodavati. Ipak računam da za priliku o kojoj nešto želim reći, baš radi naglašavanja Kregarove tvrdnje iz naslova, u pomoć pozovem sentencu staru oko dvije i pol tisuće godina, onu koja se pripisuje filozofsko-moralnom nauku Siddarhta Gautama Bude: „Ne plaši se neznanja, boji se lažnog znanja od njega dolaze sve nevolje svijeta!“
Ovih dana jedna ozbiljna nevolja, rekao bih budalaština koja proizlazi iz neznanja, kuca na naša vrata. Nad našom nesretnom zemljom kruži „bauk Istambulske konvencije“, dokumenta kojem je namjera osigurati efikasni mehanizam prevencije i zaštite žena i djevojčica od nasilja. Dok parlamenti u cijeloj Evropi taj dokument prihvaćaju gotovo rutinski, kao civilizacijski napredak, primjerice u Italiji od nešto više od 900 zastupnika parlamenta i senatora prihvaćen je s jednim suzdržanim glasom, u Hrvatskoj se iz Konvencije, kako reče ugledni novinar Željko Matić, „iz buhe pravi slon“. Nije šala, stvar je vrlo ozbiljna, za formulaciju „rodna ideologija“, pojam koji je u znanost ušao prije pedeset godina, neki kažu da prijeti sotonizaciji čovječanstva. Čuli smo političara Tomislava Karamarka i njegovu tvrdnju da „Istambulska konvencija duboko poništava kršćanske korijene hrvatskog bitka“. Također, čuli smo i znanstvenicu Sanju Barić, profesoricu ustavnog prava, koja kaže da je „rodna ideologija je izmišljotina, izraz kao kišobran pod kojim je ugurano sve ono čemu se protive ultrakonzervativne struje od pitanja seksualnosti, pobačaja i sličnih tema. To je niz sitnih laži koje stvaraju ogromnu laž!“
Razumno, pa i zbog stvarnih političkih potreba, predsjednik naše vlade Andrej Plenković je odlučio da Vlada uputi Konvenciju u Hrvatski sabor na usvajanje. Kao šef najbrojnije stranke i u Stranci je pridobio većinu. Nisam glasač Hrvatske demokratske zajednice, ali pozdravljam odluku premijera i radujem se da sam dočekao da se u HDZ-u pojavljuju pozitivni demokratski procesi, tako nešto nam je potrebno kao kruh gladnome čovjeku.
Zbog stvorene klime koju stvaraju Hrast i drugi, nije teško predvidjeti da svi HDZ-ovi zastupnici u Hrvatskom saboru neće podržati svog predsjednika, za očekivati je da će ga podržati zastupnici drugih stranaka pa je realno nadati se da će tema i u Hrvatskoj biti okončana. U to sam vjerovao sve dok nisam čuo da se spominju ultimatumi ispunjenjem kojih postaje upitno hoće li HDZ-ov prijedlog u Saboru proći. Uistinu, u politici ima situacija kada se ultimatum može postaviti, ali postavljati ultimatum radi Istambulske konvencije van je pameti. Postavljat će ih zastupnici radi „trulog kompromisa“, iz taštine, često patološke, sve pod izgovorom za narodno dobro, a u osnovi je na djelu budalaština i neznanje.
One koji su u nedoumici podsjetit ću na jednu molitvu, ako nije istinita dobro je smišljena: „Dragi Bože, spasi me od ‘prijatelja’, od neprijatelja čuvat ću se sam“. (predano 20. ožujka)
