Ponekad prosječan čitatelj-namjernik ili slučajnik Karlovačkog tjednika, ovdje potpisani, primjerice, poželi da živi u Sjedinjenim Državama, da nakon čitanja intervjua s Andrejom Barberić, koja je, kao što smo već pisali, uzletjela do piarovskih visina, svrati do Walmarta, kupi pištolj i naboje, vrati se doma i prospe ono malo što mu je ostalo od pameti po stranicama 12, 13 i 14 Karlovačkog tjednika, broja 12, godina LXV od 22. ožujka 2018.
Ponekad prosječan čitatelj-namjernik ili slučajnik Karlovačkog tjednika, primjerice autor ovog ogleda, poželi da popucaju svi nasipi, da se sve četiri rijeke izliju i potope čitav grad, odnesu skupa s njim A. Barberić, direktora Inkasatora Nikolu Rogoza, pod kojim radi, i sve račune koje izdaje taj udruženi klijentelistički poduhvat, gradonačelnika Damira Mandića i župana Damira Jelića, glavnog meštra sviju karlovačkih partijaca, glavnog unerednika Karlovačkog tjednika i Hrvatskog radio Karlovca Branka Obradovića-Kinu, direktora Matiju Perkovića i njemu podčinjenu zamjenicu glavnog unerednika Anamariju Radočaj, marketinškog mega maga Filipa Treznera koji je “ribrendirao” gradske medije i sva navodno nezavisna glasila u nepoznatom pravcu dok svi glasno jaučemo „HUOJ, HUOJ, HUOJ“.
„Svečanost Grand Prix-a (sic!) Hrvatske udruge za odnose s javnošću pokazala je da se ljestvica u odnosima s javnošću u Hrvatskoj iz godine u godinu diže sve više“, piše A. Radočaj, zamjenica glavnog unerednika koji je nedavno pod gradskim i županijskim pokroviteljstvom posredstvom Centra za ekspedicionizam, istraživanje i kulturu “Braća Seljan” nezakonito izdao i prodavao svoju autobiografsku nazovi-knjigu, a u biti neuredni treš knjižuljak koji je, kako sam kaže, sanjao.
Ista ta A. Radočaj je na dodjeli takozvanog “Grand Prix-a“ preuzela dotični skupa s nadređenim Perkovićem, bacc. oec, uime gradske tvrtke Hrvatski radio Karlovac koja izdaje propangandističko smeće imena Karlovački tjednik. „Novo ruho gradskih medija“ je projekt koji je priskrbio nagradu možda i najjadnijem gradskom mediju u zemlji, a nekoć najboljem. Što je to novo ruho nitko ne zna, osim možda toga da se odnedavno mogu pronaći unutra i bezazlene priče o našim sugrađanima, ali jedno je sigurno – nije HUOJ podigao Karlovački tjednik, nego ga je ovaj srozao. Drugim riječima, ne može HOUJ okupiti članova koji mu podižu ugled koliko ga može srozati samo jedna članica – zamjenica predsjednice A. Barberić, inače i direktorica tog takozvanog „Grand prix-a“, to jest dodjele nagrada.
Ako je Hrvatska demokratska zajednica jedna velika obitelj, kako to vole kazati njezini frazeri, prilično je brojna – eto u istom filmu i A. Radočaj, i A. Barberić, i Perković, bacc. oec. Prilično incestuozno u tom slučaju djeluje HUOJ.
Jedva se A. Radočaj dočepala ekskluzivnog intervjua s A. Barberić, pa je postavila prvo pitanje što je „Grand PRix“, a to je piarovku karlovačkog SKHDZ-a i Inkasatora, nekoć i Grada Karlovca, jednu od zaslužnih za umrtvljenje karlovačke javnosti, pa s njom ima prilično nastran – nekrofilski – odnos, nadahnulo za grandiozno mudroserje. „Mladi čovjek koji se razvija i svake godine daje nove rezultate postaje prepoznatljiv, postaje tražen i cijenjen. Ušao je u elitno društvo u kojem pokazuje sve svoje prednosti“.
A tako se to radi kad si mlad? Moraš se razvijati, svake godine dati nove rezultate da postaneš prepoznatljiv, tražen i cijenjen? Aha. Docira li to A. Barberić, kojoj je kao članici vladajuće kaste čitav grad serviran na pladnju i za koju ne znamo da se baš okušala u privatnom sektoru kojega toliko hvali, odnosno bez partijske potpore, tisućama mladih koji perspektivu nisu pronašli u Karlovcu, nego drugim sredinama, odnosno onima koji perspektivu ne vide u Karlovcu pa gledaju kako da izmigolje jer tu tavore baš zato što je perspektiva namijenjena partijcima tipa Perković, bacc. oec, A. Baberić i A. Radočaj? Treba li imenovati vrhunske mlade ljude koji nisu pronašli svoje mjesto u vlastitom gradu zato što su ta mjesta zauzeli ovi koji im sada jelićevskom propagandom poručuju da nisu radili na sebi, postizali rezultate i tako postali traženi i cijenjeni? Tako bismo voljeli čuti kako se afirmirala A. Barberić, kojim radom, znanjem i metodama, kako je izgledao njezin put do elite. Žudimo za jednim biografskim intervjuom u Karlovačkom smećniku koji bi nam to razotkrio.
„Na temelju Vašeg iskustva, koje osobine bi trebao imati stručnjak za odnose s javnošću? Što je presudno“, pita A. Radočaj svoju partijsku kolegicu. Da vidimo koju još mudrost u svojoj Sport Billy torbici nosi A. Barberić: „Prvo moramo poći (pođimo, ako moramo, op. M. B.) od postavke želite li biti prosjek ili vrh. Uz sve karakteristike koje krase komunikatora, temelj je poznavanje psihologije. Vrhunski stručnjak za odnose s javnošću je lider. Ima stav, odgovoran je i iskren, zna probuditi najbolje u ljudima i ne pristaje na kompromise.“
Čitajući ovaj razgovor zvezda Granda u Karlovačkom smećniku čitatelj-namjernik ili slučajnik se sudara s pitanjem što je ostalo od građanskog Karlovca pa da godinama trpi ovakav cinizam, živimo li u političkom kupleraju, zbrci i neredu gdje su najgori elita i još nam s elitnih pozicija prosipaju recepte za uspjeh zauzimajući mjesto boljima, gdje su granice i zašto kod nas nema jebenog Walmarta?
Karlovački smećnik, čiji je glavni unerednik možda i najgori karlovački novinar ikada, dotiran je 2016. – to je godina za koju je Financijskoj agenciji predano posljednje izvješće, odnosno to je posljednje objavljeno izvješće o poslovanju na stranici Fine – sa 400.000 kuna iz gradskog proračuna da bi provodio SKHDZ-ovsku propagandu i promovirao takve vrhunske znalce i pripadnike elita kao što je A. Barberić, a ponekad nam se pruži prilika da o zlatnom dobu tog lista, 1960-im i 1970-im godinama, kada je bio proglašavan najboljim lokalnim listom u Hrvatskoj, popričamo s karlovačkim novinarskim veteranima koji, dakako, ne zanimaju današnje uneredništvo i koji nikada neće dobiti tri stranice razgovora kao što je A. Barberić dobila tri stranice prosipanja mudrosti u naručenom i dizajniranom intervjuu.
No, kakav grad, takvo mu i glasilo, kakvi građani takva i vlast, kakvo građansko društvo, takvo i kastinsko, kakva baza takva i elita i obratno. Nakon što smo za elitu imali u Karlovcu Imbru Tkalca, Ivana Mažuranića, grofa Janka Draškovića, Dragojlu Jarnjević, iznjedrili Ivu Vejvodu, Ljudevita Jonkea ili Slavka Mihalića, sada se pojavljuje jedna A. Barberić i proglašava elitom.
Smrači se tako prosječnom čitatelju-namjerniku ili slučajniku, unatoč granuću prvog proljetnog sunca. Walmart i sugerirana rješenja u prvom i drugom pasusu, dakako, nisu rješenje, nego samo trenutačna mračna pomisao. Rješenja su poznata, ali nisu poznati akteri koji će ih provesti, tko ima kapaciteta da poruči Perkoviću, bacc. oec., A. Barberić, A. Radočaj i sličnima da je Karlovac po svojim potencijalima jedan od najbogatijih gradova i da samo u inverziji svih građanskih i, posebno, karlovačkih vrijednosti mogu sebe smatrati elitom.
Ili da samo čekamo da same od sebe zvezde uspinjalice Granda postanu zvezde padalice pa da i to političko i građansko proljeće konačno dođe i u Karlovac?
