Loncu poklopac: Leti, leti, leti… Andreja Barberić!

Autor: Marin Bakić

Andreja Barberić: Izvor: Skrinšot

Na društvenoj mreži facebooku popularne su “one” situacije za koje se valjda smatra da se često događaju i da imaju svima jasan završetak, jer se nikad ne opišu do konca. Kraj se očigledno podrazumijeva, pa se rečenice naprasno prekidaju s tri točkice – “Ono kad staviš frigat šnicle, pa se zagledaš u sapunjaru…” ili “Ono kad te dijete pita zašto je nebo plavo…” ili “Ono kad u ženu uperiš kalašnjikov i stisneš obarač, a metak je u cijevi…” ili “Ono kad osvijestiš da si idiot dok pišeš idiotske statuse na facebooku…”

Evo još jedne takve situacije – “Ono kad sjedneš za računalo spreman istražiti pojam duboke države, a zatim se piskaranjem osvrnuti na hajku na živozidaša Ivana Pernara, jer smatraš da treba kritike usmjeriti na Branka Mijića, komentatora Novog lista, i Bojana Glavaševića, nesuđenog ministra kulture iz kvote SDP-a, zbog toga što podržavaju antisemita u njegovom populističkom izazivanju sukoba s Aleksandrom Stankovićem, a na gmail dobiješ obavijest youtubea da je aploudan intervju s Andrejom Barberić…” Tko se nije našao u takvoj situaciji?

I slušaš onda kako glasnogovornica gradske tvrtke Inkasator dijeli lekcije o javnoj komunikaciji, jer je član Upravnog odbora Hrvatske udruge za odnose s javnošću. Aman! Dakle, “leti, leti, leti – avion!”, “leti, leti, leti – ptica”, a i “leti, leti, leti – A. Barberić” iz močvarnog mulja u piar stratosferu. No, moraš se zapitati kako je to moguće s obzirom da se dotična uglavnom bavi odnosima s tajnošću. U Karlovcu javnost kao da djeluje konspirativno – po principu koza nostre – ovdje se više prikriva nego otkriva, posljednji na kojeg novinar u Karlovcu pomisli je čitatelj/slušatelj/gledatelj, a prvotni urednik, čiju glavu ne vidi jer je u dupetu glavnog urednika, a i njegova glava se ne vidi jer je u direktorovom dupetu, čija je glava pak u Gazdinom, dok je Gazda u čvrstom zagrljaju s vlastima. Grad ima svoje medije, pa i nositelj vlasti, dok je u strastvenom zagrljaju s Gazdom, pati od trajnog zatvora, jer mu se gdje ne treba uvukao direktor medija skupa sa cijelom redakcijom.

A. Barberić, koja je, kao, ravnopravna među nama, a ipak je malo ravnopravnija zahvaljujući partijskom statusu, svoj zanat odnosa s tajnošću ispekla je u Gradu Karlovcu, SKHDZ-u, a sada vještine primjenjuje i u udruženom klijentelističkom pothvatu – gradskoj tvrtki Inkasator. Možda čak zaslužuje i mjesto predsjednice HUOJ-a, jer s onime što se smatra javnošću u Karlovcu ima idilične odnose. Novinari je svašta pitaju, postavljaju neugodna pitanja tipa “Je li komunikacija važna?”, a eto nitko da je pita ne samo što radi u Inkasatoru, nego i što taj Inkasator radi i kako se održava. Možda bi novinari i postavili pitanje smisla tvrtke koja vjerojatno ne bi postojala kad drugim gradskim tvrtkama debelo ne bi preplaćivala usluge posredovanja u naplati, da se nisu nasrkali njene juhice, najeli njene mesine i okrijepili njenim vinom na godišnjim domjencima. Najveće postignuće uvažene stručnjakinje za odnose s javnošću jest sudjelovanje u partijskoj eutanaziji lokalne javnosti. Takva s javnošću može imati samo nekrofilski odnos.

Ćaska se s A. Barberić o koječemu osim o bitnome, nižu se petparačke mudrosti i savjeti. Ozbiljnost i osnove piar zanata nalažu da se odjene prikladno, nabaci širok osmijeh i važe svaka riječ, pa je tako odvagnula i da je ostala iznenađena koliko i muškarci mogu brbljati, ali “svojstveno”.

A. Barberić vodi nekakav projekt dodjele nagrada za odnose s javnošću, pa je čak i direktorica nečega što se naziva Grad prix. Jedna od 15 kategorija je i dodjela “šipka”, “nagrade” za anti-komunikaciju, u biti anti-nagrade. Jednom je dodijeljen taj šipak, kaže, ali ne otkriva kome. Je li ga možda dobio njezin partijski šef i suradnik gradonačelnik Damir Jelić nakon što je za poplava na nečemu što se pretenciozno naziva sportsko-rekreacijskim centrom “Korana”, betonskoj ledini pokraj nogometnog stadiona, pozirao fotografu u vodi, glumeći akcijskog junaka, dok je građanstvo uzbunama pozivao na gradnju zečjih nasipa? Je li Jelić dobio šipak za predizborni plakat na kojem ponosno ukazuje na padajuću krivulju bez jasne naznake na što se odnosi? Je li dobio anti-nagradu kada je nekoliko dana uoči izbora otvorio socijalnu samoposlugu s praznim policama? Je li ju dobio za odvažnost ili besramnost da u Sarajevu primi nagradu za najboljeg menadžera Srednje i Jugoistočne Europe? A možda baš zaslužuje i nagradu za životno djelo, jer što bi bilo veće postignuće u odnosima s javnošću od njezinog umrtvljenja?

Stvar je tako jednostavna – gdje je A. Barberić cijenjena ne treba biti cijenjen, gdje je uvažena, časno je biti neuvažen, ako je na vrhu, treba se držati dna, ako leti, valja padati, ako je u središtu, treba se držati ruba kao pijan plota, ako dijeli nagrade, valja se natjecati isključivo za anti-nagradu.

Blažena je margina margine – ne trebaš skrbiti o profesionalnim standardima kao što su poluinformiranje, neetičnost i kalkulantstvo, nisi umrežen, nemaš čak niti mjesto za stolom na domjenicima, koje nisi nikad ni htio, i možeš mirne duše napisati da je Inkasatoru svojstvena besmislenost. Isto vrijedi i za društvo u kojemu A. Barberić može uzletjeti ka visinama.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije