Profesor Vladimir Lay, sociolog-istraživač angažiran, između ostalog, kao autor kolumne „Profesura“ na portalu Aktiviraj Karlovac, nedavno je objavio nešto što je takozvana karlovačka javnost – šačica onih koji figuriraju u takozvanom javnom prostoru u Karlovcu, a nažalost partijskom jer nema javnosti u pravom demokratskom poimanju gdje Partija, Hrvatska demokratska zajednica iliti SKHDZ, ucjenama upravlja svim područjima života – čekala već godinama.
Činjenica da njegova izborna analiza Karlovca nije izazvala raspravu u takozvanoj javnosti opravdava što tu takozvanu javnost smatramo takozvanom. Nije to dokaz slabog utjecaja našeg portala ili nezanimljivog pisanja – jer Lay nije nezanimljiv autor – nego dokaz umrtvljenja cjelokupne medijske scene, režimske ili navodno ne-režimske, što se postiglo malo izravnom kupovinom, jer – antologijskim riječima Igora Mandića kazano „Novca da me se kupi – ima“ – zapošljavanjem u gradskom sustavu, oglašavanjem i/ili sitnim znakovima pažnje kao što je trpanje kremenadlima na račun gradske tvrtke Inkasator – udruženog klijentelističkog poduhvata.
Lay je dokazao – a to mu uopće niti nije bila namjera i tu sada polemiziramo s uvaženim profesorom – promašenost urbanog šovinizma koji svoju vlastitu jalovost i neplodnost, pa u velikoj mjeri i cinizam opravdava navodnim seoskim zarobljavanjem grada, držanjem grada taocem sela.
Tom urbanom šovinizmu podlegao je svojevremeno – davno – i autor ovih tekstova u ciklusu Loncu poklopac, prije no što je pokrenuo ovaj medij, dok je još radio u tiskanom novinarstvu, kao i niz boljih i gorih građana koji su formalno ili neformalno raspravljali o uzrocima nemogućnosti smjene SKHDZ-a s čela grada i prekida s tom katastrofalnom vladavinom. Svima je jasno da selo glasa za HDZ, odnosno hibridna klasa o kojoj je pjevao vojvođanski kantautor Đorđe Balašević u pjesmi „Narodnjaci“ s albuma „Bezdan“ iz 1986. godine koja je na pola puta selo-grad, samo što je on prvenstveno mislio na neurbanizirane industrijske radnike koji vikendom odlaze na selo (Nemaju njive te perspektive/Armiran beton zove nas sad/A snovi lete između negde/na relaciji selo-grad/Nastupa era amatera/Iz svoje kože može se sad/Rapidna stasa, hibridna klasa/Na pola puta selo-grad), a ovdje imamo slučaj jedne u pravilu činovničke klase iliti – preciznije kazano – dijela vladajuće kaste koja živi na selu, a u grad dolazi na radno mjesto, pa se onda vraćaju na svoja sela. Oni su uistinu, kao što kaže profesor Lay, samim time što dolaze s ruralnog područja konzervativniji i skloniji demokršćanskoj vladajućoj partiji, iako nisu niti sela što su bila, pa je u informacijsko doba uistinu teško zadržati neko mjesto, makar to bio i najzabačeniji zaselak, izoliranim od društvenih i kulturnih trendova koji se uglavnom generiraju u gradovima – ti trendovi stižu i u srpska sela bez struje i vode o kojima se nedavno razglabalo u hrvatskoj javnosti. Ta ideološka linija koju drže s vladajućom strankom toj kasti je priskrbila sinekure, namještenja, radna mjesta koji su odredili odanost iliti ovisnost o partiji. Tako se razgranala ta interesna mreža – koja se onda oformila u kastu – i proširila u sve društvene slojeve, pa i u urbana područja. Ta je kasta postala sama sebi svrhom i u njihovom je interesu oprezno dozirati razvoj grada jer svaki razvoj sa sobom donosi dinamiku koja može ugroziti njihove pozicije. Zato je – suprotno deklaracijama – istinski vibrantno, dinamično i nezavisno civilno društvo njihov neprijatelj jer u sebi nosi klicu napretka i mijenjanja postojećeg stanja.
S obzirom da bi bilo preuzetno – u biti nemoguće – da ukinu civilno društvo, nastoje ga partnerstvima kroz koje provode prikrivene ili otvorene ucjene, odnosno stvaraju ovisnički odnos, staviti u podređeni položaj i, poput vlakova Bohumila Hrabala, strogo kontrolirati. No, to je ujedno problem i civilnog društva, odnosno profesionalnog aktivizma, što je apsurd jer je istinski aktivizam tek onaj amaterski, dočim je profesionalni čak i nevjerodostojan jer se onda i gleda na aktivista kao da radi svoj posao, a ne da ono što zagovara ima istinsku težinu, da to radi iskreno. To je ozbiljan problem nevladinog sektora, to jest nevladinih organizacija – enđioa – i enđokracije.
Spomenuta „seoska“ činovnička klasa nije niti to, ona je polit-činovnička jer je u Karlovcu izbrisana granica između uprave i politike i jednostavno se ne zna gdje započinje jedan sektor, a gdje drugi. Neslavna je – ne samo jer je grozna, nego i jer je nitko osim nas nije zabilježio – izjava Damira Jelića, velikog meštra sviju karlovačkih partijaca, iz vremena kada je obnašao dužnost gradonačelnika, a njegov proxy koji sada figurira na tom mjestu Damir Mandić bio tek predsjednik Gradskog vijeća i ravnatelj Gimnazije. Elem, pohvalio se Jelić u jednom izdanju emisije „Otvoreno“ Hrvatske radiotelevizije da u gradskoj upravi ima i nestranačkih pročelnika. Na tu poraznu izjavu, a još goru politiku, nitko nije reagirao. Priznanjem da preferira stranački opredijeljene pročelnike i da oni čine većinu Jelić je nesvjesno podcrtao potrebu da se više ne lažemo kako su takva mjesta stručna – ona su prije svega politička i trebaju biti namještenička, pa da takvi kadrovi napuste gradsku upravu skupa s vlašću koja je izgubila izbore, odnosno da nova vlast postavi slobodno svoje pročelnike, a ne da se igramo stručnjaka zaposlenih za stalno putem farsičnih natječaja, pa ih se više ne možeš riješiti bez da riskiraš tužbu.
Uistinu, ako se pogleda članak o Karlovcu na Wikipediji netko tko je odrastao u gradu – na Luščiću, primjerice – će se iznenaditi što sve pripada Karlovcu – Knez Gorica, Koritinja, Ivanković Selo, Husje i ostali egzotični toponimi koje ne samo da nikada nije posjetio, nego nikada za njih nije čuo. Slažemo se da djeluje apsurdno voziti se kroz ta „kukuruzišta“ i tvrditi da je to grad. To, naravno, u sociološkom pogledu nije grad, ali nije neobično – štoviše, pravilo je – da gradovi administrativno obuhvaćaju svoje zaleđe. Uostalom, ako ćemo se odreći ruralnog dijela grada, odričemo se tada i četvrte rijeke – Dobre – i bušotina, iznimno važnih za razvoj grada, geotermalne vode u Rečici, primjerice.
Ali samo suhe brojke koje Lay iznosi dovoljno govore u prilog tezi da nije selo to koje određuje gradonačelnika – kažemo, kasta je prisutna posvuda, i u Novom centru i na Kljaić Brdu (sic!). U Karlovcu je u svibnju 2017. godine, kada su održani izbori za Gradsko vijeće i za gradonačelnika, bilo registrirano 48.242 birača. Od tog broja, 32.644 ili 67,7 posto ih živi u urbanom dijelu Karlovca, a samo 32,33 posto, to jest 15.598 u ruralnim karlovačkim naseljima. Na izbore je izašlo 21.387 birača, odnosno 44,3 posto, a bilo je 20.824 važećih listića. Prosječna izlaznost u četvrtima je bila 44,3 posto, a u mjesnim odborima samo 0,3 posto viša, dakle 44,33 posto. Pa je li to dokaz da selo bira gradonačelnika? Istinizavolju, Lay kaže da ima „stanoviti utjecaj“ na izbore, ali i mora imati jer u tim selima žive oni koji u gradski proračun uplaćuju prirez, porez i druga davanja. Treba li im uskratiti politička prava? Profesor Lay se za to sigurno ne zalaže, no neki da, odnosno za izdvajanje tih područja izvan administrativnog gradskog okvira.
Okreće se Lay tada kritici opozicije zato što je bila razjedinjena, a kroz tri izborna ciklusa na lokalnoj razini HDZ-u pada broj glasova. No, zar je trebalo koalirati s anarhističnim Živim zidom samo da se obori vlast? Vlast je grozna, ali neka mjera mora postojati – Živi zid je mnogo veći društveni i politički problem jer SKHDZ barem osigurava neku institucionalnu stabilnost i inerciju.
Layeva analiza – koja brojkama diskreditira urbani šovinizam – potvrđuje ono što govorimo još od drugog kruga izbora za gradonačelnika – nezavisni Davor Petračić je izgubio iznimnu priliku da izgura HDZ s pozicije u izvršnoj vlasti jer Mandić kao netko kome je čitav grad po partijskoj, konkretnije Jelićevoj, volji – a i suprotno željama dobrog dijela pripadnika vladajuće kaste – serviran na pladnju nije bio dobar kandidat, bio je iznimno slab i u drugom krugu je pobijedio sa samo 1.200 glasova razlike, a ti su se glasovi mogli pridobiti kampanjom koju Petračić nije imao.
Te je glasove mogao pronaći i u urbanim i u ruralnim dijelovima grada jer nije osnovna politička podjela u Karlovcu na grad i selo, nego na kastu i obespravljene ostatke ostataka građanstva.
