Događaji o kojima govori Boris Morsan su se zbili 1996. i 2007. godine, dakle javni natječaj za Koranu i pozivni natječaj za Ilicu 212. Drugim riječima, prije 11, odnosno 22 godine. U tom smo razdoblju Krešimir Rogina i ja sudjelovali na desecima drugih natječaja na kojima smo dobili niz različitih nagrada. Mentalni konstrukt gospodina Morsana njegovo je osobno otkriće na koje je zasigurno jako ponosan te mu nedvojbeno pričinja iznimnu radost koju ne želim kvariti bilo kakvim demantiranjem, obrazlaganjem ili opravdanjem – odgovara na optužbe da je pogodovao na natječajima arhitekt Ivan Mucko.
Odgovarajući na pitanje postavljeno u sklopu anketnog upitnika Karlovačke pozitive vezano uz konceptualizaciju platoa kod velikog pothodnika u Karlovcu Morsan je, govoreći o potrebi da se za tu priliku raspiše arhitektonsko-urbanistički natječaj, odgovorio: „Od svih natječaja u Karlovcu samo je jedan dao kvalitetno rješenje, i to za knjižnicu u Novom centru. Svi ostali su završili kao promašaji uz namještanje rezultata od kojih je najpoznatiji natječaj za sportski centar na Korani gdje je Krešimir Rogina, kao član žirija, isposlovao nagradu Ivanu Mucku da bi mu ovaj malo kasnije vratio uslugu na natječaju za kompleks u Ilici u Zagrebu“.
Za projekt zgrade Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“ 1976. godine nagrađen je Prvom nagradom na Zagrebačkom salonu arhitekt Mladen Vodička, a 2007. godine je nadograđena Morsanovim projektom.
Rogina kaže da su Morsanove optužbe smiješne.
- Rad gospodina Mucka je bio najbolji – veli Rogina.
„Natječaj kao postupak dobivanja rješenja za bilo koju arhitektonsku ili urbanističku zadaću, a pogotovo onu koja se bavi uređivanjem javnih prostora, u pravilu daje bolje rezultate od izravne narudžbe projekta“, kaže Mucko.
- Način na koji se javni arhitektonski natječaji danas u Hrvatskoj provode je zastario, ponajprije zato jer odlučivanje prepusta ograničenoj grupi od tri, pet ili sedam članova ocjenjivačkog suda, koji pak nakon završetka postupka nisu ni na koji način odgovorni za izbor. Taj postupak bi se danas, u dobu brzog protoka informacija, moglo provesti na brojne druge načine od kojih ću navesti samo dva rubna. Prvi bi bio da ocjenjivački sud čini samo jedna osoba koja je onda pred javnošću i strukom jedina odgovorna za rezultat natječaja, njegovu provedbu, izvedbu i javnu percepciju čitavog postupka te, ovisno o toj javnoj percepciji, snosi i posljedice – dio “slave” u slučaju uspjeha ili dio “sramote” u slučaju neuspjeha. Drugi način bi bio potpuno javno odlučivanje o odabiru rješenja, odlučivanje u kojem bi mogli sudjelovati svi građani, na primjer elektroničkim glasanjem o ponuđenim projektima koji bi bili objavljeni na mrežnim stranicama jedinice lokalne samouprave ili strukovne udruge, dakle brojanje “lajkova” koje bi pojedini projekt polučio ili “nagrada publike”, nazovimo to kako nam drago – dodaje Mucko.
„Natječaj sigurno da, ali ne na zastarjelim načelima na kojima se javni natječaji u Hrvatskoj još provode, nego na način primjeren današnjem informatiziranom i decentraliziranom društvu“, zaključuje Mucko.
