Kad vidite naslovnicu albuma prvijenca jednog od najdugovječnijih imena na domaćoj, recimo tako, pank sceni teško da ćete povezati dlakavog muškarca u maskirnim hlačama, suludi naslov „Franjo Tahi se bavi mišlju“ s glazbom koja se dolazi iz ovog “dugosvirača”. Za bolje poznavatelje lokalnih prilika već sama prava stvar na tragu Siouxsie and the Banshees, Niet i Paraf iznenađujuće dobrom produkcijom. Stari pankeri su očito poslušali mlađe kolege, obišli koji koncert suvremenijih stjegonoša žanra i odlučili se na ozbiljniji zvuk.
„Novi svijet“ i dalje slušatelja drži u vremenu kad je Jugoslaviju ostavio “vođa”, a u ljubljanskim, beogradskim i riječkim podrumima prva faza pank rocka počela se mijenjati pod utjecajima britanskog post-punka i new wavea. Slušaju li Kmetovi između probi Killing Joke i Amebix? Teško, prije se naslanjaju na utjecaj ranih Stranglersa koje s dolaskom novog bubnjara ubrzavaju na IO punk razinu dok se gitara zaoštrava.
Sljedeći song, „Boje“, mogle bi dobro proći i na nekoj bajkerskoj fešti. Rifovi koje ste već negdje čuli uz catchy refren daju natruhu prvog hita s albuma za koji bi mogao na Youtubeu osvanuti spot.
Kmetovi se bave seljačkom bunom kroz industrijski ritam i repetitivnim rifom, dok „Nebo“ opet jako podsjeća na neprežaljenu fazu Parafa sa Zastava.
„Anđeo“ započinje laganim post-punkerskim ritmom da odjednom kreće u neki tupa-tapa veseli ritam s čudnom gitarom. Ovom čudnom prelazu u kontri su solidno otpjevani ženski lead vokali.
Šteta da se Kmetovi nisu odlučili napraviti više albuma ili sabiti na jedan CD manje pjesma jer već pomalo nestaje pažnje i koncentracije za daljnje slušanje. Čak i poznatiji bendovi koji znaju što reći odustaju od dugih albuma i pribjegavaju nekoj 30-minutnoj formi.
„Stani“ je opet neki polu brzinac otpjevan na njemačkom pa zbog toga i podsjeća da se Laibach u rupi malo opusti. Čekaj, što je sad ovo, „Kava“ kreće s OI OI OI, ranim Cockney Rejects štosevima i refrenom „Kava, ulje, deterdženti“, pa onda “bonovi, bonovi”. OK, očito je tekst napisan prije 35 godina. Sedam je opet old school OI sa ženskim vokalom koji kao i prethodna numera dolazi podosta prekasno. Tu bi Kmetovi savršeno štimali da sviraju s Pankrtima na nekoj pank veselici u kakvom “delavskem domu” u predgrađu Novog Mesta.
„Intro“ na broj 11? Je li se nešto “zmešalo” u masteringu pa je naslovna tema Povratka otpisanih pobjegla s prvog mjesta?
„Grad“ je opet povratak u područje koje bolje leži ovoj nevjerojatnoj četvorki. Tekst za stvar je vjerojatno napisan prije podosta godina, ali definitivno ocrtava današnjicu, takozvani egzodus ovdašnjih građana u odlasku bez povratka.
„Stani“ zvuči kao „Grad“, drugi dio, poruka za ostankom na “vjekovnim ognjištima”. Glazbeno također još jedan prekomjeran broj na CD-u, no očito se radi o “statementu” Kmetova ili barem dijelu članstva.
Tahijevi kmetovi, iako vjeruju da su kultni, trebali su ovaj album izbaciti početkom 1990-ih da bi bili inovativni. Da bi bend bio kultan potrebno je imati i svoje kultiste, sljedbu koja vjerno prati što god se dogodilo i što god radio bend ili neko od njegovih članova. Nešto kao Turbonegro, Darkthrone, Sunn o))). Kako god, bili Tahijevci kultni ili ne, na kraju dana ostaje dojam da je zabavnije, a u svakom slučaju manje štetno, da se ekipa u nekim godinama i dalje bavi sviranjem i snimanjem pank ploča nego gluvarenjem pred televizorom, šopingoholijom ili pohađanjem parapolitičkih skupova pa ovaj tip hobija toplo preporučamo svima koji imaju dovoljno vremena i nešto malo volje.
Oni kojima se baš ne da opet aktivno baviti glazbom mogu navratiti već 10. veljače na Malu scenu Hrvatskog doma gdje će Kmetovi promovirati CD, a ugostiti će i još pokoje ime s lokalne pank scene. Bez obzira na glazbeno-produkcijski rezultat zabava za stare pankse i one koji se tako osjećaju je vrlo izvjesna.
