Starica u električnim invalidskim kolicima vozi rubom ceste kad odjednom kolica stanu. Žena vadi mobitel i zove pomoć. Ne mičite se, stižemo za dvije minute, govori joj glas s druge strane veze. I zaista, za manje od dvije minute neposredno uz nju spušta se vojni helikopter, iz njega istrče četiri do zuba naoružana vojnika s puškama uperenim u jadnicu. U nekoliko dobro uvježbanih pokreta prikače sajlom njena kolica za helikopter koji je odnosi u nepoznato dok ona prestravljena visi ispod letjelice.
Tako počinje danski film „Kako se riješiti drugih“, snimljen 2007. godine, a režirao ga je Anders Rønnow Klarlund. Dok gledamo ranije opisanu scenu, još nismo sigurni radi li se o nekoj montipajtonovskoj zafrkanciji ili kafkijanski apsurdnoj drami. Već sljedeća scena ne ostavlja dvojbe u ozbiljnost situacije – staricu dopremaju u školsko dvorište visokom žicom podijeljeno u pretince u kojima su ljudi nagurani poput stoke. Osobe iza žice zahtijevaju svoja prava, no vojnici se na to nimalo ne obaziru. Staricu odvode u sportsku dvoranu gdje zajedno s još sedam zarobljenika čeka ispitivanje. Nitko ne zna zašto su tu ni što im se stavlja na teret. Stvari postaju jasnije kad dođu pred ispitivača. Sve što trebaju uraditi kako bi se spasili je dokazati da doprinose društvu barem onoliko koliko društvo ulaže u njih. Ako to ne mogu dokazati, kazna je smrt.
Posljedica je to Novih kopenhaških kriterija koje je parlament usvojio te su ušli u aktivnu primjenu. Sedam je kriterija po kojima se ljudi svrstavaju u skupinu onih drugih iz naslova, odnosno manje vrijednih članova društva – dugogodišnje primanje bilo kakvih subvencija osim klasične penzije, neplaćanje poreza, zloupotreba droge, alkohola ili lijekova, često ili iznadprosječno korištenje zdravstvenih usluga, zanemarivanje djece, dugotrajna nezaposlenost, te oni koji dugi niz godina žive na rubu zakona, čak i ako nikad nisu bili proglašeni krivima. Zbog široko postavljenih kriterija, dosta je jednostavno upasti u grupu drugorazrednih, čak i ako samo redovito uzimate lijekove protiv visokog tlaka, recimo. Kako u konačnici ne bi većina stanovništva bila svrstana među druge – ipak je to moderna Danska – potrebno je zadovoljiti bar dva kriterija da bi čovjek bio osuđen. To i nije tako teško obzirom na sadržaj kriterija – primjerice, osoba koja godinama prima invalidninu sigurno je nezaposlena i često ide doktoru.
U Danskoj je pitanje subvencija onima koji ne rade ili nisu radno sposobni česta tema diskusija u Parlamentu i izvan njega. Jedni drže da nitko ne smije patiti zbog okolnosti za koje nisu krivi. U redu, kažu drugi, ali to košta, osim toga ima puno onih koji zloupotrebljavaju dansku dobrotu. Glasni su zagovornici obje opcije, pa nije čudno da su upravo Danci snimili ovakav film. Ironija filmske priče je to što je kriterije iz puke dosade sastavila Sidse, žena koja je imala dostup podacima o tome koliko Danska troši na najslabije, a učinila je to da bi se javno narugala onima koji žele ukinuti davanja ugroženim slojevima društva. Vrlo brzo, njena dosjetka prestaje biti duhovita, o njoj se sasvim ozbiljno raspravlja u parlamentu, te naposljetku postaje sastavni dio socijalne politike. U skladu s onom otrcanom dosjetkom o revoluciji koja jede svoju djecu, Sidse završava u pritvoru i čeka ispitivanje zajedno s ostalima. Pokušavajući ispraviti svoju nesmotrenost, instruira ostale zatvorenike što trebaju reći da možda sačuvaju život. To je prilično teško jer je ispitivač nemilosrdan. Pri ispitivanju se služi gestapovskim metodama, a ni egzekucije mu nisu strane – jednog „krivca“ osobno je smaknuo jer ga je naročito iživcirao, ali i kako bi bio opomena onima koji slijede. Ispitivač je prilično zadovoljan kriterijima koji omogućuju elegantno „pročišćavanje“ danskog društva i efikasan su način kako se riješiti onih drugih. Opisuje ih kao sedam smrtnih grijeha, deset zapovijedi i Isusove propovijedi prevedene na suvremeni jezik i praktične termine.
Premda su Danci ovaj film svrstali u komedije, gledateljima izvan Danske malo je što u filmu smiješno – danski koncept humora drugdje je nerazumljiv je i slabo cijenjen. To je jedan od razloga što film nije bio naročito zapažen izvan domovine. Drugi je razlog što film nije u cijelosti uspio. Početna ideja je sjajna, dinamičnih prvih pola sata filma gledaju se s velikim zanimanjem, ali kasnije filmu nestaje daha da u istom ritmu stigne do kraja. Kako se riješiti drugih spada u podžanr političke fantastike. Satirički duh priče nudio je puno elemenata za znatno žešću kritiku društva od prikazane. Premda neki dijelovi filma djeluju gotovo proročanski kad ih usporedimo s govorima današnjih državnika, film se ipak nije izdigao iznad deklarativne razine, prije svega zbog slabo profiliranih likova. Osim jednog ili dva junaka, svi ostali likovi su beživotni i svedeni na simbole. Primjerice, sedam likova koji čekaju ispitivanje na početku filma simboliziraju po jedan kriterij, ali uglavnom nisu dovoljno zanimljivi da bi se gledatelj vezao uz njih.
Zbog bizarne početne ideje i nesumnjive aktualnosti isplati se pogledati film, možda i kao poticaj na razmišljanje o važnoj temi, ali ne očekujte previše. Za političku satiru film je preozbiljan, a za ozbiljnu i sveobuhvatnu kritiku nedovoljno satiričan. Uz početnu ideju, još je jedan zanimljiv moment filma – u strahu od prilično sigurne egzekucije, a kako je većina zapadnog svijeta objeručke prihvatila nove kriterije, junaci filma planiraju izbjeći u – Afriku, koja im izgleda kao jedino preostalo slobodno utočište.
