Političko divljanje po ulicama i otvoreni rat potlačenog naroda s korumpiranim elitama nikad nam nije bio bliži. Bosna ponovo gori – ovog puta u revolucionarnom gnjevu probuđenih masa. Pošto se, na svu sreću, čini kako plamen ipak ne prelazi u razarajući požar, ne moramo paničariti. Možemo se osjećati sigurno i pokušati cijelu stvar iskoristiti u svoju korist. Što će reći – za uobličenje što uvjerljivije interpretacije golog događanja. Njegovo zaodijevanje u ruho ideja po mjeri političkih svrha od kojih krećemo u pisanje i djelovanje.
U tom zadatku ovaj kratki napis, jasno, nije usamljen. Tu se radi o polazištu političkog pisanja uopće. Polazištu koje se možda rjeđe eksplicira na ovakav način, ali zbog toga nije ništa upitnije. Različite javno vidljive ličnosti već su se prvi dan po buri krenule oglašavati. Njihov cilj je, ovako ili onako, ostvarenje političkog utjecaja. Ako zanemarimo profesionalne komentatore i analitičare koji u svoj svojoj rječitosti u pravilu malo kažu, ostaje nam šačica onih s autentičnim i transparentnim političkim pobudama.
Istina, u naše je vrijeme teško govoriti o šačici takvih. Internet je upravo bezgranično otvorio javni prostor. U njega se nikad lakše nije moglo uskočiti iz vlastitog naslonjača. Društvene mreže prestaju biti mogući, a postaju nužni medij vođenja politike. Pitanje o prezasićenosti političke aktivnosti u virtualnom prostoru dolazi na dnevni red. Politički ambicioznih, onih koji imaju što za reći nikad nije bilo više. Pustimo taj problem za čas ipak po strani. Recimo kako je onih reprezentativnih, s dovoljnim autoritetom, koliko god takva kvalifikacija bila manjkava, ipak – šačica.
Među takve, između ostalih, spadaju Romano Bolković i Mate Kapović. Jedan od njih sasvim sigurno reprezentira najtransparentniju frakciju nove hrvatske ljevice. Predstavnika aktualnog antikapitalističkog trenda na globalnoj razini. Trenda čijoj se bijedi čovjek teško može načuditi. Posebno ako je i sam ljevičar. Drugi je solo igrač, usamljeni jahač iz medijskih sjena; inteligentni i obrazovani komentator koji se opire klasifikaciji. Koji ipak, pozornijom analizom, pokazuje naličje mudrog konzervativca s istančanom slobodarskom crtom. Posebno rijetka pojava u našim okvirima. Reprezentativna za bolju desnicu koju, na žalost, nemamo za neprijatelja.
Tu, jasno, u najvećoj mjeri improviziram. Što Kapović i Bolković po sebi reprezentiraju; što njihove pojave i riječi predstavljaju prije nego li ih ovdje propustim kroz šake – ili bolje vrške prstiju – u biti me previše ne interesira. Oni mi trebaju kao oslonac vlastite kritike. Točnije, njihova interpretacija milih ili nemilih bosanskih događaja treba mi u tu svrhu. Tu prije svega mislim na: a) prvu, neobično suvislu, reakciju Mate Kapovića na prosvjede (“Ajmo, Bosno!”) – objavljenu prije nego što se spustio na uobičajeno jadnu razinu i potpuno zastranio s onim revolucionarnim programom; b) Bolkovićev komentar (“Svi smo mi Bosanci”) u kojem o prosvjedima niti ne govori, a opet tako jasno izlaže svoj, prilično limitiran, sud.
U svojoj kritici polazim od radikalnog neslaganja s temeljnim pretpostavkama što leže u samoj srži spomenutih komentara kao konkretnih uobličenja populističko-prevratničke i konzervativno-elitističke ideologije. Štoviše, držim kako su ti toliko oprečni pristupi u osnovi jedinstveni – oboje stoci sitnog zuba dopuštaju postojanje. Alternativa leži u nepriznavanju njene racionalnosti. Umjesto da se fenomen svjetine, mnogoglave narodne nemani, uzima kako bi od nje učinilo heroja (I), ili elementarnu nepogodu (II), potrebno ju je imenovati glavnim političkim neprijateljem.
Tu viziju, što bi je mogli nazvati institucionalno-demokratskom, određuje vjera u posebnu važnost autentičnih demokratskih institucija kao nezamjenjivih posrednika kroz koje se politički život treba odvijati. Praznina nastala nestankom masovnih partija, radničkog pokreta kao političkog faktora, te općenitim tehnificiranjem liberalnih institucija uz prebacivanje težišta na nadnacionalne institucije sve teže i teže biva krpana praznom retorikom i simulacijom političkog života. U otvoreni politički prostor uskaču rulja i bukači, a određenje jasnog odnosa prema spontanoj i neartikuliranoj aktivnosti masa dolazi na dnevni red.
Naš zadatak stoga se sastoji u što jasnijem raskrinkavanju slabosti prevratničke i konzervativne vizije događanja naroda na primjeru aktualnog bosanskog bunta. Tim više što se zauzimanje jedne od dotičnih pozicija obično prikazuje nužnim pri određenju vlastitog stava. Bez jasne kritičke distance prema neartikuliranom buntu, ali i nepomirljivosti prema uobičajenoj konzervativnoj kritici istog, teško je moguće raditi na obrazovanju novih oblika demokratskog organiziranja kao sušte suprotnosti haračenja po ulicama i inflaciji sumanutih revolucionarnih manifesta van svakog konteks.
Vratimo se načas komentarima Kapovića i Bolkovića kao oglednim primjerima. Zašto se prvi može uzeti kao ogledni primjer prevratničko-populističkog, a drugi konzervativno- elitističkog pristupa? I na koji način i jedan i drugi pretpostavljaju neposredno haračenje stoke sitnog zuba kao razumljiv politički čin, bez jasnog zauzimanja za demokratske institucije kao najvećeg neprijatelja političkog kaosa i destrukcije?
Krenimo s lijeva na desno, od Mate Kapovića. Zanemarimo, koliko je moguće, njegov iritantni angažman antikapitalističkog borca. Ostavimo po strani sav politički sadržaj oko kojeg se dotični drug toliko potrgao zadnjih godina. Takvo što nužno je, ako želimo izolirati njegov čisti odnos prema političkom angažmanu. Mate Kapović politička je i intelektualna ličnost kakva je. Jedan je od predvodnika sumanute ljevičarske scene i za to mu nitko nije kriv. Ovdje mu ipak, unatoč tome, moramo pružiti priliku da o politici kaže nešto pametno. A naznake mudrosti, prilično iznenađujuće, prisutne su u njegovom komentaru.
Kapović možda ni sam nije svjestan kako njegova, razmjerno uvjerljiva, obrana narodnog bunta u spomenutom tekstu po prioritetu dolazi prije samog političkog programa koji promovira. Ovaj ili onaj politički sadržaj može biti usvojen ili odbijen, no temeljno političko pitanje ono je o legitimnim i učinkovitim oblicima političkog djelovanja. Trenuci u kojima se dižu barikade, a vlast kotrlja po ulici uvijek su trenuci u kojima pitanje oblika politike, po logici stvari, skače ispred pitanja o sadržajima. Kapović inače, u najgoroj maniri vulgarnog marksista, socio-ekonomski sadržaj forsira pred političkom formom. No čak i on, suočen s praktičnim problemom legitimacije bunta, mora posegnuti za čistom, formalnom legitimacijom tog i takvog oblika djelovanja neovisno o motivaciji.
U njegovom pisanju prisutno je i trkeljanje o uzrocima i razlozima, o sistematskom nasilju i obespravljenosti gladnog naroda. No takvi argumenti ostaju neobično tihi kada se jave pitanja o 1) očitoj destruktivnosti i sasvim upitnoj političkoj učinkovitosti primijenjenih sredstava; 2) neupitnoj neartikuliranosti i mnogoznačnosti događanja u svom neposrednom, praktičnom očitovanju. Da bi se bunt kao takav legitimirao potrebno je zanemariti njegove konkretne uzroke i opravdanja. On se po sebi mora prikazati politički korisnim.
A to je upravo ono što Kapović želi – legitimirati narodni bunt kao takav. Suština je u pretpostavljanju neupitne političke korisnosti buđenja i neposrednog angažiranja masa. Bez obzira na eventualne moralne ili čisto utilitarne dvojbe oko korištenih sredstava. Bez obzira na političku neodređenost ili upitnost sadržaja koji se nastoji promovirati. Borba i prevratnička djelatnost tu se vide kao neophodna sredstva političkog odgoja. Nasuprot naivnim buržoasko-prosvjetiteljskim iluzijama o postepenom odgoju građanstva kroz opće obrazovanje, ovdje se pretpostavlja kako političkog obrazovanja nema bez žive i neposredne borbe. Angažman se postavlja kao uvjet, a ne posljedica razvoja političke kulture. A taj angažman u zbilji nije onakav kako ga je moguće prikazati u knjigama. On je uvijek kaotičan i višeznačan, disfunkcionalan i destruktivan, i kao takav otvara mogućnosti za politički razvoj i kreaciju.
To posebno stoji kada se u obzir uzme uobičajena uspavanost i inertnost naroda. Htijenje za usavršavanjem na masovnoj razini tu se mora pojaviti u obliku kolektivne borbe za zajednički interes. To što taj interes nije precizno određen, što oblici borbe ne odgovaraju apstraktnom idealu, ne igra nikakvu ulogu, ili barem ne igraju ulogu kod naroda i poštene inteligencije, one na strani naroda, koja uz to zna i razumije cijeli proces.
Opori cinizam ili moralističko osuđivanje prosvjeda uvijek proizlaze iz izostanka razumijevanja biti političkog djelovanja. To je neposredna aktivnost i angažman. Tu se ne radi o kontroliranom procesu koji odgovara pretpostavkama samozadovoljnih intelektualaca u svojim kulama od bjelokosti. Nered, kaos i destrukcija tu su prvi preduvjeti uspostave pravednijeg poretka i regeneriranja društva. Nasilje i destruktivnost prevrata svakako samo po sebi nije legitimno sredstvo, a kamoli cilj – no ono je ionako, pretpostavlja se, odgovor na sistemsko nasilje i inherentnu destruktivnost sistema. Moralistički prigovori stoga nisu samo izraz neznanja, nerazumijevanja odgojne uloge prevrata, nego su i ideološki pokušaj prikrivanja nasilja i destruktivnosti koje se uzima kao materijalne uzroke bunta.
Da zaključimo – borba nije samo legitimna u Bosni, ona je inače, općenito u posjedu više razine legitimnosti. Suština političke aktivnosti shvaća se kao prevrat, diskontinuitet. Također, taj prevrat nužno je djelo naroda, obespravljenih pošto prevrat koji nije radikalno demokratičan – iz ove perspektive – gubi i svoju političko odgojnu komponentu, te ne može biti opravdan. To je suština prevratničko-populističkog pristupa.
Što tu ne valja i gdje je ona stoka sitnog zuba u cijeloj priči? Problem jasno leži u činjenici da se takvim pristupom buržoasko-prosvjetiteljska naivnost prije zaoštrava negoli ukida. Umjesto pretpostavke da će se građanstvo kroz razvoj općeg i političkog obrazovanja politički odgojiti u zajednicu odgovornih i samosvjesnih pojedinaca koji misle i rade za opće dobro, umjesto takve utopističke pretpostavke uzima se ona o borbi i buntu kao pravom i učinkovitom sredstvu ostvarenja istog cilja. Jasno, retorika može biti drugačija. Može se u okviru marksističkog diskursa govoriti o klasnim interesima umjesto općem dobru. To međutim stvar nipošto ne mijenja. Radi se o pukoj retoričkoj promjeni. Taj klasni interes, zajednički interes radnog naroda, to je ovdje jednako zajedničkom, općem, političkom dobru. Sva razlika svodi se na slijedeće – odgovorni i samosvjesni pojedinci koji rade na tom općem dobru odgajaju se kroz borbu, a ne kroz građansko obrazovanje.
Problem dotične pozicije svakako nije u točki u kojoj kritizira buržoaske političke iluzije, nego utoliko ukoliko se s njima slaže u temeljnim svrhama i, zapravo, viziji njihovog ostvarenja. Temeljna pretpostavka, o odgojnom karakteru bunta, uzima se dogmatski. Po tom se sav problem svodi na učinkovitu implementaciju. Tamo učinkovito građansko obrazovanje, ovdje učinkovito potpaljivanje plamena pobune. Kapovićevi vapaji “‘ajmo, Bosno” i “što mi čekamo” time su sasvim razumljivi. Ražanj se smije oštriti prije ulovljenog zeca, ali ne i prije potpaljivanja vatre. Gorući plamen uzima se kao glavni preduvjet dobro pečenog ručka.
Problem stoga nije samo u tome što pretpostavljeni odgojni efekti pobune zapravo nisu izvjesni (a da nisu uistinu je izlišno dokazivati), nego i u tome da se konkretna pobuna u takvoj shemi, u krajnjoj liniji, obezvređuje, reducira na puko sredstvo, izvorno isušuje od političkog sadržaja. Ona se uzima čisto i formalno, kako bi se legitimirala unatoč svom eventualno neodređenom ili nelegitimnom sadržaju, čvrsto se legitimira kao forma odgoja masa. No, time joj se uskraćuje praktično-politička, sadržajna legitimnost koja je uvijek sasvim konkretna i od koje je svaki bunt U ZBILJI sasvim nerazdvojan.
To ostavlja pogubne posljedice na teorijsko-spoznajnom, kao i praktično-političkom planu. Spoznajno se iz vida gubi specifičnost zbiljske motivacije i sadržaja koji se skrivaju u neposrednom neredu bunta takvog kakav je sam po sebi. Izvorno anonimno, golo, neposredno događanje naroda predmet je koji vapi za mapiranjem i imenovanjem. To imenovanje i konstituiranje njegovog značenja ne smije biti sasvim proizvoljno. Što je njegova proizvoljnost veća, to je manje korisno. Ono mora uspostaviti uvjerljivu komunikaciju s bezimenom okolinom na koju se referira. Čisto apstraktnom i formalno univerzalnom legitimacijom neposrednog bunta kao nužnog oblika političkog odgajanja masa otvara se prostor i potiče beskorisna i štetna proizvoljnost u interpretaciji.
Po apriornom legitimiranju neposrednog fenomena (narodnog ustanka) postaje manje bitno uvjerljivo konstituiranje njegovog unutarnjeg smisla – “unošenje ideja u pobunjene mase” postaje pravi zadatak. A tu se već radi o praktičnoj pogubnosti prevratničko-populističke vizije. Stvara se nepremostiv rascjep između aktivnosti i političkog sadržaja. Politički facebook programatori i wannabe revolucionarni vođe izlaze s manifestima u deset točaka. Konkurencija alternativnih zahtjeva intenzivira se preko svake mjere. Svi se trude pridobiti narod za svoju stvar, prikazuju svoj politički sadržaj kao stvar naroda. A narod je istovremeno ambivalentan i usmjeren na sadržaje čija artikulacija kasni uslijed zaokupljenosti apstraktnim pohvalama buntu po sebi.
Očiti nedostatak političkih posrednika (u vidu demokratskih organizacija, partija, sindikata, zborova), uzima se kao prednost, a ne nedostatak, jer pobuna konačno može da se razvije i diše punim plućima slobodna od tih institucionalnih okova. Fantomska neposredna demokracija očekuje se tu, iza ugla, a put do nje popločen je nastavkom iživljavanja na bulevarima, ulici kao mitskom političkom univerzitetu populista-prevratnika. Vatra se potpaljuje i čeka čas konačnog prosvjetljenja, sjedinjavanja gologuzog proletarijata i učene, a narodske, poštene, inteligencije. To je, do kraja zaoštreno, sva praktična mudrost što proizlazi iz prevratničko-populističkih pretpostavki. Stoka sitnog zuba u njoj je dogmatski uzdignuta na politički pijedestal s vjerom u njeno revolucionarno prosvjećenje koje će sa sigurnošću doći.
II
Drugačija vizija narodnog ustanka ona je konzervativno-elitistička. Komentar Romana Bolkovića uzeli smo kao njen primjer. Taj gospodin mudriji je i obrazovaniji od druga Kapovića. On se stoga, kao što smo rekli, mnogo više opire konvencionalnim političkim klasifikacijama. Ne budimo stoga naivni u pokušajima izvršavanja tog bespotrebnog zadatka. Tu se ne radi o Romanu. Čak se ne radi ni o onome što piše. Radi se o onome što pretpostavlja. Ili bolje – o onome za što nam daje za pravo da uzmemo da pretpostavlja. Za našu svrhu – obezvrjeđenje narodnog ustanka i pesimistično razotkrivanje dubokih uzroka istog.
U tekstu “Svi smo mi Bosanci” on doduše ne kaže ni riječ o samom buntu na bosanskim ulicama. Ne postavlja pitanje njegove legitimnosti i korisnosti. To jasno, jer je odgovor na njega neupitan. Sa stanovišta uma sasvim je jasno o koliko se ne-umnim zbivanjima radi, koliko su takva haračenja politički nekorisna, kako se radi o tipičnom primjeru naše, balkanske, političke disfunkcionalnosti i nevaspitanosti. Pitanje koje Bolković postavlja stoga nije: “Trebamo li se i mi u Hrvatskoj dići kao oni u Bosni?”. On pretpostavlja kako smo mi u Hrvatskoj i bez ustanka radimo isto što nam braća Bosanci rade s njim – sranja. Radili smo ih, radimo i ih i raditi ćemo ih zasigurno ubuduće. Koliko je takav scenarij izgledan živo nas podsjećaju scene iz Tuzle i Sarajeva.
Bolkovićevo pitanje tako nije o vrijednosti bunta. Pitanje je o društvenim, kulturnim i povijesnim uzrocima opće bijede našeg društva. Sastavni dio koje je i to pijano, bezumno haračenje svjetine. To opće pitanje svodi se na sasvim konkretno: Zašto ljudi u Hrvatskoj i Bosni nisu u stanju proizvoditi svinje, žito i ribe? U čemu je kvaka?
Njegov odgovor je jasan – izostanak političkog temelja. Žive zajednice jednakih građana koja je u stanju iznjedriti manjinu onih različitih, kreativnijih i dati im da rade na dobro cjeline. Tu se, jasno, samo po sebi radi o tipično konzervativnoj viziji. Bolković i politička sredstva ostvarenja tog cilja izlaže u konzistentno konzervativnom duhu – to je sigurnost i kontinuitet. Lom i prevrat tu se ne vidi kao uvjet za regeneriranje društva ili politički odgoj naroda. Suprotno od toga, on razara društveno tkivo, onemogućuje temeljnu solidarnost na čijoj se osnovi mogu razvijati posebne kvalitete onih sposobnih, moćnih, koji znaju i to svoje znanje mogu primijeniti.
Prosvjetiteljska utopija ovdje je, za razliku od Kapovićevog slučaja, sasvim odstranjena. Niti će nekakav fantomski napredak spoznaja na masovnoj razini stvoriti društvo politički racionalnih, jednakih, odgovornih građana; niti će to učiniti zajednička borba, rušenje elita i opresivnog sistema. Stvar je obrnuta: politička zajednica preduvjet je dobrog, pravednog i racionalno uređenog društva, ekonomskog prosperiteta i slobode pojedinca – a ne njegova posljedica. A ta zajednica vidi se kao zajednica morala i običaja. Ona nije nekakva kapitalistička zajednica ekonomije, niti je zajednica skovana u prevratničkom žaru drugarske borbe. To je zajednica plotova koji se nastavljaju jedan na drugi. Zajednica u kojoj je urbanistički plan upisan u srcima njenih članova. A takva zajednica ne poznaje bunt, rušenje i palež. Komunalno haračenje njena je najopipljivija negacija(1).
Zajednica je polazište, moralna osnova društva. Nju je nemoguće stvoriti ili nametnuti. Ona je djelo svojih članova. U njoj se kao takvoj ne ostvaruje krajnja svrha i dobar život pojedinca. Suprotno – ona je njegova odskočna daska. Njegova sloboda u društvu može se graditi jedino na njenim čvrstim temeljima. Jedino tako sprečava se uzurpacija društvenog statusa i časti, privilegije moćnih po nepravdi, kao i zavist oholog, lijenog i nesposobnog naroda. Izostanak unutarnje, moralne komponente zajednicu čini disfunkcionalnom, republiku nemogućom. Nužnom čini alternativu – kaos ili ropstvo. Alternativu koja u svakom slučaju teškom čini pošteno gojenje svinja. A to i je suština našeg, balkanskog prokletstva.
Naše su velmože primitivci na najnižoj civilizacijskoj razini. Svojevrsna razbojnička banda. I tu bi se Romano donekle složio s onim crvenim gardistima i galamdžijama s bosanskih ulica. Bitna bi se razlika tek pojavila u karakterizaciji naroda. Narod je, u konzervativno-elitističkoj viziji, po prirodi, u spontanom očitovanju svoje volje stoka sitnog zuba. Tome nas uči povijesno iskustvo i filozofija još od Platonovog vremena. To je uostalom stanje kakvo zatičemo u praksi. To je, ako ćemo biti sasvim konzistentni, stanje opće prisutno – kako na Balkanu gdje se tako lijepo udomaćilo, tako i gore u teutonskim šumama. Pa čak i tamo na zapadu, u engleskim zemljama. Čak i tamo uvijek vreba iz prikrajka – mnogoglava narodna neman.
Civilizacijski se, mukotrpnim i dugotrajnim razvojem moralno-političkog temelja, usvajanjem umnih običaja narod može (a i to nikad sa sigurnošću) istrenirati na skromnost, solidarnost i pokornost istinskom autoritetu. Na takvom će tlu po tom izrasti njegova sreća. Izrasti će cvijeće, obrazovati se elite (učitelja klavira i liječnika) i nemile scene paleži na ulicama postati će nam strane. To je, jasno, nedostižni ideal i zbilju je, stoga, potrebno prihvatiti točno takvu kakva je. A ona je jasno – naopaka.
Uslijed nerealnosti konzervativnog političkog ideala, uz kroničnu skepsu prema političkim revolucijama i masovnom angažmanu, politička depresija varijabilnog intenziteta postaje razumljivo stanje duha. Suočeni s realnim ustankom naroda, s konkretnim buntom i revoltom u najboljem slučaju možemo biti cinični. U najgorem slučaju reakcionarni. U svakom slučaju ostajemo neosjetljivi na zbiljsko političko događanje. Za onu nepredvidivu kreativnu destrukciju čiji značaj populisti-prevratnici konstantno prenaglašavaju. Nepomirljivo neprijateljstvo prema neredu i buntu paralizira čak i mogućnosti usvajanja racionalnih sadržaja i zahtjeva koji se očituju u zahtjevima pobune. Kao potpuna suprotnost populističkog entuzijazma ovdje se javlja rezigniranost i specifična vrsta političkog očaja.
Poseban problem javlja se s obzirom da se realna povijesti i politički procesi ionako ne pokoravaju konzervativnim pretpostavkama. Konzervativni elitizam na koncu se pokazuje neodrživ uslijed svoje nerealnosti. Otuđenosti od onog što zapravo je zbiljsko – stalne dinamike društvenog događanja čiji je rušilački karakter njegova glavna konstanta. Temeljna politička zajednica, temeljne vrijednosti i običaji, političke vrline i znanja – sve to se u svjetlu povijesnog iskustva, naročito uslijed ubrzane i stalne društvene revolucije prethodnih stoljeća pokazuju kao magla. Društvo je na okupu onoliko koliko je u stanju uvijek nove i konkretne kontradikcije nadilaziti političkim sredstvima. Ne obrnuto – da njegova politička funkcionalnost proizlazi iz postojanosti nekakvih zdravih običajnih, moralnih ili kulturnih temelja.
Pozitivne društvene invencije, sva kultura i društveni razvoj u tom smislu praktično se stvaraju u žaru političke borbe i revolucija. Rušilački, ne-umni, disfunkcionalni angažman svjetine u tom smislu se ne javlja kao izraz neke nužne, prirodne osobine konkretnih ljudi koji ju čine. On je posljedica izostanka postojanih oblika u kojima se demokratska aktivnost inače može odvijati. Problem mnogoglave narodne nemani drugo je ime za krizu demokratskih institucija. Konzervativne, elitističke, političko moralističke i pesimistične ideje, u svim svojim varijantama, uvijek su i nužno – ako po ničem drugom onda po svojoj praktičnoj neupotrebljivosti – učesnici u buđenju mnogoglave narodne nemani. Osim toga, one je stvaraju i hrane da bi se nad njom zgražale.
* * *
Jedina alternativa divljanju svjetine jačanje je autentičnih demokratskih institucija. U situaciji u kojoj postojeći stranački i, uopće, politički sustav nije u stanju izvršavati svoju zadaću to znači – obrazovanje novih, alternativnih organizacija kao okvira postojanog i trajnog djelovanja, participacije politički zainteresiranih članova društva. Takav temeljiti proces dugotrajne političke regeneracije s novom vizijom jedini je radikalan način nošenja s aktualnim problemima. Barikade, haračenje i palež po ulicama, pisanje bespredmetnih manifesta i patetični krici u slavu potlačenih, osim što su po zrelosti ispod razine današnjih pubertetlija, u svojoj su političkoj suštini sasvim konzervativna rješenja.
(1) U tom smislu pred oči nam se baca specifična bolkovićevska podvojenost po pitanju odnosa prema malograđanštini. Bolkoviću se ne sviđa balkanska, nakaradna malograđanska kultura. No on kao da pokazuje određenu ljubav prema onoj Danskoj. Jer što danas znači građansko? Što je danas buržoasko? Buržoasko je u svojoj srži neprijateljski nastrojeno prema zajednici. Buržoaska zajednica je zajednica ekonomije i prava. Nipošto kulture, morala, običaja. U tom je smislu svaki konzervativac nužno i antiburžoaski, on je uvijek sitnoburžoaski. U našem svijetu, u suvremenim okolnostima basnosloslovnog razvoja kapitalizma, danske kućice s ogradama, zastavicama i živicama, s komunalnim duhom i svinjarskim farmama… ta i takva danska zajednica i kultura nešto je prevaziđeno i vrijedno žaljenja. Svaki pametni balkanac danas neće žuriti da kaže “Znam ja nas. Jebeš nas!”, te će prije reći “Znam ja Dansku. Jebeš nju!”. Ta šta je neki Kopenhagen za jedan Shanghai, Seul ili New York? Vukojebina!
