“Svaki Karlovčanin morao bi pročitati djelo ‘1941. – godina koja se vraća’. Svaki slobodan čovjek pomalo je Goldstein”, zapisao je povodom smrti Slavka Goldsteina na svome fejsbučnom profilu politolog, Novosađanin u egzilu i Zagrepčanin u azilu, Viktor Koska.
Goldstein, 89-godišnji nakladnik, povjesničar i publicist, jedan od tri karlovačka dečka Miroslava Krleže, kako ih je prozvao od milja sam pisac, je preminuo u srijedu u Zagrebu. Ostatak “karlovačkih dečkiju”, osoba iz Karlovca s kojima je Krleža gajio osobite odnose, bili su slikar Josip Vaništa – koji je Krležu portretirao i na samrtnoj postelji – te Stanko Lasić, književni teoretičar i povjesničar, autor kanonskog djela “Krležologija” i utemeljitelj znanosti o Krleži. Na tu priču u karlovačkoj javnosti upozorio je još jedan povjesničar i publicist Radovan Radovinović u članku objavljenom u Malom glasonoši, Društvu Karlovčana i prijatelja Karlovca u Zagrebu, a nastavno na to Udruga za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka organizirala je i provela projekt “Krleža u Karlovcu” povodom 120. obljetnice Krležina rođenja upravo kako bismo ispričali priču o poveznicama Karlovca i Krleže, odnosno Karlovčana i Krleže, a na taj način i upozorili na bogatu karlovačku intelektualnu tradiciju koja djeluje kao svjetlo u sadašnjoj palanačkoj močvarnosti bez kritike i opozicije, u kojoj vlasti pozivaju cinično na kritični dijalog s prividom javnosti, uškopljenim ostatkom ostataka u gradu nekada sjajne misaone, angažirane, plodne zavisne i nezavisne scene. Tako smo barem podsjetili u projektu i na Nadu Marinković, Marijana Matkovića, Ljubomira Micića, Vladimira Pogačića, Stanka Tomašića, Georgija Para…
Zagledajmo se pažljivo u prethodni odlomak ovog teksta i promislimo još jednom o tome kakav se svemir skriva iza pojmova i imena, možemo i ih nabrojati – Krleža, Goldstein, Karlovac, Lasić, Vaništa, Paro, Društvo Karlovčana, Radovinović… Kada bi se netko namjerio da izučava Karlovac, biografije i djela Goldsteina, Lasića, Vanište i Krleže, te ostalih koji se spominju, veze Krleže s Karlovcem, da prepozna Radovinovića kao i dalje aktualnog i poželjnog sugovornika o karlovačkoj prošlosti i sadašnjosti, da prepozna potencijal Društva Karlovčana, toga da postoji društvo koje radi na kulturnim i simboličkim vezama Karlovca i glavnog hrvatskog grada, i vrijednost osoba koje su članovi tog udruženja, imao bi što raditi do konca radnog vijeka. Međutim, to prepoznaju pojedini Karlovčani, u pravilu ne i ustanove. Postoje ustanove u kulturi na gradskom proračunu koje očekuju da građani rade njihov posao.
Kada je Udruga Polka u Zavičajnom odjelu Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” u Karlovcu organizirala takozvanu zavičajnu čajanku – skup o Matkoviću, jednom od najznačajnijih hrvatskih kulturnih djelatnika i književnika u 20. stoljeću, taj susret, na kojemu su svoja viđenja iznosili akademik Dubravko Jelčić, novinar, publicist i književnik Željko Ivanjek, novinar i publicist Danko Plevnik, novinar i književnik Srđan Sandić te teatrologinja i kazališna redateljica Dubravka Crnojević-Carić – nitko uime te ustanove nije ostao i poslušao raspravu. I ne samo to, nije bilo mnogo niti Karlovčana na tom skupu, što je neke razočaralo jer su se očigledno Karlovčani pozdravili s dobrim dijelom – najboljim možda – svoje povijesti i tradicije kao u neka revolucionarna i postrevolucionarna vremena, poput talibana koji miniraju budističke spomenike. Odrekli su se Karlovčani dobrim dijelom i nezavisnosti u odnosu na vlast, granica politike i građanstva se umalo briše.
Može li ponovno otkrivanje tradicije i njezina reinterpretacija otvoriti nove horizonte, pružiti uže za izlazak iz živog blata? Goldstein je rođeni Sarajlija, porijeklom Tuzlak, odrastanjem Karlovčanin, kasnije je postao i Zagrepčanin. Kao takav, ovaj vrhunski hrvatski intelektualac, kako ga nazivaju u hrvatskim medijima, može biti poveznica ovim gradovima. Obitelj Goldstein je dala ovom društvu/ovim društvima impresivan niz intelektualaca – od karlovačkog knjižara Ive Goldsteina, preko njegovih sinova Slavka i Daniela, koji je kasnije, u spomen na oca, promijenio prezime u Ivin, pa do Slavkovih sinova Ive Goldsteina, povjesničara i donedavnog veleposlanika Hrvatske u Parizu s kojim je napisao knjigu “Holokaust u Zagrebu”, i Pavla Goldsteina, matematičara. Goldsteini su bili i jedni od rijetkih, u svakom slučaju najproduktivniji, čuvari židovske baštine u Hrvatskoj.
Kako Slavko Goldstien može biti intelektualac, a nije završio fakultetski studij, nego je “samo” maturirao 1947. godine na Gimnaziji Karlovac, pitanje je koje se nerijetko moglo čuti, u različitim varijantama. Naravno – treba li to objašnjavati – intelektualca ne čini formalna naobrazba ili samo ona, nego prije svega angažiranost u promišljanju i oblikovanju svijeta, no to su znali i oni koji su iznosili takve “primjedbe” jer to u biti nisu niti bile primjedbe, nego objede. Goldstein je uporno radio na promišljanju i oblikovanju svijeta nabolje, prije svega protivljenjem relativizaciji ustaških, fašističkih i nacističkih zločina, a posebno nedostojnim povijesnim interpretacijama Drugog svjetskog rata, ideološki ostrašćenima, a zamaskiranima u stručnost i znanstvenost. U knjizi objavljenoj prošle godine “Jasenovac – tragika, mitomanija, istina” obračunao se najizravnije upravo s takvim praksama prokazavši argumentirano jedno konkretno “istraživanje” falsifikatorstvom. U, na početku teksta spomenutom, autobiografskom djelu uhvatio se u koštac s teretnim naslijeđem 20. stoljeća na način koji ga je uvrstio u red najvrsnijih pisaca. U tom djelu, prevedenom na niz jezika i već dugo nedostupnom na tržištu, opisuje svoj ratni put od karlovačkog dječaka kojemu odvode, a potom i ubijaju oca jer je Židov i antifašist, o čemu govori i dokumentarni film Mladena Ćapina “Deset mjeseci za život” kojeg je Hrvatska radiotelevizija, u čijoj je produkciji i urađen, emitirala izvanredno u srijedu.
Koliko je karlovačke inteligencije, kasnije prominentnih ličnosti, obrazovano u knjižari “Reich” čiji je vlasnik bio Slavkov otac? Spomenimo samo Ivu Vejvodu ili Većeslava Holjevca s kojim je Goldstein i nakon rata nastavio prijateljevati, pa je napisao i scenarij o ulasku partizana predvođenih Holjevcem u okupirani Karlovac 1941. O tom događaju je prošle godine održao predavanje u Knjižnici za mlade u Karlovcu. Napisao je Goldstein, ubrzo nakon Vecine smrti, i nacrt za njegovu biografiju.
U Gimnaziji Karlovac je, u zajedničkoj organizaciji Udruge Polka i te srednjoškolske ustanove koju je tada vodio današnji gradonačelnik Damir Mandić, održao predavanje o svom prijatelju Gaji Petroviću, čuvenom hrvatskom filozofu, praksisovcu. Njegovom bratu Svetozaru Petroviću u Liberu je izdao možda najpoznatije djelo ovog književnog teoretičara “Priroda kritike”. Goldstein je velik trag ostavio u novinarstvu – jedan je, primjerice, od osnivača čuvenog Vjesnika u srijedu, pa i ogroman u nakladništvu – vodio je dvije nakladničke kuće, Sveučilišna naklada Liber i Novi liber, koje bi se lako mogle svrstati među najznačajnije u povijesti hrvatskog nakladništva. Kada je Goldstein počeo voditi Liber, ta je kuća počela izdavati časopis „Croatica“, što će zapjenjenim revizionistima zvučati nevjerojatno jer kako bi, njihovim rječnikom rečeno, u tamnici naroda jedan Goldstein, personifikacija svega protuhrvatskog, mogao izdavati časopis takvog imena. Nakon njega je tu nakladničku kuću vodio još jedan u Karlovcu zaboravljeni Karlovčanin – Milan Mirić, iznimno zaslužan hrvatski kulturni radnik i književnik kojemu je Grad Karlovac odbio dodijeliti javno priznanje.
Goldstein, koji se mnogo ranije zahvalio Komunističkoj partiji Jugoslavije, a ne ona njemu, naposljetku, osniva i prvu hrvatsku političku stranku nakon sloma Kraljevine Jugoslavije – Hrvatsku socijalno-liberalnu stranku. Nije ostvario naročitu političku karijeru, više se posvetio kulturnom pregalaštvu, posebice izdavanju liberalno usmjerenog časopisa Erasmus.
Postoji nekoliko serija na mrežnom magazinu Aktiviraj Karlovac, a autor ovog ogleda potpisuje dvije – Loncu poklopac kao kolumnu i intervjue SpiKA – ležerne razgovore s Karlovčanima i o Karlovcu. Nažalost, s gospodinom Goldsteinom nismo spikali, mada smo već surađivali ranije i bio je ugodan sugovornik. No, smatrali smo da je potrebno za njega se posebno pripremiti i planirali smo ga intervjuirati ove godine. Nažalost, nismo uspjeli, mada smo u biti bili spremni. Možda se jedino radilo o strahopoštovanju prema njemu kao sugovorniku kojega je trebalo prigrliti i nadvladati, mada je strah bio nepotreban jer se radilo o vrlo pristupačnoj i jednostavnoj osobi, koliko smo mogli razabrati iz razgovora s njime, a zaključujemo to i po svjedočenjima drugih.
Stoga je ovdje potpisanog posebno štrecnuo dio osvrta na društvenim mrežama novinara Denisa Kuljiša povodom Goldsteinove smrti. “Slavko je takva tema da posrami svakog novinara koji s njim nije napravio barem dvadeset kartica intervjua. Tko je bolji svjedok kulturne revolucije pedesetih godina, koje su bile najznačajnije razdoblje u povijesti jugoslavenskog i hrvatskog socijalizma, za razliku od, recimo sedamdesetih, odnosno 1971. koja uopće nije bila značajna, a nije ni zanimljiva? O Hrvatskoj pedesetih i o Palestini četrdesetih, o obnovi građanske štampe i o masonsko-intelektualnom krugu na potezu od Palacea do Kazališne kavane, o Krleži i Milovanu Đilasu, o David Elazaru i Ezeru Weizmanu, eto, sram me što ga nisam intervjuirao i postavio mu pitanja o tim ljudima i vremenima, umjesto što sam pokušao nadrljati portret, što nije pošten posao za poštenog novinara…”
Karlovac se može ponositi Goldsteinom, koji je odlučio život proživjeti kao graditelj, a ne razgraditelj, edukator, a ne opsjenar, ali to ne znači samo izraziti sućut obitelji povodom njegove smrti, nego ozbiljno proučiti i uvažiti ono što nam je poručivao za života – to nam je s razlogom zapisao i ostavio, pa da ponovno postanemo grad slobodnih ljudi i građana, da svatko od nas postane pomalo Goldstein.
