Želimir Feitl, umirovljenik, poduzetnik, tehnolog, političar, branitelj, koji je i ranjen u Domovinskom ratu, sportaš… Mnogo se uloga može pripisati našem sugovorniku u još jednom intervjuu iz serijala SpiKA. Dobitnik je Nagrade Grada Karlovca. Rođen je u Karlovcu četvrtog svibnja 1949. godine. Na Gimnaziji Karlovac je maturirao 1967., a 1975. je diplomirao na Tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a od tada se zaposlio u tvrtki Kaplast, čiji će vlasnik biti do nedavne prodaje DS Smithu. Sportaš je koji je ostvario vrhunske rezultate u tri sporta – rukometu, karateu i golfu, 1975. je proglašen najboljim sportašem Karlovca, ali je i sportski djelatnik, osnivač Karate kluba „Karlovac“, pa je tako u drugom uzastopnom mandati i predsjednik Karlovačke sportske zajednice. Jedan je od osnivača Rotary kluba Karlovac, vijećnik Hrvatske demokratske zajednice u Gradskom vijeću Karlovca, Hrvatsko udruženje menadžera i poduzetnika ga je 2007. proglasilo menadžerom godine…
Kada biste se raspisali, mogli biste napisati prilično zanimljivu autobiografiju. Jeste li razmišljali o tome?
- Nisam, mada sam vodio od malih dana, a i dalje vodim, sadržajan život, prvenstveno sportski. Možda sam najviše vremena, u pojedinim fazama života, osim obitelji, posvetio sportu. Kao klinac sam počeo igrati rukomet, ali sam relativno rano prestao igrati, jer sam prešao na karate. U biti, neko vrijeme sam usporedno trenirao rukomet i karate, ali sam ovaj prvi sport postepeno sve više zanemarivao.
Što Vas je privuklo karateu?
- Ne znam niti sam. Tada je to bio nov sport, prilično zanimljiv. Među prvima sam na fakultetu u Zagrebu počeo s treninzima. Brzo sam napredovao, a očigledno me je taj brzi napredak i zadržao u karateu.
Međutim, u rukometu ste bili i juniorski reprezentativac Hrvatske.
- Bio sam. Vlado Štencl, tada najveći trener u Jugoslaviji, je trenirao je jedan riječki klub, ne znam sad točno koji. Zvao me da dođem igrati za njih. Otac Ivan mi je rekao da studij neću završiti nikada, ako se preselim u Rijeku i bavim prvoligaškim rukometom. Poslušao sam ga, pa sam otišao u Zagreb na studij gdje sam se počeo baviti karateom. Relativno brzo, za dvije ili tri godine, sam postao jugoslavenski reprezentativac u tom sportu.
Jeste li univerzalno talentirani za sport? Pitanje može zvučati nekritičko, ali činjenica je da ste ostvarili velike uspjehe u tri vrlo različita sporta.
- Ide mi sport, ide… Kao klinac sam odlično igrao ping-pong. Ljubo Božić je bio trener stolnog tenisa u Karlovcu i zamijetio me. Počeo sam intenzivno to igrati, ali ne znam iz kojeg razloga se to raspalo. Kada god me Božić sretne veli da sam imao puno jače predispozicije za pingić od Antuna Stipančića-Tove, koji je također tada trenirao u Dugoj Resi.
Da ste se počeli baviti nogometom, možda biste i u sportu zaradili mnogo?
- Možda. Kao klinac sam brzo naučio skijati, pa sam sudjelovao na prvenstvu Karlovca u skijanju koje se održavalo na Dubovcu. To je organizirao Mihajlo Prezelj-Mitila.
Kakav ste uspjeh ostvarili?
- Velim, k’o klinac sam sva ta prvenstva, manje-više, dobio.
Jeste li, poput Vašeg nedavno preminulog bratića Daniela Butale, umjetnički talentirani?
- Nisam pratio tu crtu. Kao klinac sam svirao harmoniku, kasnije malo gitaru, ali sam to zapustio. U likovnosti, poput Daniela, koji je bio uspješan akademski slikar, nisam, ali je moja teta Matilda, sestra moga oca Ivana, koja je bila učiteljica, dosta slikala. Ona je i Danielova teta. U obitelji mog oca su bile tri sestre i jedan brat.
Pretpostavljam da imate dosta slika koje je Vaš bratić uradio u privatnoj kolekciji.
- Imam, posjedujem prekrasne slike od akvarela do njegovih leptira.
Je li Vas iznenadila njegova smrt?
- Bio sam kod njega kada je saznao da je obolio. Izgledao je super, zdravo. Otkako je otišao u bolnicu i nakon operacija, kada je vidio u kakvom je stanju, očigledno više nije htio živjeti.
Je li se Karlovac primjereno oprostio od njega?
- Jest. Komemoracija je bila lijepa. U javnosti je njegova smrt dobila primjeren prostor. Bio je samozatajan u životu. Uglavnom, zaslužio je ovu pažnju.
I gradonačelnik Zagreba Milan Bandić je također bio na komemoraciji.
- Došao je sa svojom suradnicom i Danielovom šogoricom, sestrom Danielove žene Višnje, Anom Stavljenić-Rukavina.
Vodimo razgovor u Hotelu „Korana-Srakovčić“. Ometa nas skupina turista s Dalekog istoka, pa da Vas pitam kao poduzetnika bi li takvih turista u Karlovcu moglo biti više?
- Kada vidim koliko ih je po Zagrebu pomislim da bi se dio mogao preusmjeriti u Karlovac.
Navodno dio turista koji posjećuju Plitvice spava u Sloveniji.
- To je katastrofa. No, očigledno u Karlovcu nema dovoljno smještajnog kapaciteta.
Nije li utoliko poraznije što na mjestu Hotela „Korana“ nije hotelski smještaj?
- Očito je da Karlovcu fali kapaciteta. No, hotel „Central“ će se uskoro preurediti. Što se tiče Lane Korane, objekt na mjestu nekadašnjeg hotela je samo prva faza izgradnje, a u drugoj bi trebao biti hotel.
Vlasnik Lane Nikola Hanžel u tjedniku „Globus“ je, na pitanje kani li izgraditi drugu fazu, odgovorio neodređeno.
- Čini mi se da traži ulagača za taj pothvat. Kao investitor nije u tom resoru.
Zašto je kupio hotel, ako se baš ne snalazi?
- Mislim da je ponukan ruševinom, a imajući iskustva sa Žitnom kućom, još jednom ruševinom, odlučio i ovu na Korani ukloniti.
Čisti?
- Vjerojatno. Dobro je da je uklonio obje ruševine.
Je li i on zavrijedio nagradu menadžera godine?
- Jako dobro vodi tiskaru. Proširila se uvelike pod njegovim vodstvom. Superpartnerstvo Karlovačke tiskare Lane s Plivom može se mjeriti samo sa superpartnerstvom HS produkta s Amerikancima.
Ima li Karlovac premalo takvih tvrtki?
- Da. Karlovac je bio vezan jako za Jugoturbinu. Rasparčala se na više tvrtki, no ostala je jezgra metalske struke i industrije. Naravno, industrija u Karlovcu je bez obzira na to smanjena za polovicu, možda i više u odnosu na predratno razdoblje. Isto tako, današnja i tadašnja tehnologija su u usporedbi dan i noć. Jugoturbina se oslanjala na istočna tržišta, a kako je komunizam pukao, ostali su bez mnogo poslova. Ta velika tvrtka nije privatizirana na vrijeme i to je bio problem također. Nisu se snašli, pa su se polako ugasili. Ostalo je još nekoliko dobrih tvornica iz tog sustava koji i dalje rade.
Smatrate li da postoji strategija privlačenja ulaganja u Karlovac? Damir Mandić, tada kandidat za gradonačelnika, a danas gradonačelnik, se u tom pogledu pozvao na Vas kao visokorangiranog kandidata za vijećnika na listi HDZ-a i Hrvatske socijalno-liberalne stranke za Gradsko vijeće. Naveo Vas je kao nekoga tko vlastima može pomoći na tom području. Izbori su okončani, radi li se na tome?
- Radovi na području vojarne Mekušje su pri kraju i vode se ozbiljni razgovori s potencijalnim ulagačem da uđe u tu zonu. Smatrali smo svojevremeno da se Logorište nikada neće popuniti, a puno je.
Logorište je na području Općine Barilović.
- To je istina. Planira se industrijska zona i kod autoputa. Grad Karlovac je pred dobivanjem barem dijela vojarne Luščić za sportske udruge koje su tamo aktivne. Mic-po-mic se stvaraju pretpostavke da se privuku ulagači.
Možemo li imati gospodarsku diplomaciju kojom bismo „vukli za rukav“ ulagače, a ne čekali da nas uoče?
- Imamo Hrvatsku gospodarsku komoru-Županijsku komoru Karlovac na čelu sa Zlatkom Kuzmanom. Mogli bi biti bolji, ali imaju posložene baze podataka koji se odnose na gospodarstvo Karlovca i Karlovačke županije. Više je modela privlačenja investicija. Kada su Izraelci odlučili industrijalizirati zemlju privukli su jednu veliku američku korporaciju na taj način da su sufinancirali njihovu prvu veliku investiciju, a iza tog ulagača su počeli dolaziti i drugi i tako je ta zemlja postala jedna od jačih na području elektronike. No, to je razina države.
Kako je Karlovac pozicioniran u očima države kao mjesto pogodno za ulaganje?
- Tu fazu još nismo dosegli. Na tome bi trebalo dosta poraditi. Velike industrije traže ogromne cjelovite parcele koje su dobro opremljene, a prate i strukturu zaposlenika. Karlovac ima prilično razvijenu metalsku struku, no dobar dio stručnjaka se razbježao. Za nešto veliko i ozbiljno Karlovac nema resurse, ali ima za osrednju industriju kao što je, u svjetskim razmjerima, HS produkt, koji je u našim prilikama velika industrija.
Ima li HS produkt prostora za razvoj na Baniji?
- Mislim da su pri kraju svog širenja na Baniji, ponestaje im prostora.
Je li dugoročno pametno preseliti pogone?
- Jest, ali je to financijski jako zahtjevno i ne znam je li ta tvrtka spremna na to.
Je li Banija prometno i na druge načine opterećena zbog industrije?
- Jest. Postoji plan da se izgradi još jedan most na Kupi koji bi jako rasteretio prometno Baniju. Vjerojatno će se to i ostvariti, ako će biti mogućnosti osigurati sufinanciranje.
Gradonačelnik je u protuslovlju kada tvrdi da će na nacionalnoj razini isticati značaj Karlovca, da to nije bilo kakav grad, a s druge strane veli da je Karlovac prosječan grad. Je li vlast neambiciozna? Nezavisni političar Davor Petračić zagovara Karlovac kao najprosperitetniji hrvatski grad.
- Karlovac bi, naravno, mogao biti prodorniji. Postoje mogućnosti, jer je dio Karlovčana visoko u izvršnoj vlasti. Neke pozicije su stvorene, no sad to više ovisi o vodstvu Karlovca da jače zagrebe prema Zagrebu.
Karlovac ima velike potencijale – ljude, prostor, četiri rijeke, geotermalne izvore, Nikolu Teslu – a nikako da to oplodi. Zašto je tome tako?
- U poduzetništvu moraš imati proizvod, s tim proizvodom moraš biti među najboljima, a moraš i stalno ulagati i pratiti tehnologije da bi se održao. U razvoju grada su također bitne te komponente. Bez prave industrije i korištenja resursa na dohvat ruke kao što su geotermalni izvori teško možemo napredovati. Čini mi se da će ova vlast polučiti rezultate na području korištenja geoterme.
Čime je Mandić zadobio Vaše povjerenje?
- Bio je vijećnik, pa predsjednik Gradskog vijeća i kao takav se dobro upoznao s gradskom problematikom. Kao predsjednik Gradskog odbora HDZ-a je zauzeo poziciju koja mu je omogućila da se pokaže uspješnim, posebice u odnosu prema temeljnim ograncima. Pokazivao je da će kao kandidat polučiti relativno dobre rezultate, a tako je i bilo. Složio je listu na kojoj su bili uglavnom mladi koji su po strukama raspoređeni i koji predstavljaju biračko tijelo po temeljnim ograncima. Naših 13 vijećnika uistinu predstavlja biračko tijelo. Možda uži centar grada ne poznaje dobro te kandidate i vijećnike, jer ne žive u gradu i jer su na početku svojih karijera, no izbor se pokazao dobrim. Ne pamtim kada je HDZ ostvario tako dobar uspjeh u izborima za Gradsko vijeće Grada Karlovca.
No, u izborima za gradonačelnika, bez obzira što je Mandić izabran, HDZ je podbacio, jer pobjeda u drugom krugu nije bila uvjerljiva, posebno s obzirom da Petračić, kandidat za gradonačelnika Nezavisne liste „Naš Karlovac“ i Socijaldemokratske partije Hrvatske, gotovo da niti nije imao kampanju.
- Tko je pravi Karlovčanin? Koliko je pravih Karlovčanina u Karlovcu? Bandić je dobio šest izbora u Zagrebu, a došao je sa strane. Sve primjedbe građana o tome da Mandić nije Karlovčanin su deplasirane. Imao je Mandić kampanju, ali glasači ne mijenjaju u kampanji preduvjerenja. SDP se raspao.
Zanimljivo kako je HDZ u Karlovcu toliko premoćan. U Kninu je izgubio. Zašto je HDZ tako dobro organiziran, a opozicija u rasulu?
- To je rezultat dobrog rada po temeljnim ograncima. Prvi puta nakon dugo vremena sam obilazio temeljne ogranke. Vidi se da su članovi HDZ-a aktivni, da su motivirani…
Čime su motivirani?
- Popravljanjem života u svojoj sredini.
Jeste li u obilasku temeljnih ogranaka susretali one koji nisu radili u gradskom sustavu ili one koji se nisu nadali da će se zaposliti u gradskom sustavu ili netko njihov?
- Pa bilo je, naravno. Kada smo dolazili na te skupove i sastanke, građane je zanimalo zašto nisu napravljeni neki komunalni zahvati i kada će biti. Stranke i kandidati koji dođu tamo i kažu da će pokušati riješiti njihove probleme u sljedećem mandatu, imat će više izgleda da zadobiju njihovo povjerenje od onih koji se tamo uopće ne pojave.
Prije izbora je Jutarnji list objavio članak o klijentelističkoj hobotnici u Karlovcu. Smatrate li da je prevelika?
- Prenapuhano je to. Nisam se bavio time, ali gradonačelnik je dao nekoliko puta izjavu da će zapošljavanja ubuduće biti mnogo transparentnija nego što su bila ranije.
Je li Vašim ulaskom u Gradsko vijeće sport više dobio na važnosti?
- Jest, mada je i do sada KSZ dobro surađivao s Gradom. Međutim, imamo bolju poziciju za pripremanja budžeta bolje objasniti koja je važnost sporta. Bit će za sportaše bolje nego što je bilo do sada.
Prije pet godina je KSZ izdao Strategiju razvoja sporta Karlovca 2012-2020. Kao predsjednik KSZ se uvodno naveli da se za sport iz gradskog proračuna izdvaja skromnih pet posto. Po mojemu izračunu, nakon posljednjeg rebalansa gradskog proračuna, za sport se izdvaja 2,8 posto, dakle osjetno manje nego 2012. Obuhvatio sam prilikom tog izračuna stavke za javne potrebe u sportu, sportsku kulturu učenika, generalnu stavku Upravnog odjela za opće poslove predviđenu za donacije sportu i kulturi, te izgradnju dvorane Osnovne škole „Mahično“.
- Ove godine je za sport izdvojeno sedam milijuna HRK. Proračun iznosi 267 milijuna kuna. Nekada je proračun za sport iznosio 12 milijuna kuna. S krizom se to počelo smanjivati, pa smo jedne godine pali na pet milijuna kuna, a sada smo se počeli oporavljati. Idealno bi bilo vratiti se na pretkriznih 12 milijuna kuna. Sve ovisi, jasno, o gradskim prihodima i mogućnostima ulaganja. Sljedeće godine će započeti rekonstrukcija Školske sportske dvorane „Mladost“.
Ove godine je 50. obljetnica njezine izgradnje.
- To ćemo obilježiti na jesen. Uložit će se u dvoranu u dvije ili tri faze. Ukupna vrijednost investicije će biti blizu desetak milijuna kuna. Čeka se da ministarstvo raspiše natječaj za sufinanciranje. U ovom mandatu se mora rekonstruirati atletska staza sa svim sadržajima na stadion „Branko Čavlović-Čavlek“. Kada smo radili strategiju nismo mogli predvidjeti kada će zacrtano doći na red.
Jeste li zadovoljni provedbom zacrtanog u Strategiji?
- Svake dvije godine radimo reviziju koliko je učinjeno po tom strateškom dokumentu. Jednim dijelom smo zadovoljni, ali istina je da nije bilo pomaka što se tiče izgradnje i obnove infrastrukture. Ako se do 2020. godine ostvari 70 posto onoga što je zapisano u strategiji, bit će to dobar pomak.
Je li pomalo i razočaravajuće da nije ostvareno i više iz strategije do sada s obzirom da je gradonačelnik bio Damir Jelić, poznati rukometaš?
- Mnogo je korisnika na proračunu. Kada je skroman kao što je karlovački, nitko nije zadovoljan. Međutim, preraspodjelom proračunskih sredstava dolazi do pobune zakinutih, a to vlastima nije u interesu. Mislili smo da ćemo više sredstava dobiti iz fondova Europske unije. Nažalost, do danas nije otvoren program za sportsku infrastrukturu.
A za ljude?
- Neki programi postoje. Inline hokej klub “Karlovac”, primjerice, je bio partner Slovencima na prekograničnom projektu financiranom iz IPA programa i uspjeli su osigurati opremu vrijednu 20.000 eura. Da je to ovisilo o dotaciji KSZ, ne bi to ostvarili nikada.
Ima li u karlovačkom sportu premalo profesionalaca?
- Ovih 12 nije malo, ali jest nedostatno. Trebao bi nam još jedan da vodi rekreaciju i još jedan da se bavi mlađim uzrastima. No, to je ponovno vezano za gradski proračun – ako bi se izdvajalo 12 milijuna kuna, bilo bi mjesta i za to. U strategiji smo predvidjeli povećanje broja profesionalnih trenera.
U ovom mandatu će biti rekonstruirani sportska dvorana i atletska staza?
- Tako je, to će biti sigurno.
Kritizirali ste Heineken Hrvatska da ne ulaže dovoljno u karlovački sport, a ujedno ste pohvalili HS produkt i Lanu karlovačku tiskaru zbog toga što su pomogli Hrvatskom rukometnom klubu „Karlovac“ da izađe iz stečaja.
- Osim tiskare i HS-a, još neke tvrtke su pomogle. Namakli smo tako novac da platimo dug Poreznoj upravi. O kojem iznosu se radi?- Ukupno je Poreznoj upravi plaćeno 650.000 kuna kako bi se izašlo iz stečaja, što je i učinjeno. Novac nije smio doći iz proračuna, nego isključivo iz privatnog sektora. Svaka čast tvrtkama koje su pomogle. Ima poduzeća koja podržavaju sport.
Zašto ste se osjetili dužni prozvati Heineken Hrvatsku?
- U odnosu na vremena kada su bili drugi vlasnici, mnogo manje se sponzorira sport. Sada dijele po natječaju 500.000 kuna koje dijele svim udrugama u Karlovačkoj županiji. Vidio sam u jednom od prethodnih da su natječajno poduprli i svog dobavljača. Od pola milijuna kuna niti jedna kuna nije ušla u sport.
Hoće li od 816.000 kuna prošlogodišnje dobiti gradske tvrtke Mladost biti uloženo u sport više nego do sada? Od lani naplaćuje parking, to stvara profit, a moje je pitanje hoće li se ulagati namjenski u sportsku infrastrukturu.
- Vjerujem da će dio profita biti vraćen u sport, mada neki tvrde da se profit stvoren na nekoj djelatnosti može ulagati samo u tu djelatnost.
Mladost upravlja stadionom i može obnoviti stazu.
- Ta tvrtka upravlja dvoranom, strelištem, Sokolskim domom…
Koliko se kani uložiti u stazu?
- Procjene su da bi se mogla urediti za dva i pol do tri milijuna kuna. Sada će se projektirati svi ti sadržaji, a po izradi projekata će se dobiti troškovnik.
U 2016. godini je od naplate parkinga uprihodovano dva i pol milijuna kuna – taman za obnovu staze.
- Uvećana je koncesija u odnosu na razdoblje kada je koncesionar bio privatnik. Iz Grada je temeljem parkinga pojačana mogućnost ulaganja u objekte kojima upravlja Mladost.
Vaš je otac Ivan nastradao kao kapitalist u socijalizmu ili možda kao domobran, što je bio veći krimen?
- Nagrabusio je dva puta – 1945. su mu nacionalizirali tvornicu čarapa i trenirki kod ŽE-ČE-a te posjed gdje sada imam kuću, što je vraćeno 1990-ih. Dakle, nacionalizirali su mu sve što je imao. Drugu nacionalizaciju, ovoga puta dvije kuće na Dubovcu, je doživio 1970-ih. Bio je 1960-ih među jačim obrtnicima, pa ga je tadašnji gradonačelnik Josip Boljkovac postavio za direktora društvene tvrtke „Kupaplastika“. Radili su u njegovoj obiteljskoj kući, jer je tamo imao obrtničku radionicu. Kako se posao širio, zapošljavao je sve više radnika. Do kraja 1970-ih su na Borlinu izgradili tvornicu otkupivši kuću obitelji Bogdan. Čitav taj prostor je imao 12.000 četvornih metara. Kada je 1971. godine preselio pogon s Dubovca na Borlin, krenula je hajka protiv njega kao tehnomenadžera.
Vodeći partijac Milan Pavić ga je prozvao tehnokratom.
- Da, jer tobože nije imao radničko samoupravljanje u tvrtki, kao niti partijsku organizaciju. Moj otac nije bio član Saveza komunista Jugoslavije, ali jest Matice hrvatske. Sa slomom Hrvatskog proljeća je krenula čistka, a on je baš bio pogodan za to, pa je osvanuo u svim jugoslavenskim novinama. Rekli su mu da mora u mirovinu. Poslali su mu sve moguće inspekcije u tvrtku, no ništa nisu pronašli osim zakona iz 1948. godine po kojemu, kada privatnik državi iznajmljuje prostor veći od stotinjak četvornih metara, ta se nekretnina nacionalizira. Na to su se pozvali kada su nam nacionalizirali dvije kuće.
Uspjeli ste ishoditi poništenje te odluke na Vrhovnom sudu?
- Jesam. Našao sam dobrog odvjetnika u Karlovcu, napisali smo žalbu. Iz Zagreba su nakon nekoliko godina došli, uviđaj napravili, a potom je sud poništio nacionalizaciju. To je bilo, ako se ne varam, 1976. godine.
Vaš otac to nije dočekao?
- Jest. No, relativno brzo je umro potom, jer su to za njega bili preveliki stresovi.
Osnovali ste nedavno tvrtku FIK koja je na Borlinu izgradila prvu privatnu sportsku dvoranu u Hrvatskoj?
- Kako sam došao do toga? Taj prostor na Borlinu je bio u sastavu Kaplasta. Kada sam se vratio iz rata u tvrtku 1993. godine, kupili smo Kupaplastiku u stečaju. Kaplast je nastao iz Organizacije udruženog rada „Plastika“. Pogon je bio u Kožari „Ivo Marinković“. OUR „Plastika“ je pridodana Jugotrubini- EAB-u raspadom kožare. Zaposlio sam se kao inženjer razvoja u OUR „Plastika“. Nakon godinu-dvije sam postao direktor OUR-a, za par godina smo postali Radna organizacije „Jugoturbina-Plastika“, a 1986. godine smo napustili Složenu organizaciju udruženog rada, jer nisam htio potpisati sporazum o udruživanje u opet nekakvu priču. Uspio sam preživjeti, da me ovi Kordunaši nisu u zatvor pospremili. Kako smo izašli iz SOUR-a prozvali smo se Kaplast. Zakon o pretvorbi i privatizaciji je stupio na snagu 1990. godine, čekali smo hrvatski zakon iako je postojao onaj na nivou bivše Jugoslavije iz vremena kada je Ante Marković bio savezni premijer. Bili smo prva tvrtka na području Karlovca koja je dobila rješenje od fonda za privatizaciju kao prvo dioničko društvo. Svi radnici su bili dioničari, zatim Karlovačka banka, jer je pretvorila svoje potraživanje u ulog, jedan Švicarac i dvije fizičke osobe iz Zagreba.
Bili ste direktor tvrtke?
- Jesam. Uspio sam otkupiti 13 posto dionica. Toliko su imali i taj Švicarac i ova dvojica iz Zagreba ponaosob i to je bio većinski paket dionica. Ostatak dionica je pripadao radnicima. Dobili su kredite i otplaćivali dionice. Podigao sam u Kabi kredite, pa sam silom prilika postao i dioničar banke. Tko god od radnika je htio prodati dionice, pitao je prvo mene. Od svih sam radnika to otkupio i tijekom godina skupio 75 posto dionica. To sam kasnije prodao DS Smithu, koji je otkupio i sve radničke dionice. Prije prodaje su stavili u ugovor da ne žele lokaciju na Borlinu, da to moramo prodati i novac uplatiti na račun tvrkte. Šest mjeseci smo to oglašavali, no nitko se nije htio javiti. Došao je jedan tekstilac i kada je vidio kako to izgleda odustao je odmah od kupnje. Nikako da prodamo, a to je jedan od uvjeta ugovora za prodaju tvrtke. Odlučio sam potom da to kupim kao fizička osoba. Otišao sam u Privrednu banku Zagreb, zadužio se i kupio lokaciju po procijenjenoj vrijednosti. Kada sam dobio novac od prodaje dionica, kredit sam vratio banci i to je ostalo u mom vlasništvu u onako derutnom stanju. To je cijelo vrijeme koristio karate klub. Počeli smo pomalo obnavljati prozore, krovove… Sredili smo zgradu koje se sastoje od dvije. U sklopu postojeće zgrade otvorili smo indoor golf, a na slobodnom građevinskom zemljištu izgradili smo dvoranu dimenzija rukometnog igrališta s mogućnošću korištenja i ostalih športova kao što su odbojka, mali nogomet i badminton.
Vaš sin Ivan je nastavio tehnološkim stopama i živi u Americi, također kao i Vaša kćerka Andrea, pijanistica. Provodite mnogo vremena u Sjedinjenim Državama?
- Barem jedno do dva puta godišnje. Kćerka je na Floridi i tamo igram golf, a sin je u Ohiu. Klima je tamo kao i kod nas. Zet radi za Bosch, pa se kćerka možda preseli u Europu uskoro, malo bliže.
