Ante Toni Janković s kojim spikamo je više od glazbene legende, jer autor je stihova pjesme “Krivo je more”. Uz nju su začeti mnogi pripadnici naroda i narodnosti na ovim prostorima, a obogatila je i frazeologiju hrvatskog i inih jezika. Ta fraza označava bijeg od odgovornosti – “Tko je kriv? Krivo je more”.
Obogatili ste naš jezik. Jeste li ikada osvijestili to?
- Iskreno, nisam o tome previše razmišljao.
Je li Vam to itko rekao?
- Ponekad se spomene značaj te pjesme, no ne doživljavam to ozbiljno kao niti sada. Nastala je u Trpnju. Tada smo održavali prve svirke nakon objave singla “Jedina moja”. Pripremali smo album tada, pa mi je u jednom trenutku došla ideja za tekst pjesme “Krivo je more”. Sead Lipovača-Zele je već imao glazbu po kojoj sam smišljao tekst. Inače to tako funkcionira – donese se glazbena tema, a onda se piše na nju tekst. To ne bih nazvao pjesništvom, nego trenutno nadahnutim uratcima. Pjesnici su nešto veliko, a ja sam samo tekstopisac.
Malo je pjesama koje je imalo takav učinak kao ovaj uradak.
- Mogli bismo i tako kazati. Kada sam pisao tu pjesmu, nisam razmišljao o takvom njezinom utjecaju. Radio sam je srcem, dječji.
Koliko dugo ste je pisali?
- “Ispao” je taj tekst iz mene za dan ili noć, ne sjećam se više, da bi se naknadno poneka riječ korigirala zbog melodijske linije, no ne mnogo – 99 posto sam pogodio melodijsku liniju. Lijepio sam “riječ na notu”.
Jeste li prije no što ste se počeli baviti glazbom pokazivali književni talent?
- U srednjoj školi sam bio loš đak, moram priznati, ali sam bio mnogo bolji đak glazbene škole. Kad je moja pokojna majka Veronika otišla na roditeljski sastanak u glazbenu školu, vratila se kući ozarena lica i sretna. No, kada bi se vraćala s roditeljskog sastanka u osnovnoj školi, bila bi ljuta. Profesorica hrvatskog jezika i književnosti Danijela, čijeg se prezimena, na žalost, ne mogu sada sjetiti, je sutradan nakon što sam napisao zadaćnicu rekla da je to vrhunski tekst. Njezin suprug, koji je također bio profesor na bihaćkoj gimnaziji, joj je rekao: “Daj mu peticu i više ga ne moj ništa pitati”.
I Dubioza kolektiv se poigrala s frazom “Krivo je more”.
- Vrhunski su bend, duhoviti dečki. Prvo su zamolili Zeleta za dopuštenje da koriste pjesmu. Zvali su me da se družimo u zagrebačkoj Bogovićevoj ulici na snimanju spota. Iskoristili su samo refren iz naše pjesme i bilo je zabavno.
Kako je Bihać živio za Vašeg odrastanja?
- Slično kao i Karlovac. Gradovi su slične veličine, mentalitet je također sličan. Slušala se ista glazba. Naraštaj smo koji je slušao The Beatlese, The Rolling Stonese, Pink Floyd… Nakon što sam završio srednju glazbenu školu zaposlio sam se kao učitelj glazbe u Velikoj Kladuši. U toj osnovnoj glazbenoj školi sam radio nepunu godinu. Tada je “naletio” gažarski bend kojeg sam upoznao i s kojima sam počeo svirati. Stigao je tada telegram od Zeleta da ga nazovem. Tako je počeo dogovor oko formiranja Divljih jagoda.
Gdje ste se upoznali?
- Svirali smo skupa ranije. Uzor nam je bio Grand Funk Railroad. Zele je uvijek bio zvijezda. Čitav Bihać je znao za njega već s 15 godina zbog njegove neobične sposobnosti sviranja gitare. Navratio je u glazbenu školu u kojoj sam imao bend Sinkope kojeg je vodio moj profesor, trubač, Muharem Insanić. Na probi je Zele čuo kako pjevam, pa je predložio da napravimo bend Zenit. Pridružili su nam se basist Nihad Jusufhodžić, koji je također činio prvu postavu Divljih jagoda, te bubnjar Mustafa Liha. Kad je Zele prešao u Zagreb, gdje je svirao s cover bendovima, odlučio je nešto ozbiljnije raditi, pa me zvao i tako su nastale Divlje jagode.
Jeste li nastavili školovanje nakon završetka srednje škole?
- Jesam. No, to je bilo samo u prolazu, nisam imao vremena za to. U Splitu sam upisao pedagogiju, no brzo sam odustao.
Zele je otišao u Zagreb?
- Tako je. Studirao je vanjsku trgovinu, no i on je prekinuo studij zbog svirke.
Na njegov poziv ste se doselili u Zagreb?
- Jesam. Tako su počele Divlje jagode. Već je bio skupio ekipu u kojoj su bili i bubnjar Adonis Dokuzović te Saša Cavrić na basu, kojeg je zamijenio Jusufhodžić. Mladen Krajnik iz Aerodroma je kratko također bio član. Na početku članstvo još nije bilo ustaljeno. To je faza propitkivanja.
Kakvu ste glazbu htjeli raditi?
- Hard rok. Zele je odmah znao kako treba to zvučati, ali nije imao tekstova. Za to sam, igrom slučaja, bio zadužen. Radili smo demo snimke.
Tko Vam je pomogao u to vrijeme?
- U Jugotonu nam je najviše pomogao Siniša Škarica, jer se zauzeo za nas. Poslušao je demo snimke i kazao da dođemo u studio. Tako je nastao naš prvi singl “Jedina moja”.
Pogledate li na internetu danas različite stranice namijenjene domaćoj glazbi, uvidite da su najpopularnije pjesme “Jedina moja” i “Krivo je more”. Najviše se “skidaju”.
- Jesu, i “Ne želiš kraj” također, za koju sam isto tako pisao tekst.
Kako to tumačite?
- Teško je to objasniti, svakako sam sretan zbog toga.
Svjesno ste radili populističke pjesme?
- Nisam. Bio sam mlad i sve sam radio po osjećaju. Ne postoje kalkulacije, nego radiš ono što ti je lijepo, a onda se ovakav uspjeh dogodi. Bio sam zaluđen s time i nisam uopće razmišljao.
Gdje ste testirali pjesme?
- Prvi test je bio u Trpnju, mjestu na Pelješcu. Drugi način je tamo trebao nastupiti, no raspali su se neposredno prije toga, pa smo “uletili” na tu gažu. U svibnju smo izdali singl, a u lipnju smo već bili na toj svirci. U Trpnju su nučili Patkicu i “Krivo je more” jer smo te naše autorske pjesme forsirali.
Je li Vas iznenadio odaziv?
- Početkom rujna se završava gaža, počinju kiše i slično. Par dana nakon toga odlazim u Sarajevo u kojemu iz svih džuboksa svira “Jedina moja”. Bio sam šokiran. Čuveni novinar, koji je bio tada disk-džokej, Mirsad Ibrić mi je rekao da je više djevojaka tražilo da pušta non-stop tu pjesmu nakon što ju je prvi puta pustio. Što žene kažu, dečki prihvaćaju. To su ljubavne pjesme.
S obzirom da su Vaši autorski radovi toliko popularni, a da u Hrvatskoj postoji sustav naplate korištenja autoskih radova, zarađujete li milijune eura mjesečno?
- Ne. Ne volim se zamarati novcem…
Da ste se zamarali s time bili biste multimilijarder?
- Nema šanse za to na ovim prostorima. Autorski honorari su skromni i dostatni za koju kavu više i piće sa prijateljima.
Žene su popularizirale Vaše pjesme. Kako su utjecale na Vaše stvaralaštvo?
- Uvijek utječu, i danas. Kada nešto napišem, prvo dam supruzi na uvid. Znade me iz zezancije pitati kome sam to napisao, o kojoj ženi se sada radi.
Kako se opravdate?
- Može me nadahnuti obična ljubavna priča iz filma, neka tema iz novina, uvijek nešto potakne… Ima u tom stvaralaštvu i stvarnih osoba i situacija.
Divlje jagode su se okupile u Zagrebu. No, kao matični grad tog benda se ne spominju niti Bihać niti glavni hrvatski grad, nego Sarajevo. Zašto?
- Iz Bihaća smo. Zele je studirao u Zagrebu, a okupio je zagrebačke dečke. Kad smo potpisali za sarajevski Diskoton ugovor za izdavanje drugog albuma, postali smo sarajevski bend, jer smo se tamo preselili. Čiji smo bend? Svačiji. To je najbolje.
Kako su Divlje jagode gledale na ostale bendove. Scena je bila tada vrlo plodna.
- Sviraš svoje, radiš najbolje i želiš da publika prihvati tvoj rad, a ne opterećuješ se drugima. Postojali su kojekakvi rok-maratoni. Uvijek smo izmjenjivali iskustva međusobno. Sa svima na sceni smo bili u super odnosima, od Bijelog dugmeta, Riblje čorbe, Filma, koji je već novovalni bend i tako dalje.
Držali ste se klasičnog i hard-roka?
- Teško je svrstati tu glazbu. Dok sam bio u bendu, mogli bismo reći da smo svirali hard rok. Kasnije je došao Alen Islamović, pa je stil benda već prešao u hevi metal. Kamo svrstati ljubavne balade? Ne želim bit rob sistematizacije, nego van svih žanrova.
Kako je izgledalo Sarajevo za Vašeg života tamo?
- Bio je vrlo uzbudljiv grad. Pripremala se tada i zimska olimpijada, izrodile su se zabavne zvijezde. Indexi su tamo djelovali.
Sjećate li se Davorina Popovića?
- Bio je izuzetno darovita, draga i simpatična osoba. “Čuo sam lijepe stvari o tebi. Ako te netko dira, samo reci”, kazao bi mi.
Jeste li ga pratili kao košarkaša?
- Bišćanin sam, a nisam rođeni Sarajlija koji imaju svoju priču.
U to vrijeme je tamo nastao novi primitivizam.
- Bujale su ideje. Svjedočio sam nastanku novog primitivizma i nicanju bendova kao što je Elvis J. Kurtović, Zabranjeno pušenje, Bombaj štampa… Goran Petranović-Rizo iz benda Elvis J. Kurtović je pisao pjesme za drugi album Divljih jagoda. To je poveznica s novim primitivizmom. Kad smo bili popularni, bili su tinejdžeri.
Kako ste onda njih, konkretno Rizota, angažirali da pišu pjesme?
- Zele je skužio talent kod njega. Družili smo se međusobno kao glazbenici.
Gdje ste se sastajali?
- U Parkuši, to je bila popularna kavana u centru grada. Tamo se znalo sve što se događalo u gradu.
Kao na facebooku?
- Možemo i tako reći. Glazbenici su imali kafiće i mjesta na kojima su se sastajali. Ulice su bile pune. U Zagrebu je bila popularna “Zvečka”, a sto metara dalje mjesto na kojem su se sastajali zabavnjaci.
Tko Vam je bio u tom razdoblju najzanimljiviji?
- Volio sam Grupu 220, Indexe, a Bijelo dugme sam zavolio tek kada je izišao album “Šta bi dao da si na mom mjestu”. Njihovo razdoblje pastirskog roka me nije dojmilo. Kasnije su bili odlični Film i Prljavo kazalište, te Azra, Haustor i ostali. Čini mi se da je Jasenko Houra prvi krenuo tim stopama. Parni valjak i Aerodrom su stariji bendovi od nas.
Nakon izdavanja prvog albuma ste otišli na turneju sa stotinu nastupa.
- Figurativno rečeno, trista.
Kako je to utjecalo na Vas? Jeste li ostali prizemljeni?
- Svi koji me poznaju kažu da sam dobar čovjek, no što to znači? Ponekad me živciraju takve ocjene. Nekome ne valjaš niti kada si skroman. Netko očekuje od osobe na takvoj poziciji da bude bahat, ali nisam takav. Volim jednostavnost, skromnost i opušten život.
Nije Vas nikada “ponijelo”?
- Nikada.
Što ste dobili od slave?
- Nisam koristoljubiv ili kalkulant. Spontano su se odvijali događaji. Razumljivo je da nekoga slava ponese, ali nisam to zamjerao nikome. Svatko ima svoj život.
Sudjelovali ste u izradi drugog albuma Divljih jagoda, ali ste nakon toga napustili grupu. Rizišli ste se oko koncepcije?
- Nakon tog drugog albuma se osjećao zamor u radu i odnosima. S obzirom da se ne volim zamarati nekim stvarima, prekinuo sam suradnju prije odlaska snimanja albuma “Motori” u Frankfurt. Nakon toga smo ponovno surađivali na nekoliko turneja, a kasnije sam se posvetio samostalnoj karijeri.
Jeste li zadovoljni njome?
- “Koliko posiješ toliko požanješ”, voli kazati Željko Bebek. Za sve neuspjehe krivim sebe.
Ne krivite more?
- Ne, nego sebe. Ako nešto nije bilo dobro, nisam ja to uradio kako treba. Bolesno je kriviti druge za vlastite pogreške.
Ne možemo ipak govoriti o neuspjesima s obzirom da ste autor najizvođenijih pjesama.
- U tom smislu, nakon odmaka od toliko godina, mogu kazati da je dobro bilo i da sam zadovoljan, iako je bilo i tuge i razočarenja.
Kad Vam je bilo najteže?
- Ne znam.
Za rata? Uključili ste se u band aid za Bosnu i Hercegovinu?
- Jesam, da, uvijek sa dobrom namjerom i željom da to stanje rata što prije završi. U to vrijeme odradio sam i puno humanitarnih koncerata na ovim prostorima i vani.
Do kada ste živjeli u Sarajevu?
- Do 1993. godine. Počeo je bio rat. Bio sam podstanar kod stadiona “Grbavica”. Kad je to počelo, kada se nije znalo niti tko na koga i zašto, pokupio sam svoje stvari, gitaru, torbicu i pospremio to u Yugo 55 te krenuo prema granici. Sam sam tada živio. Nisam imao obitelj.
Iz Sarajeva ste otišli u Njemačku?
- Prvo sam bio kod prijatelja u Medulinu, a 1993. sam završio u Augsburgu gdje sam upoznao ženicu i dobio 1994. sina Gabriela. U Karlovac sam stigao 1998. godine.
Zašto baš u Karlovac?
- Slučajno je tako ispalo. Nismo htjeli biti više podstanari, pa smo supruga i ja odlučili skupiti ušteđevinu i kupiti si negdje stančić. Karlovac je pogodan i zbog blizine Zagreba. Došao sam tu, imao sam nekoliko poznanika.
Prije toga ste redovito dolazili u Karlovac?
- Uvijek bih stao ovdje na putu za Zagreb. Karlovac mi je oduvijek simpatičan bio. Moj brat Ivica je također svirao ovdje na gaži u Hotelu “Korana”, koji je tada bio top objekt. Ostalo mi je to u sjećanju.
I Vaš brat je također glazbenik?
- Jest. Mlađi je od mene sedam godina. Ima odličan album. Živi u Münchenu.
Što Vam je najpogodnije u Karlovcu?
- Karlovčani su prekrasni. Odgovaraju mome mentalnom sklopu. Ugodno se osjećam u Grabriku i u pizzeriji Orca u kojoj pijem kavu.
Jesu li Vas prepoznali odmah?
- Prvi puta kada sam prošetao Radićevom sreo sam prijatelja s odsluženja vojnog roka Predraga Zdjelara-Bracu, pa smo se tako počeo upoznavati i s drugima. Sastavili smo bend “Ring” u kojem su svirali Željko Maćešić, Goran Ilić i pokojni Davor Malček. Ubrzo zatim sam ostvario kontakt sa Ratkom Pogačićem s kojim i sada ponekad surađujem. Ne mogu zaboraviti spomenuti Branka Obradovića-Kinu i Miljenka Keslera koji su bili velika podrška Divljim Jagodama na počecima karijere, a i danas se vrlo rado kada se sretnemo uz kavu sjetimo tog vremena i hita „Patkica“ te prvog velikog koncerta Divljih Jagoda u Sportskoj Dvorani ovdje u Karlovcu 1978 god.
Zustavljaju li Vas poštovatelji na cesti?
- Ponekad. Sve je to OK. Kemal Monteno je pričao kako je s Indexima imao koncert, pa se čudio navali mase prema dvorani. “Je li moguće da svi idu na naš koncert”, pitao je Kemo Popovića. Ovaj je predložio da zaustave prolaznika i pitaju prepoznaje li ih. No, nije. “A kamo ćeš”, pitao je Kemo tog prolaznika. “Pa na koncert Montena i Indexa”, odgovorio mu je. Slično je i sa mnom. Pitao je moj prijatelj zajedničkog poznanika znade li tko pjeva “Jedina moja” i “Krivo je more”. Ovaj je odgovorio da pjeva Toni Janković, no na pitanje pozaje li ga, odgovorio je da ne poznaje.
Uključili ste se u Pop-rock školu u Sisku. Jeste li i dalje tamo?
- I dalje surađujemo, no previše je naporno raditi s mladim pjevačima, pa sam od toga za sada odustao. Direktor škole Miro Dimić uskoro u Splitu predstavlja svoju knjigu “Trenutak koji čekaš“ pa imamo nastup s njime. Svirat će Boris Hrepić, Nebojša Buhin, Zlatan Ćehić, Miro i ja.
Već dugo surađujete s pop-rock školom u Sisku. Kako je stvorena ta suradnja?
- Kod Adonisa u fender trgovini sam se s Mirom upoznao, pa mi je ponudio da radim s mladim pjevačima. Pristao sam se okušati u tome. To je naporan posao.
Što je tu naporno?
- Kod pjevanja i igranja nogometa svatko misli da može. Kad su djeca u pitanju moraš biti strpljiv.
S kojom motivacijom dolaze?
- Vjerojatno dobar dio njih smatra da će nekim kratkom podukom postati zvijezda, no nije to baš tako lako. Poslovica kaže da slavuja nitko nije učio pjevati. Pjevači se rađaju, a ostalo je stvar nadgradnje.
Popularni su danas takozvani reality šouovi. Vidite li nešto problematično u takvom tipu programa ili je to samo jedan od načina afirmacije mladih?
- Netko to doživljava negativno, netko ne.
Jeste li htjeli biti zvijezda?
- Volio sam pjevati i svirati. Nisam niti znao što znači biti zvijezda.
Niste htjeli biti zvijezda, pa ste postali, dok neki izgaraju od želje da budu zvijezde, a ne uspijevaju.
- Zato što su dostupni Internet, televizija i radio koji im pomažu. Samo sam sviruckao gitaru i pjevao nadajući se da ću se svidjeti nekoj curi.
Pristup javnosti nije bio toliko demokratičan u Vaše vrijeme?
- Vjerojatno su tada postojali kriteriji mimo kojih nisi mogao proći. I danas svaka institucija ima neke svoje norme.
Ima li i u glazbi, kao i u sportu, previše ambicioznih roditelja?
- Postoje oni koji upišu dijete da svira, da se zabavi s nečime. Nisam u svojoj praksi upoznao bolesno ambiciozne. Da sam na takve naišao, otpilio bih ih, ne bih imao posla s njima.
Sigurno ste među polaznicima imali velike talente.
- Baš sam kazao jednoj djevojci da joj nemam što pokazati, da je sada na njoj odluka što će. Ako želi postati operna pjevačica, mora upisati glazbenu školu i učiti klasičan način pjevanja. To je i meni temelj.
Prigrlili ste blues. To Vas od glazbe sada najviše ispunjava?
- Uvijek sam to volio, skupa s kantrijem i rokom. Ljubav prema tome su mi prenijeli Beatlesi i Rolling Stonesi.
Što ste od izvođača voljeli?
- Obožavam Paula Rodgersa i Bad Company, Ian Gillan i drugi.
Gdje nastupate?
- Svugdje i u svim mogućim kombinacijama, s obzirom da sam slobodnjak.
Je li u planu snimanje novog albuma?
- Nemam. Radim pjesmu po pjesmu, pa ću vidjeti.
Čuo sam nekoliko Vaših angažiranih pjesama. Uzimaju li primat u odnosu prema ljabvnima?
- Napravim onako kako mi dođe. Na Chansonfestu sam nastupio više puta, a pjesmu koju bih istaknuo je “Prosjački bluz” za koju je tekst napisao splitski novinar i publicist Mladen Vuković. Prošle godine sam također nastupio s pjesmom “Sve smrdi na prevaru” za koju sam napisao i tekst. „Prošle godine je pjevao „Smrdi na prevaru“, a ove godine se uplašio, pa dolazi s ljubavnom baladom ‘Spavaj'”, najavio me Vojo Šiljak. Zazirem od festivala, no na Chansonfestu vrlo rado nastupam.
Gdje Vas možemo čuti?
- Često nastupam po raznim manjim klubovima s ljudima koje iznimno cijenim, koji vole i gaje sličan glazbeni ukus te nam zajednički nastupi predstavljaju iznimno zadovoljstvo. Također radim sa 4 Town Blues Band, nedavno sam pisao tekstove na prvom albumu mladog Zagrebačkog banda The Answer, surađujem s grupom Vulkan gdje je i moj prijatelj iz Jagoda Ćehić. Radujem se svakom novom projektu…
