Karlovački projekti arhitekta Radovana Nikšića

Arhitekt Radovan Nikšić je u svome rodnom Karlovcu potpisao velik broj značajnih projekata i realizacija. Iako je jedan od najznačajnih hrvatskih arhitekata 20. stoljeća, a brojni njegovi projekti su dobro poznati stručnoj javnosti, karlovački dio opusa ostao je realitvno nepoznat i nevalorizian. Ovim člankom bit će ukratko prikazane karlovačke realizacije i projekti arhitekta Nikšića, čiji je rad utjecao na generacije karlovačkih arhitekata.

Rođen je 31. svibnja 1920. godine. Nakon završetka Realne gimnazije u Karlovcu 1938., želi studirati slikarstvo, no na nagovor oca započinje studij na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, gdje diplomira 1943. godine. Zapošljava se u atelieru profesora Jurja Denzlera, a zatim u Građevnom odjelu Radne službe u Zagrebu. Početkom 1946. izabran je za asistenta na Katedri za građevne konstrukcije kod profesora Zvonimira Vrkljana. Uz rad na fakultetu projektira i sudjeluje na natječajima, te intenzivno surađuje s profesorom Vladimirom Turinom. Nakon uspješnog stručnog djelovanja, 1956. godine kao stipendist nizozemske vlade odlazi na sedmomjesečni boravak u Nizozemsku. Upoznaje se s načinom planiranja i gradnje stambenih i školskih zgrada te radi u birou profesora Johannesa Van der Broeka i Jakoba Bakeme u Rotterdamu. Boravak i intenzivni rad u Nizozemskoj utjecao je na njegov kasniji arhitektonski jezik, Nikšićeva se arhitektura mijenja –  pojavljuju se jasni volumeni s ritmiziranim rasterom ostakljenih površina. Poznanstvo s akterima nizozemske arhitekture rezultirao je pozivom na kongres CIAM-a 1959. godine u Otterlou, gdje prezentira svoje radove, među kojima je projekt Fiskulturnog parka na Vunskom polju te projekt stambenih zgrada u Karlovcu. Vijeće fakulteta za arhitekturu, geodeziju i građevinu (AGG) bira ga 1961. godine za docenta za predmete Elementi visokogradnje i Projektiranje zgrada, za studente građevine. 1966. postaje izvanredni profesor, a 1972. redoviti profesor. 1979. godine promoviran je za doktora tehničkih znanosti iz područja arhitekture i urbanizma na temelju disertacije „Komunikacije – konstruktivni i oblikovni element arhitekture“. Za izvanrednu kreativnu djelatnost izabran je za izvanrednog člana Razreda za likovne umjetnosti na izbornoj Skupštini Akademije 1986. godine. Bio je vrlo aktivan i obavljao je savjesno svoje stručne, pedagoške, kulturne i društvene obveze, sve do smrti 2. ožujka 1987. godine.

Jedan od prvih projekata stambene izgradnje arhitekta Nikšića su dvije dvokatnice za potrebe Vojne pošte u Meštrovićevoj ulici. Smještene su prema urbanističkom planu radničkog naselja uz Riječku cestu, arhitekta Vlade Antolića iz 1948. godine, koje je uz naselje Jugoturbina prvo planirano naselje u Karlovcu nakon Drugog svjetskog rata. Radi se o objektima kvalitetnog tlocrtnog rješenja, stanovi su dvostrano ili trostrano orijentirani, a jasno su odvojene dnevna i spavaća zona stana, instalacije su grupirane – tlocrt je riješen funkcionalno i racionalno. Objekti imaju po dvije stubišne vertikale, a s podesta se pristupa u veći krajnji i manji središnji stan. Prema istom, tipskom projektu, izvedene su dvije zgrade u Nehajevoj ulici u radničkom naselju Jugoturbina. Razlike su male, a radi se o oblikovanju ograda balkona, boji pročelja, a balkonska vrata objekata u Nehajskoj ulici imaju i drvene grilje.

Najpoznatiji “karlovački” projekt arhitekta Nikšića svakako su stambene zgrade za potrebe Vojne pošte. Ukupno je izvedeno šest objekata prema istom tlocrtnom predlošku uz manje razlike u oblikovanju pročelja. Najprije su izvedena dva objekta na uglu Domobranske i Smičiklasove ulice (1953.-1954.), paraleno s izgradnjom većeg stambenog bloka na području starog sajmišta gdje je također izveden jedan ovakav objekt uz Radićevu ulicu; a zatim i treći objekt u Domobranskoj ulici, te objekti na području Naselja Marka Marulića u Novom centru (1955.-1956.).

Organizacijski, riječ je o jednostavnoj shemi s dva identična stana na stubište, s jasnim i racionalnim tlocrtnim rješenjem, koje se razvilo iz prethodnog projekta za istog investitora. Iako na prvi pogled jednostavno rješenje, ovaj tlocrt donosi i napredak u tadašnju stanogradnju – integracija stambene kuhinje s dnevnim prostorom (uz mogućnost pregrađivanja pomičnom stijenom), objedinjeni gospodarski prostori stana (kupaonica, kuhinja, izba, toalet ventiliran ventilacijskim kanalima) s dvostrukom vezom prema ostatku stana. Krovovi su prema želji investitora dvostrešni i blagog nagiba, sa zanimljivim rješenjem spoja krova i zabatnog zida, a razmatrana je i oblikovna varijanta s ravnom krovnom terasom. Iako je svih šest zgrada izvedeno prema istom tlocrtnom predlošku, postoje razlike u detaljima oblikovanja pročelja. Objekti izvedeni u drugoj fazi razlikuju se od prvih po bogatijem rješenju glavnog pročelja i raščlanjenijem prizemlju, gdje se pojavljuju niše između poprečnih nosivih zidova kao svojevrsni trijem. Pročelja objekata su jasno riješena, različita veličina i oblik otvora prate funkciju prostorija kojima pripradaju, a brojni oblikovni detalji pročeljima daju i likovnu vrijednost.

Složenost situacije naglašena je već u odredbama „Rješenja“ o lokaciji koje traži skladno arhitektonsko rješenje kojim će se oblikovati započeti stambeni blok i riješiti izgled početka Kurelčeve ulice. U „Rješenju“ o lokaciji navedena su dva uglovna objekta iako se radi o jedinstvenoj arhitektonskoj cjelini: Objekt I (ulaz 1a) koji se nalazi s lijeve strane stambenog objekta Kurelčeva 1, prislonjenog na zabat; te Objekta II (ulazi 1b,1c) koji se nadovezuje na Objekt I i prislanja na postojeći stambeni objekt Kurelčeva 3. Veličina novogradnje i njezin udio u izgrađenosti bloka uvjetovali su različit tretman pročelja iako ono nosi jedinstven arhitektonski izričaj: tlocrtnom razvedenošču Objekta I postignut je kontakt s drvoredom i rubom šanca, te je razbijena potencijalna monotonija ravnoga pročelja. Objekt II se nastavlja sjeverno na Objekt I nešto suzdržanijim i robusnijim volumenom. Denivelacija terena uvjetovala je rješenje prizemlja u dva nivoa, a to se reflektira i na poziciju stanova kojima se u pristupa s oba podesta. Zona podnožja oblikovana je kulir betonom, kao i na ranijim Nikšićevim stambenim zgradama. Pročelja iznad podnožja su čista i jasna: bijele žbukane plohe s prozorskim elementima u ravnini pročelja omeđenima horizontalom i vertikalom nosive konstrukcije. Originalni prefabricirani element ostakljenja, korišten i na Nikšićevim zagrebačkim školama (Trnsko, Zapruđe…), zamijenjen je većinom 1968(/9). godine zbog loše izvedbe. Tada je izveden klasični parapet u plavo-sivoj boji koja odgovara boji ispune donje zone zamjenjenog elementa, a prozor je ovom intervencijom lagano uvučen (slične intervencije kasnije su izvedene i na školama sa sličnom prefabriciranom prozorskim elementom). Unutrašnjost objekta je složena: ulaz 1a je samostalan te mu se pristupa iz pasaža koji vodi u blok, dok su ulazi 1b i 1c spojeni na razini podruma meandrirajućim hodnikom. U podrumu su smještene drvarnice, spremišta, praonica i sušionice. Ulazni prostori su bogato dimenzionirani, s ulazima s vanjske i unutrašnje strane bloka. Kako su investitori bili brojni i s različitim potrebama, realiziran je velik broj različitih stanova, te ne postoje dva identična stana na istoj etaži.

Stanovi su rješeni s jasno diferenciranom dnevnom i spavaćom zonom stana s kvalitetnim vezama. Nosivi zidovi su smješteni obodno, a vertikale instalacija racionalno, što omogućava razne interijerske intervencije, promjene, što je u suglasju s idejama strukturalizma – funkcionalnost i transformabilnost. Kao razlozi investicije navedeni su nedostatak stanova na području grada, te veći priljev stručnjaka iz drugih mjesta zbog nedostataka stručnog kadra u gradu i okolici. Investitori su bili: Narodni odbor Karlovac, Zadružni poslovni savez, Poduzeće za impregnaciju drva, te Projektni biro Karlovac. Oblikovna i funkcionalna rješenja ovoga objekta uvelike su utjecala na naredne projekte Projektnog biroa Karlovac (AGI-46), ali i na ostale karlovačke projektante.

Stambeni kompleks se nalazi se u Kulturno-povijesnoj urbanističkoj cjelini Grada Karlovca, što podrazumijeva djelomičnu zaštitu povijesnih struktura, no pojedinačno nije zaštičen iako se radi o jedinstvenom primjeru rješavanja kompleksnog urbanističko-arhitektonskog problema interpolacije na području Karlovca. Poštivanje susjedih objekata, ali i stvaranje vlastitog identiteta uz postizanje dojma skladne cjeline, jedna je od vrijednosti ovog kompleksa. Uz iščitavanje autorske crte arhitekta Nikšića, koji na ovom objektu koristi prethodna iskustva projektiranja stambenih zgrada i jasnog oblikovanja škola, te vidljiv utjecaj strukturalizma i neoplasticizma, važnost ovog objekta je još veća. Kompleks je nastao u vrijeme projektiranja i realizacije velikih Nikšičevih djela poput Radničkog sveučilišta i osnovnih škola u Zagrebu, te je ostao gotovo nepoznat uz rijedak spomen u brošuri Projektnog biroa Karlovac povodom 25 godina djelovanja.

Osim ukupno 11 izvedenih objekata u Karlovcu, značajni su i neizvedeni projekti te natječajni radovi. Natječaj za Fiskulturni park na Vunskom polju raspisan je 1953. godine, a u suautorstvu s arhitektima Aleksandrom Dragomanovićem i Zdravkom Bregovcem, Nikšić osvaja drugu nagradu. Kasnija kritika je rad ocjenila kvalitetnijim od prvonagrađenog, koji kasnije ipak nije realiziran. Osim rješenja sportskih terena i pratećih objekata, zadatak je bilo i arhitektonsko rješenje hotela na temeljima hidrocentrale, koji je ovim natječajnim radom zamišljen kao niski objekt s naglašenim horizontalnim linijama kako bi se skladno uklopio u krajolik.

Projektira 1954. četverokatni objekt na spoju današnje Nazorove i Ulice kralja Tomislava za NO Karlovac sa suradnikom Dragutinom Dvornikom iz PB Temelj. Objekt je trebao zatvoriti gradski blok s jugozapadne strane i stvoriti reprezentativan ulaz u centar grada s tada planiranog trga i željezničke stanice. Potencijalna masivnost novogradnje u starom bloku izbjegnuta je različitim tretmanom dijelova pročelja i brojnim istacima balkona. Na istoj lokaciji 1957. prema projektu arhitekta Milana Bijelića započela je izgradnja stambeno poslovnog kompleksa s neboderom koji je dovršen 1960. godine.

Za izvedbe svog najpoznatijeg objekta, Radničkog sveučilišta “Moša Pijade” u Zagrebu, u Karlovcu s arhitektom Edom Šmidihenom 1960. godine projektira Dom Armije, smješten na lokaciji kasnije izvedenog doma umirovljenika. Radi se o dvokatnom reprezentativnom objektu s polivalentnim prostorima i velikom dvoranom, čitaonicom, učionicama, kuglanom, streljanom, kuhinjom i uredskim prostorima. Na krovu objekta, iznad velike dvorane, planiran je prostor za kino projekcije na otvorenom. Svoje oblikovanje s naglašenim nosivim elementima i velikim staklenim stijenama, prizemni prilazni trijem te višenamjenski program donekle dijeli s projektom Radničkog sveučilišta u Zagrebu, ali i s izvedenim stambenim kompleksom na nasuprotnoj strani šanca u Kurelčevoj ulici. Bastion i šančevi pejzažno su rješeni i služe kao platforma za geometrijski neutralan i kristalno čist volumen pozicioniran u osi bastiona, koji ne oponaša povijesne izraze već govori jezikom svoga vremena.

Početkom 1970-ih godina započinje intenzivna izgradnja Novog centra, a 1971. proveden je natječaj za rješenje centralnog prostora s kulturnim, upravnim i trgovačkim sadržajima. Projektom je zamišljen niz javnih objekata povezanih zajedničkim platoom trga ispod kojeg je organiziran smještaj automobila i servis objekata. Posebnu pažnju je trebalo posvetiti projektu nove gradske biblioteke.

Do kraja 1950-ih u Karlovcu je prisutan manjak stručnog kadra, pa tako sve veće i zahtjevnije objekte ili urbanističke planove rade arhitekti iz drugih gradova. Malobrojni karlovački arhitekti kao što su Vladimir Pažin ili Dvornik okupljeni su u Projektnom sektoru Građevinskog poduzeća “Temelj” koje je osnovano 1946. godine. Nakon ne toliko intenzivne i arhitektonski značajne izgradnje 1940-ih godina, početak 1950-ih predstavlja prvi pravi građevinski uzlet – provodi se natječaj za Fiskulturni park na Vunskom polju, natječaj za urbanističko rješenje duž Domobranske ulice i Ulice Rakovac, a potom započinje izgradnja na tim lokacijama. Osim karlovačkog arhitekta Pažina, većinu objekata projektiraju arhitekti iz zagrebačkih projektih biroa: Slavko Novak, Ivo Bartolić, Milan Grakalić; a uglavnom se radi o prilagođenim tipskim projektima koji su izvođeni i u ostalim gradovima. Među tim tipskim projektima, ističu se stambene zgrade arhitekta Nikšića, koje se izdvajaju svojom kvalitetom tlocrtnog rješenja, oblikovanja pročelja i uvode pozitivan pomak u projektiranju stambenih objekata.

Nikšić svoje karlovačke projekte realizira s Građevinskim poduzećem “Temelj” kao izvođačem, a njihov projektni sektor surađuje u izradi projektne dokumentacije. Ta suradnja je zasigurno pridonijela iskustvu tada rastućeg projektnog sektora građevinskog poduzeća, koje se 1957. godine osamostaljuje i postaje Projektni biro “Karlovac” (od 1960. godine AGI46). Ubrzo Nikšić za Projektni biro Karlovac izrađuje projekt stambenog kompleksa u Kurečevoj ulici, gdje je i sam biro bio investitor tri stana za svoje djelatnike. Navedeni kompleks (kao i ostala čista, jasna i geometrizirana Nikšićeva arhitektura) zasigurno je utjecao na brojne projekte karlovačkih arhitekata u narednom razdoblju – susjedna stambena dvokatnica (Kurelčeva 3a), objekti u Kupskoj i Pivovarskoj ulici, stambena zgrada u Smičiklasovoj 18, zgrada Osnovne škole “Vladimir Nazor” u Dugoj Resi i druge nose, gotovo do razine pogrešne atribucije autorstva objekata, mnoštvo zajedničkih oblikovnih detalja. Srušena zgrada Autohrvatske i Sportska dvorana “Mladost” dijele mnoštvo konceptualnih i oblikovnih detalja s projekatima Doma Armije u Karlovcu i Radničkog sveučilišta u Zagrebu, a radi se o jasnim volumenima s naglašenim elementima nosive konstrukcije između kojih se nalaze velike ostakljene stijene.

Zaštita modernističke arhitekture danas je velik problem – zaštita i obnova objekata je nedvoljna, a razlozi su brojni – od financijskih problema, do neprepoznavanja vrijednosti, kako od strane stanara, tako i od strane dijela struke i stava “kako je vrijedno samo ono što je stvarno staro”. Neadekvatna obnova, ili izostanak obnove bilo koje vrste od izgradnje, stvara dojam kako su ti objekti oduvijek bili zapušteni, “sivi”, oronuli, a time i bez vrijednosti, jer ih se gotovo nitko više ne sjeća iz doba nakon izgradnje. Takav odnos uzrokuje samovoljne i nesavjesne intervencije na vrijednim arhitektonskim dijelima, a time dolazi do kaotične slike grada, te se ne poštuje autorsko djelo. Nikšićeve “karlovačke” realizacije i projekti zasigurno su vrijedni pažnje i zaštite, zbog neupitne kvalitete samih projekata i svojeg izravnog utjecaja na razvoj karlovačke arhitekture.

izvori:

Radovan Nikšić: 1920.-1987., Dubravka Kisić (ur.), Hrvatski muzej arhitekture HAZU, Zagreb, 2005.
Radovan Nikšić (1920-1987): radna monografija, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1992.
Radovan Nikšić (1920-1987), Drago Galić, Ljetopis Jugoslavenske akademije, Hrvoje Požar (ur.), JAZU, Zagreb, 1988., str. 494-500.

Arhitektura, Zagreb, 1949., broj 1: Karlovac, direktivna regulaciona osnova
Arhitektura, Zagreb, 1952., broj 4: Industrijsko stambeno naselje “Švarča” Karlovac
Arhitektura, Zagreb, 1953., broj: 5-6: Fiskulturni park u Karlovcu
Čovjek i prostor, Zagreb, 1954., broj 2: Fiskulturni park u Karlovcu
Arhitektura, Zagreb, 1955., broj 5-6: Karlovac – urbanistički projekt Novog centra
Arhitektura, Zagreb, 1956., broj 1-6: Stambena zgrada u Karlovcu
Čovjek i prostor, Zagreb, 1957., broj 64: Novo stambeno naselje Karlovac
Arhitektura u Hrvatskoj 1945-1985., Marijan Hržić (ur.), Zagreb, 1986., broj 196-199

Projektni biro AGI 46. 1946.-1971. 25 godišnjica osnutka, Darko Venturini (ur.), SAH, Zagreb, 1971.

Hrvatski muzej arhitekure
Državni arhiv u Karlovcu
Digitalizirani brojevi karlovačkog tjednika
KAfotka
privatni izvori

Facebook

Twitter

email

Pinterest

Linkedin