Damir Jelić se hvali u blagdanskim intervjuima što je sve postignuto za njegovog gradonačelnikovanja. Što bi tek sve moglo biti postignuto da nije bilo njegova desetogodišnjeg partijašenja i destruktivnog pristupa gradu koji se očituje u nebrizi za ljudski i prostorni kapital? Najveći gradski resursi – prostor i ljudi – gurnuti su u stranu u ime stranke sve u nadi kako će se Jelić uspeti na državni vrh. Kako mu to nije uspjelo, posvećuje se njegovanju gradskih interesa sa županijske razine. Zamijenit će ga u Banjavčićevoj ulici – tako su si zacrtali – Damir Mandić kojem egzistencija izravno ovisi o Jeliću, pa je stoga ispravno zaključiti kako će sadašnji gradonačelnik imati prevelik utjecaj na Mandića, naravno, ako uspiju u naumu da ga oktroiraju. Na lokalnoj razini, u Karlovcu konkretno, se upravo to i radi – gradonačelnici se oktroiraju – nameće ih Partija posredstvom vlastite infrastrukture koju čine zaposlenici u gradskom, državnom i županijskom sustavu i njihove obitelji, te uz pomoć ponekog zahvalnog uglednog poduzetnika.
Jelić veli da je nezavisni vijećnik Davor Petračić neozbiljan čovjek, za razliku, valjda, od njega. Koliko je ozbiljan pokazuje, primjerice, i to da za Zakladu “Nikola Tesla”, koju je Gradsko vijeće odlučilo nedavno osnovati na njegov prijedlog, u proračunu za 2017. godinu, kojeg je gradonačelnik također predložio, nije predviđena niti kuna. Valjda se računa da taj fond napune isključivo građani, no bit će da je to pogrešna računica jer građane za to treba motivirati, prvenstveno vlastitim primjerom. Zakladu “Nikola Tesla” Jelić niti ne spominje. Šteta jer je ideja dobra, ali je vlast očito neozbiljna. No, dobro, barem je počeo spominjati geotermalne izvore i naveo kako se “radi na istraživanju” tog resursa. Ipak to čudi jer je od suvremenih političara upravo neozbiljni Petračić prvi upozorio na taj kapital Karlovca.
Petračić ima svoje probleme, dakako, o kojima također valja pisati, no ipak je pomalo nategnuto kada najdugovječniji gradonačelnik od kraja 19. stoljeća naovamo, a s ovako mršavim rezultatima bilo koga proziva zbog neozbiljnosti, pogotovo stoga što je bio toliko “ozbiljan” da umisli kako je uistinu najbolji gradonačelnik Srednje i Jugoistočne Europe, pa je gradskim novcem, uplaćenim kroz oglašavanje za tri tisuće eura u nekakvom opskurnom časopisu “Euromanager”, platio tu nagradu nekakvoj ekipi iz Zenice.
O Jeliću i jelićizmu je na ovome mjestu dosta pisano, a bit će još prilika i neprilika za to, pa bi valjalo, povodom smrti Vlade Bojkića, zaslužnog karlovačkog novinara i jednog od osnivača Društva Karlovčana i prijatelja Karlovca u Zagrebu, sada ukazati na još jednu karlovačku priliku koja se uvelike propušta iskoristiti, a to su blizina Zagreba i činjenica da u glavnom hrvatskom gradu živi velik broj Karlovčana.
Nedavno je u intervjuu u sklopu serijala SpiKA na portalu Aktiviraj Karlovac i Kaportalu Dražen Cukina, statističar, ponovio kako će Karlovac, nastave li se ovakvi negativni demografski trendovi, do konca stoljeća biti sveden na manju općinu i dodatno upozorio kako, barem od osamostaljenja Hrvatske, Karlovac nema stratešku demografsku politiku. Time nije mislio na politiku razmnožavanja – mada tko-voli-nek-izvoli – nego useljavanja stanovništva iz drugih sredina. Gospodin-drug Jelić je u desetoj godini svoje vladavine počeo iznositi stratešku viziju Karlovca kao sveučilišnog i studentskog grada, ali ne samo da nije radio na ostvarenju te dobre vizije hrvatskog Oxforda, nego je radio sustavno na tome da grad učini što manje privlačnim svima koji nisu umreženi s njim i gospodom-drugovima/gospođama-drugaricama, a tvrdili su da žele od Karlovca napraviti grad ugodnog življenja. Valjda su time mislili samo ugodan život za pokorne. Možeš li napraviti studentski i sveučilišni centar od grada u kojem raspisuješ farsične natječaje ne bi li opravdao postavljanje na mjesto direktora jedne gradske tvrtke gospodina-druga partijca sa završenim prvostupničkim studijem ekonomije u Travniku? K tome, sličan studij postoji i u Karlovcu.
Dakle, Karlovac je još daleko od grada u kojeg se useljava i uglavnom je grad iz kojeg se iseljava, a iseljava se prvenstveno u Zagreb. U tom gradu postoji, na neopravdani užas ponekih u Karlovcu, zavičajno društvo Karlovčana. Ono nije zasigurno ostvarilo sve svoje potencijale, ali je učinilo mnogo na promociji Karlovca kao što je, primjerice, obilježavanje postavljanjem spomen-ploča značajnih ličnosti koje povezuju dva grada – Milana Lenuzzija, Maksimilijana Vrhovca i Rudolfa Strohala. Mali glasonoša, list tog društva kojeg je Bojkić s ljubavlju i marom uređivao u produkcijski siromašnim uvjetima, mnogo je značajniji sadržajno od Karlovačkog tjednika. Bojkić je bio pokretačka snaga ne samo Maloga glasonoše, nego čitavog Društva za kojeg već dugo, a od Bojkićeve smrti posebice, postoji bojazan da će se raspasti, odnosno da će izumrijeti. Većinu članova čine umirovljenici, a ne samo da nisu uspjeli animirati mlađe da im se priključe, nego nisu niti Karlovčane u dovoljnoj mjeri jer polovicu članstva ne čine Karlovčani, nego prijatelji Karlovca. To je problem, mada je činjenica da postoje prijatelji Karlovca i da su udruženi vrijednost po sebi.
Nadalje, Društvo nije uspjelo promijeniti svoje djelovanje. Sva događanja što su organizirali su, manje-više, namijenjena članovima. To jest svrha udruge civilnog društva, ali to ne znači da se nije moglo ili trebalo otvoriti više i prema zagrebačkoj javnosti. Svakoga mjeseca se održavaju, primjerice, predavanja vezana za Karlovac, no to nije oglašeno. Shodno tome nije redefiniran ili razjašnjen zajednički interes Društva i Grada Karlovca. To ne znači da ne postoje uspjesi Društva, nego se samo ovom prilikom ističu njegove mogućnosti. Posebnim projektima i programima Društvo Karlovčana i prijatelja Karlovca može djelovati kao karlovačka agencija u Zagrebu, koju bi financijski i logistički Grad Karlovac potpomognuo. Ono bi moglo ne samo za svoje članove nego i za sve zainteresirane Zagrepčane promovirati karlovačke kulturne, gospodarske, prostorne i povijesne vrijednosti, vrijedne pojedince i mnogo toga drugog, organizirati u Zagrebu, na reprezentativnim mjestima i u suradnji s reprezentativnim ustanovama i institucijama, te Turističkom zajednicom Karlovca koncerte karlovačkih glazbenika, izložbe karlovačkih likovnih umjetnika, sajmove i ostalo, odnosno posredovati i lobirati da se to učini.
Takvom promocijom Karlovca, Zagrepčane bi se moglo zainteresirati za posjete Karlovcu, a u krajnjoj liniji i život u tom gradu. Takvu bi djelatnost morala, naravski, pratiti i razvojna politika karlovačke vlasti. Dakle, Društvo bi moglo, možda i moralo, poraditi na osuvremenjivanju i otvaranju, djelatnosti njegovanja osobnih uspomena pridodati i djelovanje na stvaranju pozitivne slike Karlovca u Zagrebu, dok bi Grad Karlovac tada Društvo morao vidjeti kao jednog od svojih strateških partnera.
Naravno, sve izneseno ne vrijedi, ako je karlovačka vlast neozbiljna, pa niti potiče takvu transformaciju Društva Karlovčana i prijatelja Karlovca u Zagrebu niti u Karlovcu djeluje sukladno vlastitim proklamacijama.
