Granica satire i zbilje se briše, pa je teško dokučiti tko je tu satiričan – Sprdex i News bar ili ostatak hrvatskog društva. Vijest da je Ministarstvo uprave odlučilo unedogled produljiti prvi april, koju su njzubarovci objavili, zvuči prilično uvjerljivo.
U Jutarnjem listu karlovački gradonačelnik Damir Jelić tvrdi da je Hrvatska demokratska zajednica čekala tisuću godina ostvarenje hrvatske države. Dakle, tko se tu zajebava? Jelić je, kaže, “potpuno posvećen” kampanji Tomislava Karamarka za predsjednika te stranke jer je šef te kampanje. Bizarno je to što je Karamarko jedini kandidat za tu dužnost. Ako je Jelić “u potpunosti posvećen” Karamarkovoj kampanji, čemu je bio “u potpunosti posvećen” prije raspisivanja izbora u HDZ-? Karlovcu sigurno nije.
U kakvom je stanju grad upozorili su mladi aktivisti iz KAoperative, mreže udruga u nezavisnoj kulturi, u odličnom, ali tjeskobnom video spotu u kojem iznose svoje razočaranje nizom problema i pogađaju u bit – Karlovac nema vizije. Prvi koji bi je trebao imati “potpuno je posvećen” kampanji jedinog kandidata za predsjednika HDZ-a. Piše na jednom od natpisa koje su mladi pokazivali u spotu da se grad urušava pred našim očima dok gledamo u mobitel. Na drugom natpisu piše jednostavno “Zašto?”, na trećem “Možda jednom bude nešto”, na četvrtom “Odlaze” i tako dalje. Urušavaju se ljudski i prostorni kapaciteti, mladi poručuju da žele bolji Karlovac, a gradonačelnik je “u potpunosti posvećen” kampanji za predsjednika HDZ-a u kojoj sudjeluje jedan kandidat.
Većini zasigurno nevažan, ali dojmljiv primjer vrednovanja ljudskog kapitala u Karlovcu i Karlovačkoj županiji imali smo priliku vidjeti za odlučivanja o dodjeli županijskih priznanja. Udruga za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka i članovi Izvršnog odbora Hrvatskog novinarskog društva Karlovac-Ogulin su Odboru za dodjelu javnih priznanja Županijske skupštine predložili da se javno priznanje za životno djelo dodijeli svježe umirovljenom novinaru i publicistu Danku Plevniku, jednom od najplodnijih, najcjenjenijih i najnagrađivanijih hrvatskih novinara svoje generacije. Međutim, ne. Plevnik nije zaslužio to priznanje, iako je autor niza knjiga, između ostalog i o Karlovcu, i uživa svjetski ugled. Priznanje će se posthumno dodijeliti lani iznenadno preminulom tajniku županijskog HDZ-a i obrtniku Ivanu Krznariću.
Vrlo je osjetljivo kritizirati takvu odluku jer je Krznarić, nažalost, mrtav. Kao političar bio je uvijek korektan prema novinarima. Bio je ugledan obrtnik i vjerojatno nitko nikada protiv njega nije imao ništa. Postoji samo jedan razlog da mu se ne dodijeli to javno priznanje – konkurencija mu je bio Plevnik, koji nije zadužio samo Karlovac, Karlovačku županiju nego i hrvatsko novinarstvo. Može se okretati pila naopako pa tvrditi da se tu sad razvlači preminuli, ali bi to bilo upravo to – pila naopako, proziran spin. Ne “razvlači” se ovdje pokojni Krznarić, nego njegove kolege iz politike koje su donijele takvu odluku. Mogao je Krznarić biti najuspješniji obrtnik ikada, ali je jasno da je zbog svoje političke djelatnosti dobio nagradu. I to je legitimno, no njegova se politička djelatnost ne može mjeriti s Plevnikovom novinarskom i publicističkom. Tekst Plevnikove kandidature velik je tri i pol A4 stranice, a samo su se nabrajala njegova dostignuća bez “praznog hoda”. Uostalom, i politički je Plevnik bio značajniji od Krznarića jer je bio kolumnist u najutjecajnijim hrvatskim i regionalnim listovima, pa čak i u svjetskim. Oni koji su odlučili priznanje za životno djelo u ovim okolnostima dodijeliti Krznariću, napravili su mu medvjeđu uslugu jer nisu realno odlučili. Krznarić zaslužuje da mu se priznanje dodijeli zbog zasluga, a ne frendovski i partijski.
Taj je primjer važan jer oslikava koliko je politika nadređena čitavom društvu u našim regionalnim i lokalnim zajednicama. Nije prepoznat niti trud Nikole Vukmanića iz Duge Rese i nije uvažen Polkin prijedlog da mu se dodijele postignuća za prošlu godinu kada je organizirao prvu izložbu skulptura u povijesti tog grada. Ponovimo još jednom – organizirao je prvu izložbu skulptura u povijesti Duge Rese. Ali nije samo zbog toga zaslužio priznanje, nego i stoga što u taj gradić dovodi kao predsjednik udruge Kunstbunker Duga Resa na Kunstbunker Music & Art Festival umalo deset godina glazbenike sa jazz studija umjetničke akademije u Grazu i druge stvaraoce te pokušava što više približiti Karlovac i Dugu Resu, što bi valjda Karlovačkoj županiji trebalo biti bitno. I veće sredine bi takav projekt i mar pojedinca i male udruge znale cijeniti, a Vukmanić u vlastitoj sredini doživljava stalne opstrukcije jer je nezavisan.
No, možda ipak postoji vizija. Možda se sastoji u tome da se gradovi i županija u potpunosti poistovjete s političkim strankama i njihovim članovima, dok bi ostali bili svedeni na niže kaste. Ako je to slučaj, naša početna kritika gradonačelnika je promašena, jer je “potpuno posvećenje” kampanji jedinog kandidata za predsjednika HDZ-a trenutačno najvažnija gradska dužnost.
