Vrijeme ida kada “raskliman je svijet” (Hamlet po Milanu Bogdanoviću) obilježava infantilni vođa koji prijeti prijateljima da neće moći igrati njegov plejstejšn, ako ne prisvoji loptu koju ganjaju po livadi, i to samo zato što je on tako zamislio i iza toga nema druge logike.
Baš su nam lijepu kašu skuhali vrli i vreli američki građani koji su odlučili za svojega predsjednika izabrati Damiena iz filma “Predskazanje” Richarda Donnera, ujedno i režisera filmova o Supermanu s kojime bi se vjerojatno “vođa slobodnog svijeta” radije poistovjetio no s malenim Šejtanom, mada je Superman zagovarao američki način života kojega Donald J. Trump očigledno prezire s obzirom na to da šuruje s diktatorima nauštrb liberalnih demokracija iliti s ruskim despotom Vladimirom Putinom na nauštrb Ukrajine.
Osim što razgrađuje mukotrpno krojeni posthitlerovski i poststaljinistički međunarodni poredak, Damien nasrće na američke institucije i zavodi teror na američkim ulicama, što je već svima poznato i nema potrebe to sada prežvakavati.
Lopta je, naravno, Grenland, a plejstejšn nove carine koje Trump uvodi najbližim američkim saveznicima koji se protive njegovoj suludoj zamisli da anektira taj dio teritorija Kraljevine Danske i koji šalju svoje vojnike na taj najveći svjetski otok, pa je tako i Slovenija poslala oba svoja, kako glasi šala na internetu. Kako će sve to završiti ne treba razglabati, ali je porazno po najstariju svjetsku republiku da se pronađe tek nekolicina relevantnih političkih aktera s kičmom iz Trumpove Republikanske stranke koja je spremna suprotstaviti se ludostima svoga političkog vođe, a tu časnu nekolicina predstavlja senatorica s Aljaske Lisa Murkowski koja je nekidan posjetila Dansku i iznijela jasan stav da će koristiti mogućnosti zakonodavne grane vlasti da Trumpu stane na put u njegovom nadiranju na sjever (Drang Nach Norden).
No, hrvatski predsjednik Zoran Milanović mu je preporučio da se mani Grenlanda jer da mu je bolje zauzeti norveški arhipelag Svalbard, što je dovelo Norvežane u stanje blage nevjerice, a hrvatskog ministra obrane Ivana Anušića iz Hrvatske demokratske zajednice u neugodnost da objašnjava za nedavnog boravka u toj zemlji što je pomahnitali naš šef države htio poručiti.
Naravno, s Anušićem se nisu solidarizirali iz Socijaldemokratske partije Hrvatske i iz stranke Možemo koje se navodno bore protiv autoritarnih tendencija predsjednika Vlade Republike Hrvatske i HDZ-a Andreja Plenkovića, ali vjerno drže stranu kremljanskom igraču s klupe na Pantovčaku samo zato jer su protiv te vladajuće stranke, bez obzira na cijenu.
Nismo čuli od kandidatkinje stranke Možemo za Predsjednicu Ivanu Kekin koja je nakon prvog kruga u drugome dala podršku Milanoviću da je kritizirala njegovu preporuku Sjedinjenim Državama da napadnu Norvešku. Svjedočimo totalnim ludostima u tom rasklimanom svijetu, a predstavnici hrvatske ljevice se na najveća politička pitanja oglušuju, dok se prema drugima postavljaju kao sestre milosrdnice zagovarajući karitativnost kao svoj najveći politički domet, primjer je slučaj Palestine koji nije niti izbliza toliko jednostavan i opasan po međunarodni poredak kao što je to ruska agresija na Ukrajinu oko čije obrane i uloge gaje izvjesne milanovićevske dvojbe. Podrškom Milanoviću je saborska zastupnica I. Kekin izdala barem jednog prozapadno i proukrajinski orijentiranog birača, ali, istini za volju, ranije je to učinio cijeli Klub zastupnika protiveći se podršci zemlji napadnutoj iz čista mira. Svijet je na kocki, a kocka je bačena u Ukrajini.
U odnosu prema nekadašnjem predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku i provincijalnim populistima iz tadašnjeg Mosta nezavisnih lista, današnjeg Mosta, te predsjednici Kolindi Grabar Kitarović koja otima pokal Svjetskog nogometnog prvenstva, Milanović se činio kao jasan izbor, no tko je mogao naslutiti da će se prometnuti u najvećeg trampoida južno od Drave i zapadno od Dunava, u populističkog trola s diplomatskim iskustvom koji će asistirati u razgradnji međunarodnog poretka, a u unutrašnjoj politici predstavljati stalnu euroskeptičnu i antizapadnu opstrukciju? Je li protivljenje tome da se Njemačkoj izruče za ubojstvo emigranta Stjepana Đurekovića optuženi jugoslavenski i hrvatski obavještajni veterani Josip Perković i Zdravko Mustač bio pokazatelj? Što je tu bilo predskazanje ili pretkazanje, kako god (Omen)? Teško je sada premotati film, ali je jasno da je jedan potpuno destruktivan tip osvojio drugi predsjednički mandat upravo na temelju te svoje destruktivnosti, i to s bezmalo 75 posto glasova u drugom krugu, sve na temelju oponiranja Plenkoviću za kojega još treba jasno argumentirati zašto je toliko problematičan. Tolika podrška koju je Milanović dobio u drugom krugu predstavlja poražavajuću činjenicu za ovu zemlju.
Niti na lokalnoj razini nema odmaka od takve milanovićevske, možemovske i esdepeovske linije pa se i tu razglaba od nekakvim opasnostima od Plenkovića i HDZ-a kao opravdanje za uskratu podrške Ukrajini, ne kritizira Milanović, a bome se niti lokalni HDZ nije pokazao naročito ukrajinskosvjesnim jer prolaze godine rata u toj zemlji i gradski proračuni, a nigdje u tim proračunima nema izdvojen novac ili značajnija suma za ukrajinske kulturne sadržaje, za neki ukrajinski kulturni centar, za to da se pobratimi s nekim od ukrajinskih gradova, da se napravi neka razmjena, da ukrajinska djeca dođu ljetovati u Selce, a zimovati na Zimsku likovnu koloniju… Eto u jednom naletu niz ideja na koje nikome u Karlovcu među vlasti i oporbom očigledno nije palo na pamet jer što imamo misliti o zemlji koja vodi rat za sve nas, za opstanak svijetu u kojemu snažniji neće bez sankcija prisvajati teritorije slabijeg, u kojemu neće vladati sumanuti desničarski populizam protivan građanskim slobodama, koji je prije svega usmjeren protiv manjina, a za navodne tradicionalne vrijednosti, čiji je vrhovni zaštitnik Putin, je li tako? Predstavlja kontradikciju protiviti se takozvanim klečavcima i njihovom zagovoru vraćanja kotača povijesti unatrag i u isto vrijeme imati bilo kakvu skepsu oko povijesnog značaja rata u Ukrajini na temelju koje ćeš oklijevati u pomoći toj zemlji i tako pomagati agresora, a isto tako predstavlja i kontradikciju i podržavati klečavce, a protiviti se Putinu, no to je problem desnice, a o njima je dovoljno reći da im je ikona polupismeni glazbeni polutalent te više od toga ne treba argumentirati. Niti neutralnost glede rata na europskom istoku nije prihvatljiva jer je odraz nemorala i, kao što je nekidan napomenuo analitičar Tonči Tadić, ona se svodi na pritisak na Ukrajinu da kapitulira.
Upravo vodeću ulogu u tom pritisku igra ona pošast u Bijeloj kući koja je od svoje inauguracije činila sve kako bi olakšala Rusiji, odnosno da navede Ukrajinu na kapitulaciju, no ona ne samo da neće kapitulirati, nego ispisuje junačke stranice svjetske povijest – omalovažavanju i podcjenjivanju unatoč, ukrajinska vojska je relativno uspješna u obrani svoje zemlje i bila bi još uspješnija da u Washingtonu ne stoluje samozadovoljni politički Antikrist Damien gladan pažnje, moći i priznanja, primjerice tuđih Nobelovih nagrada.
Kaže danski kraljević – po politologu Višeslavu Raosu norveški, ali nema veze, Grenland, Svalbard, vrtimo se tu negdje – Hamlet: “Prokletstvo, što se ikad rodih mlad/Da u taj nered opet vratim sklad”. Ostaje nejasno kako se može rodit star, osim ako si Benjamin Button, no tako je preveo Bogdanović, a u originalu glasi: “O cursèd spite That ever I was born to set it right!” Poanta je jasna: “Al sad hajdmo zajedno”. Što? Obranit ono malo normalnosti što je preostalo. Lako za plejstejšn.
