Edita Gojak je rođena 11. kolovoza 1935. u Karlovcu, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju, a preminula u domu za starije u Netretiću u noći na ponedjeljak.
Njezin otac Stjepan Gojak je rođen na Turnju 15. studenog 1908., majka Dragica na Turnju 10. svibnja 1908. Vjenčali su se 8. svibnja 1932. na Kamenskom.
Stjepan je pohađao rakovačku gimnaziju, ali mu je uoči male mature, koja se polagala nakon četvrtog razreda, zbog komunističke propagande zabranjeno daljnje školovanje u Kraljevini Jugoslaviji. Kako bi imao od čega živjeti, počeo je učiti stolarski zanat u stolariji Ivana Vejvode na Mažuranićevoj obali. Pod njegovim utjecajem Vejvodin sin Ivo postaje komunist. Stjepan je jedno vrijeme bio sekretar komiteta Komunističke partije Jugoslavije u Karlovcu. Održavao je sastanke s tadašnjim istaknutim komunistima, Većeslavom Holjevcem, Vejvodom i Nadom Dimić, a jednom je bio na sastanku i Vladimir Bakarić. Sastanke je održavao u nekoj staroj napuštenoj i zapuštenoj vili na Švarči, u kojoj je živio s obitelji, u kojoj nisu imali niti upotrebivi zahod, pa su nuždu obavljali vani. Edita se sjećala da je za vrijeme tih komunističkih sastanaka spavala u krevetu s N. Dimić, koju su zvali Žuta jer je kosu bojila žuto da je ustaše ne bi prepoznali. Nakon rata, kad se vratio iz inozemstva, Vejvoda je njezinoj baki donio kavu. Nije zaboravio stare poznanike, što govori o njegovim ljudskim osobinama.
Prije rata je Gojak kao zborovođa obilazio kulturna društva Seljačka sloga po selima u Pokuplju. Pjevali su napredne pjesme, a on im je govorio o naprednim, komunističkim idejama. Stjepanova obitelj bila je glazbeno nadarena. U jednoj sobi držali su glazbene instrumente, među njima violinu koju je Stjepan svirao. Editin brat Ivan i njihova teta lijepo su pjevali. Kad su komunisti bili u zatvorima, obitelj im je donosila hranu i obiteljske fotografije. Na poleđini fotografija pisali su limunovim sokom poruke. Kao što se pero umače u tintu, tako su ga umakali u limunov sok i pisali. Tako napisan tekst je nevidljiv, no, ako se primakne upaljenoj svijeći, zbog topline tekst se može čitati. Edita je to isprobala i potvrdila da je to točno. Tako je ostala bez nekih fotografija.
Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske ustaše su Stjepana i Dragicu uhapsili, mučili i tukli. Potom su Dragicu pustili kući, a, kako im je pričao jedan željezničar poznanik, Stjepan je pretučen, sav krvav, odvezen u Jasenovac, gdje je s još dvojicom komunista obješen na stražnjem ulazu u logor. Poslije rata Edita je pokrenula službeno utvrđivanje smrti oca i kao službeno je zavedena 1947. godina kao godina smrti. Kada ih je jedan, mislim ustaša, upozorio da će idući dan biti uhapšeni, Dragica s Editom, njezinom sestrom i bratom u noći 1943. odlazi u partizane.
Svršetkom rata, 1945., Edita se kao Stjepanova kći i nećakinja Ivice Gojaka, partizana smrtno stradalog za akcije spašavanja partijskog sekretara Marijana Čavića iz okupiranog Karlovca, koju je predvodio 1941. godine Holjevac, javlja predsjedniku partijskog komiteta komunističke partije Karlovca s molbom za stan. Predsjednik komiteta dodijelio im je stan jednog bivšeg ustaše, no Dragica stan nije htjela prihvatiti, rekavši da ne želi živjeti u stanu iz kojeg je netko izbačen, pa bio to i ustaša. Na to se predsjednik komiteta razljutio i oni nisu dobili ništa, pa su opet živjeli u lošim uvjetima, mislim na Turnju. Edita je željela studirati u Zagrebu i otišla je do Holjevca, tada zagrebačkog gradonačelnika, koji ju je prepoznao i obećao joj da će potražiti stan za cijelu obitelj, no 1967. je smijenjen sa svih funkcija, tako da Edita i njezina obitelj stan nisu dobili. Tek kasnije dobili su jedan u Senjskoj ulici u Karlovcu koji joj je dodijelio tadašnji karlovački gradonačelnik Josip Boljkovac.
Kad su 1941. u Karlovac došli Talijani, jedan talijanski vojnik se zagledao u Editinu tetu i njih dvoje su pjevali popularne talijanske pjesme. Tada je Edita zavoljela talijanski jezik i odlučila ga je studirati. Unatoč teškim uvjetima, studirala je talijanski i engleski jezik. Ujutro oko 5 sati dolazila je na karlovački željeznički kolodvor i s radničkim vlakom je putovala u Zagreb na fakultet. Kako kaže, bila je više gladna nego sita. Talijanski je završila, engleski nije, ali se engleskim mogla služiti.
Kao odlična studentica je poslana na jednomjesečni plaćeni tečaj usavršavanja jezika u Italiju. Željela je produžiti boravak, pa je kao dadilja boravila u jednoj talijanskoj obitelji, dok nije našla posao na recepciji FAO agencije jer je znala talijanski i engleski, a služila se i ruskim, naravno i hrvatskim. Tada je ostala u Italiji šest mjeseci.
Karlovac i talijanski grad Alessandria od 1964. su gradovi prijatelji, što se održava putem gospodarske i kulturne suradnje i razmjene. Posebna pomoć Alessandrije Karlovcu bila je za Domovinskog rata, a u spomen toga je most preko Kupe između Dubovca i Drežnika, nazvan po tom gradu-pobratimu. Kao simultana prevoditeljica s talijanskog, u Domovinskom ratu pratila je karlovačke delegacije u susretima s talijanskim gospodarskim, sportskim i političkim izaslanstvima u Italiji i u Karlovcu. Naročito su ti susreti bili česti u okviru prijateljstva s Alessandrijom. Tako je povremeno boravila u Italiji, upoznala talijansku kulturu i povijest i ljude od kojih se s nekima sprijateljila. Višegodišnji susreti i prijateljstvo s Enzom Ferrarijem, vlasnikom tvornice Ferrari, konstruktorom i vozačem trkaćih kola Ferrari, i njegovom obitelji trajali su do današnjih dana.
Od 1963. do 1990. zaposlena je karlovačkoj gradskoj medijskoj tvrtki. Na Radio Karlovcu i nakon njegova osamostaljenja 1990. do umirovljenja je bila spikerica, voditeljica emisija, urednica glazbenih programa i voditeljica kulturno-umjetničkih programa, a radila je i kao turistički vodič.
Kada je u Hrvatskom proljeću bila proglašena nacionalistom i prijetilo joj je otpuštanje s posla, karlovački komunistički prvak Milan Rakas, direktor Karlovačkog tjednika, savjetovao joj je da se neko vrijeme skloni, najbolje u bolnicu. U dogovoru s neuropsihijatricom Boženom Sekom Mihaljević, na liječničkoj komisiji ošamarila je člana komisije, pa su je strpali na Neuropsihijatriju, gdje je boravila neko vrijeme, dok se bura nije stišala. Ona kaže da je Rakas bio dobar čovjek, a to kažu i liječnik i tadašnji političar Darko Jerinić te novinar Josip Grdina.
Uživao sam u njezinom izražavanju i dobru pamćenju. Prihvaćala je filozofiju svetog Franje Asiškog.
Živjela je skromno u Karlovcu sama u stanu prepunom knjiga, tako da s mirovinom pokriva osnovne potrebe.
Njezin brat Ivan je rođen 1930., a preminuo je 2015. Ivan ima dva sina i kćer, to su Editini nećaci i nećakinja.
Editina sestra Ana ima 90 godina.
Zbog njezine osobnosti i života obilježenog iskrenošću, dosljednošću, skromnošću i poštenjem s pravom se može reći da je Edita bila istinski humanist.
*na naslovnoj fotografiji radijski voditelji Edita Gojak i Miloš Milovanović (izvor KAfotka)
