Prije četvrt stoljeća u stanu doktora Eduarda Čalića u Salzburgu s velikim sam uzbuđenjem listao Bibliju koja je pripadala Jurju Križaniću. Ovih dana me je kao krležijanca, a Karlovac je imao najznačajnije krležijance u Hrvatskoj, od Ive Vejvode, Marijana Matkovića do Stanka Lasića, Slavka Goldsteina i Georgija Para, oduševila knjiška relikvija u obliku Biblije koju je posjedovao Miroslav Krleža. Ako je čitanje, prema mišljenju engleskog biskupa Richarda de Buryja, izrečenom u knjizi “Philobiblion” još 1345., rekonstrukcija i oživljavanje ljudi, događaja i epoha, kako čitati ono što je čitao ili nije čitao Krleža? Ljepota Biblije koja mu je pripadala jedan je od pokazatelja da je umjetnost nusprodukt kršćanstva. Likovno stvaralaštvo nastalo pod inspiracijom i dojmom kršćanstva je neprocjenjivo i drži primat u povijesti čovječanstva. To je shvatio i rektor Nacionalnog svetišta svetog Josipa monsinjor Antun Sente mlađi, ostvarivši već široko poznatu galeriju likovnog djelovanja u Hrvatskoj.
Rečeno in medias res nema izravnih legoloških dokaza da je ovu Bibliju Krleža iščitavao, ali kao ljubitelj umjetnosti, a ponekad i likovni kritičar, najvjerojatnije je uživao u fascinantnim ilustracijama ova dva toma pisana njemačkom goticom. U suprotnom bi bilo tragova “čitatograma” u vidu pisanih bilješki na rubovima ili marginama knjige, odnosno u nekim prigodnim komentarima i esejima. Jer, primjerice, netom poslije ulaska antifašističkih jedinica u Zagreb, Vladimir Nazor je na korištenje dobio vilu Mile Budaka. Iz nje nije izlazio nekoliko dana, trgajući stranice s posvetama sa stotina i stotina knjiga koje su hrvatski intelektualci, pisci i javne ličnosti ranijih godina darivale Budaku. Da se toga dočepalo Odjeljenje za zaštitu naroda (OZNA), bio bi to krunski dokaz njihove kolaboracije s režimom.
Možda ova Biblija sama po sebi ne može svjedočiti o Krležinom čitanju, ali je dokaz njegova bibliofilstva i filantropije, budući da je ovu iznimnu knjigu darovao svom brijaču Marku Matoševiću. Međutim, ako i nije poznato je li Krleža čitao ovo divot izdanje, krležologija zna kako se odnosio prema kršćanstvu. Općenito se to objašnjava kroz tri aspekta. Prvi je autobiografski, drugi spisateljski, a treći spoznajnoteorijski. Svoju je kršćansku mladost opisao u “Djetinjstvu u Agramu 1902-03”, gdje je sažeo svoje odrastanje u katoličkoj obitelji i sudjelovanje u crkvenim obredima, što je imalo odjeka i u kasnijim djelima, posebice u lirskim opisima crkava, njihovom položaju u pejzažu i oduševljenju njihovom unutrašnjošću.
U svom književnom radu bio je gotovo opsesioniran kršćanskim motivima, ali više kao idealistički revoltirani protivnik kršćanskog otuđivanja od vlastitih univerzalnih ideala, nego kao rezignirani renegat. Prije svega, djelovao je kao kritičar prema negativnostima crkve, što se odražavalo u literarnom transponiranju onih likova svećenika, redovnika i redovnica koji se nisu držali proklamiranog vjerskog morala. Takvi su se stavovi, među ostalim, iznosili i u pjesmama, na primjer “Baladama Petrice Kerempuha”, u romanima “Na rubu pameti” i “Povratak Filipa Latinovicza”, dramama “Legenda” i “Kristofor Kolumbo”…
Sam je Krleža priznao da su ga djela Charlesa Darwina, Karla Marxa i Friedricha Nietzschea odvukli u materijalizam i otklon od kršćanskoga vjerskog svjetonazora i crkvenih institucija. Nihilizam, kakav je izražen u stihovima „Mrtvi sveci, trule knjige, boga nema“ popločio je njegov put u koliko prosvjetiteljski toliko i u ideološki ateizam. Postao je otvoreni polemičar s društvenom gravitacijom kršćanstva i Crkve. Otuda proizlazi i treća dimenzija njegova odnosa spram kršćanstva – protukršćanstvo u obliku ideologizirane rasprave s Crkvom i zahtjeva za njenom dekolonizacijom i odmakom od svojih povijesnih zločina. To je, s jedne strane, bilo razdoblje oduševljenja lenjinskim marksizmom i komunizmom, a s druge strane, gnoseološka želja za susretima s vodećim religijama svijeta i vapaj za ekumenizmom, u čemu je isticao primjer Križanića. S opadanjem pritiska dogmatskog apsolutizma, kod Krleže se razvila tolerancija za širinu vjerskih pitanja. U svom književnom svetom trojstvu Krleža-kršćanstvo-hrvatstvo, tražio je i pronalazio razloge za povijesnu kritiku hrvatskoga političkog i klerikalnog katolicizma, vršeći istovremeno i njegovu apologiju u hrvatskoj kulturi.
S vremenom je revalorizirao svoja gledanja na kršćanstvo pa ih je nerijetko inkorporirao u literaturu, ali ne kao socijalistički realizam, nego kao socijalistički utopizam. Pri tome se služio snagom biblijskih metafora i eshatološkim refleksijama, a apokaliptičkim intenzitetom gajio skepticizam spram budućnosti. Na koncu se distancirao od ideokratskih predrasuda te se skroz primaknuo filozofiji i spoznajnoj teoriji koje su mu otvorile nova gledanja na staro. Zbog toga se Krleža duhovno ne treba i ne smije shvaćati kao mehanička cjelina svojih promjenjivih pogleda, već kao jedna energična i evolutivna cjelina koju treba shvaćati kao proces njegovog slobodarskog intelektualnog i povijesnog sazrijevanja.
Krležu se ne može tumačiti crno-bijelo jer je retorički vulkan kolorita.
*izlaganje na tribini “Krležina Biblija” koja se održala 22. veljače 2023. godine u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu
