“Unazad sedam godina sam se preselio iz Münchena u Stuttgart i nisam više zaposlenik Bavarske državne opere, nego Državne opere grada Stuttgarta. U tom gradu živim od 2018. – u Münchenu sam bio od 2011. do prije četiri godine”, u kratkim crtama opisuje operni pjevač iz Karlovca Goran Jurić s kojim razgovaramo posredstvom računalnog programa Zoom za njegova boravka u New Yorku što se promijenilo od zadnjeg intervjua na ovome mjestu, iz ciklusa SpiKA. U američkom velegradu ostvaruje jedan od najvećih uspjeha u karijeri – u Metropolitanu igra u predstavi “Lady Macbeth Mcenskog okruga” Dimitrija Šostakoviča.
Kazao si tada da bi volio preseliti južnije, u Italiju ili Španjolsku, primjerice.
- Užitak su mi zemlje na liniji od Portugala do Rumunjske – to mi podneblje odgovara. No, dobio sam ponudu da u Stuttgartu pjevam glavne uloge, a za mladog pjevača je to super, pa možeš u miru pripremati uloge. Došao sam jako mlad u München i tamo se zadržao nekoliko godina pjevajući sve moguće uloge – velike, srednje i male. U Stuttgartu mi je puno veći izazov i njihovu ponudu nisam mogao odbiti – sjekira mi je pala u med. Također, puštaju me da gostujem u drugim kazalištima, kao što sad gostujem u New Yorku.
Zar ne trebaš biti na radnom mjestu?
- Nije to posao kao i svaki drugi. Ne odlazim na radno mjesto svakoga dana i ne boravim na njemu od 8 do 16 sati, sa slobodnim vikendima i godišnjim odmorima. U načelu mi je svaki dan radni, pogotovo jer mi glazbenici zabavljamo sav običan svijet dok on imaju praznike. Ne pamtim kada sam Božić ili Uskrs imao slobodno. Imam predstave i subotom i nedjeljom, a drugo je s probama. Također, imam godišnje oko pet projekata, nekada osam ili devet, i postoje rupe u kalendaru kada sam slobodan. To vrijeme mogu provesti u Stuttgartu u kojemu sam stalno angažiran, a mogu i uz dopuštenje otići u neko drugo kazalište. Organizacija vremena je slična kao kod sportaša. Dakle, godišnje radim na pet naslova, a svaki ima više izvedbi, ovisno o tome je li riječ o novoj produkciji ili reprizi neke stare. Godišnje se može nakupiti 20 do 40 izvedbi, ali one nisu ravnomjerno kalendarski raspoređene, pa u pauzama, kada me matično kazalište ne treba, mogu ići drugdje raditi, a to im je i u interesu jer im je ipak promocija i na ponos. Pjevača ima jako puno i nisam jedini bas u Stuttgartu, gdje također gostuju iz drugih kazališta. Svaka operna predstava, u bilo kojem kazalištu, ima nekog gosta.
Na kojim si naslovima u Stuttgartu angažiran?
- Ove godine na jako malo jer imam puno gostujućih ugovora. Lani sam tamo pjevao jako puno – “Rusalka” Antonína Dvořáka, “Rajnino zlato” Richarda Wagnera, “Boris Godunov” Modesta Petroviča Musorgskog, “Čarobna frula” Wolfganga Amadeusa Mozarta… Ove godine mi je rijedak raspored – glumim Wotana u “Rajninom zlatu”, imam neki recital i to je manje-više to jer sam po gostovanjima. Program opere se planira četiri ili pet godina unaprijed. Kazališna sezona odgovara školskoj ili akademskoj godini – počne ujesen, a završava se na ljeto kada počinje sezona festivala. Ove sezone mi je prva predstava bila u New Yorku, pa se vraćam u Stuttgart i onda u Italiju.
Kakva je predstava “Lady Macbeth Mcenskog okruga?
- Luda. U principu je riječ o reprizi predstave napravljene u Metropolitanu 1994. godine, a režirao ju je danas pokojni Graham Wick. Dirigentica je Keri-Lynn Wilson.
Tko je sad režiser?
- To je rekonstrukcija tadašnje režije. Igrana je 1994. godine prvi puta ovako kako je danas igramo. Tada sam imao 11 godina života. Svaka se predstava dokumentira, da bi je se moglo ponovno postaviti. Predstave nadžive redatelja kao što i knjige nadžive pisca. Ova Lady Macbeth nema s onom Williama Shakespeara nikakve veze.
Zašto onda to ime?
- Radi simbolike. Šostakovič je sigurno htio povezati rusku kulturu sa Zapadom. To je doba staljinizma. Opera je o ženi višestrukoj ubojici. Živeći u tom društvu i s obzirom na surov izrabljivački odnos muškaraca spram nje ona je došla do ludila i postala ubojica. Ta opera je horor-priča. Glazba nije milozvučna. Svi glasovi su tretirani kao instrumenti. Libreto za tu opremu je napravljen po istoimenoj knjizi Nikolaja Semjonoviča Ljeskova. Te melodije ne fućkate kad izlazite iz kazališta, nego je to cika, buka, treska. Opera, jednostavno kazano, govori o degradaciji žene, što dovodi do niza ubojstava.
Je li ti kao pjevaču lakše raditi takve predstave ili one koje nazivaš milozvučnima?
- Oboje mi je lako raditi je obje vrste volim. Treba biti i neke ljepote u životu. Život bi bio jako ružan bez lijepe melodije. No, glazba je tu i da nas provocira, odvede u neugodne svjetove, lice stvarnosti koje i ne vidimo jer smo zaštićeni… Predstava je portal u stvarnosti koje ne postoje, koje postoje, ali su daleke, koje su alternativne, utopijske… Kazalište je kao teleportacija u drugo vrijeme. Milozvučna glazba je mnogo manje izazovna, naravno, od ove druge. To je jako zanimljivo i nama i publici. Ovu sam operu pjevao i ranije, ali u drugim režijama. Publika na nju nikad nije ravnodušna – njezine reakcije su emotivne, intelektualne, biološke…
Kakve su biološke?
- Kad se, primjerice, nekome smuči pa ode s predstave. Šostakovič je takav autor. I dalje je bitan. U Metropolitanu smo doživljavali ovacije. Izvodimo operu ruskog skladatelja, a dirigentica je Kanađanka ukrajinskog porijekla, dok među pjevačima imamo i Ruse i Ukrajince. U doba nikad gorih podjela to ima velik simboličku snagu.
Ne može se govoriti o zabranjivanju ruske kulture, na što se neki žale, ako usred New Yorka izvode Šostakoviča?
- Bilo je primjera skidanja ruskih autora s kazališnog repertoara. New York ima drugačiji pristup. Ovdje svi radimo zajedno i napravili smo fantastično djelo. I Ukrajinci i Rusi proživljavaju teške životne drame. Sigurno im nije lako, ali kod nas na predstavi sve funkcionira i jedni na druge gledamo kao na ljude.
Raspravljate li o tekućim događanjima?
- Nemoguće je to izbjeći. Zabrinutost na licima je očigledna. Za posljednjeg velikog raketiranja čitave Ukrajine kolega je strepio za život svoje majke u Odesi. Kolegica iz Rusije strepi za sinove. Nešto od tih priča mi je poznato jer smo proživjeli rat u Karlovcu. Gadno je to.
Bio si prognanik.
- Da, morao sam pobjeći iz svog doma na Kordunu u Karlovac. Život nam se stubokom promijenio zbog toga.
Jesi li kolegama iz Ukrajine podijelio ta iskustva?
- Jesam, naravno. Ničiji život ne bi trebao imati takve jezive priče, a ja ih znam slušati, razgovarati s njima jer, nažalost, imam takva iskustva.
Koju ulogu igraš u predstavi?
- Pijanog korumpiranog svećenika. Lady Macbeth se riješi svog muža, a onda se njezin svekar zainteresira za nju, pa se i njega riješi. Odmah nakon mise zadužnice za supruga vjenčam ju s ljubavnikom. Nisam samo svećenik nego su likovi i predstavnici nekog sistema. Svećenik predstavlja, po partituri, Rusku pravoslavnu crkvu, ali, naravno, ne mora svaka režija slijediti vrijeme i mjesto radnje kao u libretu. Ova režija je smještena u zapadnjačko društvo sredine 20. stoljeća. Režije nisu doslovne kopije knjiga ili libreta. Režije rekontekstualiziraju priču. Bitna je percepcija gledališta.
Kako bi ti protumačio predstavu?
- Moje je da izvodim i ne mogu nuditi ključeve po kojima će publika odgonetati predstavu. Zaljubim se u svaku svoju. Svaka koju radim mi je najbolja predstava na svijetu, a onda s protokom vremena mogu realnije suditi. Ovo je simbolički užasno važna predstava jer se odvija u New Yorku i jer je dirigentica ukrajinskog porijekla, a skladatelj Rus. Dakle, to je svjedočenje zajedništva u ovom povijesnom trenutku. Nepovoljan položaj žene u društvu je i danas aktualan. Opere su najčešće nazvane po svojim heroinama i one su uglavnom priče o teškom životu žene. Danas, kada se ženska prava smanjuju, kazalište treba puniti ženskim pričama. Bake su imale mnogo veća ženska prava nego njihove unuke.
Općenito je društvo konzervativnije.
- Da, za kriza se svijet počne konzervirati, a granice utvrđivati.
Ima li na kioscima danas uopće erotskih časopisa?
- Baš smo brat Dejan i ja hodali New Yorkom i promatrali kioske. Kod nas trafike nude novine, cigarete, hladne napitke… Društvo je na van čednije, ali ljudi rade možda i veće cirkuse.
Brat ti živi u Americi?
- Moj stariji brat živi u Bostonu i radi kao onkolog. Diplomirao je medicinu u Zagrebu pa je nastavio školovanje u Stanfordu i na Harvardu i ostao je tamo. Već je gotovo 20 godina u Sjedinjenim Državama.
Govoriš ruski jezik?
- Govorim. Imam puno prijatelja i kolega iz bivšeg Sovjetskog Saveza. Sa svima njima pričam na ruskom. Taj sam jezik htio učiti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao izborni predmet u sklopu školovanja na Muzičkoj akademiji, ali nisam imao vremena ići na predavanja i ruski sam malne sam naučio. Diplomirao sam fonetiku te talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Dakle, učitelj sam jezika i dosta jezika sam se sam naučio. Brzo učim i brzo pamtim riječi i savladavam gramatiku. To mi je strast. Profesorica mi zbog bolonjskog modela visokog obrazovanja nije dozvolila da idem samo na ispit iz ruskog, nego sam morao pohađati predavanja. Na živce mi je išao taj birokratski pristup obrazovanju, pa sam stornirao ovaj i uzeo drugi izborni predmet. Dosta pjevam na ruskom i poznavanje tog jezika mi pomaže. Nije isto pjevati na jeziku kojega poznaješ i kojega ne poznaješ. Velik mi je izazov naučiti jezik na kojemu pjevam. Stoga sam naučio nekih pet ili šest jezika.
Što ti znači pjevati u Metropolitanu?
- To je san svakog pjevača. To je operna kuća alfa kategorije. Za operne pjevače, pjevati tamo je kao nastupati na olimpijadi. Velika mi je čast i sreća da sam tu. Ono što sam tu umjetnički dobio nosim kao suvenir i izvor nadahnuća. Važna su iskustva koje sam prikupio, ekipa s kojom sam radio, povijesni trenutak u kojemu radim, motivacija i nadahnuće, a na isti način se pripremam za nastup u New Yorku i u nekom gradiću. I dalje nisam na vrhuncu svoje karijere. Basovi su najbolji s pedesetak godina života u pravilu, pa se stoga ne zanosim. Vježbam sada sljedeće uloge.
Što bi volio još napraviti?
- Volio bih pjevati do poodmakle dobi. Ima puno uloga koje bih htio igrati – Borisa Godunova, Zahariju u operi “Nabucco” Giuseppea Verdija, Mefista u “Faustu” Charlesa Gounoda… Volio bih odigrati te i druge uloge, ali ne samo jednom, nego u različitim produkcijama.
Prije sedam godina si rekao da bi volio pjevati u Karlovcu, a isto si ponovio u nedavnom intervjuu kojeg si dao Branimiru Pofuku za Večernji list. Je li ti se netko javio iz Karlovca s time u vezi?
- Valjda je istina da je najteže biti prorok u vlastitom selu. Vjerojatno će biti prilike i za nastup u Karlovcu, gdje imam rodbinu, kumove i prijatelje. Pretprošle godine sam pjevao u Rijeci u sklopu Europske prijestolnice kulture u predstavi Zorana Juranića “Opera po Kamovu”. Tada sam trebao raditi u Italiji, ali su otkazali predstave zbog pandemije, dočim je u Hrvatskoj situacija bila bolja, pa su me pozvali iz Rijeke. Proveo sam tamo dva mjeseca, no morali smo otkazati premijeru jer je bio lokdaun. Uspjeli smo odigrati dvije izvedbe, ali za sto ljudi, pa opet nije bilo mjesta za moje iz Karlovca.
Koliko gledatelja prima Metropolitan?
- Tri tisuće i osam stotina.
Uvijek je krcato?
- Puno je gledalište. Ne vidim prazne redove.
Kako je javnost reagirala?
- Bilo je jako puno kritika i bile su super. Svi novinari i muzikolozi vrlo jasno iščitaju o čemu se radi i koliko je trenutak važan. Kritike su izuzetno dobre i razrađene.
Kako provodiš vrijeme u New Yorku kad ne radiš?
- Spremam naredne uloge. Obožavam filmove. Do sada sam za boravka tu pogledao 20 naslova. U pola noći se mogu naći kino-projekcije, što mi odgovara jer sam “noćna ptica”. Dosadni su gradovi u kojima kiflu ne možeš kupiti navečer.
Je li tako u Njemačkoj?
- Ovisi to od regije do regije. U pravilu njemački gradovi rano zamru i postanu ubitačno dosadni. Pogledao sam u njujorškim kinima, koji su izvanredni, sve recentnije filmove.
I k tome bez njemačke sinkronizacije…
- To zakonski treba zabraniti. Inače, New York je super za hodanje jer je ravan, pa šećem. To je grad ogromnih kontrasta. S jedne strane je blještavilo, a na drugoj imaš ogromnu masu beskućnika. Doslovno leže po cestama. Tako je po cijelom gradu, koji je poput kotla.
Vidiš li se u budućnosti trajno u Americi?
- Razmišljao sam i o tome, no moj posao je takav da živim i radim negdje po dva mjeseca, kao tu u New Yorku, pa ne moram sanjati o tome. Imam tu već svoje trgovine, pekare, predavače, konobare, restorane, ulice, svoju rutinu. Ognjište mi brzo pregori pa volim mijenjati gradove. Volim Europu jer je za svakih tri stotine kilometara nov jezik, nova kultura, nov mentalitet. Život je za opernog pjevača uzbudljiviji u Europi.
Bi li gostovao u Moskvi, da te sad pozovu?
- To je teško pitanje. Nije jednostavno niti putovati jer je nastala blokovska podjela. Ne bih radio u niti jednoj zemlji koja je u ratu jer mi je dosta ratova.
