Hrvoje Mašinović, 49-godišnji hrvatski branitelj, dragovoljac Domovinskog rata, umirovljeni časnik Hrvatske vojske u činu natporučnika, dobitnik Spomenice domovinske zahvalnosti za uzornu i časnu službu i niza drugih odlikovanja, naš je sugovornik dan uoči praznika kojim obilježavamo završetak rata u Hrvatskoj otprije 27 godina, a spikamo o Hrvatskoj danas, ali i o poslu stručnjaka za osiguranje brodova i blisku zaštitu (CP – close protection) te osiguranje konvoja (Personnel Security Detachment – PSD) u rizičnim zemljama, čime se bavi nakon prestanka vojne službe.
Jeste li sudjelovali u “Oluji”?
- Jesam, kao časnik oružanih snaga. Sudjelovao sam u pripremama za tu akciju koje su trajale četrdesetak dana i u samoj akciji s posebnim zadaćama koje smo uspješno odradili. Više od toga ne bih iznosio.
Kada ste pristupili obrani Hrvatske?
- Policiji sam pristupio 18. ožujka 1991. godine. U HV-u sam bio do 2016. godine. Prije 31 godinu, kada sam bio osamnaestogodišnjak, Hrvatska još nije imala vojsku. Izbjegao sam odsluženje vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Utekao sam toj vojsci, kao i većina mojih kolega iz te generacije, posljednje koja je pozivana na odsluženje vojnog roka u JNA. Morali smo birati strane. Većina tih koji su nas slali u JNA danas su visoki časnici HV-a, a neki su i generali.
Iz Slavonskog Broda ste?
- Jesam. Rođeni sam Slavonac, Hrvat, otac četvoro djece i šestogodišnjeg unuka.
Kako ste se priključili policiji?
- Policijske postaje su nas mlade skupili. Odvezli su nas na Sljeme gdje je bio sabirni centar, a dalje smo bili raspoređeni po policijskim postrojbama.
Je li rat trajno obilježio Vaš život?
- Čast mi je što sam bio sudionik tog dijela stvaranja hrvatske povijesti. Ne bih htio da se tako nešto ponovi.
Biste li ponovili isto?
- Bih. Učinio bih opet ono što se moralo učiniti, kada bih se našao u takvoj situaciji. Moram reći da su Hrvatski generalski zbor te Zajednica županijskih zajednica, udruga i članova hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata Republike Hrvatske HVIDR-a imale mogućnosti učiniti to da važne obljetnice i praznike povezane s Domovinskim ratom obilježimo kao istinske dane hrvatskih branitelja. Politika je u prvom planu, a trebali bi tih dana biti branitelji. U Kninu, gdje je središnja proslava oslobođenja iz kolovoza 1995. godine, na govornici trebaju biti sudionici akcije “Oluja”, umjesto da ih dočekuju žica i ograda.
Koji je uzrok tome?
- Hrvatski mentalitet. Branitelji su suviše podijeljeni međusobno i suviše ovise o toj politici. Nisu svi neovisni egzistencijalno o njoj. Dobro je da HVIDR-a postoji. Pomogla je brojnim braniteljima i predstavlja im veliku logistiku, a njezini pripadnici su i pripadnici nekih postrojbi, da se razumijemo. Generali iz Zbora su podložni političarima.
Jeste li član neke braniteljske udruge?
- Samo Udruge specijalnih postrojbi iz Domovinskog rata.
Bili ste u specijalnoj postrojbi.
- Jesam. Znamo što smo radili.
Što?
- Branili Hrvatsku. Truju nas poviješću s kojom nemamo veze. Povijest u kojoj smo sudjelovali ne smije se mijenjati, a na udaru je. Dobro znamo da smo se prvo branili, da smo se okupljali u trapericama i tenisicama. Svaka republika u bivšoj državi je imala svoju teritorijalnu obranu, a ona partijska politika koja se vodila iz zagrebačke Kockice učinila je to da naoružanje hrvatske teritorijalne obrane završi po čudnim gradovima i mjestima i nekim zaseocima za koje nikad nismo niti čuli kako se zovu, po pasivnim krajevima.
Na što iz rata ste najponosniji?
- Na sam početak, kad nas je bilo jako malo, na to što smo se suprotstavili jačemu. Ponosan sam i na sam završni čin velike pobjede.
Imate li posttraumatski stresni poremećaj?
- Nemam. Vjerojatno sam ga imao, pa prebolio, a onda mi se vrati kada upalim televizor i uzmem novine u ruke.
Imate li teških epizoda iz Domovinskog rata kojih se sjetite?
- Imam. Puno ih je. Najgore je što si s nekim danas, a drugog dana ta osoba pogine – nema je. Dodatno je teško kada se to dogodi s nekime s kojime si odrastao u istoj ulici. Tada moraš pogledati njegove roditelje u oči – ti si se vratio, a njega nema.
Je li bilo onih koji su Vas razočarali u to vrijeme?
- Razočaranja su došla kasnije, kada je trebalo izgraditi normalan život, s prevarama, podvalama i sličnim ponašanjem. U Europi i svijetu nema ničega po tati, ujaku i stranačkoj iskaznici, nego po protokolu – kada zezneš, gotov si.
Jeste li bili u smrtnoj opasnosti za rata?
- Smrtnu opasnost možemo smatrati i sjedanje za volan automobila.
Jeste li ranjeni u ratu?
- Jesam, a da to u tom trenutku nisam niti osvijestio – peckalo me, a onda je kolega pokazao da je čizma puna krvi. Nisam tražio status invalida.
Koliko ste odličja dobili?
- Sedam.
Je li Vas posao profesionalnog vojnika, što ste radili do 2016. godine, ispunjavao?
- Jest isprva, prvih godina poslije “Oluje”, a onda je postepeno bilo sve gore. Od 2013. nadalje to je bila muka. Počele su provedbe raznih kombinacija, šablona, promaknuća, dodjela činova i tako dalje. Sve je to pokriveno nekim zakonom i nekim pravilnikom. U Hrvatskom generalskom zboru je mnoštvo visokih časnika – neka kažu koliko svaki od njih ima izvanrednih promaknuća. Po službi, možeš imati jedno u životu, a kod nas su izvanredna promaknuća postala redovna.
U Generalskom zboru je mnogo lažnjaka?
- Tako je. Imamo časne generale, ali i nečasne. Za neke generale nismo niti čuli, nitko ih ne spominje, ali su bili odlični zapovjednici.
Ima li politike u vojsci?
- Ima, od prvog dana – nikako da nestane.
Jeste li kao vojnik doselili u Karlovac?
- Nisam. U Karlovac sam se igrom slučaja preselio 1997. godine, a onda sam rješavao stambeno pitanje. Od kuće sam otišao 1991. i više se nikad nisam vratio. Živio sam prije Karlovca u Puli, Sisku, Zagrebu…
Jeste li već bili motociklist kada ste došli u Karlovac?
- Jesam. Čitav život sam na motoru.
Jeste li i dalje član Sportskog moto-kluba Karlovac?
- Jesam. Upravljanje tim društvom smo nakon niza godina predali mladim dečkima, aktivnim natjecateljima, a ja sam počasni predsjednik.
Vozite li motocikl i dalje?
- Ne već pet godina zbog drugih poslova i obveza. Nije pametno da kupujem motocikl, između ostalog i zato što živim na kontinentu gdje se motocikl vozi četiri ili četiri i pol mjeseca u godini, a k tome mnogo radim u inozemstvu. Možda se vratim na motocikl kada se u potpunosti umirovim.
Obrtnik ste?
- Moja supruga je bila. Naravno, svi u obitelji smo bili angažirani.
Onda ste još dodatno odlučili raditi u inozemstvu nakon umirovljenja?
- Upravo tako. Želim osigurati bolji životni standard svojoj obitelji.
Kazali ste uoči intervjua da biste uskoro mogli opet u Irak.
- Jesam. Nadam se da će se dogovoriti taj angažman.
Što radite u inozemstvu?
- Nas nekolicina umirovljenih hrvatskih vojnika, dočasnika i časnika smo se odlučili oprobati kao stručnjaci za sigurnost u međunarodnim razmjerima. Security industrija, kako se to kaže na engleskom jeziku, je jedna od najvećih industrija na svijetu. Privatna security industrija većinom radi u interesu država u kojoj su te tvrtke registrirane i koristi državne resurse kao što je različita vojna oprema i kao što su logističke baze. U tom sam svijetu stručnjak za sigurnost, a stručnjaci za sigurnost se dijele na one koji su stručnjaci za sigurnost na kopnu, na vodi i na zraku. Stručnjak sam za sigurnost na kopnu i na vodi. Neki Hrvati rade kao takozvani zračni šerifi, primjerice. Kao i u sportu, imaš menadžera. Četiri godine sam radio na šef osiguranja na vodi, a radio sam i kao šef osiguranja na kopnu.
Što ili koga osiguravate?
- Klijente u gospodarstvu u raznim kriznim zemljama. Mnogo je država u kojima faktički nema vlasti. Postoje bazeni kadrova koji su obučeni i posjeduju dozvole, a klijenti te onda zovu ili te ne zovu kada treba obaviti neki posao – zagrabe u te bazene. Malo je vjerojatno da će te zvati izravno. Moji podaci su u četiri organizacije koje se bave ljudskim resursima i koje posreduju u angažiranju. Tu nikakvu ulogu ne igra bilo kakva partijska knjižica. Ako dobro radiš, zvat će te i ako si već u ozbiljnim godinama života.
Koji je Vaš zadatak kada dođete, na primjer, u Irak?
- Da osiguram klijente. Moram im dati stopostotnu sigurnost u transportu, odnosno osobnu sigurnost.
Imate tim na raspolaganju?
- Da. To je mala lokalna plaćenička vojska.
To je opasan posao?
- Ne bih to radio da me strah. Riječ je o totalnom profesionalizmu s nultom tolerancijom na alkohol, droge, provode, živiš u čudnim zemljama, poštuješ njihova pravila… Godinu i sedam mjeseci sam živio s Iračanima. S njima sam dijelio sve.
Kakvi su Iračani?
- Razlikuju se od nas po mentalitetu. Moraš ih dobro upoznati, znati neka pravila u životu, osposobljen za to, moraš korak biti korak unaprijed i “imati oči na guzici”. Kada se nešto događa, kada je situacija napeta, sve je u redu. Najopasnije je kada se ništa ne događa i kada se opušta.
Što Vam se upečatljivo dogodilo u Iraku?
- Primjerice, dva vozila prije mojeg u konvoju su otišla “u zrak”, eksplodirala su. Radili smo za istu tvrtku, ali ti poginuli nisu bili dio mojeg tima – mi smo slijedili nakon njih. Netko je postavio eksploziv. To rade oni koji žele rat. To nikad neće prestati. U Basri razlikujemo novu i staru Basru, a dijeli ih jedan mali smrdljivi kanal od sedam ili osam metara širine. Da se sada netko zaleti, uzme mobitel sa stola i pobjegne, te, ako ga uhvatimo prije kanala i mosta, nadrapao je jako. Ako prijeđe most, može stati i ne smije ga nitko dirati – zaboravite mobitel u tom slučaju. Tog kradljivca nakon što prijeđe kanal ne smijete taknuti – ubit će vas njegovi. Ako ga uhvate prije mosta, vjerojatno bi ga u za njega najboljem slučaju dobro istukli, a onda će ga i njegovi kazniti kad se vrati.
Iz kojeg miljea dolaze Vaše kolege?
- Iz policijskog i vojničkog, iz cijelog svijeta.
Je li teško upravljati timom?
- U početku je bilo. Mi voditelji timova uredno komuniciramo na engleskom jeziku, a oni koji su niže u hijerarhiji ne mare za taj jezik. Učiš svašta dok to radiš, na primjer egzotične jezike.
Koje dijelove svijeta ste obišli?
- Bliski istok, dobar dio Afrike, zemlje na Indijskom oceanu…
Gdje ste bili u Africi?
- Nedavno sam se vratio iz Kenije, primjerice.
Kako je tamo?
- Živi se opušteno. Lagodno žive – malo im je puno. Litra goriva je tamo 40 centi. Cestarina je tamo, recimo, deset kuna za dva sata vožnje.
Ima li zemlja koju ste posjetili i u kojoj biste htjeli živjeti, da niste iz Hrvatske?
- To je Mauricijus. Tamo je jeftin i kvalitetan život. Zamislite da ne plaćate režije ili garderobu. Oni ne znaju za račune za struju, pričuve, centralna grijanja… Naši ormari su puni garderobe. Tamo imaš par kratkih hlača, jedne duge, japanke i dva ili tri para tenisica. Kad je kiša, staviš kabanicu. Tamo sam bio 2017. godine. Kupao sam se na njihovim plažama – bolje su nego u filmovima.
Gdje ste sve plovili?
- Stalno plovimo na istim koridorima. Na brodu sam tehničko osiguranje.
Od koga štitite brodove?
- Zadužen sam za antipiratsku zaštitu.
Postoje pirati?
- Za mene su pirati ili gusari oni koji kradu konope, uzmu novac i odu, a ovi moderni, koje nazivamo piratima, otimaju, kolju, pale, uništavaju… To su teroristi.
Jeste li imali susrete s piratima?
- Jesam. To su divljaci.
Nose li povez na oku, imaju li drvenu nogu?
- Nemaju.
To je u biti organizirani kriminal?
- Moraš biti u stanju prepoznati piratski brodić. Ako vidiš da je na otvorenom moru i da ima jak i skup motor, velika je mogućnost da nije ribarski. Postoje pravila u tom poslu, a iskustvo je jako vrijedno.
Postoje protokoli o postupanju?
- Tako je. Svaki moj korak mora biti usklađen sa Ženevskom konvencijom. Ne bih htio robijati po zatvorima čudnih zemalja kao što su Eritreja, Džibuti, Saudijska Arabija… Iz tih se zatvora vjerojatno ne bih vratio.
Što ste još posjetili?
- Sejšele, Mali… Dobiješ par dana odmora u hotelu čekajući tranzit. Sad sam bio osam dana u Dubaiju. Ne sviđa mi se – željezo, beton i kič. Puno puta sam bio u Šri Lanci. U Južnoafričkoj Republici sam bio četiri puta.
Ne impresioniraju Vas više takvi boravci?
- Ne baš. Razgledam što me zanima, kupim neki suvenir, nešto sam planirao, pa nisam uspio obići…
Cijenite li više Hrvatsku nakon boravka u takvim zemljama?
- U početku mi je bilo tako, ali sad je baš suprotno. Druge zemlje se dižu, žive neopterećeno, žive jeftinim i zdravim životom, a mi smo baš opterećeni.
Mi smo u kapitalističkom žrvnju?
- Ne znam je li problem u kapitalizmu ili u nečemu drugome. Socijalizam je najbolje uređenje, ali ga je nemoguće dugo održati zbog ljudske prirode.
Svoje životno iskustvo ste ugradili u politički angažman?
- Jesam. S čitavom mojom obitelji sam stvarao Hrvatsku demokratsku zajednicu u Slavoniji. Dosta novca smo donirali. Otac mi je bio autoprijevoznik i prevozio je oružje, opremu i ljude. Angažirali smo se jako u stvaranje države. Onda je nastupilo razočaranje, došli su novi ljudi, koji prethodnicima nisu niti do koljena, promijenili HDZ i maknuo sam se od toga. Zadnji put sam se angažirao u stvaranju Domovinskog pokreta u Karlovcu. No, i od toga sam odustao.
Kakav Vam je Karlovac?
- Jako je lijep. Mnogo sam gradova promijenio u Hrvatskoj. Karlovac je divan grad na četiri rijeke. Izgledom i pozicijom je jači od Zagreba i Slavonije. Za sat si na moru, za pola sata na planini. Imamo što drugi nemaju. Koliko je to iskorišteno, drugi je par rukava. No, to je opet pitanje politike, a nju sam prekrižio.
Organizirali ste Karavanu za život, okupljanje motociklista u svrhu podizanja njihove sigurnosti u prometu. Održavaju li se i dalje te karavane?
- Ugasile su se. Sudjelovao sam u organizaciji dva izdanja Karavane za život u Karlovcu kada su se okupile tisuće motociklista. Tako nešto nitko ne može sam organizirati, nego tim onih koji će imati posebne zadatke, s koordinatorom. Organizacija Karavane za život iziskuje ogromnu energiju i organizatori su se umorili. Ni sam se ne bih više u to upuštao – mladost-ludost.
Jesu li motociklisti neoprezni vozači?
- Ne bih rekao da je tako. U pravilu su bolji vozači, u svakom slučaju spretniji jer voze na dva kotača. Nisu u prometu sigurni kao vozači automobila. Kao i drugi, i motociklist može pretjerati, popiti i slično.
Opći dojam je da je opasnije voziti motocikl od automobila.
- To je istina jer si izloženiji pogibelji i teškim tjelesnim ozljedama u odnosu na vozače automobila. Možeš nastradati od bilo kakvog pada. Motociklisti u prometu najčešće nastradaju jer im se oduzme prednost prolaska. Da vidite kako je voziti u Šri Lanci…
Kako?
- Ajme! Vozio sam jednom trokolicu. Naručili smo je, pa sam dao vozaču pet dolara da ja vozim. Inače je vožnja tri dolara. Naravno da je pristao. Ja sam njega vozio. Iračani su najzanimljiviji. Ograničenja tonaže, ispravnost guma, registracija vozila… Sve su to strani pojmovi u Iraku. Prometnice u Omanu su odlične. Tko god bude u mogućnosti, neka posjeti tu prekrasnu zemlju koja me izrazito ugodno iznenadila. To je jako čista zemlja s puno zelenila i dobrim urbanizmom.
Jeste li bili u Jemenu?
- Jesam, u prolasku. To je katastrofa od zemlje. Tamo dobiješ vojnika za osiguranje koji vuče pušku po podu i dođe u japankama.
Opušten narod.
- I s takvim ćeš pružati nekome sigurnost… Inače, mala smo zemlja, od svega četiri milijuna ljudi i imamo loše uređene zakone za posjedovanje vatrenog oružja. Posjedujem međunarodne dozvole za sve vrste naoružanja, a u Hrvatskoj ni praćku ne mogu dobiti. Kod nas o tome proizvoljno odlučuju nekakvi po kancelarijama, a vani je samo bitno jesi li osuđivan zbog ubojstva, razbojstva i slično. Ako nisi, možeš kupiti što poželiš. Švicarci, Austrijanci i Skandinavci, kao i naši susjedi Srbi, su naoružani. Čudna smo nacija, od svih njih smo pametniji.
Opet je oružje kod nas relativno lako dostupno?
- Nabavi se u roku par dana. Ne postoji zemlja u kojoj se nešto za novac ne može kupiti. Zakoni mogu uništiti crno tržište. Ako netko ima potrebu za oružjem, omogući mu da ga kupi.
Što Vas može impresionirati?
- Da se nešto dobro dogodi u Hrvatskoj.
Što biste htjeli još u životu?
- Dočekati lijepu starost. Ulazim u mirnije godine života, pa da ih provedem u zdravlju i sigurnosti, da sam neovisan i da se ne opterećujem onime što se događa oko mene. Još dva ugovora da odradim, pa ću se uistinu umiroviti…
Zapisujete li dogodovštine?
- Kada bismo se okupili nas petoro kolega i prepričavali priče, napisali bismo knjigu punu crnog humora.
