“Prvo su tu nakon Domovinskog rata dolazile izbjeglice iz Bosne, zatim profiteri koji su mislili zaraditi na mešetarenju zemljištem, a potom i treća generacija, nazovimo ih nju-ejđerima, dakle urbani ljudi koji su se poželjeli života na selu i u prirodi, no većina bi ih odustala od života ovdje. Nisu svi opstali jer – dolina bira”, kaže Branko Šupica, predsjednik Internacionalnog centra keramike “Atelje Janja Gora”, organizacije civilnog društva koju je osnovao i vodi sa svojom obitelji u tom selu u Plaščanskoj dolini, povratnik iz Nizozemske koji nas je ugostio na imanju koje je ujedno i sjedište ove udruge.
“Svi su nas proglašavali ludima jer je trend odlaska na rad u inozemstvo, a mi se vraćamo iz Nizozemske u selendru”, dodaje njegova supruga Danijela Pešut, koja je taman ugovorila velik posao – izradu keramičkog posuđa za restoran koji bi se trebao otvoriti u neposrednom susjedstvu. “Narednih 30 dana ti kuhaš”, poručila je suprugu.
Vlasnik restorana je poznati hrvatski kuhar, vlasnik zagrebačkog Apetita, Matija Rendić, koji je stigao u Janju Goru tog dana, točno dva dana prije Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, i kod obitelji Šupica – Pešut u isto vrijeme kada i mi ne bi li pogledao predloške za posuđe koje mu je Danijela pripremila. Naravno, nismo propustili priliku upitati Rendića kakav to restoran otvara, kako bi se prostodušno kazalo, usred ničega. “Radit ćemo restoran s Michelinovom zvjezdicom s 95 posto domaćih namirnica, i to po uputama Rudolfa Steinera”, kaže Rendić.
Steiner je austrijski filozof ili, ako hoćemo, mistik, koji se rodio 1861. godine u Međimurju, a preminuo je 1925. godine u Švicarskoj, i koji je utemeljitelj antropozofije, učenja da ne postoji granica između, kako kaže Hrvatska enciklopedija, “stvorenog i nestvorenog” svijeta te koja zagovara produhovljenost pojedinca. Među mnogim područjima kojima se bavio Steiner je i takozvana biodinamička poljoprivreda, što je od posebnog interesa našim sugovornicima u Janjoj Gori, a da se ne gubimo u tumačenjima o čemu je riječ, poslužit ćemo se objašnjenjem Centra “Dr. Rudolf Steiner”: “Steiner je posebno potaknuo poljoprivrednike da razviju osobni odnos prema biljkama, životinjama, tlu, pa čak i stajskom gnoju, kako bi holistički razmišljali o poljoprivredi. Danas biodinamički pokret obuhvaća tisuće regenerativnih vrtova, farmi, ranča, voćnjaka i vinograda, u širokom rasponu klime, ekološkom kontekstu i ekonomskim uvjetima na svim kontinentima svijeta.”
“Projekt restorana će se pripremati godinu dana. Radit ćemo veliku vilu s bazenom od prirodnih materijala i po hrvatskom dizajnu. Doći će i rašljar da pronađe vodu. Očekujem da će svjetski ljudi dolaziti u restoran koji će imati viši cjenovni rang. Od Šupice smo naručili posuđe. Nabavit ćemo lokalno povrće. Podupiremo lokalnu zajednicu – svi zajedno ćemo surađivati. Imat ćemo restoran najboljih lokalnih proizvoda i vlastitu siranu”, kaže Rendić i dodaje: “Dugo nisam vidio takvu koncentraciju ljepote i života na jednom mjestu. Tu pronalazimo mir i spokoj.”
Park skulptura koji će raditi Šupica na svome imanju, u čemu će mu zasigurno pomoći i sin Igor, student kiparstva, bit će, kaže, posvećen upravo Steineru, staroslavenskoj mitologiji, Japodima, koji su u antici nastanjivali ovo područje, izumitelju Nikoli Tesli, koji je rodbinski vezan za Plaški i – Viktoru Schaubergeru, austrijskom šumaru.
Međutim, nije Rendić jedini koji dolazi u Janju Goru. D. Pešut nam otkriva da je u njihovom susjedstvu liječnik indijske medicine, jedan hrvatski diplomat i redatelj koji se maknuo od gradske vreve, a i indijski jogi iz Londona koji je otkupio čitavo selo Plaščanski Begovac i ustanovio centar joge. Atelje organizira već dugi niz godina radionice izrade keramike na koje dolaze polaznici iz čitavoga svijeta.
“Kćerka mi je srednjoškolka u Zagrebu. Školuje se za tehničara zaštite prirode i stipendist je Srpskog privrednog društva ‘Privrednik’. Posredno to ima veze s našim ateljeom, koji jest umjetnička, ali je prije svega lokalna priča”, otkriva Šupica.
Pokazuje nam peć. “Neprestano je ložimo do temperature od 1350 stupnjeva Celzija kad radimo keramiku”, kaže.
Međunarodni centar keramike Atelje Janja Gora s radom je započeo 2006. godine kada je organizirana prva keramičku radionica s petnaestak sudionika. “Živjeli smo 12 godina prije toga u Nizozemskoj. Ovo je obiteljska kuća moje supruge Danijele koja nikad nije bila dovršena, a i sam sam urođenik iz Latina, dok mi je kuća u Plaškom. Vratili smo se iz izbjeglištva kamo smo se uputili jer se nisam 1991. godine pronašao u ratu. Radio sam svakakve poslove u Nizozemskoj, a posljednje sam radio kao grafički dizajner. Srce je htjelo svoje, pa sam se vratio tu. Ne znam drukčije objasniti zašto smo se vratili i napustili uhodan i dobar zapadnjački način života. Plan je bio da ćemo odavde raditi grafički dizajn i izdavanje soba. No, to sam ponudio 2004. godine, kada je bilo prerano, pa sam se posvetio turističkom vođenju i keramici. Imamo što za pokazati, pa sam osmislio turistički projekt. Kombiniramo povijest, prirodu i aktivnu zajednicu – atelje keramike, slikarski atelje i slično. Na Plitvicama nedostaje autentičnost zajednice, što ovdje nije slučaj”, objašnjava Šupica i dodaje da tu štite prirodne vrijednosti razvijanjem “neinvenzivnog turizma”.
“Tu dolaze keramičari iz čitavog svijeta, a putujemo i na izložbe. Prijatelji iz Belgije su 2005. proveli projekt izrade japanskih šalica za čaj i potom 20 izložbi od Japana do Bostona. Unazad dvije godine se ne događa ništa zbog koronakrize. Prije dvije godine smo u svrhu osvješćivanja važnosti vode ugostili 50 umjetnika. Već sada imamo postav koji se može postaviti u Učionu”, kaže Šupica misleći na staru, napuštenu i zapuštenu školsku zgradu u središtu Plaškog izgrađenu krajem 19. stoljeća u historicističkom stilu u kojoj se odvijala nastava do 1990-ih.
“Prvotna ideja je bila od Janje Gore napraviti kraft-selo, odnosno selo zanata i vještina, a sada smo je nadogradili duhovnošću, prostorom u kojemu će svaki pojedinac imati priliku za samoostvarenje. Cilj je obrazovati centar drevnih znanja. Želimo podučiti polaznike keramici, ali i drugim vještinama. Sin Igor, koji studira kiparstvo, je stručnjak za kovanje”, dodaje D. Pešut.
Danijelina i Brankova kćerka Tara Šupica, koja je nedavno rodila doma, s nogu, kaže da će biti angažirana u tom projektu.
“Predavat ću u sklopu centra drevnih znanja porodništvo i majčinstvo, ali i vrtlarstvo. Trudnoća nije bolest koja se događa nego to živi žena kao sveta sila, kao portal koji donosi novi svijet. Sustav medikaliziranog poroda počiva na znanosti, a niti jedan drugi sisavac ne rađa pod neonskom lampom i okružen strancima. Ako tijelo zna stvoriti život, zna ga i poroditi. Ne želim ono što mi ne treba od tehnologije”, veli T. Šupica i dodaje da je za trudnoće samo jednom bila kod liječnika.
Na opasku kako sve ovo asocira na hipijevsku komunu Charlesa Mansona iz Kalifornije, odgovara da je riječ o stereotipu.
“Nikad nećemo otići u grad propagirati svoje ideje, odnosno vrbovati druge za njih”, kaže T. Šupica.
Odlazeći u Plaški, nismo niti slutili da Janja Gora krije tako sadržajan i dinamičan život, nego smo je prvenstveno poistovjećivali s tamo rođenim Omer-pašom Latasom, vrhovnim zapovjednikom turske vojske proslavljenom u gušenju buna po osmanlijskim provincijama, potučernjaka rođenog kao Mihajlo Latas, a tim prije što smo se u to ličko mjesto zaputili iz Karlovca. Taj grad i Plaški, odnosno Janju Goru povezuju dvije ličnosti koje je ovjekovječio u svom romanu “Omerpaša Latas” nobelovac Ivo Andrić, a koje dodatno povezuju dvije značajne ovogodišnje obljetnice. Dvije stotine godine od rođenja karlovačkog slikara Vjekoslava Karasa obilježena je i više nego prikladno ove godine izložbom njegovih djela u Galeriji “Vjekoslav Karas”, dočim 150. obljetnica smrti turskog vojskovođe nije, koliko primjećujemo, što je također ove godine, nikako. Karas se uputio u Bosnu i Hercegovinu upravo da portretira čuvenog seraskera, no nije poznata sudbina niti jednog djela koje je tamo stvorio – sva su nestala.
U Plaški, koje se nalazi 25 kilometara južno od Ogulina, smo se zaputili na dojavu da se na zatvorenom odlagalištu otpada u naselju Jezero i dalje odlaže otpad, i to da čini, ni manje ni više, nego općinsko komunalno poduzeće – poslane su nam i fotografije s tvrdnjom da prikazuju kamion te tvrtke na toj lokaciji.
“Deponij je nezakonit. Bio je legalan do novog zakona otprije godinu dana. Tvrtka Plaški KOM se obvezala da djelomično razvrstani ili nerazvrstani komunalni otpad odvozi u Ogulin. Početkom godine se mijenjao prostorni plan po kojem bi se deponirao tamo samo građevinski otpad. Nedavne fotografije pokazuju kako kamion te tvrtke i dalje odlaže otpad na toj lokaciji. Zakonodavac propisuje razdvajanje otpada. Kako očekivati od građana savjesno postupanje, ako tako ne postupaju vlast i komunalne službe? Otpad se odvozi jednom tjedno, i dalje je nerazvrstan. Odlaže li se svakoga puta na taj deponij? Građani imaju pravo i na odvoz krupnog otpada. Za to su na raspolaganju imali nekoliko kontejnera, ali se posebno vozilo pokvarilo i služba je ostala bez tehničkih mogućnosti pružanja te usluge. Zašto od ovako lijepog kraja napraviti deponij”, pita mještanin Ilija Gaćeša, koji nas dočekuje u središtu mjesta.
Ističe i bojazan da bi se gospodarenje otpadom moglo organizirati u kompleksu nekadašnje Tvornice papira i celuloze “Simo Dimić” koji se nalazi u samome mjestu.
Njegove navode demantira načelnik Pero Damjanović. “Fotografije kamiona općinske komunalne tvrtke na Jezeru prikazuju kontrolu. Dao sam nalog da se, prije odlaska na ogulinsko odlagalište, pokupi smeće s te lokacije”, kaže načelnik.
“Od 1997. je na Jezeru odlagalište otpada. Zakon je rekao da moramo odvoziti smeće tamo, a koncesija je dana tvrtki Plaški KOM. Po uredbi Vlade Republike Hrvatske 2019. godine zatvaramo deponij i stavljamo katanac. Međutim, imamo problema sa sakupljačima željeza. Postoji ugovor s Fondom za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost o sanaciji i zatvaranju deponija – Fond to financira s 90 posto. To je predviđeno da se uradi do 2022.”, objašnjava Damjanović.
Ističe kako će nov način obračuna odvoza otpada primorati korisnike na selekciju.
“Postoje otoci za razdvajanje papira, stakla, PET ambalaže, komposta, tekstila i baterija. Reciklažno dvorište je svakih 15 dana u Plaškom, a za 30 dana ćemo dobiti novo vozilo. Otpad će se naplaćivati po kilogramu i mještanima bi se trebalo isplatiti razdvajanje. Novim kontejnerima odvajanje papira i komposta. Kante će biti čipirane. Od sljedeće godine će u Ogulinu biti kompostana koja će nam biti na raspolaganju. Otpad se odvozi četiri puta mjesečno, što uistinu nije malo”, dodaje Damjanović.
“Cilj je da na prostoru nekadašnje tvornice papira bude mala industrija koja neće zagađivati”, ističe i dodaje da je podatak nemogućnosti odvoza krupnog otpada netočan.
Gaćeša nas vodi do brda Japaga jer su mještani potpisivali peticiju protiv toga da se da jednoj tvrtki u koncesiju za eksploataciju pijeska, u biti kamenolom.
“Prije 10 ili 15 godina je jedna tvrtka dobila pet hektara u koncesiju za punjenje vode, a 2018. je završila u stečaju. Zadnjim promjenama prostornog plana se odobrava kopanje pijeska i druga tvrtka se odaziva na sudski javni poziv i kupuje parcelu na brdu Japaga. Susjedna čestica ide uz Dretelju. Traži se prenamjena te čestice koja graniči s rijekom u česticu industrijske namjene, mada je Dretulja dio zaštićenog područja prirode NATURA 2000. Tamo je vodocrpilište i to bi sve skupa dovelo do demografske katastrofe. Prikupljeno je oko 250 potpisa protiv kamenoloma”, ističe Gaćeša, a, dok smo s njime razgovarali s pogledom ka brdu, iz kuće udaljene niti desetak metara promatrali su nas žena s troje djece.
Pitali smo gospođu raduje li se kamenolomu, želi li eksploatirati kamen i ima li već spreman dinamit. “Moš’ mislit. Tko će živjeti uz tu prašinu i detonacije? Kamo da se selimo”, odriješito odgovara Sanja Geljić. Dodaje da ih je u kući petoro, da ona ne radi, ali zato suprug radi u šumariji.
“Hoće li biti kamenoloma”, pita nas, zabrinuta za svoj dom u blizini te lokacije. Isto smo pitanje postavili i načelniku koji odgovara – riječ je o lažnoj uzbuni. “Sporna parcela na brdu Japaga je bila u vlasništvu Općine. Općinsko vijeće je 2003. godine tu česticu dalo tvrtki Kapela, koja nikad nije proradila, ali je imala u svom vlasništvu intelektualni kapital njezinog osnivača. Završila je 2015. godine završila u stečaju zbog duga od 5.600 kuna. Stečajni upravitelj je procijenio koliko tvrtka stoji i taj intelektualni kapital – patent je kupila jedna dugoreška tvrtka. U prostornom planu i u strateškoj procjeni nije predviđen kamenolom – namjena je turistička, a čestica između te i Dretulje ima poljoprivrednu namjenu, što znači da je moguća samo košnja. Građani su se uzbunili zbog prostornih planova višeg reda u kojima stoji da je riječ o neaktivnom industrijskom polju”, objašnjava Damjanović.
Gaćeša, koji ističe da nije član niti jedne političke opcije, kritizira vlast tvrdeći da je tri puta poskupio priključak na vodovod i postavlja pitanje kako osigurati da Plaški ima punionicu vode. Damjanović opet demantira. “Nije istina da je poskupio priključak na vodovod. Ranije smo svi bili pod Ogulinom. Izdvojili smo se 2003. i osnovali tvrtku koja je funkcionirala do 2015. Prvog prosinca 2020. smo došli u sastav Vodovoda i kanalizacije Ogulin, a svi su radnici opstali i s većim plaćama. Cijena vode je ostala ista. Imamo s Hrvatskim vodama trogodišnji ugovor – od 2014. do 2020. Svake godine 700.000 do 800.000 kuna smo ulagali u vodoopskrbu, a od tog iznosa Hrvatske vode su davale 80 posto, a Općina 20. Smanjili smo gubitke u vodoopskrbi s devet litara po sekundi na tri litre po sekundi. Kunići i Lisice jedini nemaju vodovod. Kada smo prešli u ViK OG imali smo 78 kilometara vodovoda. Ubuduće će se naplaćivati voda po tome koliko je uđe u sustav. U interesu je države da se smanje gubici”, odgovara Damjanović i dodaje da je pitanje punionice vode u nadležnosti države koja izdaje koncesiju za tu djelatnost.
“Jedna udruga je trebala dobiti priključak struje za svoj info-punkt, ali nikad nije”, kritizira Gaćeša uvjeren da su time Plaščani oštećeni jer je norveška vlada donirala novac za to ulaganje, pa, kako se nije ostvarilo, predmnijeva da više neće biti zainteresirani za pomoć Plaškom.
“Ta je organizacija civilnog društva propala 2015. Dali smo joj zemljište i pravo građenja. Od dobivanja norveške novčane donacije nije prijavila gradilište, nadzornog inženjera, a kućica je ipak građena. Ove godine smo priključili struju, a bit će tu info-centar za naša obiteljska poljoprivredna gospodarstva. Općina će dovršiti izgradnju kućice”, kaže Damjanović.
Gaćeša smatra da je jedini razlog što nije ustrojena mjesna samouprava na području Općine Plaški, to što nema mjesnih zajednica taj da bi onda mještani “dosađivali vlastima tražeći odgovore i pomake na terenu”. No, Damjanović odgovara da mjesne samouprave nema jer bi njezino postojanje bilo apsurdno s obzirom na mali broj stanovnika po selima.
“Nisam čitao plan razvoja. Ne znamo kada se održavaju sjednice i kakav je dnevni red. Na mrežnim stranicama Općine zapisnik se objavi tek nakon četrnaest dana. Nismo protiv vlasti. Neka budu na vlasti šest života, samo da su upotrebljivi. Nismo svjesni u kako kvalitetnom mjestu živimo. Kvalitetniji je život u Plaškom no u nekom velikom gradu. No, Općina ne radi ništa da privuče posjetitelje. Onaj koji dođe drugi put, doći će i treći. Tako možemo doći do doseljavanja i četiri tisuće stanovnika. Ovako kako se radi, spast’ ćemo na popa i grobara”, napominje Gaćeša. “Stanovnike možemo privući ulaganjem i poticajima za mlade. Sada možemo zaposliti dimnjačara, ali se za to nitko ne školuje”, odgovara načelnik.
No, što predviđa plan razvoja, čiju je izradu, kako nam je rekao Damjanović, Europska unija financirala sa 180.000 kuna? “Stavlja naglasak na razvoj poljoprivrede i šumarstva. Općina se prostire na 158 četvornih kilometara. Imamo 240 kilometara nerazvrstanih cesta, 36 kuća za odmor i sedam bazena. Janja Gora je turističko naselje. Zagrepčani i Splićani ulažu u nekretnine – unazad šest mjeseci je prodano pet do sedam kuća za odmor. Cilj je zadržati mlade. Za svako novorođenče se dobije devet tisuća kuna, a postoje i besplatni udžbenici i radne bilježnice, te besplatna prehrana”, iznosi razvojne politike načelnik, kojemu je ovo treći mandat.
Nastavlja da konačno, nakon dugo vremena, za Plaški se mogu dobiti vlasnički listovi, a od 2022. godine će to biti moguće za sva plaščanska sela – do nedavno mogli su se dobiti samo posjedovni, što nije išlo u prilog razvoju.
Gaćeša bi volio vidjeti da se obale Dretulje i sama Dretulja više koriste u turističke svrhe i tvrdi da, ako ribolovci iz Japana mogu dolaziti na Gacku, mogu i na Dretulji pecati pastrve. “Unazad deset godina se tu razvija seoski turizam. U Plaškom su 2019. godine bila 62 kreveta za najam. Tada je zabilježeno tisuću gostiju i tri tisuće noćenja. Ovdje postoji plodno tlo za sedmodnevni boravak. Ako bi se uredili dodatni sadržaji, imali bismo mnogo turista jer se nalazimo na rubu Nacionalnog parka ‘Plitvička jezera’, mada nema niti jednog prometnog znaka koji na to upućuje. Naša rijeka Dretulja ima tok duljine 12 kilometara. Ta bi rijeka mogla neizravno zapošljavati oko 50 ljudi u Plaškom. Koncesija za sportski ribolov je dana jednoj udruzi proistekloj iz Domovinskog rata, a nedavno je dana nekome drugome, nisam siguran kome”, nastavlja Gaćeša.
“Osnivamo turističku zajednicu skupa s Tounjom i Josipdolom. NATURA viva obuhvaća područje od izvorišta Dretulje do mostova tu u mjestu i ne smijemo tu ništa raditi. Udruge, Općina i privatnici mogu napraviti šetnicu, može se očistiti vodotok, dovesti turiste s Gacke te im ponuditi domaći sir i dobar med. Ribolovnu koncesiju dodjeljuje država i koncesionar mora dovući ribiče, koji potom dovode svoje kolege s drugih lokacija”, odgovara Damjanović.
Teško je osporiti uspjeh u privlačenju novca iz fondova Europske unije. Nedavno je izgrađen vatrogasni dom koji bi uskoro trebao dobiti uporabnu dozvolu, a u koji bi se trebala preseliti, ako nismo pogrešno shvatili, i općinska uprava. “U vatrogasnom domu će djelovati Dobrovoljno vatrogasno društvo Plaški. Riječ je o ulaganju od 7,300.000 kuna za građenje, opremanje i računalnu opremu. Bit će zaposlena dva vatrogasca i turistički info-punkt, a bit će i poslovnih prostora”, navodi Damjanović i otkriva da je arhitekt zgrade Ante Lozica.
Središtem mjesta ističe se napuštena Učiona, koja je stavljena pod preventivnu zaštitu Ministarstva kulture i medija kao zaštićeno kulturno dobro, a u kojoj je plan organizirati društveno-kulturni centar. Načelnik se pohvalio kako već dugo Plaški ima jedino 3D kino u Karlovačkoj županiji u koji stižu najnoviji filmovi par dana nakon što se prikažu u zagrebačkim multipleksima, te da za projekcija znade biti i po tri stotine gledatelja. Kino djeluje u istoj zgradi u kojoj je održano Drugo zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske iliti ZAVNOH-a. Zbog tog povijesnog događaja je i ta zgrada Sokolskog doma uvrštena na listu zaštićene kulturne baštine. Tada je, u listopadu 1943. godine, pod predsjedanjem Vladimira Nazora, čije poprsje je ispred zgrade i danas, potvrđena odluka Izvršnog odbora ZAVNOH-a da se Rimski ugovori iz 1941. godine poništavaju i u sastav Hrvatske vraćaju sva područja koja su tako pripala Italiji, dakle Dalmacija.
“Pišem knjigu o doseljenju u Plaški”, iznenađuje nas Isidora Ralić, koja je prije pet godina doselila iz Rovinja jer se udala za Plaščanina. Zatičemo je u sjedištu udruge “Učiona tradicije i kreativnosti” – upravo su oni zaslužni što je zgrada Učione postala zaštićeno kulturno dobro, a Isidora je predsjednica te organizacije civilnog društva koja zapošljava 11 gerontodomaćica, ali sebe još nije zaposlila, nego volontira.
“Namjera mi je bila napraviti platformu za educiranje i zapošljavanje lokalnog stanovišta jer je nezaposlenost kroničan i velik problem ovog kraja. Ovaj prostor smo otvorili u travnju. Promoviramo lokalne proizvode i lokalni sadržaj. Tu se može saznati što Plaščanska dolina nudi. Imamo nekoliko OPG-ova međunarodni keramički atelje, a kao gospodarske djelatnosti bavimo se prikupljanjem samoniklog ljekovitog bilja, organiziranjem radionica za djecu i terenske nastave. To nas čini samoodrživima. Sav prihod od proizvoda koje prodajemo unazad osam mjeseci ide za plaće žena. Donedavno je jedna bila zaposlena, a u sklopu projekta ‘Zaželi’ imamo zaposlenice, školovane gerontodmomaćice, koje obilaze starije i nemoćne – donose im hranu, plaćaju račune, vode u šetnju, pospremaju im i slično. Vrijednost projekta je 927.000 kuna. Europska unija financira u potpunosti projekt koji se provodi od rujna”, objašnjava I. Ralić, a upravo smo u tom lokalu, u kojemu prodaju, između ostaloga, i keramiku s Janje Gore, odlučili posjetiti taj atelje.
“Plaški je izazovan, dodaje, “i to me privuklo u ovo mjesto. Zainteresiralo me što djeca nemaju mnogo sadržaja i mogućnosti socijalizacije, pa i za ostanak u Plaškom po obrazovanju.”
“Tko ima znanja o životu s prirodom, kreativnost i umjetnost, može opstati u ovakvim ruralnim zajednicama i može mu biti lijepo”, kaže I. Ralić.
Svi se naši sugovornici slažu da je stanje međunacionalnih odnosa vrlo dobro. Po popisu iz 1991. godine, Plaški je imao 2.271 stanovnika, od kojih su velika većina bili Srbi – njih 2074., dočim je Hrvata bilo 64. Po posljednjem popisu, onome iz 2011., Plaški broji 2.090 stanovnika – 1.074 Hrvata i 952 Srbina, te pripadnike ostalih etničkih zajednica. “Srbin sam po nacionalnosti, a izravno izabrani načelnik. To dovoljno govori. Ovdje ne živimo suživot nego život. Nema tu niti jednog međunacionalnog ekscesa. Da ništa nismo radili, već bi to bio dostatan uspjeh”, kaže Damjanović koji je na proljetnim izborima u drugom krugu dobio 64 posto glasova birača. Kandidirali su ga njegova Socijaldemokratska partija Hrvatske i Demokratski savez Srba.
“U Plaškom je 2019. bilo 15 krštenja, a 2020. šest. Ove godine smo imali dva krštenja. Po 50 sprovoda je bilo 2018., 2019. i 2020. godine”, iznosi nam prezviter Saša Kremić kojega zatičemo u sabornoj crkvi Vavedenja Presvete Bogorodice.
Riječ je o ogromnoj parohiji koja obuhvaća 350 domaćinstava na širokom i slabo naseljenom potezu.
“Praznik ove crkve je 4. 12. Pokrov Presvete Bogorodice je još jedan zavjet ove crkve. Tada se posti i pričešćuje”, dodaje Kremić, rođen 1991. godine, koji je tu stigao iz Prijedora. Eparhija gornjokarlovačka je osnovana 1711. godine, a njezino prvo sjedište je bio manastir Gomirje. Od 1721. do 1941., kada je ubijen vladika Savo Trlajić, sjedište eparhije je bilo u Plaškom, da bi bilo potom u Karlovcu. Saborna crkva Vavedenja Presvete Bogorodice je građena od 1756. do 1763. pod vodstvom vladike Danila Jakšića i po projektu Janka Holjca, dok je ikonostas izradio Ivan Tišov. Čuveni graditelj Josip Stiller je 1784. izgradio vladikin dvor, no on je zapaljen za Drugog svjetskog rata, a 1970-ih dokrajčen. Od 1744. je u Plaškom djelovala pravoslavna škola, a postojao je i crkveni sud. Tu se za bogoslova školovao i Milutin Tesla, otac izumitelja Nikole, a u Plaškom je živjela i Nikolina sestra Marica Kosanović, za svoje vrijeme i svoju tadašnju sredinu izrazito napredna i obrazovana žena, suradnica listova kao što su “Srbobran” i “Budapester Tagblam”, koja je savršeno govorila njemački, talijanski, francuski i češki. U Plaškom se udala za protu Nikolu Kosanovića. Njihov sin Sava Kosanović je bio istaknuti političar, publicist i diplomat.
Andrić je opisivao koliko je Mića kao dječak i mladić bio opterećen vlastitim potencijalom i ambicijom i koliko je prezirao Plaški i Janju Goru smatrajući da ga priječe u ostvarenju snova, što ga je na koncu dovelo do bjekstva u Tursku, sjajne vojničke karijere i slave Omer-paše. No, duži posjet ovom mjestu na krajnjem jugu Karlovačke županije nas je ostavio kratkih rukava – niti 12 sati nije bilo dovoljno da se upoznamo sa svim sadržajima Plaškog i njegovim zanimljivim mogućnostima i izazovima, pa je D. Pešut možda i na pravom tragu – u 21. stoljeću ne valja bježati iz Plaškog nego u Plaškom graditi svoj život, ako dolina dopusti.
*objavljeno prvotno na P-portalu
