Provedeš predivna dva dana u Ljubljani, prostorno skladnom gradu mjere, kultiviranih i kulture, vratiš se doma u Karlovac, odmah zaspiš, a na prvoj jutarnjoj kavi sutradan te netko upita povišenim tonom zašto napadaš djecu koja se bave veslanjem. (!) Pitanje je bilo čudno s obzirom da si se i sam bavio tim sportom, doduše neuspješno, ali punih osam godina sa zadovoljstvom, kadli odjednom napadaš djecu posvećenu veslanju. “A”, glasilo je prostodušno pitanje, na što je sugovornik pokazao čitavu nekakvu fejsbučnu hajku na oca ovdje potpisanog. Zamolivši inače dragog sugovornika da ne obasipa tako naglo karlovačkim budalaštinama nekoga tko se netom vratio iz civilizacije i još nije stigao naručiti niti kavu da ga razbudi, tu potpisani mu je ukazao na zamjenu identiteta. Mada je izbjegavao inače bilo kakav komentar na tužan raskol u karlovačkom veslanju, eto komentar je njega sustigao pa ćemo samo notirati kako su obje strane u pravu i obje griješe u ovoj buri u čaši vode koja je nastala u srijedu i četvrtak – svatko ima pravo tumačiti bilo kakav javni podatak, pa i rezultat na nekom sportskom natjecanju, i to se ni pod razno ne može interpretirati kao “napad na djecu”, pogotovo ako si sam promovirao tu informaciju, a kamoli još s tom premisom huškati druge da se kritičara grubo vrijeđa na društvenim mrežama, ali to je problem onih koji tako rade. Problem tog kritičara pak, eto igrom slučaja ili namjere oca ovdje potpisanog, je eklatantan sukob interesa s obzirom da je na dužnosti osobe zadužene za odnose s javnošću drugog, očito i konkurentskog, veslačkog kluba, što ga automatski diskvalificira za novinski komentar, osim ako na taj sukob interesa ukaže u samome komentaru. S obzirom da to nije učinio, komentar se ne može smatrati legitimnim. Stoga bi se novinarske etike radi trebao uopće kloniti veslanja kao teme u svom novinarskom radu ili piarovsku dužnost prepustiti nekome drugome. Eto, nije možda lijepo da sin docira ocu, ali ne možeš niti kavu popiti u miru od njegovih čitatelja.
A onda se okrećemo drugoj temi u prvom povratničkom danu, koja je sasvim nespojiva i nepovezana s prvom. Nabasaš tako na sramnu foto-vijest “Prvog karlovačkog” iliti portala “Karlovački” iliti medija u vlasništvu Grada Karlovca da je “Karlovac već širom poznat kao grad murala” i “da ga sada krasi još jedan u nizu”, a na fotografiji vidiš lik osuđenog ratnog zločinca Mihajla Hrastova, pa si pomisliš, oke, what the fuck, iliti који факин курац. I pomisliš da ne valja pisati o tome jer si već pisao u tekstovima “Koranski most u mrežničkom mulju” i “Ultimaximalno jedinstvo” i ništa nije postignuto – stanje stvari je nepromjenjivo, a samo možeš proizvesti probleme sebi i svojim bližnjima. I tako u nedoumici pisati o toj sramoti ili ne odlučiš skočiti do Rakovca, karlovačke gradske četvrti, i uslikati taj mural, makar za arhivu. Na putu shvatiš da je mural s druge strane ceste i da je tamo nekakva grupa ljudi. Odlučiš poslikati s te strane, pa onda zaokružiti i napraviti fotku izbliza, kadli čuješ uzvike i nekakvu riku, pa preko ceste trče u tvom smjeru tri čovjekolike forme koje se deru na tebe da prestaneš slikati.
“Zašto”, pitaš.
“Što to misliš dizati na onaj srpski portal”, pita jedan, očito informiran o tome da ovdje potpisani surađuje s P-portalom, medijem Srpskog privrednog društva “Privrednik” iz Zagreba, što iznenađuje jer se sugovornik ne doimlje pismenim.
“U čemu je problem”, odgovoriš protupitanjem.
“Spremi mobitel”, veli jedan od njih.
Tonovi su bili prijeteći.
“Da te nismo vidjeli da ovo slikaš”, kaže jedan od trojice.
“Vidjet ćemo što ćeš napisati, pa ćemo vidjet”, dodao je netko rječit od njih.
Što da se radi, mobitel je već za bacit oštećen, ali da ga sad netko još skroz razbije, ne vrijedi – spremljen je u džep i produžilo se dalje napisati nešto o ovoj neveseloj zgodi.
A sad ću se prebaciti u prvo lice jednine, s obzirom da ga, za razliku od ovog bezličnog huliganskog šljama koji slavi ratni zločin i prijeti novinaru na cesti, imam. To ću učiniti prvi put u ovoj kolumni – inače to činim nerado jer mi se čini neskromno, ali jednostavno ovo shvaćam osobno.
Mihajlo Hrastov je zločinac – počinio je ratni zločin na Koranskom mostu u Karlovcu 21. rujna 1991. godine posmicavši bezopasne i razoružane vojnike. Slavljenjem ratnog zločina i ratnog zločinca, relativizacijom ratnog zločina, radi se šteta Karlovcu. To, analitički gledano, mogu činiti tri skupine ljudi – hrvatske budale, hrvatski pokvarenjaci i srpski agenti, poput onih koji su prije 30 godina minirali Židovsko groblje i Židovsku općinu u Zagrebu ne bi li hrvatsku vlast prikazale ustaškom u operaciji Labrador.
Ova skupina je izradila mural s namjerom da slavi najveću mrlju u svijetloj obrani grada od razaranja, što sam i osobno proživljavao kao svjesno biće četiri godine, a u dva navrata umalo izgubio život. Možda srpski agenti ili hrvatske budale i pokvarenjaci koji su osmislili ovu svinjariju na Rakovcu žale što me nije ubila srpska vebeerovska raketa kad je pala na našu obiteljsku kuću u Karlovcu, ali za to me boli курац kao što me boli курац za onog idiota koji je pola noći pucao po našoj kući zamijenivši je za susjednu srpsku – tada smo za rata također skoro ubijeni ja ili netko iz moje obitelji. Boli me курац i za njegov ugostiteljski objekt u koji ne zalazim iz poštovanja prema samome sebi i svojima.
Boli me курац i za onaj šljam i njihove prijetnje jer oni ne znaju da sam veći Hrvat od njih – Hrvat sam po ocu i majci, po kulturi, po jeziku, po Miroslavu Krleži i Stanku Lasiću – i da sam za svoj grad, svoj hrvatski narod i svoju hrvatsku domovinu spreman popit i batine od srpskih agenata, odnosno hrvatskih budala i pokvarenjaka i sve što radim na ovome mjestu, sve probleme koje sam si zbog toga stvorio u životu i koje si stvaram radim zato da Karlovac i Hrvatska budu bolje mjesto za život zato što sam, za razliku od njih, јебеин domoljub. Moj je problem što sam rob vlastitih uvjerenja i poimanja ispravnog. Lako se preseliti u Ljubljanu, izazov je Ljubljanu preseliti u Karlovac. Šljam to neće razumjeti, prije svega zato što su nepismeni i zadrti idioti. Prošao sam čitav Balkan i nagledao sam se sredina u kojima se slave ratni zločinci i ratni zločin. U pravilu je riječ o neperspektivnim kasabama. Odlukom visokog predstavnika međunarodne zajednice, u Foči je nedavno obrisan jedan mural ratnom zločincu, ali tih murala je pregršt, mahom po srpskim krajevima. To šljam želi – da Karlovac bude Foča, oni nastavljaju gdje je jedan kreten imena Nikola, a prezimena Štakor, kojemu je suđeno relativno nedavno u Rijeci zbog granatiranja Karlovca, stao – šljam od Karlovca želi napraviti Кордуновац.
Do šljama mi, dakle, nije stalo. U ovoj priči, od živih pojedinaca mi je bez ikakve patetike i cinizma stalo najviše do Hrastova, kojega ne poznajem. On je tragična figura zato što se slavi najgori dan u njegovom životu i uopće mi nije jasno zašto on to tolerira i zašto se otvoreno ne ogradi od cijele te višedesetljetne kampanje. I ne bih to napisao kad ne bih bio dojma da je i sam na tom stanovištu, što bi bilo i razumno jer mu čitava ova mitologija objektivno i šteti. Umjesto da mu poklonici crtaju murale, neka mu skupe novac za regres koji potražuje hrvatska država od njega jer je obeštetila njegove žrtve, ako im je stalo do njega. Ali nije – oni ne slave Hrastova, oni slave zločin. Zato su nelegitimni.
Za kraj, evo jedna kratka lekcija iz domoljublja, a šljam neka si progugla tko je autor, ako zna uopće pisati, a valjda će i znati, ako ovo čita.
Ni brda nisu,
ni doline, ni rijeke, ni more,
ni oblaci nisu,
ni kiša, ni snijeg nije moja Hrvatska…
Jer Hrvatska nije zemlja, kamen, voda,
Hrvatska je riječ koju naučih od majke
i ono u riječi mnogo dublje od riječi,
i ono dublje s Hrvatskom me veže,
s Hrvatskom Hrvata,
s patnjama njinim,
sa smijehom i nadom,
s ljudima me veže,
te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi
i kud god idem sa mnom je
Hrvatska.
