“Postoji morbidna utrka u tome tko će prije izvijestiti o smrti neke slavne ličnosti. Postoji nešto morbidno u toj želji da se objavi nečija smrt. Razumijem potrebu za ekskluzivom, ali ta utrka je neprirodna i stvara gorčinu. Već godinu i pol ili dvije sve počinje smrću – pregledom onih koji su nas napustili ili onih koji nas napuštaju. Prikupljamo brojke o umrlima, a već sutradan nas čekaju nove sa svjetske, regionalne, lokalne razine, pa onda i za vašu obitelj. Tako se krug sužava i shvatite da ste geto koji skuplja informacije o smrti”, komentira Živojin Rakočević, odnedavno predsjednik Udruženja novinara Srbije, pojavu dezinformacije od 20. kolovoza da je preminuo hospitalizirani glumac Milan Lane Gutović.
Je li izvještavanje o broju zaraženih i preminulih koronavirusom izgubilo smisao?
- Jest. Nakon izvjesnog vremena su mnogi oguglali na postojanje koronavirusa i koronakrize, na protupandemijske mjere, zaštitu od virusa i ostalo. Postoji ogroman broj onih koji preskače novinske stranice na kojima se piše o koronavirusu ili ne sluša i gleda radijske i televizijske emisije o tome. Na početku se intenzivno izvještavanje pravdalo potrebom da se podigne svijest građana glede zaštite od virusa. Tada sam to doživljavao kao potrebu da zaštitim druge od sebe. Plašio sam se da će taj virus baš biti moj i da ću ga nekako proslijediti i da će taj netko zbog toga nastradati. Virus opominje i poručuje: “Ti si drugi i moći ćeš sačuvati drugog”.
Valja li prorijediti izvještavanje o koronavirusu?
- Teško se to može na takav način regulirati. Mora postojati ravnoteža između medicine, života, javnosti, etike, osjećaja da nekoga u jednom trenutku počinjete mučiti ponavljanjem istog. Ne postoji u takvom izvještavanju velike inventivnosti. Možda smrt nikad nije toliko jednolična kao u doba korone. Dođe, nažalost, trenutak kada vi i vaša obitelj dođete na red. Tada vaš život staje u taj nesretni nevidljivi virus i s njim odlazi skupa s vašom ljubavi, potrebama i vašom budućnosti. S jedne strane imamo bliski dodir sa smrću, a s druge daleke informacije koje govore o statistici u Brazilu, a taj Brazil su vaš dom, groblje, posao i vaši najbliži. Dio ste svijeta, recimo talijanskog koji odlazi, a u istome trenutku je to u vašem domu iz kojega ispraćate nekoga tko vam je najdraži i za koga ste sigurni da je bio u punoj snazi i da je još mogao biti s vama. To je sve zaista teško, ali i opomena medijskim radnicima, svima koji su sposobni proizvoditi informacije, da nas barem djelomično mora boljeti ono što se događa u brazilskim favelama i da taj isti bol imate za svoju obitelj. To je ravnoteža. “Boli li Vas dok izvodite tu skladbu”, pitao je jedan slavni talijanski skladatelj svog učenika. Ovaj mu je odgovorio da ga ne boli. “Onda od Vas neće biti ništa jer mene boli svakoga puta”, zaključio je kompozitor. Ako vas prestane boljeti, nešto s vama nije u redu i trebate se ostaviti tog posla.
Kojim izvorima informacija i stručnjacima vjerovati za pandemije? Imamo situaciju da oni istih zvanja iznose potpuno suprotne tvrdnje.
- Pandemija je osigurala višak slobodnog vremena koji mnoštvu pruža mogućnost za “istraživanje”, ali bez metodoloških sposobnosti. Na internetu vas informacije vuku jedna prema drugoj, pa mnogi steknu osjećaj da oni istražuju i da je to istraživanje neka vrsta njihovog otkrića, pa počnu širiti teorije zavjere, neistine i strahove, oslanjaju se na “neoborive znanstvene dokaze” onih sa stručnim i znanstvenim titulama, a u biti opsjenara jer ovo jest razdoblje opsjenara koji imaju priliku moćnog manipuliranja zahvaljujući tehnologiji koja ih je dovela u poziciju da i oni postanu baština čovječanstva, a ne da na ulici pokušavaju proširiti svoje ideje. Moramo vjerovati znanosti, nekim utemeljenim duhovnim vrijednostima s kontinuitetom. Bez obzira na vremena, morate biti uključeni u civilizacijski poredak, što znači osvajanje tradicije i onoga što je bilo prije vas. T. S. Eliot je napisao čuveni esej “Tradicija i individualni talent”. Velik broj ljudi ima mogućnost da se uključi u nešto, ali se teško bez metodologije, bez znanosti i uredno završenih škola teško uključuje u taj takozvani poredak tradicije koja se osvaja. To nije naslijeđe, folklor, “gomila lijepo složenog kamenja”, nego je to duh, to ste vi, ako ste se sposobni uključiti. Možda je rješenje vjerovati etički i profesionalno uređenim sistemima koji su sposobni u jednom trenutku ugristi ruku koja ih hrani. Kako ih prepoznati suštinsko je pitanje.
Bilo bi razborito biti konzervativan?
- Valja biti otvoren toliko da shvaćate sve strane, ali da u osnovi imate put trasiran istinom i koji istovremeno i od vas traži promjene. Dojma sam da smo stali, a u biti smo zatvoreni u svom sobičku i putujemo munjevitom brzinom čovječanstvom. To je paradoks. Sada više svojim rukama vrlo teško možemo nešto dotaknuti, a mislimo da znamo sve. Tu se onda otvara mogućnost manipulacije darovitih opsjenara koji mogu stvoriti mnoštvo sljedbenika. Za pandemije, straha i strahova važno je imati crtu tradicionalnog opreza.
Kakvom političaru vjerujete?
- Političarima se ne može vjerovati naročito na postjugoslavenskom prostoru jer su desetljećima odgajani da kreiraju vlastitu političko-ideološku realnost koja ima ambicije zauzimanja samoga života, a to proizlazi jednostavno iz viška novca i duha koji je vladao Jugoslavijom – novinari su mogli izvještavati, filozofi su filozofirali, slikari su slikali, ratari su bili na njivama, a politika je u najvećoj mjeri bila rezervirana za političare. Samim time je lišena sumnje, u najvećoj mjeri, u ispravnost stavova, etike, pa i estetike jer je odlučivala o većini toga, odnosno slagala ili ne s onime što “cehovi” govore. Bili smo podijeljeno esnafsko društvo koje je dopustilo politici da se ponaša kao apsolutni gospodar svega pa smo i nakon raspada Jugoslavije dobili takve sisteme koji nameću vlastitu političku realnost u kojoj teško možemo čak i imati ideal političara. U kombinaciji svih sila, lokalnih podjela te očekivanja velikih sila prinuđeni smo živjeti političku realnost. Zašto ne bismo živjeli realnost umjetnosti, kulture ili novinarstva? Prisiljeni smo živjeti u najvećoj mjeri manipulativnu političku realnost.
Kakva je realnost Kosova i Srba na Kosovu?
- Kosovo je entitet nastao zahvaljujući bombama najveće svjetske sile i lokalnog ekstremizma. Spoj tih dviju beskrupuloznih i besmislenih sila je doveo do projekta Kosovo koji ima početnu fazu obilježenu bombama, središnju, u kojoj se shvatilo da nema ništa od institucija, demokracije i sloboda, te u završnu, upravo aktualnu, u kojoj svi nastoje pobjeći bez ogrebotina i sačuvati neku vrst političkog, a ne duhovnog, kulturnog i ekonomskog. Na Kosovu je isto kao u Afganistanu, s tom razlikom što tu imamo projektiranu političko-ideološku ljubav spram Sjedinjenih Država većinski, i makar nominalno, muslimanskog stanovništva, i ta ljubav se isplati. Ona tolerira sva nedjela prema drugima, unutrašnje nedemokratske kapacitete, odsustvo bilo kakvih sloboda i prava za bilo koga tko ne pripada vašoj slobodi. Suština Kosova danas je u tome da se od Srba očekuje da pristanu na tuđu etničku slobodu. Ako ne pristanu, ostanu neintegrirani u kosovsko društvo. Ukoliko meni vaša sloboda nije jednako važna kao moja, utoliko naš razgovor nema nikakvog smisla i bit će besplodan. Razgovor između Srba i Albanaca ne daje rezultate jer su očekivanja nakon 20 godina getoiziranog života da pristanemo na albansku slobodu i da se tako integriramo. Nemamo problem s integracijom u švicarsko, njemačko ili američko društvo, ali iz nekog razloga se ne možemo integrirati u kosovsko. Očigledno je da se od nas traži nešto na što kao pojedinci, kultura ili civilizacija ne možemo pristati. Pogođeni smo u najvažnije kulturne i civilizacijske točke koje su potpuno ugrožene na Kosovu i Metohiji pa i taj osjećaj ugroženosti poručuje da ostanemo tu gdje jesmo i da čuvamo naša civilizacijska ostvarenja. Francuskom zapovjedniku KFOR-a Marcelu Valentinu su se gadili bodljikave žice koje su okruživale naša geta, punktovi, vreće s pijeskom i oklopnjaci. Odlučio je sve to skloniti i poništiti granice između getoiziranog i većinskog stanovništva. Dakle, odlučio je provesti malu revoluciju. Volio se opustiti. Odveo nas je na zabavu sa svojim vojnicima i tada nam je rekao da Srbi moraju prihvatiti realnost. “Francuzi u Alžiru nisu, pa smo nestali”, rekao je. “Je li katedrala Notre-Dame u Alžiru”, pitao ga je netko ozbiljno obrazovan. “Oprostite, ali pitanje je priglupo”, kazao je zapovjednik. No, pitanje nije priglupo jer je naš Notre-Dame u Dečanima. Visoki Dečani su jedna od naših najvažnijih civilizacijskih, duhovnih i kulturnih točaka. To je najljepša crkva na Balkanu i ona je naše vlasništvo. Problem je što smo s takvim točkama u neprestanoj opasnosti. Svi smo se tresli kada je Notre-Dame planuo. To je civilizacija.
Na koji način su srpski sakralni objekti na Kosovu ugroženi?
- Visoke Dečane čuvaju tenkovi KFOR-a, preprekama, bodljikavom žicom i stalnom vojničkom pratnjom. Na ulazu će vas vojnici legitimirati. Prisutna je neprijateljska atmosfera lokalnog stanovništva i vrha politike. Dvadeset godina živimo s time. S druge strane, tamo je ozbiljno obrazovana i sa svijetom povezana mala monaška zajednica, tolerantna, otvorena i demokratska. Ona nema problem posvjedočiti na diplomatskoj razini svoj užasni položaj. To jako iritira neprosvijećene, kosovsku politiku i paraznanstvena društva koja svako malo mobiliziraju javnost protiv Visokih Dečana. Izmislili su nedavno opaku laž da je otac Sava Janjić, iguman Visokih Dečana, bio upravnik, svojevrsni čuvar logora za Albance u Visokim Dečanima, a on je za rata u Dečanima ustanovio da je dvjestotinjak Albanaca izgubljeno i ugroženo usred kaosa, pa ih je udomio u manastiru i nahranio, o čemu je tada izvještavao i The New York Times. Dvadeset godina nakon toga ima ovakve probleme. Koliko društvo propadne pokazuje da toliko disciplinirate svih tih dvije stotine ljudi, da niti jedan od njih danas ne istupi i kaže: “Pa čekajte, mene je ugostio”. Na Kosovu možete biti protiv čega god hoćete, osim protiv nezavisnosti i upravo je ta nova ideologija nezavisnosti napravila od ljudi to što opisujem, toliko je moćna. Ta je nezavisnost sumnjiva najviše zato što ne postoji niti jedan disonantni glas.
Može li se u Srbiji biti za nezavisnost Kosova?
- Može. Postoje političke stranke koje su za nezavisnost Kosova.
Koje?
- Liberalno-demokratsku partiju ili Ligu socijaldemokrata Vojvodine, primjerice. Postoje i partije koje su ravnodušne spram tog pitanja, profesore s Univerziteta u Beogradu koji se otvoreno zalažu za nezavisnost Kosova.
Shvatio da se političke stranke koje spominjete zalažu za dogovor s Albancima, kakav bio, a ne izričito za nezavisnost Kosova.
- Oni kažu da je Kosovo nezavisna država i da je tu kraj priče. Dobar dio javnosti zagovara takav stav.
Greškama Srba s Kosova se nećemo baviti jer su oni ipak manjina, a odgovornost je uvijek na većini…
- Protiv sam upotrebe izraza “manjina”. Niti jedan čovjek na svijetu nije manjina. Svaki čovjek je svijet i čovječanstva. Nema nijednog istog među nama. Samim tim nismo manjina. Taj termin je dobio dodatno pejorativan karakter jer se odnose na stanovnike geta koji su bez gradova, bez prava na grad.
Imate li zdravstveno osiguranje, odnosno koje države? Možete li se liječiti u najbližoj bolnici?
- S obzirom da je Priština savršeno etnički očišćen grad, naše institucije iz tog grada su preseljene u sela i u geta u kojima imamo mikrone onoga što smo živjeli u gradu. Tako imamo minimalni kliničko-bolnički centar koji radi u barakama. Granačnica ima 20.000 ili 25.000 ljudi, pa situacija nije toliko dramatična u tom većem gradu kao što je u manjim zajednicama, u kojima nema liječnika i koje su premale da bi imale specijalistu imaju veće probleme. Ako bi se iz takvih zajednica htjelo u veće mjesto zubaru, moralo se osigurati oružanu pratnju. Teško je razgovarati u ovim kategorijama u 21. stoljeću. Moj dragi prijatelj Vladan Virijević, redovni sveučilišni profesor, je znao kazati da zamišlja probleme nekoga sa zuboboljom iz Orahovca ili Velike Hoče, mnogo godina potpuno izoliranim getoiziranim sredinama. Situacija se nije mnogo popravila u suštini jer male zajednice neće dobiti specijalistu interne medicine pa njihovi pripadnici opet moraju prelaziti svoj put straha – ovoga puta bez oružane pratnje, ali s oprezom – da bi došli do liječnika. Znam djecu iz Gračanice koja su ovdje polagala vozački ispit. Ostavili bi automobile na prilazu tom gradu, pa uzeli taksi ili zvali rođake da ih voze, jer nemaju iskustvo vožnje u gradu. To je jedan od fatalnih nedostataka. Odgovor medija na lokalnoj razini je bio izuzetan. Sve te male lokalne sredine, koje su s ratom ostale bez telefona i interneta, dobile su radijske ili čak televizijske frekvencije odlukom međunarodne zajednice. Urednik radijske postaje u Goraždevcu kod Peći poznaje svakog svog slušatelja osobno. Na početku, nije bilo nikakvog informativnog sistema, pa su puštane pjesme, čestitke, želje i pozdravi. UNS je dao ideju da se napravi mreža tih malih radijskih stanica i tada se počela razvijati informativna mreža pa smo konačno počeli spoznavati što se događa po getima. U osnivanju mreže nam je pomagao njemački stručnjak koji je radio na takvom umrežavanju nekog pacifičkog otočja s malim brojem stanovnika. Potom se dogodilo nešto što je sve to maksimalno uozbiljilo, a to je opet nesreća. Nedavno je bila obljetnica ubojstva djece koja su se okupljala na rijeci Bistrici u Goraždevcu. Kada se to dogodilo, iz Prištine su izvijestili da je u etničkim nemirima u Peći stradala Albanka. Darko Dimitrijević, dječak, vršnjak ubijenog dječaka, svog druga iz školske klupe, je vodio Radio Goraždevac. Nazvao sam ga i rekao mu da napiše vijest. Ridao je i bio van pameti. “Zašto po drugi put ubijaš svog druga. Sjedni i napiši vijest za njega”, poručio sam mu. Otišli smo tada u Goraždevac, po prvi puta bez vojne ili policijske pratnje. Kada sam stigao, zatekao sam Darka koji je tada postao novinar i koji je tada ostario. Danas je Radio Goraždevac vrlo uspješan medij. Vjerujem da ga slušaju i Albanci. Proizvodi dnevnik na toj mreži koji se može emitirati na bilo kojoj europskoj radijskoj stranici, a ta postaja ima čak i jutarnji program. Postaja napreduje tehnološki, a Darko otkriva i korupciju na lokalnoj razini, što je najteže s obzirom da svi mještani znaju sve o vama. To je nevjerojatno.
Čije zdravstveno osiguranje imate? Hoće li Vas primiti u državnu bolnicu i hoće li Vam naplatiti?
- Na početku je to bilo dramatično razdvojeno, što se tiče albanske strane. Kada su napadnuta ta djeca u Goraždevcu, neka su ubijena, a bilo je i ranjenih. Nije bilo drugog rješenja nego da tu ranjenu djecu odvedu u pećku bolnicu. Tamo su doživjeli užasnu neugodnost. Na prostrijelne rane Đorđa Ugrenovića i Dragane Srbljak su stavili gips. Tada me nazvala Darija Šafranić, činovnica Ujedinjenih naroda, koja je rodom iz Sarajeva. Zamolila me da učinim sve da ih evakuiramo iz pećke bolnice.
Kad je to bilo?
- To je bilo 2003. godine. Albanci dolaze u naša geta jer su im srpski liječnici ulijevali povjerenje, što znam i zato što mi je supruga bila liječnica. U pojedinim hitnim slučajevima stanovnici geta odlaze u albanski zdravstveni sustav. U slučaju prometne nesreće, vozi se najbližem liječniku. To je normalno. No, zdravstveni sustavu su razdvojeni. Što se tiče kadrova, obučenosti i stručnosti, liječnici iz geta ulijevaju veće povjerenje.
Igraju li Srbi i Albanci nogomet skupa?
- Ne.
Sjede li u istome kafiću?
- Ne. Ako se to i dogodi, riječ je o izdvojenim slučajevima – vjerojatno netko nekad ode u Prištinu. Uostalom, o kakvom kafiću pričamo kada mi uopće nemamo grad. Ne koristimo isti javni prijevoz. Ne govorim o tome da ne postoji baš niti jedan jedini Srbin koji uđe u albanski autobus, nego o većinskom osjećaju i većinskom načinu života. Posljednji multietnički autobus na Kosovu je bio autobus tvrtke Niš express koji je prometovao između Niša i Prištine u svibnju 1999. Vukadin Jelić, savjesni vozač, do Podujeva je primao Srbe, a od Podujeva Albance, pa su tako putovali do Prištine – od putnika, polovica su bili Srbi, a polovica Albanci u sred rata. Na mostu u Lužanima pala NATO-bomba i svi iz tog autobusa su poginuli.
Kad izađete iz kuće na ulicu, sretnete li Albanca?
- Srećem. Neki u Gračanici čak imaju lokale. Živio sam u Prištini i u njoj sam se školovao i izgradio kao ličnost. Tamo je živjelo 40.000 mojih sunarodnjaka, a danas ih je 23. Tamo su moj fakultet i moja biblioteka s 800.000 bibliografskih jedinica na mome jeziku, a te knjige nitko ne otvara više od 20 godina, odnosno otvaraju Albanci koji poznaju srpski jezik i/ili im nešto treba od stručne literature. Te knjige su meni nedostupne, taj život mi je nedostupan, taj miris grada…
Možete li sada sjesti u automobil i zaputiti se u tu biblioteku?
- Nemam snage za to. Svuda sam bio i nemam problem s time da odem bilo gdje – spuštao sam se u jame, bio sam na sastancima u Beču, pratio sam razne događaje, kao što su demonstracije u Prištini. Kada sam iz moje biblioteke, u kojoj sam se formirao, dobio pismo da dođem tamo na sastanak s diplomatom Štefanom Füleom, ispričao sam se i kazao da ne mogu doći jer će me pitati 800.000 knjiga na mome jeziku zašto nas nitko ne čita. Možda to djeluje kao ispovijest getoiziranog čudaka, ali ne mogu izdržati teret tog pitanja.
Ako sutra nastupi Sting u Prištini, hoćete li biti na tom koncertu?
- Neću. Dramski umjetnik Predrag Miki Manojlović je napravio predstavu “Romeo i Julija” s albanskim umjetnicima. Kada se shvatilo da im u publici nedostaje Srba, nazvala me prijateljica albanske nacionalnosti i upitala me mogu li organizirati mještane Gračanice da dođu na predstavu. “Draga moja, zamisli da skupljam publiku za svoje kazalište čiji miris još pamtim i čija sjedišta pamtim. Mogu doći tamo samo da plačem”, kazao sam joj, pa je ona zaplakala, a ja sam je tješio.
Nije li problem u tome što Srbi ne žele ići u tu knjižnicu, a ne u tome da je ona zatvorena za Srbe?
- Atmosfera koja se 20 godina gradi ih je izbacila iz života i grada. Oni ne mogu u svoju biblioteku – već su izbačeni, oni ne postoje za tu biblioteku. Suština je u strahu. Ne možete kazati getoiziranom čovjeku koji je izbačen iz svog života i grada da se ništa nije dogodilo. Nas sistem ne prepoznaje. Sistem na Kosovu nema demokratskih kapaciteta. Sposoban sam za integraciju, ali ne valja od mene očekivati da se integriram u nedemokratski kapacitet.
Na kojem jeziku se sporazumijevate s Albancima?
- Kroz čitav razgovor se provlače ideološke naslage bivše zemlje po kojima imamo očekivanja da moramo znati o drugome ili nešto od drugog da bi nam bilo dobro. Ne znam njemački, pa nemam zbog toga problema u Frankfurtu na aerodromu. Nema šanse da će me tamo bilo tko šikanirati zato što ne znam njemački jezik. Granični policajac na prijelazu Merdare, koji je po Ustavu Kosova obvezan barem malo znati srpski jezik da bi bio policajac, kao što Srbin iz istih razloga mora malo znati albanski, meni kaže da sam Kosovar i da moram znati albanski.
Na kojem jeziku Vam je to rekao?
- Na srpskom.
Je li točna pretpostavka da mlađe generacije Albanaca ne znaju srpski jezik?
- Jest.
Znaju li Srbi albanski jezik?
- Ne. Možda znaju neki pripadnici srednje generacije. Kako će i znati, ako su lišeni grada. Istinski multietnički susret se događa u gradu, a ne po selima i getima. Vodim Dom kulture Gračanica. Pitali su me iz Svjetske banke mogu li organizirati kulturni projekt za Srbe i Albance, a da bi onda ovi to podržali. Odgovorio sam im da sam se nagledao plaćene i ideološke multietičnosti. “Pronađite u Prištini neku vrijednost i dajte joj milijun američkih dolara, pa neka onda ta vrijednost dođe do mene da nepozvan odem slušati tu glazbu, bez da me netko zove da organiziram kombi za prijevoz do kazališta”, odgovorio sam im. Ovo je prostor s podmićenom multietničnošću, što je farsa. Normalni programi privlače posjetitelje. U Prizrenu, u jednom zatvorenom krugu crkve Svetog Spasa, u jednom atriju, organiziramo festival srednjovjekovne glazbe. Poznajem Albance i Turke koji dolaze na taj festival, a koje nitko ne poziva. To je za mene multietičnost, bez ideološkog i inog poriva.
Ipak niste otišli u Prištinu na predstavu “Romeo i Julija”, za koju pretpostavljam da je kvalitetna s obzirom da je Miki Manojlović stvara.
- Došao je u Gračanicu jer je bio dao klasičnu ideološku izjavu jer je kazao da se ono što je on uradio trebalo dogoditi prije 20 godina, pa bi sve bilo bolje. U Politici sam napisao tada da je mogao doći prije 120 godina u Prištinu, zabitu kasabu turske imperije, pa da bi tamo sjeo jedno bijedno piskaralo koje se zove Branislav Nušić, koji je tada bio konzul, i polupismenog hegemonistu Milana Rakića. “Izgleda da je prije Mikija Manojlovića u Prištinu stigao samo Miki Maus”, zapisao sam. To je glumca razljutilo pa je došao u Gračanicu da vidi kako žive njegovi sunarodnjaci u getu, koji bi razumjeli tu predstavu možda i bolje no što je razumije netko drugi. Doživjeli smo nekoliko potopa. Apsolutni je bio 1999. godine. Drugi je bio 2004. kada je bio pogrom. Tada je stradalo 39 crkava od 14. do 20. stoljeća. Svojim očima smo gledali kako nestaju ljudi i svetinje, a nominalno ih štiti 30.000 naoružanih vojnika. Morate zbog toga biti u svom getu kao zaštiti od stihije. Projektirana multietičnost je nemoguća bez povratka u grad. Nismo sudionici grada.
Do 1999. ste imali grad.
- Imali smo zajednički grad.
Jeste li tada znali albanski jezik?
- Nisam. To nije suština naše komunikacije. Družio sam se s Albancima. Nisu imali problem govoriti srpski jezik, univerzalni jezik Jugoslavije. Pitaju me zašto ne naučim albanski jezik. Volio bih ga naučiti kako bih čitao djela Ismaila Kadarea na izvornom jeziku, ali mi ne pada na pamet da učim albanski zbog represije.
Zar ne bi bilo praktično stanovnicima Gračanice naučiti albanski jezik? Zašto ne organizirate tečaj albanskog u centru kulture?
- Zašto ne bi bilo praktično da se sve to dogodi u Prištini u kojoj je živjela većina današnjih stanovnika Gračanice i u kojoj je imala svoje sveučilište, galerije, kazalište, tvornice svoj život u konačnici? Zašto to ne bi bila demokratska tekovina nego bi neki seoski Srbi u getu morali da se dovijaju i žive u tom selu i čuvaju mrvice svog ubijenog grada? Te mrvice moramo sačuvati kako bismo se s njima mogli vratiti u Prištinu iz koje smo protjerani. Za Albance smo Rimljani, davno nestali narod, poput Tračana. Ignoriraju naše postojanje. Iznenade se kad nas vide u gradu jer su ti gradovi savršeno očišćeni. Suludo je to što nam je na Kosovu donijelo 21. stoljeće. Prije tri mjeseca se jedna starija gospođa srpske nacionalnosti vratila u Đakovicu. Vlast i čitav nevladin sektor su uvjeravali gospođu da napusti grad zato što je Srpkinja, a u Đakovici su činjeni zločini. Ne pristajem na to da je Slobodan Milošević potrošio moja prava ili bilo tko drugi na svijetu. Nemam ništa s naslijeđem koje se pripisuje ili oduzima od mojih prava. Nitko ne može potrošiti vaša prava jer ste većina, da se vratim na taj dio razgovora.
Dakle, imate li zdravstveno osiguranje Kosova?
- Nemamo. To su odvojeni svjetovi.
Plaća li se liječenje?
- Moja supruga kao liječnica svoje usluge nije naplaćivala. Vjerojatno se u većini takvih slučajevima zanemari nepostojanje zdravstvenog osiguranja i ne plaća se usluga.
Twitter je medije koje smatra režimskima označio oznakom “medij koji surađuje s Vladom Republike Srbije”. Kako gledate na to?
- Mogao bih to prihvatiti, da je ta privatna korporacija ogromnog utjecaja naručila znanstveno istraživanje o stanju medija u Srbiji, učiniti ga dostupnim, pa na osnovu toga odlučila označiti režimske medije. U ovom slučaju riječ je o kreiranju konteksta. Jedan od odgovora Twittera glasi da su oni tako zaključili na osnovu konteksta, mada oni pokušavaju kreirati kontekst. To je nepravedno. Ako jedni mediji surađuju s Vladom Republike Srbije, drugi surađuju s nekim drugim. Takva razdvajanja se mogu raditi, ali je odgovornost ogromna, a metodologija nepoznata.
Postoje li mediji u Srbiji koji su jednostrani u izvještavanju?
- Apsolutno. Jedan od najvećih problema medija u Srbiji je odsustvo druge strane. Taj problem dominira i opasan je. Nikada u našem društvu na ovaj način nismo imali odsustvo druge strane. Stoga UNS pokušava pronaći treći put koji podrazumijeva bjekstvo od aktivizma i služenja. Ta dva pola su vrlo opasna i ona uništavaju novinarstvo kao entitet slobodnomislećih, onih koji slobodu zasnivaju na etici, hrabrosti i profesionalizmu. Bez takvog novinarstva nisam siguran da ćemo se moći oduprijeti političkim, ekonomskim i manipulativnim pritiscima. Suština je u ugrizu ruke koja vas hrani – najčešće vašim novcem.
Pretpostavljam da služenjem označujete režimsko novinarstvo. Što znači aktivizam u novinarstvu?
- Prepoznajete ga po tome što ne razlikujete novinara od političara.
Možete li navesti primjer?
- To ne bi bilo lijepo jer vodim neku vrst sindikalne organizacije koja ima različite članove te uvažava i tu vrst pluralizma bez kojega ne bismo vidjeli nešto drugačije i bolje.
Kako onda probrati kukolj?
- Jednostavno, trećim putem, entitetom koji je sposoban braniti se od pritisaka.
Ističete važnost lokalnog novinarstva. Zašto?
- Jer izvan Beograda i velikih nacionalnih medija vlada pustoš. Iz iskustva geta i osjetljivosti na različite stupnjeve ugrožavanja sloboda sam osjetio da lokalni mediji mijenjaju strukturu društva i suštinski osjećaj slobode. Samo lokalni medij lokalnom čovjeku može otvoriti granice slobode unutar malih zajednica, samo se on može izboriti s tjeskobom lokalne razine. Nisu geta samo na Kosovu i Metohiji – ima ih mnogo na području čitave bivše Jugoslavije. Nigdje nema brutalnijih obračuna i ugrožavanja slobode kao na lokalnoj razini. Novinar u velikom mediju može trpjeti pritiske, no uputit će se doma i netko će ga izvan redakcije prepoznati, a netko neće. Na lokalnoj razini, u zajednici od pet tisuća ljudi, ako pišete o nekom kriminalu, progonit će vas rođaci, čitava struktura.
Kako onda u praksi zaštiti novinara?
- Postoje zastrašujući primjeri iz prošlosti, primjerice ubojstvo Milana Pantića u Jagodini prije 20 godina. Ništa se suštinski nije promijenilo, mada bi se ove godine moglo nešto pokrenuti s mrtvog mjesta u istrazi, ako je preuzme beogradsko tužiteljstvo. UNS se mora spustiti na vrata moćnika i poručiti: “Ovaj novinar će biti branjen svim sredstvima”. Raspodjela novčanih sredstava na lokalnoj razini je nepravedna, pa novinari prestaju raditi jer ne mogu dobiti sredstva iz javnog proračuna. Ne može se preživjeti u sredinama bez reklama.
U srpskim medijima je dosta huškanja, a posebno se huškalo u srpnju i kolovozu povodom odluke Hrvatske da na svoju inačicu eura stavi lik izumitelja Nikole Tesle, pa povodom odluke visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini da se kazneno progoni svatko tko negira da je u Srebrenici bio genocid, i povodom obljetnice akcije Oluja. Tvrdi se non-stop da su svi protiv Srba, naročito Zapad, da je zločin biti Srbin i slično. Kakvu to javnost oblikuje i u koju svrhu?
- Pitanje posljedica je važnije od pitanja svrhe. Što proizvodi takav izričaj i što je suština svega toga? Pristaša sam apsolutno drugačijeg, argumentiranog govora. Često je u državama na području bivše Jugoslavije praksa da se unutrašnji problemi prekrivaju prenapuhavanjem besmislica. To ne može imati dubinski utjecaj kod mislećih, a oni će odlučivati. Nakon toliko godina, oživljavanje tih slika nema velikog smisla. Možda podižu gledanost, ali nisam siguran niti u to. Ne možete ozbiljno nakon svega shvatiti tvrdnju da je sav svijet protiv nas. Je li taj svijet nepravedan s pozicije nekoga tko je bio bombardiran, kome se oduzima i krivotvori naslijeđe? Jasno je da jest. Ne mogu pristati na tvrdnju da su Visoki Dečani kosovski manastir. Nema smisla tvrditi da je to kosovsko kulturno naslijeđe. Kažite Francuzima da je Notre-Dame alžirsko kulturno naslijeđe. To bi bilo apsurdno.
Kao što ste ranije kazali, Notre-Dame nije u Alžiru.
- Nije. Visoki Dečani su u Srbiji, po rezoluciji Ujedinjenih naroda.
A i Srbi Kosovo nazivaju Kosovom. Kosovo je Kosovo, bilo zavisno ili nezavisno.
- Jest, kao vrlo složeni entitet u kulturološkom, nacionalnom i državnom pitanju Srba, možda čak najosnovniji simbol, suštinski konstitutivni. Tu su se dogodila najvažnija kulturna i nacionalna ostvarenja, a ipak nije Alžir.
Postoji li na Kosovu medijska praksa koja afirmira međunacionalni dijalog? U Srbiji znam da postoji.
- Pristaša sam prirodnog prenošenja istine, a to znači uvažavanje tuđe slobode. Ne možete vi meni određivati što je moja sloboda.
Biste li radili intervju sa zanimljivim albanskim slikarom?
- Za Boga miloga?! Radio sam intervjue s direktorima nekih prištinskih ustanova, pa su zbog toga smijenjeni. Kažnjeni su zbog otvorenosti i tolerancije. Sve smo to već radili.
Postoje li albanski mediji koji bi pozvali na intervju nekog srpskog slikara?
- Teško mi se sjetiti takvih primjera. Za većinu, pa i naše albanske kolege, smo nestali svijet, iznenađenje. Usprkos svemu, imamo sjajnih slikara, odličnih pisaca, dobrih glumaca – sve se to razvilo. Čvrsto vjerujem u taj međunacionalni susret. Pristalica sam demokratskog razvoja bez ideološke afirmacije – da mi ili Albanci negdje moramo biti prisutni. Ako ćemo imati sjajnog slikara, političara ili pisca, ako od Gračanice napravimo sjajnu sredinu, Albanci i Srbi će se sresti kao ravnopravni, kao oni koji nisu opterećeni lažnom, plaćenom, projektnom multietničnošću. Kosovo je projekt međunarodne zajednice i sve se događa po projektnoj logici. Život ne podrazumijeva takvu vrst projekta. To ne podrazumijevaju niti naši mediji, koji su najzdraviji dio naše zajednice. Imamo sasvim normalne kontakte s kolegama Albancima. Čak je taj susret na razini medija i nevladinih organizacija najzdraviji.
UNS ima školu za mlade novinare. Postoje li mladi koji se žele baviti novinarstvom u Srbiji i, ako postoje, što nauči u srpskom novinarstvu i kako se uopće snaći mladom čovjeku koji želi biti novinar?
- Želja kod mladih postoji da se bave novinarstvom, međutim kasnije najčešće ispadne da rad u velikim redakcijama nije materijalno zanimljiv i novinari najčešće ne mogu preživjeti od toga, pa odu u marketing, što je smrt svega što su naučili, ili neku vrst propagande. Pripadnici smo civilizacije knjige. Sada smo intenzivno u civilizaciji slike od čijeg će razvoja ovisiti naša profesija, naša slika u svijetu i mogućnost predstavljanja istine. Već se sada upravo na toj razini razlikujemo od mlađih generacija. Koliko možemo čitati? Kolika nam je koncentracija? Koliko mladi uopće imaju vremena s obzirom da moraju raditi sve u redakciji, biti univerzalni geniji, pa onda i nema vremena za razvoj.
Kako je škola UNS-a koncipirana?
- Klasična je to škola s programima koji se uče i na fakultetima. Od presudne je važnosti susret s urednikom. Jako je važno posvađati se s urednikom, kazati mu ne i izraziti mu vlastito mišljenje. Sada kada svatko može biti medij, onaj tko ga stvara ne susreće se s urednikom. Vidite na portalima da se onaj tko ih uređuje nikada nije vidio urednika. U tom slučaju riječ je o samodostatnom otoku koje ne može kritički razmišljati i negdje će se nasukati. Naravno, spremni su manipulirati i imati sljedbenike. To svi žele.
*skraćena verzija prvotno objavljena na P-portalu
