Pola godine bi trebalo biti više nego dovoljno da se napiše pozamašan i kvalitetan esej o Danku Plevniku, međutim kako kome. Kada je urednik „Zadarske smotre” Josip Lisac taj posao povjerio potpisniku ovih redaka sredinom lipnja 2020. godine, nije vjerojatno slutio da je narudžbu uputio čovjeku koji voli zakomplicirati svaki posao koji ga zadesi, pa je od početne ideje da raščlambom izvora, odnosno literature kojima se karlovački novinar i publicist koristi u svojim knjigama sazna više o Plevniku kao autoru, odnosno s nadom da će to otkriti njegove intelektualne korijene iliti uzore, što bi pomoglo u rasvjetljavanju Plevnikova intelektualnog habitusa, s napomenom da bi se to moralo činiti oprezno s obzirom da Plevnika ne zanima samo jedno područje, nego osjeća strast za raznolike sklopove – od bibliotekarstva i informatologije, politologije, geopolitike, etike, novinarstva, dnevne politike, Karlovca kao zajednice i tako dalje – ovdje potpisani megaloman je naumio – pogrešno procjenjujući preostalo vrijeme i njegov odnos s drugim obvezama – pročitati/proći/proučiti čitav Plevnikov publicistički opus, što je, naravno, bilo neostvarivo, pa je sada prisiljen, također i uslijed naglog skraćivanja roka predaje teksta, skicirati bilješku o Plevniku – iliti Plevi kako stoji u naslovu i kako ga Karlovčani, između ostaloga, zovu – koja bi mogla poslužiti kao osnova za značajniji doprinos temi u budućnosti, odnosno koja bi barem donekle bacila makar svjetlo obične krijesnice na ovu uistinu značajnu temu, što nije floskula niti fraza jer da Vaš autor to uistinu smatra dokazuje višegodišnje njegovo nastojanje da se Plevniku dodijeli Nagrada za životno djelo Hrvatskog novinarskog društva „Otokar Keršovani”.
Ti napori, naravno, u Hrvatskoj, zemlji u kojoj je bitno koga znaš, s kime se družiš i koliko si umrežen, padaju na neplodno tlo. Nije to zbog toga što Plevnik ne bi zaslužio tu nagradu jer je, dakako, zaslužuje, već stoga – a to je dojam utemeljen na iskustvu u ovoj zemlji – što je riječ o nenametljivom ili nedovoljno nametljivom ili popularnom provincijskom autoru kojega predlaže u smislu umrežavanja i izgradnje interesne mreže nezainteresirani provincijski novinar, pa će tako uvijek prije uvažavanja tog prijedloga biti uvažavani prijedlozi – čak i u naprednoj organizaciji kao što je HND – da se nagrada dodijeli razvikanijem kandidatu, odnosno prijedlozi onog predlagača koji uživa veći autoritet i/ili je voljan i ima kapaciteta za lobiranje kod dodjeljivača nagrade. Postoji čak još i gori primjer, a to je komemoracija održana po smrti Stanka Lasića u Hrvatskom društvu pisaca – Plevnik nije pozvan da u njoj sudjeluje, mada je bio jedan od najpozvanijih za to. Duhovitost je jedna od Plevnikovih velikih vrlina i o njoj se može napisati esej za sebe, a svakako ćemo se u ovoj bilješki i nje posebno dotaknuti, ali već sada asocijacije tjeraju na digresiju njegova odnosa s Lasićem, odnosno na urnebesan citat iz njegova prikaza Lasića u knjizi „Ljudi Karlovca”: „Sa Stankom Lasićem sam se dopisivao do njegove smrti. Poslije nije išlo”. Imao je u tom pogledu i duhovitu opasku na promociji knjige „Iza konteksta” u Karlovcu kada je Igor Mandić kazao da mu je Lasić uporno slao pisma i razglednice, ali da ovaj nije odgovorio niti na jedno pismo i niti na jednu razglednicu. „Vjerojatno zato što nije platio”, dometnuo je Plevnik na poslovičnu – kažimo i sasvim valjanu – Mandićevu naviku da monetizira svaki angažman.
Kada se kaže da je Plevnik nenametljiv ili nedovoljno nametljiv, odnosno nedovoljno popularan autor, ne smatra se pritom ništa loše. Plevnik je intelektualni vuk samotnjak kojemu nije – unatoč tome što je kroz život i rad stekao mnoga vrijedna i važna poznanstva – važno graditi interesnu mrežu, pripadati nekoj grupaciji, klanu i tako se probijati do javnog statusa zvijezde kakvog u informacijskom masmedijskom društvu imaju mnogi, sve veći broj njih. Plevnikov glavni ulog u javnosti je – njegov rad, a u doba promocija i spektakla tihi intelektualni rad nije naročito vidljiv. Istinski mislioci u pravilu nisu privlačni masama – prespori su za ubrzani svijet i malo je mislioca koji imaju volje ili umješnosti da se takvom svijetu prilagode – najpoznatiji među njima je slovenski filozof Slavoj Žižek.
Je li Plevnikovo cjeloživotno/cijelokarijerno nastojanje stoga otišlo u vjetar? Je li to slučaj i s opusom Plevnikova duhovnog partnera/mentora, možda i oca Lasića? Bavi li se itko još Lasićem, odnosno bave li se u mjeri u kojoj njegovo stvaralaštvo zaslužuje? Hoće li se sve ono što je Plevnik napisao ugraditi u hrvatski novinarski/publicistički/književni kanon i, ako i hoće, hoće li Plevnik u narednih 50 godina biti čitan autor s obzirom da se možda niti kanonski pisci ne čitaju uvelike, osim o nuždi lektire (na baratamo podacima nekog istraživanja na tu temu, ali to je opet dojam)? Knjige se izdaju i da bi zapisano opstalo, no, mada nema mjesta u našem poimanju odavno popularnoj tehno-panici, sa zebnjom se valja upitati je li javnost, jesu li čitatelji, je li kultura u svakom poimanju sposobna, odnosno hoće li biti sposobna prepoznati vrijednosti pred nosom, očuvati ih i nastaviti ih koristiti/iščitavati u budućnosti, a to pitanje možemo i postaviti bez obzira što Plevnik za to možda i ne mari pretjerano. No, ono je bitno za hrvatsku kulturu. Već i pitanje zašto dugogodišnja zalaganja da se Plevniku dodijeli odavno zaslužena Nagrada „Otokar Keršovani” otvara gorenavedeni niz pitanja, bez obzira što oni kojima je u tom razdoblju to priznanje i dodijeljeno također pripadaju u red zaslužnih novinara, ali ostaje gorak dojam da su nagrađeni i iz pajdaških, klanovskih i srodnih razloga. U suprotnom bi bilo dovoljno samo pregledom Plevnikove biografije i bibliografije kao najvažnijeg argumenta odlučiti da ga se nagradi. Nadalje, činjenica da Plevnikov jubilej na ovakav način obilježava „Zadarska smotra”, a ne časopis Matice hrvatske iz Karlovca „Svjetlo”, u kojemu je Plevnik započeo svoj publicistički put pod uredništvom književnika Stjepana Mihalića, nije samo poražavajuća za Karlovac kao sredinu, karlovačku kulturu te karlovački ogranak Matice hrvatske i „Svjetlo” još konkretnije, nego nas to učvršćuje u strahu da ono što smatramo da treba očuvati od hrvatske kulture, kao što je Plevnikov opus, neće biti očuvano, bez obzira na napor pojedinaca kao što su gospodin Lisac i časopisa kao što je „Zadarska smotra” jer u ovom kontekstu to djeluje kao iščašenje od općeg stanja, odnosno opće tendencije.
Plevnik sadrži u sebi nekoliko dihotomija. Kao prvo, nije da mu nije stalo do promocije, ali ne pod svaku cijenu – kao izrazitom individualcu mu je svaka klanovska i ina pripadnost strana, pa se mora oslanjati na – da se krivo ne shvati, sasvim legitimnu – samopromociju, za što je dobar primjer njegova knjiga „Onaj što piše. Kronika moga vremena” koja, osim što iznosi uistinu sadržajan novinarski život, temeljem feljtona kojega je prije umirovljenja objavljivao u Slobodnoj Dalmaciji – kojeg je Vaš ovdje potpisani autor kao istinski poklonik Plevinog rada kopirao svakodnevno tako što je krijumčario na deset minuta primjerak splitskog dnevnika u kopiraonicu iz Knjižnice za mlade – služi i – takav je dojam – opiranju marginalizaciji uslijed već spomenutog nedostatka za ovo vrijeme neprikladne promidžbe odnosno uslijed neprikladnog vrijednosnog aparata hrvatskog javnog i kulturnog života koji bi Plevnika prepoznao kao prvorazrednog hrvatskog autora. Plevnik ne traži da ga se promovira, ali se isto tako bori protiv guranja na rub, na svoj način, dakle nije mu potpuno svejedno kako će njegov rad biti doživljavan, što je i pravilo za one koji nisu samoživi.
Dapače, Plevniku je trebala javnost kao okvir dijaloga, što je tek naizgled u suprotnosti s njime kao individualcem. Njegova izgrađena intelektualna ličnost i intelektualnost nisu pronalazili naročito zadovoljstvo – nagađamo samo – u svakodnevnim čaršijskim brbljarijama – kojima Plevnik ipak nije stran jer ima ljepote i u tome – nego je prije svega tražio sugovornike na teme koje su ga zanimale na širem javnom području i, naravno, u knjigama, odnosno njihovim autorima. Ovdje potpisani predmnijeva – nije o tome s Plevnikom nikada razgovarao niti je pročitao nešto na tu temu u njegovim knjigama – da je upravo potreba za kvalitetnim dijalogom učinila Plevnika strastvenim čitateljem, što je trasiralo put kojim će ga njegova lucidnost i upornost odvesti čak do osmišljavanja – znanosti o čitanju.
Pa iako se Plevnik na svoj način izolirao/samoizolirao od svijeta čaršije – nećete ga nikada pronaći u kafiću, ali ga možete sresti kada se zaputi po kruh i novine pa zaokruži Radićevu i Veliku promenadu prilikom čega popriča sa sugrađanima ili pak u večernjoj šetnji uz Koranu – u svijet ideja, do sugrađana i grada – o čemu svjedoči i njegov ironijski, ne i ciničan, odnos prema vlastitoj sredini – mu je stalo, a za to su najbolji ne samo knjige lokalnog karaktera koje je napisao nego i ugrađivanje karlovačkog iskustva u svoj diskurs na nacionalnoj razini. Plevnik cijeni takozvanog običnog čovjeka, a posebno cijeni osobenjake. I opet dihotomija – s jedne strane gaji elitni intelektualni diskurs, pa tako ne možeš čitati njegove tekstove bez rječnika pri ruci, a s druge ga obogaćuje likovima i anegdotama s karlovačkih ulica i iz karlovačke povijesti, što je sve u stanju ugraditi i u rasprave o najvećim pitanjima. Izraz karlovačkog oriđinala Karla Hrsana, koji je bio najpoznatiji po izvikivanju političkih komentara duž Radićeve ulice, za Jugoslaviju da je Strmoglavija Plevnik posuđuje i koristi u svojoj analizi političkih prilika, primjerice, ili se divi i proscu s ulice koji je svakog dana prosio novac ne bi li kupio Plevnikovu knjigu „Moja povijest Karlovca”, što ovaj vidi kao veliko priznanje. Plevnik korištenjem lokalnog/karlovačkog iskustva u svojem radu mahom za izdavače u kulturnim, privrednim, političkim i drugim centrima daje na značaju provinciji, kojoj je ostao vjeran čitavog života – rekao je ironično u par navrata da je ostao u Karlovcu zbog stockholmskog sindroma. Dihotomija je ovdje sljedeća i uprošćeno ćemo je predstaviti – Plevnik je građanin svijeta u provinciji koja, pritom, kaska za ostvarenjem svojih potencijala i koja je, kao i svaka provincija, egalitaristička i demokratska i teško prihvaća autoritete, naročito intelektualne.
Plevnik, koji nedvojbeno jest priznat autor, samo po viđenju ovdje potpisanog nedovoljno, nije ohol prema nepriznatima. Recenzirat će, pa i pozitivno, rukopise i knjige marginalnih autora i izdavača, pa je tako i recenzirao knjigu autora ove bilješke, ali i niz drugih. Primjerice, nedavno su se u sjedištu Srpskog privrednog društva „Privrednik” održavale novinarske radionice na kojima je i Kićba sudjelovao. Tom prilikom je u uredskim prostorijama „Privrednika” nabasao na knjigu kolumni autorice za koju do tada, čak niti taj infojunkie, nikada nije čuo, na njegovu sramotu, naravno, Jagode Kljajić. Knjigu, koju je izdala Radnička fronta, počeo je listati očekujući početak radionica i – nabasao na Plevnikov predgovor. Možda je Plevnik jedini preostali koji podsjeća uporno na postojanje zaboravljene pjesnikinje Ane Postružnik i na njezin opus. O njoj smo čak i razgovarali telefonski 15 minuta, unatoč tome što se Vaš autor tada nalazio usred albanskog glavnog grada i na to upozorio Plevnika koji je nazvao, ali se ovaj nije dao smesti jer je sudbina A. Postružnik važnija od cijene telefonskih impulsa, a onda se niti Kićba nije opterećivao roamingom. Čak i kad mu nije do čitanja raznih rukopisa, izađe u susret. „Jedva sam nagovorio Danka Plevnika da se prihvati čitanja mog uratka u sirovom stanju. Bježale su ideje, skrivale se riječi, obilno se stranicama slijevale nečitljive misli. ‘Što ti misliš da ja imam vremena za tvoje švrljotine. (…) Dobro, dao si si truda i kvaliteta štiva izaći će iz snage koju u njega ulažeš. Ispravi neke netočne podatke, promijeni brojke, zaokruži cjeline i ne nadaj se da ću imati vremena za tvoje nove rukopise. Ipak, nemoguće te izbjeći, grad je premali pa ću stoga možda učiniti iznimku kao što sam i ovog puta.’ Tako je meni Danko dao podršku. Nemirnim me čini to što ne mogu otkriti što je istina, što sarkazam, a što blagonaklonost”, zapisao je u uvodu svog putopisa iz 2014. godine Josip Šut. S obzirom da se knjiga zove „Dvanaest dana začudnog Balkana. Putopis od Karlovca do Tirane prateći tok Kupe, Save i Dunava”, Kićba je autoru, od kojeg je knjigu kupio, napomenuo da jedva čeka da pročita kako su Dunavom stigli do Tirane, na što je Šut uzvratio posvetom: „Marinu Bakiću, posebnjaku u perspektivi”.
Odnos Plevnikove duhovitosti i bavljenja ozbiljnim pitanjima možemo podvesti pod još jednu njegovu dihotomiju. Evo naslova jednog njegovog članka iz časopisa „Politička misao” otprije 33 godine koji oslikava ne samo Plevnikov zahtjevan rječnik nego i njegovu složenu duhovitost: „Antropokratizam pismovnog poliloga”. Naslov je takav da prvo prasneš u smijeh, a onda potražiš rječnik da shvatiš čemu se uopće smiješ. Hrvatsko filozofsko društvo je 2013. godine u Karlovcu održalo simpozij o Gaji Petroviću povodom 20. obljetnice filozofove smrti, a nakon izlaganja Katarzyne Bielińske-Kowalewske „Gajo Petrović i pitanje dijalektike” na solidnom hrvatskom jeziku Plevnik je osjećao potrebu da uzvrati pa je replicirao iz štosa na – poljskom, a da vjerojatno ni sam nije znao što je rekao. Međutim, ta njegova gesta i scena su uspjeli nasmijati. Komična je bila scena na jednim zagrebačkim karminama kada smo sjeli nasuprot jedne doajenke hrvatskog novinarstva, čije ime sada nije bitno. Plevnik joj se obratio kratko i kurtoazno, nakon čega je slijedio njezin monolog od nekih sat vremena tijekom kojih smo se samo povremeno pogledavali u čuđenju, uglavnom smo buljili u tanjure, i, naravno, gledali u njezinom smjeru dok nam je tumačila neprekidno bogznašto. Na povratku u Karlovac Plevnik je priznao da nikad nije naišao na takav drastičan primjer logoreje.
U ovoj kratkoj bilješci ne treba zaboraviti istaknuti Plevnikovo intelektualno poštenje, o čemu najzornije svjedoči knjiga „Njihov obračun sa mnom”. U njoj je Plevnik prikupio polemike s nizom aktera javnog života, kao što su to činili i mnogi prije i poslije njega. Međutim, Plevinkova je specifičnost što je uz svoje tekstove objavljivao i odgovore supolemičara, odnosno čitavu polemiku, a ne samo njegov doprinos, što je do sada, koliko je Kićbi poznato, jedini takav slučaj u takvoj vrsti literature. S time u vezi ne bi bilo loše spomenuti još jednu anegdotu. Nakon skupa o književniku Marijanu Matkoviću u Karlovcu na ručku je ovdje potpisani iznio prisutnima kvalitete baš te Plevnikove knjige, pa čak i rekao da mu je to možda i najdraža u Plevnikovom opusu, na što ga je Pleva refleksno ošinuo pogledom i glavom kimnuo prema Dubravku Jelčiću koji je sjedio za stolom. Nakon par sekundi je Vaš autor shvatio – zaboravio je da je taj akademik jedan od protagonista tog djela, Plevin supolemičar. Temu smo brzo promijenili, mada je Jelčić ostavio dojam skromnog i tolerantnog čovjeka kojemu vjerojatno ne bi smetalo da smo je i produbili.
Plevnik je posljednji u niski značajnih karlovačkih intelektualaca koja obuhvaća takve autore kao što su Slavko Goldstein, Josip Vaništa, Lasić, Miljkan Maslić, Matković, Georgij Paro, Stjepan Mihalić, Slavko Mihalić, Svetozar Petrović, Gajo Petrović, Vanja Sutlić, Ivo Vejvoda, Većeslav Holjevac, Zvjezdana Ladika, Stanko Rozgaj, Stanko Tomašić, Vladimir Pogačić i drugi. Malo je gradova s tako bogatom intelektualnom tradicijom, a, nažalost, vjerojatno je još manje gradova koji imaju sličnu tradiciju, pa je zanemaruju, kao što je to slučaj u Karlovcu, što je još jedan prilog zebnji za budućnost važnog Plevnikovog opusa. Srećom po dio te karlovačke baštine, postoji Zadar da je očuva.
*preuzeto iz Zadarske smotre – časopisa za kulturu, znanost i umjetnost, godište LXX., broj 1-3, 2021.
