Samo istinski zaljubljenici u sport u Karlovcu, posebno u košarku, prisjetit će se ovih dana, od 10. maja do 15. juna, da je grad na četiri rijeke nekad nosio epitet grada košarke i da je u tom periodu bio domaćin dva velika takmičenja: Šestog svjetskog prvenstva, inače prvog održanog izvan Južne Amerike, od 10. do 24. maja 1970. godine i Devetnaestog prvenstva Evrope, od 7. do 15.juna 1975. godine. Na oba ta prvenstva Jugoslavija je osvojila prva mjesta i zlatne medalje, a Karlovac je bio domaćin u predtakmičenju. Upravo iz razloga jer je s pravom nosio epitet grada košarke, imao je novu i lijepu sportsku dvoranu i iskustvo u organiziranju velikih sportskih takmičenja. Za razliku od ostalih država nastalih iz SFRJ, koje su ili će ove godine obilježiti 45. godišnjicu osvajanja titule svjetskog prvaka u Ljubljani gdje je i prije pet godina obilježena 40.godišnjica titule i 40. godišnjicu osvajanja titule evropskog prvaka, u Hrvatskoj pa tako i u Karlovcu ove su godišnjice ignorirane i nitko zvanično o njima ne govori niti ih spominje, iako su tim titulama značajan doprinos dali i igrači iz Hrvatske.
Predgrupe svjetskog prvenstva 1970. igrane su u Sarajevu, Splitu i Karlovcu, predzavršnica u Skopju, a završni turnir u Ljubljani. U Karlovcu je bila grupa C u kojoj su bili SSSR, Urugvaj, Panama i UAR ( Ujedinjena Arapska Republika) i odigrano je šest utakmica. Za podsjećanje, 23. maja u Ljubljani je Jugoslavija pobijedila USA rezultatom 70:63 i osigurala titulu svjetskog prvaka, a dan kasnije je poražena od SSSR sa 87:72. Pet godina kasnije, 1975. Karlovac dobiva domaćinstvo grupe B evropskog prvenstva. Još se igralo u Splitu i Rijeci, a finale u Beogradu. U Karlovcu su igrali SSSR, ČSSR, Poljska i izrael.
Na odgovornim funkcijama u Organizacionim odborima na oba ta takmičenja bio je i Ljubo Batalo ( 1930.), diplomirani ekonomista, rođen u Gornjim Dubravama kod Ogulina, jedan od najboljih karlovačkih košarkaša, sportskih radnika i privrednika, koji je u saveznoj košarkaškoj ligi 1954. bio najbolji izvođač slobodnih bacanja sa prosjekom višim od 80 posto pogođenih bacanja.
– Početkom šezdesetih je odlučeno da se košarka sa vanjskih terena seli u dvorane, pa je i Karlovac zahvaljujući razumijevanju gradonačelnika Josipa Boljkovca i svojih građana koji su na referendumu odlučili da izdvajaju sredstva za izgradnju nove dvorane dobio dvoranu na Rakovcu krajem 1967., a s obzirom na tradiciju košarke i postignute rezultate te političku podršku vodstva grada koje je u organizacijama tih takmičenja uvidjelo i razvojnu šansu i propagandu za grad, odlučeno je kandidirati se pa smo i dobili domaćinstva tih takmičenja – kaže Batalo, inače vrlo duhovit i odlično obaviješten.
Vodstvu grada je rečeno da dvorana mora biti gotova godinu ranije nego što je to odredio Košarkaški savez, da bi se dobilo više vremena za svaki slučaj, a za referendum su kod građana od vrata do vrata lobirali igrači, treneri, funkcioneri i većina je odlučila da se dvorana gradi. Batalo je uoči Svjetskog prvenstva bio i član Košarkaškog saveza Jugoslavije i njegovog Izvršnog odbora, bio je prijatelj sa “tvorcem” jugo košarke Nebojšom Popovićem i Borom Stankovićem i Radomirom Šaperom, a kasnije su vodstvo preuzimali Aleksandar Nikolić, pa Ranko Žeravica, pa Mirko Novosel…
– U to vrijeme košarka je zahvaljujući Popoviću kao sport jako napredovala pa je i službena državna politika tu vidjela šansu za međunarodnu afirmaciju Jugoslavije. Prvi veliki uspjeh je bilo šesto mjesto na evropskom prvenstvu u Moskvi 1956., dakle desetak godina nakon Drugog svjetskog rata, da bismo 1963. bili treći na evropskom prvenstvu u Poljskoj. Dobro se radilo a sve su vodili visoko obrazovani ljudi, intelektualci. Slična klima i atmosfera je bila i u Karlovcu, a centri su bili Rijeka, Zadar, Šibenik, Split, Karlovac, Maribor, Ljubljana, Skoplje, Banja Luka, Tuzla, Sarajevo, Čačak… Bilo je to zlatno doba jugo sporta, posebno košarke, koje se više nikada neće ponoviti, bar ne u Hrvatskoj, jer se košarka igra samo u Zagrebu. Utakmice u Karlovcu bile su vrlo posjećene tako da se od ulaznica i zaradilo. Zanimljivo je i da je na oba takmičenja u Karlovcu bila ekipa SSSR-a tada najljući naš protivnik-prisjeća se naš sagovornik.
Batalo je bio glavni organizacioni tajnik na PEK-u u Karlovcu 1975. i bio je i na izvlačenju parova i grupa u Njemačkoj, gdje je unaprijed odlučeno da će Izrael igrati u Karlovcu iako su to lokalni političari htjeli izbjeći. Stanković mu je objasnio da je Karlovac najsigurniji, u odnosu na Rijeku i Split, velike luke s velikim putničkim i robnim prometom gdje je teže kontrolirati putnike, a nakon terorističkog čina i stradanja izraelskih sportaša na munchenskoj Olimpijadi 1972. Sve četiri ekipe su bile smještene u Hotelu “Korana” kod dvorane, a Izraelci su bili izolirani na četvrtom katu i čuvalo ih je stalno 70 policajaca. Tako se dogodilo da u hotel nije mogao ući ni sovjetski konzul iz Zagreba koji je došao nenajavljen, u trapericama, na utakmicu s Izraelom i htio je posjetiti svoje reprezentativce.
Par dana nakon ždrijebanja parova u Njemačkoj u Karlovac je došao predstavnik Izraela, Moše Šlomo, inače generalni direktor izraelske radio-televizije. Bio je tu tjedan dana u izviđanju mjesta gdje će boraviti njihov tim. Donio je i 500 majica s obilježjima Izraela i dijelio ih ljudima i djeci da se vidi kako ljudi navijaju za Izrael koji je tada bio pod sankcijama i u ratu sa jugoslavenskim prijateljima Arapima i nesvrstanima. Batalo ističe i mukotrpno pregovaranje s Izraelcima o zakupu reklamnog prostora u dvorani i kroz smijeh kaže da izraz “židov” u smislu škrtosti stvarno ima osnove. Potkrepljuje to i činjenicom da su Sovjeti, Česi i Poljaci na kraju dostojno nagradili svoje domaćine koji su ih pratili na svakom koraku, vodili po gradu i okolici, po Zagrebu, Plitvicama i moru, a da su Izraelci to odšutjeli pa kada im je to prigovorio onda je njihov predstavnik Ljubi dao značku košarkaškog saveza Izraela za njihovog domaćina, koju je Ljubo naravno zadržao za sebe.
– Ma ne bi mu ja to rekao nego je on meni došao protestirati da u jednom od 16 kompleta značaka s tog prvenstva u kome su bile četiri značke fali jedna i tražio ju je. Slučajno se dogodilo da fali jedna značka. I to mi je rekao na čistom našem jeziku dok smo se prethodnih osam dana mučili sporazumijevajući se na lošem njemačkom, a tip je diplomirao pravo u Sarajevu. Izraelu nitko nije htio biti domaćin pa smo “naredili” sada pokojnom profesoru Hrvoju Greguriću da im on bude domaćin pošto “sliči” Židovu jer ima savijen-kukast nos – kroz smijeh se prisjeća Batalo.
Ispričao nam je još dva “bisera”. Dok je sa sovjetskim konzulom u trapericama gledao utakmicu SSSR-Izrael u isto vrijeme su kvalifikacije za svjetsko nogometno prvenstvo igrali Jugoslavija i Norveška. Kada je službeni spiker objavio da je Jugoslavija povela sa 1:0 cijela je dvorana skočila na noge i počela pljeskati a u tom je času Izrael dao koš, pa ga je konzul pitao zašto ljudi navijaju za Izrael. Ljubo mu je odgovorio da naša publika uvijek navija za slabijeg, a spikeru je poručio da ako naši dadu drugi gol to objavi kada Rusi postignu koš. Tako je i bilo. A najveća panika je bila par dana uoči početka takmičenja zbog toga što se u dvorani podigao novo postavljeni parket, jer nije bio dovoljno suh. Radilo se cijele noći i rezali parketi da bi se utakmice mogle igrati uz stalnu bojazan hoće li se opet dignuti. Parket se ipak dignuo, ali dan nakon završetka takmičenja.
– Žao mi je što se u Hrvatskoj i Karlovcu ovako nedostojno odnosi prema uspjesima košarkaša i prema ovim velikim sportskim takmičenjima koje smo uspješno organizirali, ali mi je drago što sam u tome aktivno sudjelovao. Bolje je i ne govoriti o tome zašto je košarka u Karlovcu i Hrvatskoj na tako niskim granama, pa zapravo i sport općenito, osim rijetkih izuzetaka, a nekad smo u kolektivnim sportovima bili nepobjedivi – dodaje Batalo.
Jugoslavija je “proizvela” stotine vrhunskih košarkaša i Batali je teško izdvojiti najboljeg, ali mu je prvi na pamet pao Radivoje Korać. Od “mlađih” iz Hrvatske najbolji su mu Dino Rađa i Toni Kukoč koji su se dokazali u najboljim američkim profesionalnim ekipama.
