Goran Gerovac, autor bespredmetne kolumne “Nikad robom” i urednik Večernjeg lista, jest ljigavac, i to nije napisano kao uvreda, kako tvrdi njegova odvjetnica Vanja Jurić u “zahtjevu za ispravkom informacija” iz teksta “Ljigavac Gerovac“, jer ne postoji namjera da se bilo koga vrijeđa, pa niti njega. Ljigavci, osobe odbojnog karaktera, postoje, i Gerovac je jedan od njih, a taj zaključak proizlazi iz analize i iskustva njegova rada te saznanja. Ne samo da je ljigavac, Gerovac je i bijednik – predstavlja bijedu hrvatskog novinarstva, što je također zaključak do kojeg se došlo raščlambom, a ne uvreda, kamo li osobna s obzirom da je ovdje potpisanom Gerovac, kojemu želi dug i uspješan život, nebitan lično. Ključni problem kojeg tematiziraju ogledi “Zbogom, dragi Švegar” i “Ljigavac Gerovac” glasi kako je moguće da autor poput Gerovca uopće može postojati i opstajati u srednjestrujaškoj javnosti, k tome još i biti nagrađivan. Nije riječ niti o ljubomori jer ne postoji niti jedan osnov za to. Na što biti ljubomoran, na Gerovčevu bespredmetnost možda ili na rad u Večernjem listu, što bi bilo apsurdno s obzirom da se ovdje potpisani tek odmakom i naposljetku prestankom rada u Večernjaku počeo optimalno profesionalno razvijati? Riječ je o refleksu, odnosno nagonu uočavanja i adresiranja prilično važnog problema. S Gerovcem se ne bismo niti bavili da nema povoda u javnosti i javnog interesa, kao što je bilo saznanje da, s pozicija novinarske etike, Večernji list i Grad Karlovac imaju sklopljene problematične ugovore o izvještavanju, odnosno imali su do koronakrize.
Osnovni problem nije u Gerovcu nego u kulturi nečitanja ili površnog čitanja, a poseban je problem u Hrvatskom novinarskom društvu koje po drugi puta toj mizeriji od autora dodjeljuje Nagradu za pisano novinarstvo “Marija Jurić Zagorka” ponižavajući Zagorku i degradirajući novinarske standarde koje to udruženje treba čuvati. Gerovac se pak angažiranjem odvjetnika iskazao još jednom kao novinarska nula iliti novinarski bijednik – dobitnik priznanja za pisano novinarstvo angažira odvjetnika da napiše odgovor na tekst u kojemu ga se kritizira, što tjera na dodatni žal nad sudbinom Zagorkina naslijeđa. Ako su tekst, autor teksta i medij beznačajni, onda se uopće ne reagira, nego se gospodski prešuti. Ako se pak reagira, novinar koji drži do sebe će to učiniti osobno. Ako pak u svom velevažnom mediju nema mjesta za takvu polemiku, ima ovdje ili u nekom trećem. Ako je pak novinarski bijednik, angažira odvjetnika da mu sroči “ispravak”. Nadamo se da Gerovac bilježi ove opaske i da uči jer bi za hrvatsko novinarstvo i javnost bilo dobro da malo napreduje u kvaliteti.
V. Jurić “ispravlja informacije” – što je blesavi termin zakonodavca s obzirom da su informacije provjereni podaci, a opreka su im dezinformacije – a u biti ne ispravlja niti jednu naprosto zato što dezinformacija, neistina i laži u ogledima u kojima smo se bavili Gerovcem – nema. Pa, unatoč tome što je zahtjev deplasiran, objavili smo ga. Svatko na ovom mediju zajednice ima svoje mjesto, osim ako baš ne piše nebuloze i gadljivo poput Gerovca subotom u prilogu Obzor.
Odvjetnica Jurić “demantira” da je Gerovac imao ikakve veze s gašenjem karlovačkog dopisništva Večernjeg lista, da o tome nije odlučivao. A gdje to piše da jest? Ne piše nigdje. Možeš samo slegnuti ramenima i opet se čuditi toj kulturi nečitanja. Ako se neki tekst kritizira, valjda je red da ga se pročita, i to s razumijevanjem, po mogućnosti. Gerovac je naprosto loš novinar i menadžer koji je svojim radom obesmislio dopisništvo, pa je onda njegovo gašenje i bilo logično. Odvjetnica nadalje nabraja njegove funkcije želeći kazati da po njihovoj prirodi on ne može biti kriv za to. Bez obzira koju funkciju obavljao, on je predstavljao nedodirljivi autoritet, temeljem moći po hijerarhiji u tvrtki i bez obzira na kojoj se poziciji u toj hijerarhiji nalazio, u karlovačkom dopisništvu i temeljem toga je upravljao i bio odgovoran. Po argumentaciji koju izriče posredstvom odvjetnice, isticanjem formalnih pozicija, učvršćuje zaključak da je riječ o ljigavcu jer dobro zna da je istina kako formalne funkcije nisu uvijek označavale i stvarnu moć.
Tvrdnja da je i dalje u dobrim odnosima s kolegama iz dopisništva i da je to dokaz da se nije hranio strahom predstavlja logičku pogrešku jer jedno nema veze s drugim. Zašto bismo ulazili u to tko je s kime u dobrim odnosima i zašto? Činjenica jest da mu se nije oponiralo, odnosno da bi dugoročno nastradao onaj tko bi mu se suprotstavio, kao i što je činjenica da je uživao u toj bespogovornosti. Izbjegavamo ovdje detalje, za sada, iz želje da se bavimo meritumom kako bismo dokučili kako je obesmišljeno ono što je velika novinarska generacija osmislila 1973. godine, a ne prljavim ili čistim rubljem, ali eto jedan detaljčić. Ulazeći jednom prilikom u redakciju, kazao je ovome autoru – tko zna zašto, a i nebitno je: “Idem i ja gore, da se useru”. Mislio je pritom, naravno, na kolege. Hranio se time. Uostalom, svatko s pristupom internetu može pogledati njegov nedavni intervju na portalu HND-a i, osim gomile besmislica, uočiti nevjerojatnu samodopadnost. Volio je, očigledno i dalje voli, da bude najpametniji i da mu se povlađuje, odnosno ne suprotstavlja.
Odvjetnica nadalje demantira nepostojeću tvrdnju da je Irena Gerovac-Zrnić, Gerovčeva sestra i tadašnja tajnica Županije karlovačke, utjecala na rad dopisništva. Mogu li odvjetnica, Gerovac i njegovi apologeti navesti gdje je takva tvrdnja zapisana? Ne mogu jer – nije zapisana. Uistinu, kako je moguće gomilom dezinformacija “demantirati” “dezinformacije”? Zašto se ne čita ispravno što se kritizira? Napisano je da je princip bio da se nju ne – dekomodira. Ona nije morala niti znati za postojanje te Gerovčeve politike, koja je s ljudske strane razumljiva, ali i dalje štetna. Nije to zapovijed ispisana po zidovima redakcije, ali taj princip je postao očigledan. Arhiva sigurno ne laže, a u arhivi teško da će se pronaći ozbiljniji kritički tekstovi protiv vlasti koji bi nju dekomodirali.
Odvjetnica kaže da je na ovome mjestu Gerovac prozvan slaboumnim. To nije istina. Pa, pobogu, sve je napisano crno-na-bijelo i objavljeno. Zar se ne može čitati što piše? Gerovac je kritiziran jer je sebe poistovjetio sa žrtvama nacizma, Židovima i slaboumnima. To je neukusno i jedino može biti opravdano, ako je Židov, slabouman ili slaboumni Židov. Kada bismo smatrali da je Gerovac Židov, slabouman ili slaboumni Židov, ne bismo uopće reagirali na takvu besprizornost.
Ali niti njegove zlokobne uloge u sudbini dopisništva se možda ne bismo dotaknuli, da nije u suprotnosti s njegovim “slobodarskim” stavovima, barem onim razumljivima, koje iznosi u kolumni “Nikad robom” i drugdje u javnosti. Gerovac je jednostavno – lažnjak.
I sada angažira odvjetnicu koja navodi njegove strukovne nagrade, što je već problem HND-a, to da nagrade daju čovjeku koji smatra da je komično papu smatrati katolikom, koji se čudi da ima više crkvi nego bolnica, koji u subotu proglasi smrt kapitalizma, a u ponedjeljak dolazi na posao u korporaciju u kojoj ima uredničku funkciju, koji druge u totalitarnom maniru etiketira fašistima, i to osvjedočenog demokratu kao što je politolog Dejan Jović, Adolfa Hitlera, autora “Moje borbe”, ne vidi kao ideologa nacizma – ideolozi nisu ni dotaknuti, kaže (!) – koji vrijeđa zanatski potkovane novinare i čitave redakcije da nemaju znanja i mogućnosti koja bi prenijeli mladim novinarima, i to na stranicama HND-a, iste udruge koja bi trebala reagirati na takve tvrdnje. Što je najluđe, redakcije to, problemima unatoč, i čine – povremeno proizvedu kvalitetnog mladog zanatliju. Da su bolja vremena, prije svega financijski, to bi radile i češće. Inače, ovdje potpisani je član Izvršnog odbora HND-a Karlovačke županije, barem koliko mu je poznato, pa osjeća i obvezu da upozori na tu uvredu, kada je već ne osjećaju predsjednik i dopredsjednik ogranka Vedran Gvožđak i Damir Kundić. I tako dalje i tako bliže, da se ne ponavljamo i da ne tražimo nove primjere u Gerovčevim lupetanjima.
Ipak ćemo se ponoviti u zaključku – Gerovac jest autor bespredmetnih i odvratno naslovljenih komentara s one strane smisla, kvaziintelektualni pozer s lažnim treš-odmetničkim gardom, koji se hrani strahom podčinjenih, barem onih u provinciji, i koji je lišen poznavanja osnovnih pojmova koje koristi u svojim komentarima, nagrađivani autor kojemu odvjetnici pišu promašene odgovore na kritike. On je sramota novinarstva i HND-a, ljigavac i bijednik, objektivno govoreći.
