Loncu poklopac: Zbogom, dragi Švegar

Od Švegara do današnjeg jada odvilo se svašta – i promijenjen je društveni i politički okvir, izbio je rat, izmjenjuju se turbulentna i nesigurna vremena, a novine i medijske kuće su se snalazile kako znaju i umiju ne bi li opstali. Međutim, da Večernji list padne na takvo nisku razinu da svoje novinare angažira kao prikrivene djelatnike za odnose s javnošću lokalnih vlasti, nitko nije mogao očekivati prije samo pet godina, kada je zatvoreno dopisništvo uslijed ekonomske i medijske krize, pa i novinarske te pada tiraža, a kamoli da bi to moglo proći kroz glavu Švegaru kada je dopisništvo osnivao

Autor: Marin Bakić

Nije možda nikad bila rokenrol da propadne, ali, eto, uspjela je – u svakom slučaju je karlovačka redakcija Večernjeg lista bila medijska konstanta u Karlovačkoj županiji, i to takva koja je uvažavala novinske forme, etiku i ine profesionalne uzuse, što je i normalno jer su dopisništvo osnovali korifeji hrvatskog i karlovačkog novinarstva na čelu sa Zdravkom Švegarom. Bili su u toj prvoj redakciji, oformljenoj 1973. godine, i Božidar Hrstić – Bižo, Frane Smojver, Ivica Saftić, Marjan Dukovčić, Karlo Malpera, Slavko Cvitković, Zdenko Pomoravec i Mladen Stubljar. Imena dovoljno govore o kvaliteti.

Nepunih pola stoljeća potom Večernji list u Karlovcu ima jednog novinara – dopisnicu koja je malne, sudeći po ugovorima Grada Karlovca i Večernjeg lista, donedavno bila gradska zaposlenica. Grad Karlovac je plaćao 100.000 kuna do veljače ove godine i koronakrize da bi Večernjak – izvještavao o gradskim politikama. O tome smo ovih dana izvijestili na portalu BaksiNews.

Od Švegara do današnjeg jada odvilo se svašta – promijenjen je društveni i politički okvir, izbio je rat, izmjenjuju se turbulentna i nesigurna vremena, a novine i medijske kuće su se snalazile kako znaju i umiju ne bi li opstali. Međutim, da Večernji list padne na tako nisku razinu da svoje novinare angažira kao prikrivene djelatnike za odnose s javnošću lokalnih vlasti, nitko nije mogao očekivati prije samo pet godina, kada je zatvoreno dopisništvo uslijed ekonomske i medijske krize, pa i novinarske te pada tiraža, a kamoli da bi to moglo proći kroz glavu Švegaru kada je dopisništvo osnivao. Naravno, argument ugovornih strana može biti da to što su plaćali za izvještavanje ne znači da je ono bilo režimsko, ali će to demantirati novinska arhiva. Večernjak je prodavao čitateljima, na koje se ta narodna novina oduvijek naslanjala, propagandu pod izvještavanje s obzirom da nigdje uz te tekstove nije naznačivano da ih plaća – vlast. U slučaju drugih lokalnih medija koje vlasti također plaćaju za izvještavanje bi se to moglo nazvati padom na niske grane, međutim u slučaju Večernjeg lista s obzirom na njegov renome i povjerenje bez presedana koje uživa ili je uživao kod čitatelja riječ je o padu pod korijen.

Problem je, naravno, nastupio akutno s recesijom, a u karlovačkom slučaju je pogoršan politikom upravljačkih struktura prema dopisništvu – konkretno se tu misli na nezainteresiranog izvršnog urednika Žarka Ivkovića, koji uživa tu poziciju mada vjerojatno nije napisao deset vijesti u životu s obzirom da je vijek proveo kao lektor, te Gorana Gerovca, koji je malo bio, pa malo nije bio član uredništva Večernjeg lista, ali koji je, legitimno ili ne, naslanjajući se na status u zagrebačkoj središnjici, posljednjih godina njezinog postojanja čvrsto upravljao karlovačkom redakcijom. Time je nametnuo osnovno pravilo – ne dekomodirati njegovu sestru Irenu Gerovac Zrnić koja je tada radila kao tajnica Županije karlovčke. S Gerovcem je bilo jasno da redakcija srlja u nestanak.

Autor koji godinama već subotom u prilogu „Obzor”, kojega uređuje, objavljuje kolumnu naziva „Nikad robom”, u kojoj promovira slobodarstvo i nezavisnost, honorirao je u karlovačkoj redakciji ponajviše pokornost – u Zagrebu je nikad robom, u Karlovcu uvijek gospodarom. U toj kolumni se predstavlja nepokolebljivim intelektualcem i eruditom, pa je čak i proslavljeni nogometaš Zvonimir Boban zapisao da „Goranu i još nekim novinarima i intelektualcima teško je biti, a kamoli pisati”. „Ovakav ih ojađeni eter i medijska džungla frustrira i boli, žalosti, pa je tu negativnu nit lako zamijetiti kod mnogih Goranovih pisanja. Opipljiva je kao i njegova poruka, blistava kao njegov prkos, jasna kao njegov narativ koji se prolama kroz moje nadraže subote”, zapisao je legendarni kapetan Boban i – promašio ceo fudbal jer je Gerovac apsolutna opreka svemu tome.

Gerovac je kvaziintelektualac bez adekvatnog pojmovnog aparata, s patetičnim pubertetskim stilom pisanja i pubertetsko-anarhoidnim antisistemskim stavovima koji predstavljaju nekoherentnu mješavinu antiglobalizma, antielitizma, moralizma, socijalizma i suverenizma te možda još koječega drugog, a i s opsesijom teorijama zavjera i tajnim društvima, naročito slobodnim zidarima, i to toliko da ili jest slobodni zidar ili gori od želje da postane.

Njegov je glavni motiv u pisanju proizvesti učinak, a ne kvalitetan sadržaj. U njegovom fokusu je oprema, ponajprije naslov, a potom sadržaj prilagođava tome. Tako je bio toliko ponosan na nekorektan naslov koji Domagoja Ivana Miloševića, istaknutog člana Hrvatske demokratske zajednice, stavlja u isti kontekst sa Slobodanom Miloševićem, srpskim voždom i glavnim vinovnikom krvavog raspada Jugoslavije, da ga je koristio dva puta. „Kada mu god zagusti, HDZ se lako dogovori s Miloševićem”, poručuje taj ponovljeni naslov koji ostavlja lažan dojam dobre dosjetke, ali je sadržajno u potpunosti promašen i uvredljiv za HDZ-ovog prvaka, što god tko mislio o njemu.

“Kad osnujemo poduzeće Hrvatske jame, hoće li za pregovore o vladi biti bitno koliko se Srba nalazi u njima”, glasi jedan od odvratnijih Gerovčevih naslova. Politolog Dejan Jović je taj naslov ispravno nazvao skandaloznim i sramotnim, dok je ovaj tu kritiku nazvao linčom (sic!). Prije tri i pol godine na Gerovčeve gadarije je reagirao i njegov redakcijski kolega Anton Filić zamolivši uredništvo i Upravu da reagiraju, mada je tada obnašao dužnost predsjednika Sindikata novinara Hrvatske. „Kad nam sljedeći put budete prodavali priču o tome kako nam naklada pada i taj argument budete koristili kao opravdanje za smanjenje prava zaposlenika, onda se sjetite ovog naslova. Po tome su svi koji su dali život za Hrvatsku budale. Normalan Hrvat mora biti teški mazohist da bi čitao ovakve gluposti. I za njih još plaćao sedam kuna. I još samo jedna stara istina: tko ne hrani svoju, hranit će tuđu vojsku”, reagirao je Filić na tekst naslova „Ginuti za domovinu mračna je glupost”. Ovaj je odgovorio predvidivo zgražavajući se nad paradoksom da se Upravi na njega žali sindikalist, no Filić je bio neumoljiv. „Tekstom ‘Ginuti za domovinu mračna je glupost’ kolega Gerovac uvrijedio je sve branitelje, sve koji su dali život za slobodu Hrvatske. I moj brat poginuo je u Domovinskom ratu kao branitelj i zbog toga sam i osobno bio pogođen tim tekstom. Funkcija mi nije oduzela pravo da iznesem svoj stav. Ne mislite valjda da predsjednik SNH-a ne smije imati kritičko mišljenje o bilo kome ili bilo čemu”, poručio je i dodao da nije time ugrozio Gerovčevo radno mjesto jer je ovaj urednik i član uredničkog kolegija, a Filić „samo novinar i diskriminirani sindikalist s najmanjom plaćom od svih stalno zaposlenih novinara u Večernjem listu”.

„Građansko” divljanje rulje 2014. godine u Bosni i Hercegovini Gerovac je popratio besmislenim naslovom: „Bosna je kapitalizmu razbila njušku, a on se panično skrio iza nacije”. „Besmisleno je vjerovati u boga ako on postoji. Vjerujete li da pada kiša ili znadete da pada? Ovisi isključivo o tome jesu li vam to rekli ili ste sami doživjeli. Suštinska iskrenost u odnosu prema višem smislu bilo bi znati za njega pa ni u tom kontekstu ‘vjerovati u boga’ ispravnije bilo interpretirati kao uvjeravati se u boga. Time su oni koji se smatraju vjernicima skrušeno priznali da uopće ne znaju postoji li bog, već s figom u džepu, daleko od elementar­ne spoznaje, agresivno traže prizna­nje vlastite nedorečenosti kao mjerila osnovnog načela čovjekova individualnog odnosa prema višem”, sije tako „mudrosti” naš karlovački gospodar – i elementarna logika kaže da se vjeruje u nešto za što nema dokaza. Američkog predsjednika Johna F. Kennedyja naziva kriptopatriotom, mada to nema baš nikakvog smisla jer prefiks -kripto označava ono što je sakriveno, a Kennedy je bio, pobogu, otvoreno američki domoljub. Čak je 2017. godine napisao da je „komično papu smatrati katolikom” (sic!). „U zemlji u kojoj je više crkvi nego bolnica, normalno je da zdravlje biva sve skuplje, a vjera jeftinija”, glasi naslov jednog njegovog umovanja kao da postoji bilo koja država na svijetu, osim možda Sjeverne Koreje, gdje je manje bogomolja od bolnica. I takav autor je dobio Nagradu „Marija Jurić Zagorka” za pisano novinarstvo Hrvatskog novinarskog društva. Mašala! To je samo dokaz koliko je ne samo lokalna javnost srozana kada se gerovce može smatrati eruditima.

Nećemo nizati dalje gerovčizme jer smo valjda dovoljno opisali tko je obesmislio što je Švegar osmislio, tko je taj “nikad robom” gospodar koji je karlovački Večernjak doveo do potpune servilnosti spram lokalnih vlasti.

Kada se sagleda što je sve ostalo od lokalne javnosti nakon gerovaca, nepunih 50 godina od osnivanja karlovačkog dopisništva Večernjeg lista možemo samo parafrazirati Igora Mandića i poručiti bardu posthumno: „Zbogom, dragi Švegar”.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije