Jedna stara priča opisuje svetog Petra na nebeskim vratima. Završilo je sa zemljom i svijet je gotov, ovce su odvojene od jaraca, svi vjerni unutra su. Petar se sprema zatvoriti vrata. Tada ugleda Isusa kako stoji vani: „ Učitelju“, reče Petar, „ što stojiš vani?“ Isus mu odgovori: „Čekam Judu.“
Petar, revan ključar neba, zadovoljan što je sve pod kontrolom i konačno završeno to maltretiranje s ljudima, sve te veze i vezice kojima su se tražili prečaci i ubrojenost među ovčicama – onim dobrim. S koliko se on, nama tako omiljenom pojavom – korupcije morao suočavati. Osobito kad su mu dolazili Hrvati, veliki katolici. Koliko je tu bilo raznih potezanja veza i opravdavanja, izvlačenja na one komunjare koje nisu dale ići na misu ili crkvu, ali oni ipak pronašli neku špuru pa sve obavili, pa koliko svijeća velikih nosili na Bistricu, koliko dali za crkvu, pa ovo i ono…
Sigurno je odahnuo kada je Isus rekao da je sad svemu kraj. A onda iznenađenje. Kako zatvoriti vrata a Isus još ostao vani? Opet izvodi nešto i kvari Petru posao. No, to je Isus. Nepredvidivi. I kada se čini da vremena nema, za Isusa uvijek ima. Kada se čini da je netko otpisani – za Isusa nitko i nikada nije otpisan.
Juda je u očima pravednika sigurno najgori ološ. Izdajnik, pohlepnik, pa ni ostali njegovi sudrugovi – apostoli – nemaju lijepih riječi za njega. Nema se čime hvaliti pred Petrom. Da se i pojavio, vjerujem da se ne bi dobro proveo, završio bi pod hitno na strani otpisanih. Bez velike diskusije i opravdanja.
„On se pojavio tiho, neprimjetno i – gle čuda – svi su ga prepoznali…“ Prepoznao ga je i Veliki inkvizitor. Umjesto radosti zbog njegove pojave Inkvizitor prepoznaje opasnost jer remeti ustaljeni red, praksu. Čini se da se uvijek pojavljuje kao „smetalo“ uhodanoj špranci. Kada se Petar konačno riješio velikih Hrvata i katolika ima problema i s Isusom. Nikako mu ne daje odahnuti.
Reče moj profesor pokojni Ivan Golub da je za Boga fantastična definicija „Deus ludens“ – zaigrani Bog, a njegov Sin Isus Krist vidljiva je slika te igre i zaigranosti. Igra je to koja u sebi nosi neopterećenost moći, posjedovanja, igra slobode.
Isus najbolje zna kakav je bio Juda. Istina, njegovi ga suputnici opisuju kao nakaradnog, a on je bio, danas bi rekli – probitačan, pragmatičan tip. Krenuo je za Isusom iz uvjerenja da će Isus ispuniti njegova očekivanja. Što je više bio s Isusom vidio je da od svega neće biti ništa. Od svojih projekcija nije želio odustati. Zapravo želio je svijet osloboditi od takve slike Boga kako ga je naviještao Isus. I sebe nije smatrao izdajnikom, prije bio rekao kao prosvjetiteljem i osloboditeljem. U trenutku vlastite spoznaje da je učinio pogrešku zahvaća ga očaj koji ga odvodi u smrt.
U ovoj priči Isus nudi još jednu šansu očajniku s porukom – nikada nije sve izgubljeno. Svi imamo šansu.
