S polit-ekonomistom, predvodnikom Građanske inicijative “Za radnički Karlovac” Dimitrijem Biračom divanimo o problemima karlovačkog radništva, politike, opozicije i koronakrizi.
Prije stotinu i jednu godinu je osnovana Komunistička partija Jugoslavije. Kako gledaš na njezino naslijeđe?
- Imala je više faza u svome postojanju. U početnoj se jedina od tadašnjih političkih stranaka dosljedno borila za radnička i ljudska prava. Građani većih jugoslavenskih gradova su takvu politiku i nagradili 1920. i 1921. godine na lokalnim izborima kada su na dužnosti izabrani njezini predstavnici. Državna vlast je to doživjela kao prijetnju i nasilno rušila dužnosnike.
Aleksandar Majder je postao gradonačelnik Karlovca 1920. godine i na toj se dužnosti zadržao ravno tri dana jer je vlast poništila izbor.
- Tako je. Taj i nekoliko kasnijih događaja su utjecali i na nasilno likvidiranje djelovanja KPJ. Naslijeđe je pozitivno utoliko što su činili daleko jaču i dosljedniju organizaciju radnika, uvjerili radnike da se isplati boriti za svoja prava i da su oni bez kojih nema društvene proizvodnje, a KPJ je pružila i mnogo civilizacijskih tekovina koji i danas postoje, uključujući i javno zdravstvo, koje je upravo aktualno.
Zašto je ljevici problem da se distancira od nedemokratskog naslijeđa KPJ? I sam si tvrdio kada se mijenjalo ime Trga Josipa Broza u Karlovcu da je to udar na radnička prava.
- Treba omogućiti prostor u kojem će se raspraviti povijesni kontekst, faze KPJ, prilikom čega će se dobiti širi uvid. Dio ljevice se jest ogradio od namještenih suđenja i ostalog nasilja. Promjenu imena trga također treba gledati u širem kontekstu. Ime trga je mijenjala Hrvatska demokratska zajednica koja je od 30 u Karlovcu na vlasti 26 godina. Ime trga je dio obračuna s bivšim sistemom i njegovim tekovinama. Unazad tri ili četiri godine uporno upozoravam na dosljednu antiradničku politiku HDZ-a. U konačnici, riječ je o političkoj borbi. Ne pripadam onom dijelu opozicije koji na HDZ ne gleda po njegovim pojedinim postupcima, nego u cjelini. Ta vlast desetljećima kontrolira sve poluge moći u Karlovcu. Neke stvari se ne događaju slučajno nego s namjerom, dosljedno i u skladu s interesima te političke stranke i užeg društvenog interesa kojega zastupa.
Tada je ime trga mijenjano u kontekstu ideoloških borbi koje je pokrenuo tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko. Započeli su borbu protiv, kako su kazali, totalitarnog komunističkog naslijeđa. Kakve to veze ima s radničkim pravima i radničkom borbom?
- HDZ u Karlovcu je uvijek po konzervativizmu “ispred” nacionalnog. Stoga ne vjerujem da su se u Karlovcu događale promjene s motivom koji je vodio nacionalni HDZ. Razlikujem svjetonazor – u što ubrajam ustaše, partizane i ostale pojmove – i ideologiju koja govori o odnosu rada i kapitala. Političke stranke poput HDZ-a ne razlikuju ideologiju i svjetonazor. Htio sam upozoriti da je svjetonazorski obračun jednak ideološkom, to jest zastupanje interesa kapitala, što možemo vidjeti i posljednjih godina.
Gdje na primjeru možemo vidjeti antiradničku politiku HDZ-a u Karlovcu?
- Može se vidjeti po tome što je smještaj u vrtićima jedan od najskupljih u Hrvatskoj ili što izvršnoj vlasti ne pada na pamet razgovarati s radnicima i upoznati se s njihovim problemima. Izvršna vlast ne razgovara sa sindikalnim liderima, a neki od njih su tu više od 30 godina i ništa ne poduzimaju da se poboljša situacija radnika. Vlast također ne poziva trgovačke centre da dogovore rad nedjeljom u trgovini niti potiče sindikalna organiziranja po tvrtkama. Sve što HDZ-ova vlast radi za poduzetnike – mada će neki od njih reći da to nije puno – ne radi kada su u pitanju radnici. Gradska vlast mora poraditi na uvećanju samopouzdanja karlovačkih radnika i njihovog povjerenja u lokalnu samoupravu. Treba ih potaknuti da se samoorganiziraju, izbore svoja prava i za to im ponuditi pomoć.
Gradska vlast kontinuirano ulaže u infrastrukturu vrtića, a to ima svoju cijenu?
- Da, ali bih ujedno revidirao sva poslovanja ove vlasti. Uzet ću to da se njihova ulaganja prelijevaju na uvećanu cijenu usluga sa zrnom soli. Naravno da nije svaki postupak gradske vlasti antiradnički motiviran, no samo djelovanje gradonačelnika i većine u Gradskom vijeću na društvenim i gospodarskim temama je propoduzetničko i to se najviše vidi na primjeru vrtića jer nemaju djeca svih radnika pristup toj usluzi, a cijene su, ujedno, među najvećima u Hrvatskoj. Vrtići trebaju biti besplatni i dostupni svoj karlovačkoj djeci. Postoji strah među radnicima od posljedica sindikalnog djelovanja, a gradska vlast im ne olakšava – trebala bi se boriti da se organiziraju. Gradska vlast treba dati na raspolaganje svoje resurse radnicima u problemima, što uključuje i one koji nisu sindikalno organizirani.
Zašto tu vrst odgovornosti prebaciti na lokalnu samoupravu? Zar nemaju ti radnici svoje sindikate i odnose s poslodavcima?
- Treba razlikovati sindikate i sindikalna vodstva. Sindikat je institucija i sam po sebi nije niti dobar niti loš, nego to ovisi o sindikalnom vodstvu. U Karlovcu postoji po radnike nepovoljno sindikalno rukovodstvo. S financijskim kapitalom organiziraju prvomajsku biciklijadu. Ujedno se zadovoljavaju niskom razinom organiziranosti karlovačkog radništva. Primjerice, u trgovačkim centrima nema sindikalnog organiziranja i po tom pitanju se ništa ne čini. Najveći broj radnika nema niti volje niti želju da se miješa u te poslove, ali je to onda prostor za djelovanje lokalne vlasti jer su oni koji rade u trgovini i metalskoj industriji Karlovčani i birači, roditelji čija djeca pohađaju vrtiće. Dužnost je gradskih vlasti da pomogne tim ljudima u njihovim životnim problemima. Poslao sam medijima nedavno izjavu u kojoj sam gradonačelniku Damiru Mandiću predložio što učiniti sa skorašnjim stečajem tvrtke Adriadiesel. Naravno, te moje sugestije su zanemarene. Kada bi se poduzelo nekoliko takvih akcija, barem poslušalo radnike u iznošenju problema i ponudila pravna pomoć, mimo one u sindikatu, dobar dio radnika bi zaključio da gradska vlast mari za njihove probleme. Prije koronakrize je održana javna rasprava o reguliranju radnog vremena trgovačkih centara. Karlovačka vlast je kazala da će slijediti razvoj rasprave na nacionalnoj razini, a trebala se upoznati s problemima i zahtjevima radnika, pa biti njihov glas u nacionalnoj raspravi. Glavno je da se pokaže volja, dođe među radnike, saslušaju njihovi problemi i zahtjevi.
Svaka jedinica lokalne samouprave s trsi privući što više kapitala, a takve bi politike kapital odbijale?
- Ako se u nekoj tvrtki sindikalno organizira stotine radnika, situacija bi se unaprijedila drastično. Tvoje pitanje je hipotetičko i ne možemo znati što bi bilo kad bi bilo.
Ali možemo pretpostaviti da bi tamo gdje je Grad angažiran na promociji radničkih prava, pa možda i s ideološkom agentu kakvu zastupaš, poduzetnicima bilo manje privlačno ulagati?
- Kapital u Karlovcu ima dovoljno zastupnika, pa i u Gradskom vijeću, a nismo vidjeli u tom predstavničkom tijelu niti jednog vijećnika koji zastupa interese radnika i uopće većine građana. Te interese zastupam ja.
Ako bi gradonačelnik prihvatio tvoje sugestije, do čega bi to dovelo u pogledu privlačenja kapitala?
- Treba vidjeti kakve je poslovne veze HDZ izgradio s raznim poduzetnicima. Treba napraviti reviziju svih ugovora da se vidi kako vlast posluje i omogućava vlastiti reizbor. Znaš da postoje tvrtke u Karlovcu koje su među najvećim donatorima HDZ-u, dok s druge strane vlast njima omogućava kojekakve poslove. Treba, dakle, prvo vidjeti kakva je veza politike i privrednika. S te strane moji zahtjevi za proradničku politiku, koji se svode za besplatan smještaj u vrtiću i besplatnu prehranu u osnovnim školama, za poticaj sindikalnog organiziranja i nov pristup radništvu, čine razgradnju veze između HDZ-ove politike i poduzetnika. Da bi se ti zahtjevi primijenili, treba temeljita promjena unutar kojeg bi se stubokom drugačije postavio gradski proračun, a poslovanje Grada bi bilo apsolutno transparentno. Potreban je pristup koji će osigurati promjenu. HDZ je najveći pobjednik po tome što je više od 20.000 građana uvjerio da je nepobjediv, pa ti Karlovčani ne izlaze na izbore jer ne vide za koga glasati. To se treba promijeniti. Promjena će nastati novim pristupom, a to je insistiranje da gradska vlast radi za većinu Karlovčana.
Kako bi taj potpuno drukčiji proračun izgledao kada bi ga krojio?
- Treba prvo uvažiti da je gradski proračun vezan uz nacionalni sa svojih 60 ili 65 posto. Prvo, treba revidirati svo poslovanje HDZ-a – svaki dokument treba “pročešljati” i vidjeti na koji su se način stvarali poslovi te koji su se izvođači radova angažirali. Ne govorim da je riječ nužno o kriminalnim aktivnostima, ali svakako jest o interesnoj povezanosti politike i poslovnih subjekata. Dakle, treba te veze raskinuti i donijeti novi proračun koji bi se temeljio na drugačijoj političkoj volji – ne slijediti uže interese u svrhu reizbora nego interese većine Karlovčana. Treba razviti i medijsku sferu jer je sadašnja nakaradna. Dakle, trebaju sveobuhvatne promjene, a one nisu moguće s ovakvim proračunom. Neki oporbenjaci i neutralni promatrači padaju na isti trik pa se užive u HDZ-ovo donošenje proračuna na način da razmatraju mjere i njihov utjecaj na proračun, a posao oporbe nije da se zamara HDZ-ovim projekcijama proračuna, nego da postavi svoj model financiranja i izgradnje proračuna nego da postavi svoj proračunski model.
Dijele li drugi oporbeni akteri u Karlovcu tvoje ideje?
- Imam osjećaj da dio oporbenjaka dijeli ideje oko moguće koordinacije političkog djelovanja da bi se HDZ pobijedio na idućim izborima. No, o tome se samo razgovara. Kada dođe vrijeme kada treba nešto odraditi, taštine dolaze do izražaja i svatko vuče na svoju stranu, a s druge strane je dobro organizirani HDZ.
Tko je uopće oporba u Karlovcu? Koliko broji osoba?
- Možda nekoliko desetaka onih koje aktivno zanima karlovačka lokalna politika. Nekolicina ih je aktivna kroz medije ili u Gradskom vijeću. Oporbu dijelimo na onu koja djeluje u Gradskom vijeću, koja ima prednost kod novinara, jer ima neki legitimitet, i druga, kao što je “Za radnički Karlovac”, koja teži vijećničkim mandatima. Oba vida oporbe trebaju surađivati međusobno i što više se koordinirati. Pokušao sam to ostvariti na prošlim mjesnim izborima. Krajem 2017. sam počeo razgovore s različitim oporbenim akterima kako bismo možda dogovorili i savezništva, odnosno skupni izlazak na mjesne izbore. Odaziv je bio dobar, no zadržao se na nominalnoj ravni. Na koncu se ispostavilo da je samo Socijaldemokratska partija Hrvatske držala do svoje riječi. Ostali su otvoreno pred izbore pozvali na bojkot. To su možda sitnice, ali Karlovčanima koji ne izlaze na izbore time je potvrđena teza da ne treba sudjelovati na izborima, a ujedno se potvrdila jalovost opozicije. Htio sam na tim izborima ispitati može li opozicija surađivati. Nije se pokazalo da može, ali sam i dalje optimist. Vremena je jako malo, a izbori za gradonačelnika i Gradsko vijeće su već za godinu dana.
Postoji li utoliko komunikacija unutar oporbe?
- Postoji, iako ne svakodnevna i na razini cijele opozicije. Postoje dva problema na općoj oporbenoj razini koji utječu na komunikaciju i suradnju. Prvo, karlovačka oporba ne promišlja dovoljno politički kontekst. Nije dovoljno dogovoriti politike mjesec ili dva unaprijed, nego na vrijeme i u politikama biti dosljedan. Drugo, oporbi nedostaju terenski rad i svijest o organizacijskom djelovanju. S jedne strane imamo izuzetno dobro organizirani HDZ koji u bilo koje doba i bilo gdje može poslati svoje aktiviste na teren, a s druge oporbu koja se zadovoljava pažnjom na društvenim mrežama ili u medijima. To može stvoriti kod oporbe lažan omamljujući dojam važnosti. Čuveni odlazak u Buško Blato na takozvanu duhovnu obnovu zaposlenika u gradskom sustavu je dobar primjer za poantu. Tamo odlazi desetak autobusa. Oporbeni komentari su uglavnom maliciozni i niti jedan se nije bavio organizacijskim problemom – kako se za kratko vrijeme organizira toliko autobusa i putnika. Oporba o tome ne vodi računa, a doći će ti problemi na naplatu kada će trebati lijepiti plakate, kada će trebati tiskati i dijeliti letke i razgovarati s ljudima. Oporba vodi računa o onome što je za nju ovoga trenutka luksuz – kako program treba izgledati, tko će biti na listama, tko pročelnik, a tko gradonačelnik.
Upravo si me uvjerio da će HDZ za godinu dana osvojiti novi četverogodišnji mandat u izvršnoj i predstavničkoj vlasti.
- U redu. Da oporba može početi neopterećeno djelovati, moramo priznati nedostatke i greške. Bilo bi nam mnogo bolje da postoji razvijena medijska scena, da oporbene greške dospiju u javnost i da se kroz raspravu oporba korigira. Nije mi problem priznati da je HDZ daleko najjača i najorganiziranija stranka.
To je kao da priznaš da je nebo plavo.
- Pronađi mi karlovačkog opozicionara koji će to priznati. Karlovačka oporba će reći da HDZ ne valja.
Još nisam sreo oporbenjaka koji ne bi tvrdio da HDZ nije najorganiziranija politička organizacija u Karlovcu. Barem to svi priznaju.
- Kako bilo, karlovačka oporba nema mnogo vremena za dogovor oko djelovanja na idućim izborima. Mora shvatiti da nije sve u programu na početku, nego kako doprijeti do ljudi. Ne bi trebala raditi kalkulacije samo računajući na one koji izlaze na izbore jer je to oporba po modelu HDZ-a – poslušna oporba kao privjesak demokracije koja je bučna i glasna, a onda nestane na nekoliko godina. Treba krenuti od ideje da Karlovac nazaduje jer gradske politike nisu u interesu većine. Ako krenemo od toga, vrlo brzo će se vidjeti da najveću većinu onih kojima je karlovačka politika učinila štetu čine oni koji ne izlaze na izbore. Samo polovica birača izlazi na izbore i otprilike se zna o kojim biračima se radi. Druga polovica birača su oni koji su odustali od Karlovca kao zajednice koja im može unaprijediti život. Upravo s tim ljudima treba razgovarati, a opozicija radi suprotno – oporba prvo samu sebe uvjerava da može dalje, a onda svojih pet tisuća birača koji ionako glasaju za njih. Ne postoji svijest među oporbom o promjeni te vrste. Ne trebaju nam jeftine kalkulacije s glasovima, nego nova ideja i koncepcija kako izaći iz postojećeg stanja koje predstavlja društveno nazadovanje.
Koga vidiš od ozbiljnih aktera na oporbi? Spomenuo si tribinu koju si organizirao uoči mjesnih izbora. Na njoj je bio i tadašnji predvodnik Građanske inicijative “Probudi Karlovac”, nekadašnji čelnik gradskog SDP-a Žarko Latković. Održao je tada najvatreniji govor i pozvao na zajednički nastup oporbe na izborima, a onda je pristupio vladajućoj Hrvatskoj narodnoj stranci. To je lakrdija.
- Od oporbe računam na one s kojima sam već u kontaktu. Bez obzira što je SDP doživio velik poraz izgubivši birače, računam na njih, a i na Nezavisnu listu “Naš Karlovac”. Za pet ili šest mjeseci se mogu pojaviti i novi akteri. Oporba nije zatvoreni krug. Promjena je nužna, a pitanje za raspravu je kako je ostvariti. Oporbeni akteri se trebaju koordinirati, ali to ne znači da trebaju zajednički nastupiti na izborima. Suradnju sam sveo na dogovor o broju listi i kandidata. Iluzorno je očekivati da bude jedan kandidat za gradonačelnika iz redova oporbe, ali bi trebao postojati trend smanjenja broja lista. Unutaroporbena solidarnost može biti i posudba novca za tiskanje letaka, primjerice. Kada sam organizirao tribinu koju spominješ htio sam u biti pokazati tko čini oporbu. To bi trebala raditi medijska scena u Karlovcu, da se javno propituju oporbenjaci i raspravlja o njima, pa da se onda javno ukaže na onoga tko nastupa s figom u džepu. Danas imamo dobar dio oporbe koji su ljuti jedni na druge zbog poteza koji se predstavljaju kao zabijanje noža u leđa, a da za to nitko u javnosti ne zna. Moja je namjera da se sve stavi pod povećalo javnosti ne bi li se filtrirali dosljedniji i karakterniji oporbenjaci. Moguće je da to nekome izgleda kao lakrdija. No, je li netko unazad tri ili četiri godine organizirao tribinu s predstavnicima karlovačke oporbe?
Tko bi trebao organizirati takve tribine? Treba li oporbu vući za rukav da bude vidljiva?
- Moguće je da treba poticaj. Često se čuje da su građani sami krivi što imaju ovu vlast. To može vrijediti sve dok se osoba ne počne baviti politikom. Oporba nema pravo na takve tvrdnje. Ako nije uspjela uvjeriti građane da glasaju za nju, nisu krivi građani. Nije mi problem nekoga vući za rukav, pa da neka opcija u zadnjem trenu proradi. Bitno mi je da se oporba okupi. Ako oporba uza sve moje napore ne uspije, treba vidjeti tko je odgovoran za to. Razjedinjena oporba neće biti efikasna. Nije mi strano da se naprave tri ili četiri liste ili tri ili četiri kandidata za gradonačelnika. To je bolje od deset.
Nije li optimistično govoriti o deset lista? Maloprije smo utvrdili da tek nekolicina ljudi čini oporbu? Koliko sve to što iznosiš u vezi oporbe i oporbenoga organiziranja uopće ima utemeljenja? Nije li Karlovac u tom pogledu nedemokratska sredina? Imamo li u Karlovcu sustavnu razgradnju zajednice, demokratskih procesa i instituta?
- Slažem se da nedostaje demokracije unutar našeg političkog života, no to je rezultat svjesnog nastojanja HDZ-a. Ukoliko oporba pristane na taj model, utoliko u tome sudjeluje. Treba razbiti taj okvir, i to je borba za demokraciju. Demokratska okljaštrenost se dobro vidi na mjesnoj razini. Komunikacija vijeća gradskih četvrti i mjesnih odbora te Grada pogoduje užim interesima jedne stranke, a ne stanovnicima s lokalnom samoupravom posredstvom mjesne. Vijećnik sam u Vijeću Gradske četvrti Grabrik. Nakon mjesnih izbora je u tom vijeću bilo neizvjesno hoće li HDZ, koji je osvojio pet mandata, činiti većinu. Uspio je nakon što su sklopili koaliciju s predstavnikom Hrvatske stranke umirovljenika. Nedavno smo održali sjednicu putem interneta gdje se razmatralo što prijaviti na natječaj Grada Karlovca “KAkvart”. Predloženo je da se traže financijska sredstva od Grada za izgradnju nekakvoga zdenca u Grabriku, ali bez ikakvih detalja – troškovnika i bilo kakvih drugih informacija. Takav prijedlog nisam mogao podržati, no naravno da je usvojen jer je tako htjela većina. Kada sam rekao da ideju treba razraditi jer ne znam za što bih uopće trebao glasati, odgovoreno mi je da projekt prvo treba prijaviti na natječaj kako bi se izradila studija izvedivosti. To je banalan primjer “demokratičnosti”. Nedavno se radilo parkiralište nasuprot vrtića. Postoji jasna namjera stanara tog dijela četvrti da žele veći i uređeni parking, ali za određeni broj automobila. Gradska vlast u suradnji s Vijećem Gradske četvrti Grabrik napravi po svome i onda usred parkinga ostavi prilaz vrtiću u katastrofalnom stanju. Da se slušalo stanare, sazvao zbor, drugačije bi bilo. Nekoliko puta mjesečno medijima šaljem svoje izjave, a tek ih nekolicina prenese. Riječ je o političkom okviru bez demokracije u kojemu se opozicija ne može niti izraziti, osim ako ne djeluje u Gradskom vijeću, a i tada teško. To je jedan od razloga zašto se odustaje od sudjelovanja u politici – pomirilo se sa postojećim stanjem i dojmom da je HDZ nepobjediv, i to je njegova najveća pobjeda.
Primjećuješ sukob sitnog i krupnog kapitala koji bi mogao dovesti do reformiranja hrvatske ekonomije?
- Objavio sam tekst na portalu časopisa “Politička misao” kao pokušaj sistematizacije mojih razmišljanja na tu temu i kao podlogu za daljnje istraživanje. U tom članku izjednačujem male i srednje poduzetnike, mada su stvarnosti postoji između njih više razlika. No, godinama postoji sukob unutar hrvatske političke ekonomije, a to je sukob poduzetnika koji su se pojavili mimo HDZ-ove vlasti, odnosno ne pod toliko čvrstim stiskom politike, te onih poduzetnika koji su se afirmirali 1990-ih i inozemnim krupnim kapitalom koji je u simbiozi s nacionalnom politikom. Sukob je do sada bio latentan. Najbolji pokazatelj tog sukoba je izraz “uhljeb”. Dio malih i srednjih poduzetnika osjeća da se država prema njima ponaša maćehinski, da im nameće poreze i parafiskalne namete, da im politika ne pomaže, nego pomaže onima koji su dovoljno veliki da se sami za sebe brinu. Stoga onaj kapital koji nije krupni nastoji promijeniti stav države, da se počne ponašati prema njima onako kako se, primjerice, austrijska država ponaša prema austrijskim, a nizozemska prema nizozemskim poduzetnicima. Ova kriza, koja je za sada zdravstvena, a koja prijeti da preraste u ekonomsku – a dogodila bi se za godinu ili dvije i bez pandemije – prijeti da taj latentni sukob pretvori u očigledni. Nisam prejudicirao hoće li se ekonomija reformirati nego sam napisao da taj sukob može odvesti u dva smjera – održavanja postojećeg stanja s kozmetičkim izmjenama i drastičnoj promjeni. Osobno vjerujem da će doći do pomaka, ali ne previše radikalnih, onakvih koji bi bili ostvarenje htijenja malih i srednjih poduzetnika da, kao u Nizozemskoj, Njemačkoj ili Austriji, promjene kurs hrvatske gospodarske politike. Utoliko smještam hrvatsku ekonomiju na periferiju Europske unije.
Kako se država odnosi prema poduzetnicima u Austriji i Nizozemskoj?
- Riječ je o dugotrajnom procesu koji traje nekoliko desetljeća. Tamo država zna vlastite ekonomske interese koji se obično podudaraju s interesima nacionalne ekonomije. Ako austrijska ili nizozemska vlada ima vlasništvo u nekom poduzeću, te ako prodaje dionice inozemnom kapitalu, ostavlja si kontrolni paket ili mogućnosti kontrole koje zajedno s pravosudnim sustavom onemogućuje nepropisno izvlačenje profita iz te zemlje.
Te države ipak nemaju tako velik portfelj tvrtki u državnom vlasništvu kao Hrvatska?
- Treba provjeriti koliki je udio hrvatske države u tvrtkama. Jačina nizozemske i njemačke države je u tome što su procese suradnje s vlastitom ekonomijom gradile stoljećima. Zaista je malo državnog vlasništva u tim zemljama, ali je politički sustav već po mehanizmu podešen interesima nacionalne ekonomije. Nizozemska poljoprivreda iznosi manje od dva posto brutodruštvenog proizvoda te zemlje, a produktivnost se mjeri u desetinama ili stotinama milijardi eura.
Nije li to položaj poljoprivrede u svim razvijenim zemljama? Agronomija čini jedan posto ekonomije Sjedinjenih Država?
- Da. Jačina države u ekonomiji se ne mjeri apsolutnim koliko relativnim sredstvima. Cilj mi je pokazati da je stisak države, bez kojega ne bi bilo niti obnove kapitalizma – paradoks je da poduzetnici žele državu dalje od tržišta, a nisu joj zahvalni što im je uopće omogućila da postoje – trenutačno prejak i da im stvara previše problema. Na Zapadu se to raspleće stotinu godina.
U Sjedinjenim Državama je uslijed koronakrize ugašeno 22 milijuna radnih mjesta. U godinu dana će u Hrvatskoj, po procjenama Građanske inicijative “Glas poduzetnika”, kako je prije uvođenja drugog seta Vladinih mjera kazao njezin predvodnik Hrvoje Bujas, ostati 700.000 ljudi. Kako vidiš da će se to razvijati?
- Kada se takav podatak iznese, namjera je višestruka. Prva je da se izvrši pritisak na Vladu. Ekonomisti uvijek mogu kazati da je dobro što je naglašen tako veliki broj, stvorio pritisak i djelovalo stoga na vrijeme. Ako će i biti mnogo otpuštanja, to će biti zato što su radna prava u privatnom sektoru izuzetno slaba. Pita se uporno kada će javni sektor prihvatiti žrtvu. Radnicima u privatnom sektoru treba pomoći da se organiziraju da povećaju svoja prava, da se po njima približe javnom sektoru, umjesto da su potpuno nezaštićeni. To je bolje nego da, kada dođe do krize, radnici privatnog sektora krive one u javnom umjesto da krive svoje poslodavce i državnu politiku. Do porasta nezaposlenosti će doći. Nema dileme da je ova kriza kontekst unutar koje će neke ideje postati jasnije.
Tko te šiša? Zarastao sam, a ti si uredan. Moj frizer je već dugo u karanteni. Kada procjenjuješ kao polit-ekonomist da će obrtnici početi raditi i da ću se moći ošišati?
- Sedamdeset posto moje frizure je djelo mojih, a 30 posto ruku moje šogorice. Najlakše rečeno, moći ćeš frizeru kada se otvori.
To je alanfordovski odgovor.
- Vidim da javnost kritizira posljednjih dana glavnog državnog inspektora Andriju Mikulića, vjerojatno kao dio obračuna u cilju da se dovede novo rukovodstvo HDZ-a u Zagrebu, kojemu je Mikulić na čelu. Dakle, sam je napomenuo da će obrtnici početi raditi kada se počnu poštivati uvjeti koje će ovih dana propisati. Ekonomistički rečeno, obrtnici će početi raditi onda kada izvažu sve koristi i nedostatke i kada ta linija bude na graničnom dijelu za graničnu jedinicu profita.
