Bio sam mu kućni prijatelj i suigrač u „Karlovcu 67“. Sve je mjerio odnosom jedan na jedan, pa sam imao sreću da sam otprve stekao njegovo povjerenje.
Rodio se 1. kolovoza u Donjem Lapcu 1937., a umro u Karlovcu 2. travnja 2020. Bio je puno toga. Diplomirani pravnik, košarkaš, Jehovin svjedok. Pričao mi je kako je s obitelji 1942. letio iz Gospića avionom, a na njih se pucalo pa je i avion na nekim mjestima bio probušen. Išao je u karlovačku Gimnaziju, razrednica njegovog VIII. a bila je Marija Vrbetić. Maturirao je 1958. godine.
Kao i mnogi karlovački košarkaši započeo je najprije u „Slaviji“, a proslavio se u „Željezničaru“ kao jedan od glasovitih „tri K“ kako su zvali Kasuna, Kolakovića i Križana po cijeloj bivšoj državi i kao takve ih se i danas posvuda sjećaju. Slobodan je postao Boco i svojim košarkaškim talentom dogurao i do reprezentacije Jugoslavije, ali ga je njegova samosvojna narav odvlačila od te reprezentacije i kada ju je vodio i svjetski proslavljeni košarkaški selektor Aleksandar Nikolić.
Među prvima je pucao skok šut. Bio sam sretan kada mi je dao čast da mu u Šancu kao klinac dobacujem lopte. Kada sam ga na treningu „Karlovca 67“ na Baniji pitao da mi pokaže kako se izvodi skok šut, uzeo je loptu, bacio na koš i rekao „ovako“. Bio mi je nekoliko tjedana i trener kada sam učio košarku u pionirima „Željezničara“, ali nije imao sklonosti da ostane trener. Do konca života družio se s Pačkom koji mu je bio suigrač a poslije i trener u „Karlovcu 67“.
Boco je bio legenda dupke ispunjenog igrališta zlatnog doba karlovačke košarke u Šancu svojim nepredvidljivim dodavanjima, „cimanjima“ kojima je postao najpoznatiji u zemlji, nepogrešivim šutom s distance, pregleda i vođenja igre, zbog čega su ga poznati košarkaši Ljubodrag Simonović i Zoran Slavnić svrstavali među najbolje košarkaše svih naših vremena. To je dokazao u nizu utakmica „Željezničara“ i pobjedama protiv takvih velikana kao što su bili Korać („OKK Beograd“), Cvetković („Crvena zvezda“), Daneu (“Olimpija“), Kovačić („Lokomotiva“), Giergia („Zadar“). Kada je jedna od najboljih petorki u povijesti NBA, koju su vodili Oscar Robertson i Bill Russell, igrala svoju jedinu utakmicu na betonu i na drvene table 1964. u Šancu, o čemu sam napisao knjigu “Jedina All-Star streetball utakmica u povijesti NBA”, Boco je igrao za Hrvatsku. Jedini od naših igrača sa žvakaćom i svojom na kratko ošišanom kosom podsjećao na Amerikanca, a pogotovo kada je u kontri američkom igraču dao do znanja da će loptu položiti na desni obruč, a otišao na lijevi, ostavljajući protivnika u čudu.
Gledanje košarke u Šancu bio je spektakl. Nakon jedne utakmice Boco je dao loptu svom trogodišnjem nećaku Nenadu Božiću, digao ga u zrak a Neno ju je trijumfalno zakucao. Igrači i navijači bili su jedna i jedinstvena obitelj koja je disala karlovački. Košarkaši su bili bogovi, a Boco najatraktivniji bog. Profesionalnu košarku igrao je do 1980. a potom su slijedila desetljeća haklova i turnira za veterane. Gdje god se pojavio izazivao je ushićenje. Kad god i gdje god bismo igrali, njegovo pravilo je bilo da „Tko zadnju dobije – taj je pobjednik“. Jasno je da se igralo dokle god nije pobijedio. Nikada ga – jedan na jedan – nisam uspio pobijediti.
Pod stare dane, nekadašnje maštovite ideje njegovo tijelo više nije moglo pratiti, premda je fiziološki izgledao barem desetljeće ili dva mlađi od svojih godina. Sjećam se kako je u Šancu cimao Arapovića koji je bio državni reprezentativac i ogroman centar. Znao je u podne pod najvećom temperaturom sam bacati na koš, iako je bio prešao 65 godina, što je imalo posljedica na njegovo srce, ali on to nije priznavao. Prije petnaestak godina za potreba snimanja HTV-a, povodom rođendana Karlovca, odigrali smo protiv televizijskih novinara koji su ga došli snimiti kao jednog od simbola Karlovca. Naravno da smo ih pobijedili (21:16). Poslije toga mi je prigovarao zašto se pod ljetnim vrućinama neću spustiti u Šanac i onda kada nema kamera.
Otac mu je radio kao općinski službenik. Od njega je naslijedio građanski šlif. Naime, otac je na posao dolazio biciklom i pred uredom ga ostavljao nezaključan. Boco ga je u tome želio slijediti, makar su mu ukrali dvije nezaključane specijalke. Društvo se očito bilo promijenilo, ali ne i Kolakovići. Boco se također dao u birokraciju, radeći kao porezni djelatnik, završivši 1988. i pravo. Za razliku od stranačkih namještenika, nije se dao manipulirati da nekome odreže porez migom odozgo. Odozgo je priznavao samo Jehovu.
Često smo razglabali vjerske teme jer je Bibliju znao gotovo napamet. Njegov brat Jadran, supruga Višnja i kćerka Iva, zet Ivan manje, bili su dio njegove svjetonazorske intime. Višnja je kao i mnoge djevojke košarkaša bila vjerna podrška na utakmicama i odana supruga, po profesiji profesorica zemljopisa i predana pedagoginja koja je uvijek znala kako i kada treba smiriti Bocu kada bi pao u igračku ili drugu ekstazu. Kao njegov idealni tip žene, kratko podšišane kose, Višnja je Boci bila najveći i najdosljedniji oslonac u životu.
Već od smrti Žore, Boco nije previše hodao, vozio se ili gurao bicikl, sjećajući se prošlih sportskih dana o kojima je vodio i imao veliku dokumentaciju. Volio je uspoređivati prošlu i današnju košarku. Često sam mislio kako bi trebalo definirati taj dragi karlovački fenomen – Bocu Kolakovića i uvijek mi je nakon svih analiza padao na pamet pojam homo ludens, čovjek koji se igra. On se igrao košarke, igrao se posla, igrao se života i vjerojatno se igrao i sa smrću. Vjerovao je da nakon što umre da će si moći uzeti visinu koju želi, recimo od 207 centimetara a onda s Tonijem Kukočem odigrati jedan na jedan, pa da vidimo tko je bolji. Ako se u raju igra na bodove, onda je on već u igri jedan na jedan s Radivojem Koraćem, dajući mu šansu da ga već jednom i pobijedi.
*naslovna fotografija Kolaković, Diklić, Kasun, Jeličić i Križan 1963. (KAfotka)
